Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-48/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog PV, zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 5. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, broj Kzd-9/2021-60 od 25. svibnja 2022. u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog PV kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim optuženog PV, zbog kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to radnjama opisanim pod točkom 1) teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, opisano u članku 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavkom 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 166. stavku 2. KZ/11. i upoznavanjem djece s pornografijom, opisano i kažnjivo po članku 165. stavku 1. KZ/11., radnjama opisanim pod točkama 2) i 3) teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, opisana u članku 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavkom 5. u vezi s stavkom 1. KZ/11., a kažnjiva po članku 166. stavku 2. KZ/11. te radnjama opisanim pod točkom 4) spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina, opisano u članku 158. stavku 6. u vezi s stavkom 2. KZ/11., a kažnjivo po članku 158. stavku 6. KZ/11. te sve kažnjivo uz primjenu članka 51. KZ/11. Na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. optuženiku je za kazneno djelo iz točke 1) iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavkom 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, za kazneno djelo iz točke 1) iz članka 165. stavak 1. KZ/11., na temelju članka 165. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz točke 2) iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, za kazneno djelo iz točke 3) iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 166. stavak 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, za kazneno djelo iz točke 4) iz članka 158. stavak 6. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. na temelju članka 158. stavak 6. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa je sukladno članku 51. stavak 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 (šesnaest) godina.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku PV se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja te boravka u istražnom zatvoru od 24. veljače 2021. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 70. stavak 1. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja će se izvršavati u ustanovi za izvršenje kazne zatvora. Navedena mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.) optuženik se obvezuje na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu od 4.888,00 kuna, troška iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, troška postavljenog branitelja po službenoj dužnosti te troška nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika žrtava, a o visini kojih će se odlučiti posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi PV po branitelju Krunoslavu Kunštiću, odvjetniku u Koprivnici.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na dio obilježja kaznenih djela iz članka 166. stavka 2. u vezi sa člankom 158. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. pod točkama 1), 2) i 3) izreke presude (članak 467. točka 3. i 470. stavak 2. ZKP/08.) i odluke o kazni (članka 467. točka 4. i 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u zakonskom opisu kaznenog djela iz članka 166. stavka 2. u vezi sa člankom 158. stavak 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. pod točkama 1) i 2) te u činjeničnom i zakonskom opisu istog kaznenog djela pod točkom 3) kao i u odluci o kazni izricanjem strože mjere kazne zatvora.

2.2. Optuženi PV se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i ukine pobijanu presudu te uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da optuženiku izrekne pojedinačne kazne zatvora, a time i jedinstvenu kaznu zatvora u znatno kraćem trajanju.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Optuženik u žalbi ističe da postoji znatna proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude i zapisnika o iskazima svjedoka danim u postupku i pribavljenim ispravama tijekom postupka te da je izreka presude nejasna i proturječna provedenim dokazima čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., ali bez konkretiziranja te povrede.

6.1. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer su u pobijanoj presudi dani neproturječni, jasni i određeni razlozi o svim odlučnim činjenicama stoga se, ovaj žalbeni prigovor sadržajno prvenstveno odnosi na osporavanje pravilnosti utvrđenih činjenica, a ne na istaknutu bitnu postupovnu povredu, s obzirom da se optuženik, u suštini, ne slaže s utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda i razlozima koji su u pobijanoj presudi dani za donošenje osuđujuće presude.

6.2. Prvostupanjski sud je u odnosu na odbijanje ponovnog ispitivanja djece žrtava i drugih "kontrolnih" dokaznih prijedloga obrane, u točki 20.2. obrazloženja pobijane presude, dao valjane i opravdane razloge zbog čega nije počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., a na koju ovim dijelom izjavljene žalbe indirektno upućuje optuženik.

