REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 998/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R- 1140/20-2 od 4. siječnja 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu br. Pr-70/20-27 od 30. srpnja 2020., u sjednici održanoj 18. travnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž R-1140/20-2 od 4. siječnja 2020., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima nastalim u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženoj da tužitelju isplati na ime razlike neisplaćene naknade troškova prijevoza ukupan iznos od 46.817,58 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose i po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. 1.). Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.891,58 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose (toč. 2.). Tužena je obvezana tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 11.750,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 30. srpnja 2020. pa do isplate (toč. 3.).
2. Presudom suda drugoga stupnja uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.), te je naloženo tužitelju da tuženoj na ime troškova postupka naknadi iznos od 7.750,00 kn (6.500,00 kn na ime troškova prvostupanjskog postupka, te iznos od 1.250,00 kn na ime troškova drugostupanjskog postupka).
3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenje br. Revd-1377/21-2 od 13. travnja 2021. dopustio tužitelju podnošenje revizije radi sljedećih pitanja:
„Obzirom na odredbe Pravilnika o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (NN 141/04, 22//05) prema kojem su definirana samo dva načina isplate troškova prijevoza (prema cijeni mjesečne karte i pojedinačne karte javnog prijevoza), je li je zakonita i dopuštena isplata predmetne naknade od strane poslodavca u umanjenom iznosu na način da poslodavac isplatu vrši prema fiktivnom jediničnom iznosu cijene karte javnog prijevoza, dočim u odluci o isplati predmetne naknade koju je sam donio isplatu regulira prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte?
U slučaju da je radniku odlukom poslodavca priznato pravo na trošak prijevoza prema cijeni mjesečne karte javnog prijevoza, a poslodavac je navedenu naknadu isplaćivao u umanjenom iznosu, ima li radnik pravo na isplatu razlike troškova prijevoza prema cijeni mjesečne ili prema cijeni pojedinačne karte javnog prijevoza?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Pritom se revizija podnosi iz razloga navedenih u čl. 382. a st. 1. ZPP, a zbog pravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže se prihvatiti reviziju tužitelja, preinačiti pobijanu presudu i usvojiti zahtjev tužitelja, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza na posao na relaciji Rijeka – Vodnjan – Fažana i obrnuto za vrijeme od 13. rujna 2011. do 1. veljače 2014., osim za mjesece kada se tužitelj nalazio na školovanju.
8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju rješenjem tuženice od 18. listopada 2006. priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji Rijeka – Vodnjan – Fažana i obratno prema cijeni mjesečne autobusne karte, sukladno odredbi čl. 178. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje: ZSOSRH). Navedeno pravo tužitelju pripada i s obzirom na odredbu čl. 2. st. 3. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" br. 141/04 i 22/05 – dalje: Pravilnik).
9. Polazeći gore navedenog prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo naknade troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne karte, a sukladno rješenju od 18. listopada 2006. Stoga mu je i dosudio razliku između cijene mjesečne karte u spornom razdoblju i stvarno isplaćenog iznosa na ime troškova prijevoza, bez obzira na korištenje godišnjeg odmora, jer ne postoji uputa kako umanjiti mjesečnu kartu ako se koristi godišnji odmor.
10. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tužene i preinačio je prvostupanjsku presudu te u cijelosti odbio zahtjev tužitelja uz obrazloženje da nije bilo osnove za prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, jer da tužitelj tijekom postupka nije osporio visinu isplaćenog iznosa koji je utvrđen na bazi cijene mjesečne karte umanjene za broj dana kada tužitelj nije dolazio na posao.
11. U konkretnom slučaju revizija je dopuštena, jer pravno shvaćanje drugostupanjskog suda odstupa od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odlukama Revr-668/17 od 20. ožujka 2018., Revr-72/17 od 30. siječnja 2018. i Rev-3157/19 od 20. kolovoza 2019.