6.3. Također, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije prihvatio niti jedan činjenično bitni navod iz njegove obrane iako su pokrijepljeni argumentima i drugim provedenim dokazima te da u odlučujućoj mjeri temelji pobijanu presudu na iskazu oštećenih žrtava, bez da je na raspravi proveden bilo koji od predloženih tzv. kontrolnih dokaza koji bi potvrđivao njihovu vjerodostojnost, koje pak iskaze povezuje sa iskazima njihovih majki, a koje nemaju neposredna saznanja. Također, ističe da prvostupanjski sud zaključak o vjerodostojnosti iskaza žrtava, njihovoj ranjivosti i traumatiziranosti, temelji i na iskazima članica multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba (dalje:Poliklinika) što je u izravnoj suprotnosti s onim što članice tima tvrde u svojim iskazima.

7.1. Prema mišljenju optuženika odbijanjem dokaznih prijedloga obrane za ispitivanjem na raspravi žrtava kao svjedoka, za provođenjem sudsko-medicinsko odnosno urološkog vještačenja optuženika na okolnost njegove višegodišnje erektilne disfunkcije i kombinirano psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja žrtava na okolnosti da li kod žrtava postoje naznake seksualne traumatiziranosti i na okolnost utvrđivanja profila njihovih ličnosti, jer nije proveden forenzički intervju sa žrtvama kojim bi se utvrdila i eventualno potvrdila vjerodostojnost njihovih iskaza te postojanje kvalifikatornog elementa posebno ranjive djece, povrijeđeno je njegovo pravo na obranu, tim više jer su iskazi djece u bitnome kontradiktorni i konfuzni, što nije neuobičajeno obzirom na njihovu dob u vrijeme ispitivanja i okolnosti u kojima su se kao djeca našli, ali isto tako da nije niti neuobičajeno da djeca te dobi i konfabuliraju.

7.2. Međutim, ocjena je drugostupanjskog suda da odbijanjem dokaznog prijedloga za ispitivanjem žrtava na raspravi nije povrijeđeno optuženikovo pravo obrane jer su žrtve ispitane na dokaznom ročištu putem audio-video uređaja u smislu članka 292. stavak 2. ZKP/08., a koje ispitivanje je provedeno u prisutnosti optuženika i njegova branitelja, čime je obrani omogućeno neposredno ispitivanje i konfrontacija sa žrtvama. Navedene snimke iskaza djeteta MV i djeteta NV prikazane su na raspravi u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja, na temelju članka 114. stavak 4. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. dalje: ZSM).

7.3. S obzirom da se žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode trebaju zaštititi od ponovne traumatizacije, da se radi o djeci, žrtvama kaznenih djela protiv spolne slobode, takvi se svjedoci, sukladno članku 292. stavak 4. ZKP/08., mogu samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim. Takvu potrebu za saslušanjem žrtava na raspravi kao i za provođenje kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja i provođenja forenzičkog intervjua, imajući na umu zaštitu žrtava od retraumatizacije, prvostupanjski sud s pravom nije našao iz razloga navedenih u točki 23.1. obrazloženja pobijane presude, a koje razloge prihvaća i drugostupanjski sud. 8. Suprotno žalbenim navodima optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom postupku, sve činjenice pravilno i potpuno utvrdio te da je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio predmetna kaznena djela na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

8.1. Bezuspješno se žalbom pokušava dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza žrtava činjenicom da nad žrtvama nije provedeno forenzičko ispitivanje koje bi potvrdilo ili demantiralo vjerodostojnost njihovih iskaza te utvrdilo narušenje tjelesnog i emocionalnog razvoja, iako se presuda temelji na iskazima članica stručnog tima Poliklinike, kao i da temeljitom i detaljnom pretragom privremeno oduzeta dva mobitela optuženika, računala i USB sticka nisu pronađene nikakve snimke kojima bi optuženik dijete MV držao u odnosu zavisnosti ili bilo kakav drugi kompromitirajući sadržaj, kao i da svjedokinja OV nije vjerovala svojoj kćeri MV da bi optuženi mogao takvo što počiniti te da o tome nije obavijestila niti svog supruga kao i da ni državno odvjetništvo očito ne vjeruje baš svim tvrdnjama žrtava jer je izmijenjenom optužnicom od 26. travnja 2022. ispustio dio ranije inkriminiranih radnji utemeljenih na tvrdnjama žrtava. Sugerira i da je uz bezgraničnu i laku dostupnost baš svih pornografskih sadržaja, samo iz načina na koji iskazuju, teško zaključiti jesu li oštećene žrtve zaista i "doživjele inkriminirane radnje", tim više što je žrtva NV iskazivala o tome da je žrtva MV pristupala pornografskim sadržajima te da je iste pokazivala i njoj.

8.2. Naime, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio iskaze žrtava vjerodostojnim s obzirom da su žrtve tijekom dokaznog ročišta (u što se pregledavanjem snimki uvjerio i drugostupanjski sud) dosljedno, opširno i uvjerljivo teretile optuženika za sve pretrpljene spolne zlostave, dajući sadržajan i prostorni opis kriminalnih radnji optuženika, što ukazuje da govore iz proživljenog iskustva, a koju ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pritom prvostupanjski sud pravilno zaključuje da su njihovi iskazi potvrđeni i vjerodostojnim iskazima svjedokinja OV, BV, GV (učiteljice žrtve MV kod koje nije zamijetila sklonost izmišljanju ili laganju) te iskaza svih članica multidisciplinarnog tima Poliklinike koje su sudjelovale u obradi žrtava u ovom kaznenom predmetu (doc.prim.dr.sc Vlasta Boričević Maršanić, dr. med., spec. psihijatar, subspec. dječje i adolescentne psihijatrije, doc.prim.dr.sc PVS, dr.med., spec. pedijatar, uži spec. dječje neurologije, dr.sc. MVS, klinički psiholog, TV, mag. soc. rada i NVS, mag. psych.)

8.3. Protivno stavu optuženika, činjenica što po multidisciplinarnom timu Poliklinike nije proveden forenzički intervju sa žrtvama, ne isključuje mogućnost da se i na osnovi drugih provedenih dokaza, u multidisciplinarnoj obradi klinički dobivenih podataka, povezujući iste sa iskazima žrtava i njihovih majki zaključi o postojanju predmetnih kaznenih djela, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio i detaljno obrazložio u točki 19. obrazloženja pobijane presude, gdje su jasno navedeni i razlozi zbog kojih prvostupanjski sud utvrđuje da je postojala snimka kojom je optuženik žrtvu MV ucjenjivao i držao u odnosu zavisnosti, a koje prihvaća i drugostupanjski sud. Također, u točki 21. obrazloženja izneseni su uvjerljivi i životno logični razlozi zbog kojih svjedokinja OV prvotno nije povjerovala svojoj kćeri MV, da bi joj potom povjerovala te je njezin iskaz osnovano ocijenjen vjerodostojnim.

8.4. Što se tiče optuženikovih navoda o razlozima izmjene optužnog akta, isto je u dispoziciji državnog odvjetništva te prvostupanjski ni drugostupanjski sud nije nadležan analizirati i ocjenjivati razloge za izmjenu optužnog akta niti u tom smislu ocjenjivati vjerodostojnost iskaza žrtvi.

9. Nije osnovan žalbeni navod optuženika da nije mogao počiniti inkriminirana kaznena djela jer je impotentan odnosno ima erektilnu disfunkciju još od prije inkriminiranog razdoblja, što potvrđuje njegova supruga svjedokinja LV (da joj je poznato da optuženik unatrag pet i više godina ne može postići erekciju i da su pronađeni prezervativi njihovog zajedničkog sina VV), a u bitnim dijelovima i njegov sin, svjedok VV (da je moguće da su pronađeni prezervativi njegovi). Naime, prvostupanjski sud je u točki 20.2. obrazloženja pobijane presude ispravno iznio razloge zbog kojih ne prihvaća tvrdnju optuženika i njegove supruge o erektilnoj disfunkciji i to iz razloga što je optuženik prvotno sam naveo da nije spolno aktivan unatrag 10 godina zbog suprugine "suhoće", da bi zatim naveo da mu se obzirom na probleme s prostatom smanjila potencija, dakle, oba puta nije spominjao impotenciju. Također, iz medicinske dokumentacije i očitovanja dr. med. specijalista urologije JV proizlazi da optuženiku nije postavljena dijagnoza erektilne disfunkcije, a također se iz iskaza žrtava može zaključiti da je optuženik mogao postići erekciju kao što to prvostupanjski sud navodi u točki 20.2. obrazloženja pobijane presude, zbog čega je kao nevažan osnovano odbio dokazni prijedlog obrane za provođenjem sudskomedicinskog odnosno urološkog vještačenja radi utvrđivanja eretktilne disfunkcije optuženika te suprotno žalbenim navodima takvu svoju odluku pravilno i dostatno obrazložio.