12. Prije svega valja istaći da je ustaljena praksa revizijskog suda, izraženo i u odlukama Revr-249/17-2 od 23. siječnja 2018. i Revr-747/17-2 od 17. srpnja 2018., te drugima, da je za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza nadležno tijelo tuženice, da navedeno predstavlja upravnu stvar o kojom se odlučuje u upravnom postupku, te kako doneseni pravomoćni i izvršni akt (konkretno rješenje o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla) o naknadi troškova prijevoza u visini mjesečne cijene karte obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.
13. Pri tome revizijski sud vodi računa o odredbi čl. 14. ZSOSRH koji određuje da o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Nadalje, potrebno je voditi računa i o odredbi čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" br. 92/05 ,140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11 i 150/11 – dalje: ZDS) kojom je propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar. Nadalje čl. 4. st. 1. Pravilnika propisano je da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Prema odredbi čl. 133. st. 1. Zakona o opće upravnom postupku ("Narodne novine" br. 43/09) rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se nakon što postane izvršno.
14. Prema tome, kako je tužitelju rješenjem nadležnog tijela tuženice od 18. listopada 2006. priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak za posao i odlazak s posla na relaciji Rijeka – Vodnjan – Fažana u visini cijene mjesečne autobusne karte, te kako je to rješenje postalo pravomoćno, to se sud u parničnom postupku više ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja, te isto obvezuje i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova u skladu s takvim rješenjem.
15. S druge strane pravilno sud drugoga stupnja ističe da treba primijeniti i odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika. Međutim, prema toj odredbi djelatnoj vojnoj osobi neće se isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom se pod „druge slučajeve“ podrazumijevaju situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (identično pravno shvaćanje izraženo je u odluci ovoga suda Revr-668/17 od 20. ožujka 2018.).
16. Prema tome odgovor na postavljena pitanja glasi:
Tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u skladu s rješenjem donesenim od strane tuženice, dakle u visini mjesečne cijene karte.
Poslodavac ima pravo umanjiti isplatu u cijelosti ili djelomično u slučaju kada se radnik nalazi na bolovanju, godišnjem odmoru, odnosno kada koristi slobodne dane, odnosno u drugim slučajevima kada ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog uobičajenog rasporeda obavljanja službe. To znači da se tužitelju naknada za prijevoz ne može umanjivati za one dane kada se tužitelj nalazio na poslu, primjerice za vrijeme dežurstva, straže, rada na terenu.
17. Drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu utvrdio da se tužena isplatila troškove prijevoza u visini cijene mjesečne karte umanjene za broj dana kada tužitelj nije dolazio na posao.
18. Prema shvaćanju revizijskog suda navedeno shvaćanje se još uvijek ne može uzeti pravilnim, jer je zbog pogrešnog pravnog pristup propušteno utvrditi je li tužitelju umanjenje naknade za prijevoz vršeno i za vrijeme kada se isti nalazio na dežurstvu, straži ili na terenu, ili je to umanjenje vršeno samo za dana kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom nije uopće jasno na koji način je tuženik uopće vršio umanjenje isplate troškova prijevoza. Prema shvaćanju revizijskog suda bitno je utvrditi i je li tužitelj unaprijed kupovao mjesečnu voznu kartu, a u kojem slučaju tuženica ne bi imala pravo ni na koji način umanjivati trošak prijevoza.
19. Radi toga je valjalo primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu, te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
20. U nastavku postupka drugostupanjski sud je dužan ponovno ocijeniti žalbene navode tuženice, te dati jasne razloge za svoju odluku. Kod toga je posebno dužan utvrditi i ocijeniti na koji je način tuženica vršila umanjenje isplate troškova prijevoza, da li na način da je odbijala cijenu pojedinačne karte za svaki dan kada tužitelj nije bio na poslu ili je cijenu mjesečne karte podijelila s brojem radnih dana i na taj način vršila umanjenje.
21. Novom odlukom o glavnoj stvari odlučiti će se o cjelokupnim troškovima postupka.
Zagreb, 18. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