10. Nisu osnovani niti navodi optuženika da nikada nije bio nasamo sa žrtvama već je uvijek s njim u društvu žrtava bila i njegova supruga LV, koja je potvrdila takve njegove navode. Suprotno takvim tvrdnjama, prvostupanjski sud u točki 20.1. obrazloženja pobijane presude ispravno zaključuje da iz detaljnih i vjerodostojnih iskaza žrtava proizlazi da je optuženik činio inkriminirane radnje upravo u odsustvu supruge, kada bi se nalazila u kući preko puta, ili trgovini, kada bi izbivala dva do tri sata, a da bi prestajao čim bi vidio ili čuo da mu se supruga vraća.

11. Kao motive žrtava da ga terete optuženik ističe da mu se žrtva MV željela osvetiti jer je njezinoj mami javio da ne želi pisati lektiru pa je trebala biti uskraćena za korištenje bicikla koji je obožavala voziti, koju kupnju i korištenje bicikla da potvrđuje svjedokinja OV, a što se tiče žrtve NV da je mlađa i podložna utjecaju MV koja ju je nagovorila da joj se pridruži u njezinim tvrdnjama. Međutim, u pravu je prvostupanjski sud kada ne nalazi nikakvih motiva da bi žrtve ili njihove majke lažno teretile optuženika jer s njim i njegovom suprugom nisu bile u zavadi, štoviše, međusobno su si pomagali i posjećivali se.

12. Vezano uz žrtvu NV optuženik neosnovano problematizira narušenje emocionalnog razvoja obzirom da je isto ispušteno iz činjeničnog i zakonskog opisa teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz točke 3) izreke pobijane presude.

13. Također, nije u pravu optuženik kada, pozivajući se na iskaze svih ispitanih svjedokinja, članica multidisciplinarnog tima Poliklinike, osporava da bi kaznena djela pod točkama 1), 2) i 3) izreke pobijane presude bila počinjena prema posebno ranjivoj djeci. Naime, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da se kod žrtve MV (u inkriminirano vrijeme u dobi od 8-10 godina) i žrtve NV ( u dobi od 7 godina) radi o posebno ranjivoj djeci s obzirom na njihovu dob, a sa kojim zakonskim kriterijem su se, zbog neadekvatnosti postavljanja takve dijagnoze sa pozicije psihijatrijske i psihološke pozicije, suprotno tvrdnji optuženika, suglasile i članice multidisciplinarnog tima Poliklinike, kao što je to pravilno navedeno u točkama 13.- 17. obrazloženja pobijane presude.

14. Nadalje, optuženik navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka – specijaliste za psihijatriju mr.sc. Nenada Horvata, dr. med., proizlazi da ga vještak procjenjuje kao "normalnu osobu" koja nije opterećena nikakvom psihopatologijom iz čega obrana izvodi zaključak da takav profil osobe ne bi nikako bio sposoban činiti ovakve "odiozne inkriminirane radnje". Međutim, u pravu je prvostupanjski sud kada u točki 23.1. obrazloženja pobijane presude navodi da iako navedeni vještak na temelju ulaznih podataka kojima je raspolagao nije mogao odgovoriti na pitanje postojanja patološke seksualne sklonosti optuženika-fokusiranje seksualne želje prema djeci, da ranije navedena utvrđenja upućuju na zaključak da se optuženik devijantno seksualno ponašao i time počinio inkriminirana kaznena djela.

15. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo iz članka 166. stavka 2. u vezi sa člankom 158. stavkom 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. pod točkom 1) pobijane presude iz zakonskog opisa kaznenog djela ispustio "da je kaznenim djelom narušen djetetov tjelesni razvoj", a u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2) iz zakonskog opisa kaznenog djela ispustio "uz primjenu sile" i "da je kaznenim djelom narušen djetetov tjelesni razvoj" te je u odnosu na kazneno djelo pod točkom 3) iz činjeničnog opisa kaznenog djela ispustio navod "i da će time nanijeti štetu njezinom psihičkom i fizičkom napretku" te navod "čime je ugrozio njezin psihofizički napredak", a iz zakonskog opisa tog kaznenog djela ispustio "da je kaznenim djelom narušen djetetov tjelesni i emocionalni razvoj".

15.1. Iako opisanim izmjenama zakonskih opisa kaznenih djela pod točkama 1) i 2) te činjeničnog i zakonskog opisa kaznenog djela pod točkom 3), nije došlo do izmjene pravne kvalifikacije kaznenih djela, državni odvjetnik smatra da iz rezultata provedenog dokaznog postupka i prihvaćanja iskaza djece žrtava, ispitanih svjedoka njihovih majki i djelatnica Poliklinike proizlazi da su u postupanju optuženika ostvarena i navedena zakonska obilježja kaznenih djela.

15.2. Tako državni odvjetnik smatra da fizička bol, mučnina, povraćanja i time oštećenja probavnog sustava, djelovanje nečistoća, urina, fekalija i velikog broja mikroorganizama kojima je žrtva MV izložena kroz razdoblje od tri godine nisu uobičajeni način tjelesnog razvoja djece, jer su na negativan, nezdrav i nepravilan način narušavala njezin tjelesni integritet, njezine djetinje razvijene organe i njezino zdravstveno stanje.

15.3. Međutim, iz iskaza svjedokinje PVS koja je u svojstvu pedijatra sudjelovala u izradi multidisciplinarnog mišljenja Poliklinike proizlazi da je kod djeteta žrtve MV utvrdila samo pretilost koju ne povezuje sa inkriminiranim kaznenim djelima zbog čega prvostupanjski sud osnovano u točki 23.2. zaključuje da nije došlo do narušenja tjelesnog razvoja žrtve već samo narušenja emocionalnog razvoja žrtve, a koje se povezuje s načinom počinjenja i dugotrajnošću kaznenih djela.

16. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika da nasilno guranje prstiju u spolovilo i analni otvor žrtve MV, unatoč tome što mu je govorila da to ne želi i da je boli, uz izostanak empatije i osjećaja, predstavlja primjenu sile, u pravu je prvostupanjski sud kada u točki 20.1. obrazloženja pobijanog rješenja navodi da kazneno djelo pod točkom 2) nije počinjeno i uz primjenu sile jer je dob žrtve i s tim u svezi podložnost, upućene prijetnje, do tada uspostavljena, od strane optuženika „pravila ponašanja“, dovela do situacije da uporaba sile nije bila ni potrebna već je kazneno djelo počinjeno uz primjenu prijetnje i zlouporabe povjerenja, zbog čega je opravdano iz zakonskog opisa tog kaznenog djela ispustio primjenu sile.

17. Nadalje, državni odvjetnik u žalbi ističe da je optuženik radnjama pod točkom 3) narušio i tjelesni razvoj djeteta NV jer se radilo o djetetu nježne, krhke i gracilne tjelesne strukture koju je optuženik primoravao da mu liže donju stranu stopala i spolni organ te joj nasilno gurao spolovilo u usta unatoč njezinom otporu, okretanju glave i iskazivanju gađenja, prouzročivši joj u predjelu usta i glave bol i osjećaj gađenja te ju izložio djelovanju nečistoća, urina i mikroorganizama. Ujedno, tvrdi da je u radnjama koje je optuženik poduzimao prema njoj i prisustvovanjem radnjama koje je poduzimao prema djetetu žrtvi MV narušen njen emocionalni razvoj obzirom da je samoinicijativno govorila o tome što joj je optuženik radio i što je bilo popraćeno vidljivim tjelesnim refleksijama emocionalnih reakcija te da tijekom multidisciplinarne obrade nije navela nikakve druge razloge koji bi za nju bili opterećujući i kojima bi pridavala pažnju, a koje okolnosti da idu u prilog zaključku da je dijete imalo emocionalne i psihičke smetnje upravo uslijed postupanja optuženika.

17.1. Međutim, ocjena je drugostupanjskog suda da prvostupanjski sud ispravno u točki 25. obrazloženja pobijanog rješenja utvrđuje da je dr.med. Vlatka Boričević Maršanić, psihijatar u Poliklinici kod djeteta žrtve NV uočila samo neke elemente na stres no ne i posttraumatske simptome pa bi se kod iste moglo raditi o narušenju emocionalnog razvoja no kako nije mogla zaključiti je li isto posljedica nekih djevojčičinih specifičnih teškoća, nedovoljnog rada ili predmetne traumatizacije u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da zbog takvog iskaza stručne svjedokinje koja o narušenju emocionalnog razvoja zbog postupanja optuženika govori samo na razini mogućnosti te činjenice da je žrtva NV, za razliku od žrtve MV, postupcima optuženika bila izložena kraće vrijeme, u manje navrata te njenog navoda da je ona to već bila zaboravila, nije bilo mjesta da se sa sigurnošću tvrdi da je doista žrtvi NV postupcima optuženika narušen emocionalni pa ni tjelesni razvoj zbog čega je opis narušavanja emocionalnog i tjelesnog razvoja opravdano ispušten u činjeničnom i zakonskom opisu kaznenog djela iz točke 3) izreke presude.

18. Prema tome, svi navedeni dokazi bez dvojbe upućuju na pravilnost zaključka iz pobijane presude da je optuženik počinitelj kaznenih djela na štetu djeteta MV, dakle da je višekratno izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od petnaest godina uz primjenu sile, prijetnje i zlouporabom ovlasti, a kaznenim djelom je narušen djetetov emocionalni razvoj i djelo je počinjeno nad posebno ranjivim djetetom, da je djetetu mlađem od petnaest godina prikazao na drugi način audiovizualne sadržaje pornografskog sadržaja te izvršio spolni odnošaj i sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od petnaest godina uz primjenu prijetnje i zlouporabom ovlasti, a kaznenim djelom je narušen djetetov emocionalni razvoj i djelo je počinjeno nad posebno ranjivim djetetom, te na štetu djeteta NV izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od petnaest godina uz primjenu sile i zlouporabom ovlasti i djelo je počinjeno nad posebno ranjivim djetetom te nad djetetom mlađim od petnaest godina izvršio bludnu radnju zlouporabom ovlasti, čime je ostvario sva bitna obilježja teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u svezi s člankom 158. stavkom 5. u svezi sa stavkom 1. KZ/11., opisana pod točkama 1)-3) izreke pobijane presude, upoznavanja djece s pornografijom iz članka 165. stavak 1. KZ/11., opisano pod točkom 1) izreke pobijane presude i spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina, iz članka 158. stavku 6. u svezi s stavkom 2. KZ/11., opisano pod točkom 4) izreke pobijane presude.

18.1. Time je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te su primijenjene odgovarajuće odredbe materijalnog prava, a optuženik osnovano proglašen krivim za sva kaznena djela. Jednako tako, pobijana presuda ispitana je na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

19. Žaleći se na odluku o kazni državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije dostatno cijenio jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra jer nije istaknuo okolnost da je optuženik djela činio prema dvije djevojčice koje su mu povjerene, koje su bile u dobi od 7 i 8 godina, spolno nezrele, dječjeg razvoja, bez razvijenih spolnih obilježja i bez znanja o spolnosti, pri čemu da uopće ne uzima u obzir brojnost radnji koje je optuženik zahtijevao od djece žrtava da moraju raditi te pobude zbog kojih je kaznena djela počinio i to da je svoj spolni nagon usmjerio prema djevojčicama koje su mu bile povjerene jer sa suprugom unatrag deset godina nema spolne odnose uslijed njezine nemogućnosti.

19.1. Državni odvjetnik navodi i kako prvostupanjski sud ne cijeni dovoljno način počinjenja kaznenih djela i to da su radnje koje je optuženik primoravao činiti djecu žrtve izrazito odiozne, ponižavajuće i okrutne, kojima nanosi bol, mučninu, povraćanje, nelagodu, sram, strah, nerazumijevanje, čuđenje, dok kao otegotnim uopće ne cijeni da optuženik djetetu žrtvi MV, još i pojašnjava spolne odnose, načine spolnih odnosa, koristi izraze za spolne odnose koje joj objašnjava poput "pušenja", govori o striptizu, opisuje joj njezino tijelo i promjene u tijelu prilikom prvog spolnog odnosa u vidu "žabica ima kožu i dok ona pukne onda malo krv ide", izlaže ju pornografskim sadržajima do te mjere da ju upućuje da ona mora tako raditi njemu, trajno joj na opisani način iskrivljujući narav spolnih odnosa te da uopće ne uzima u obzir kao otegotno činjenicu da se optuženik ne libi ponašati na ovakav način i kada se njegova supruga nalazi u drugoj sobi, dok je on sa djetetom u sobi za odmaranje na krevetu, kao kod kaznenog djela pod točkom 4).

19.2. Nadalje, navodi da prvostupanjski sud ne cijeni u dostatnoj mjeri da je dijete žrtva MV gotovo tri godine izložena učestalim, višestrukim, brojnim izrazito okrutnim i ponižavajućim postupanjima optuženika, koje su mu zbog nemogućnosti točnog vremenskog i brojčanog utvrđenja već honorirana kao jedno kazneno djelo, a dijete žrtva NV spominje dva navrata koja su također zbog nemogućnosti vremenskog određenja honorirana kao jedno kazneno djelo.

19.3. Također, ističe da je prvostupanjski sud u potpunosti propustio kao otegotnim uzeti u obzir učinke kaznenih djela i nastupjele posljedice za djecu žrtve jer je kod djeteta žrtve MV utvrđena fizička bol, mučnina, povraćanje, strah, gađenje, značajna traumatiziranost, stres, depresivne smetnje, dugotrajna izloženost radnjama optuženika i izigrano povjerenje koje iziskuju psihoterapijski tretman, a kod djeteta žrtve NV fizička bol, gađenje, čuđenje, strah, stres, nelagoda, zbog kojih je također predložen psihološki tretman. Pri tome da uopće nije kao otegotan uzet u obzir optuženikov odnos prema žrtvama i to da prema djetetu žrtvi MV pokazuje izraziti animozitet, prikazujući ju kao kreatora prijave i manipulatora nad drugom žrtvom.

19.4. Državni odvjetnik smatra da iznesene otegotne okolnosti koje nisu uzete u obzir prilikom odmjeravanja kazne i nedovoljno cijenjene otegotne okolnosti koje je sud utvrdio ukazuju na postojanje osnova za izricanjem strože mjere kazne zatvora optuženiku.

20. Optuženik ističe da su sve izrečene pojedinačne kazne zatvora kao i jedinstvena kaznu zatvora izrazito prestroge i to u toj mjeri da odudaraju od uobičajenih i u dosadašnjoj praksi izrečenih kazni za ovakva kaznena djela te da prvostupanjski sud tako stroge kazne zatvora u bitnome obrazlaže okolnostima koje se odnose na bitna obilježja kaznenih djela i tako ulazi u zonu dvostrukog vrednovanja kao i da ne cijeni u dovoljnoj mjeri njegovu poodmaklu dob, a uopće da ne cijeni izrazito narušeno zdravlje zbog kojeg se izrečena kazna suštinski pretvorila u doživotnu kaznu zatvora što nije smisao specijalne prevencije. Smatra i da treba imati na umu da do sada nije osuđivan te da kod njega nije pronađen nikakav kompromitirajući sadržaj ne samo u odnosu na žrtve nego i općenito, te da je indikativno da majke žrtava djevojčica ne bi kroz cijelo relativno dugo inkriminirano razdoblje primijetile bilo kakve promjene kod svoje djece koje bi svakako morale biti vidljive ako bi iste bile traumatizirane na način kako se to inkriminira optuženiku. Ističe i da bez obzira što inkriminirana djela uvijek prati velika odioznost i zgražanje okoline i sudionika u postupku, da ta okolnost ne bi smjela utjecati na proklamirana prava obrane optuženika niti u kojem slučaju.

21. Pri razmatranju odluke o kazni i žalbi u tome dijelu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno i dostatno optuženiku kao olakotno cijenio životnu dob od 71 godine te njegovu raniju neosuđivanost, dok, suprotno navodima optuženika, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi mu zdravlje bilo izrazito narušeno pa da bi mu i tu okolnost trebalo posebno cijeniti. Kao otegotne okolnosti prvostupanjski sud je pravilno i dostatno cijenio činjenicu da je optuženik kaznena djela počinjena na štetu djeteta žrtve MV pod točkom 1) presude, činio u više navrata kroz razdoblje od više od dvije godine, način počinjenja kaznenih djela iz točaka 1) i 2), radnje koje je žrtva morala po nalogu optuženika izvršavati, primjenu sile i prijetnji ne samo u cilju ostvarenja djela već prikrivanja činjenja predmetnih kaznenih djela i izigrano povjerenje koje mu je ukazano povjeravanjem žrtve, a koje okolnosti opravdavaju u potpunosti visinu utvrđenih pojedinačnih kazni za kaznena djela na štetu djeteta žrtve MV.

21.1. Pravilno se istovjetnim razlozima prvostupanjski sud vodio i pri utvrđivanju kazni za kaznena djela koja je optuženik počinio na štetu djeteta žrtve NV i to u odnosu na točku 3) da je postupanje bilo u dva navrata, a dijete je bilo u izrazito mladoj dobi od svega 7 godina, kao i način počinjenja, osobito kaznenog djela iz točke 3) presude, što opravdava utvrđenu kaznu te je optuženik i tu izigrao ukazano mu povjerenje od strane majke kao odrasloj muškoj osobi koja je trebala brinuti o dobrobiti žrtve, a ne iskoristiti predmetnu situaciju u kriminalnu svrhu.

21.2. U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud propustio otegotnim cijeniti i činjenicu što je zbog predmetnih kaznenih djela žrtva MV u psihoterapijskom tretmanu no ta okolnost uz već navedene otegotne okolnosti ne opravdava povećanje visine već utvrđenih i primjerenih pojedinačnih kazni. Što se tiče NV, ista je upućena psihologu i logopedu radi procjene psihološkog razvoja zbog specifičnih razvojnih poremećaja vještina učenja i formalnih (školskih) znanja, a što se ne može povezati s predmetnim kaznenim djelima pa ta okolnost niti ne može biti od utjecaja na kaznu.

21.3. Slijedom svega navedenog, imajući na umu da su kaznena djela počinjena na štetu najranjivije skupine društva, dakle na štetu djece pa stoga društvena osuda takvih činjenja mora biti adekvatna povredi zaštićenog dobra, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća razloge prvostupanjskog suda i ocjenjuje da su utvrđene pojedinačne kazne i jedinstvena kazna u trajanju od šesnaest godina zatvora zakonita i pravilna te će se samo tako odmjerenom kaznom moći izraziti nužan i opravdan prijekor društva prema takvim teškim kaznenim djelima i njihovim počiniteljima. Ujedno će se tako odmjerenom kaznom pokušati utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, ali i pojačati svijest drugih građana da se klone sličnih kaznenih djela jer je to pogibeljno ne samo za njih, već i za društvo u cjelini. Slijedom toga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika niti optuženika zbog odluke o kazni.

21.4. Također, na temelju članka 478. ZKP/08. utvrđeno je da je sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana iz članka 70. stavaka 1. KZ/11. izrečena u skladu sa svim zakonskim pretpostavkama za njezinu primjenu.

22. Slijedom navedenog trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 18. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić