Poslovni broj: 4 P- 346/21-19

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja D.N. S. iz K., OIB , zastupanog po punomoćniku M. C., odvjetniku iz V.,

protiv tuženika O.T.P. B.. d.d. S., OIB ., zastupana po punomoćniku

B. T. odvjetniku iz O., radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja . i punomoćnika tuženika ., 15. ožujka 2023. i

objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 18. travnja 2023

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj . sklopljenog između tužitelja .tuženika. dana 29.12.2005.g a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula

uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku O.T.P. B. d.d. S., D. r. 61, OIB: .3 da tužitelju D. N. S., K., B. R. 31,

OIB:. isplati novčani iznos od 18.419,36 kn / 2.444,66 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena i to:

38,02 kn / 5,05 EUR od 10.02. 2006.g. do isplate,

25,82 kn / 3,43 EUR od 10.03. 2006.g. do isplate,

11,15 kn / 1,48 EUR od 10.04. 2006.g. do isplate,

16,63 kn / 2,21 EUR od 10.05. 2006.g. do isplate,

14,47 kn / 1,92 EUR od 12.06. 2006.g. do isplate,

5,04 kn / 0,67 EUR od 10.07. 2006.g. do isplate,

1,32 kn/ 0,18 EUR od 10.08. 2006.g. do isplate, 9,43

kn / 1,25 EUR od 11.09. 2006.g. do isplate,

16,63 kn / 2,21 EUR od 10.10. 2006.g. do isplate,

0,38 kn / 0,05 EUR od 11.12. 2006.g. do isplate,

5,83 kn / 0,77 EUR od 10.03. 2008.g. do isplate,

35,73 kn / 4,74 EUR od 10.11. 2008.g. do isplate,

21,18 kn / 2,81 EUR od 10.12. 2008.g. do isplate,

104,29 kn / 13,84 EUR od 12.01. 2009.g. do isplate,

135,98 kn / 18,05 EUR od 10.02. 2009.g. do isplate,

174,83 kn / 23,20 EUR od 10.03. 2009.g. do isplate,

106,63 kn / 14,15 EUR od 10.04. 2009.g. do isplate,

94,48 kn / 12,54 EUR od 11.05. 2009.g. do isplate,

87,65 kn / 11,63 EUR od 10.06. 2009.g. do isplate,

101,39 kn / 13,46 EUR od 10.07. 2009.g. do isplate,

73,94 kn / 9,81 EUR od 10.08. 2009.g. do isplate,

86,41 kn / 11,47 EUR od 10.09.2009.g. do isplate,

65,02 kn / 8,63 EUR od 12.10.2009.g. do isplate,

84,03 kn / 11,15 EUR od 10.11.2009.g. do isplate,

73,13 kn / 9,71 EUR od 10.12.2009.g. do isplate,

122,93 kn / 16,32 EUR od 11.01. 2010.g. do isplate,

153,37 kn / 20,36 EUR od 10.02. 2010.g. do isplate,

147,43 kn / 19,57 EUR od 10.03. 2010.g. do isplate,

173,05 kn / 22,97 EUR od 12.04. 2010.g. do isplate,

209,24 kn / 27,77 EUR od 10.05. 2010.g. do isplate,

245,61 kn / 32,60 EUR od 10.06. 2010.g. do isplate,

301,12 kn / 39,97 EUR od 12.07. 2010.g. do isplate,

240,87 kn / 31,97 EUR od 10.08. 2010.g. do isplate,

392,54 kn / 52,10 EUR od 10.09. 2010.g. do isplate,

310,42 kn / 41,20 EUR od 11.10. 2010.g. do isplate,

354,25 kn / 47,02 EUR od 10.11. 2010.g. do isplate,

433,90 kn / 57,59 EUR od 10.12. 2010.g. do isplate,

480,09 kn / 63,72 EUR od 10.01. 2011.g. do isplate,

393,29 kn / 52,20 EUR od 10.02. 2011.g. do isplate,

425,03 kn / 56,41 EUR od 10.03. 2011.g. do isplate,

380,13 kn / 50,45 EUR od 11.04. 2011.g. do isplate,

481,73 kn / 63,94 EUR od 10.05. 2011.g. do isplate,

551,37 kn / 73,18 EUR od 10.06. 2011.g. do isplate,

582,97 kn / 77,37 EUR od 11.07. 2011.g. do isplate,

916,55 kn/121,65 EUR od 10.08. 2011.g. do isplate,

601,67 kn / 79,86 EUR od 12.09. 2011.g. do isplate,

551,53 kn / 73,20 EUR od 10.10. 2011.g. do isplate,

562,40 kn / 74,64 EUR od 10.11. 2011.g. do isplate,

559,08 kn / 74,20 EUR od 12.12. 2011.g. do isplate,

604,98 kn / 80,29 EUR od 10.01. 2012.g. do isplate,

633,14 kn / 84,03 EUR od 10.02. 2012.g. do isplate,

640,90 kn / 85,06 EUR od 12.03. 2012.g. do isplate,

620,56 kn / 82,36 EUR od 10.04. 2012.g. do isplate,

633,37 kn / 84,06 EUR od 10.05. 2012.g. do isplate,

643,66 kn / 85,43 EUR od 11.06. 2012.g. do isplate,

625,48 kn / 83,02 EUR od 10.07. 2012.g. do isplate,

624,05 kn / 82,83 EUR od 10.08. 2012.g. do isplate,

589,38 kn / 78,22 EUR od 10.09. 2012.g. do isplate,

603,00 kn / 80,03 EUR od 10.10. 2012.g. do isplate,

626,94 kn / 83,21 EUR od 12.11. 2012.g. do isplate,

613,92 kn / 81,48 EUR od 10.12. 2012.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku O.T.P. B. d.d. S., D. r. 61, OIB: . da tužitelju D. N. S., K., B. .31, OIB:., isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.855,99 eura/13.983,96 kuna zajedno sa zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana presuđenja tj. od 18. travnja 2023. pa do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena u roku od 15

dana.

Obrazloženje

1.Tužteilj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navod da je kao korisnik kredita, sa S. b. d.d., zaključio ugovor o kreditu broj . , da je navedenim ugovorom i to u čl.1., određeno da će se kredit isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. Nadalje je tužitelj poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, u kojoj je nesporno utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, te da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. odlučeno da u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, kao i da je istim rješenjem također, utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Tužitelj navodi da je u navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje tužitelj navodi da se Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj dalje navodi da je ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor imao mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita, da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita, te na taj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom, da je tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. Stoga tužitelja navodi da potražuje povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 60056/05 kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF, kao i da naloži tuženiku da mu isplati novčani iznos od 2.444,66 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je tuženik pravni slijednik H.V.B. S. b. d.d., te ne osporava činjenicu da je između tužitelja i pravnog prednika zaključen ugovor o kreditu. Međutim, tuženiku navodi da je sporno je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, te smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu. Nadalje navodi da bi potraživanje tužitelja iz tužbe bilo i pod zastarom, obzirom da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (30. 12. 2005. .), a tužba je podnesena tek 08.8.2021.g. Također, tuženik navodi da U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Nadalje tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a), da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, prema mišljenju tuženika takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje tuženik navodi da je nepobitna je činjenica da je on, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke Zaključno, tuženik navodi da je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br.. otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, specifikaciju uplata te je izveden

dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku T.V. vl. I. k. d.o.o. iz O.. Sud je odbio prijedlog tuženika radi izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja imajući u vidu stav Vrhovnog suda RH iz presude poslovni broj br Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu postoji direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Pored navedenog, valja navesti da je dokaz saslušanjem stranaka supsidijarni dokaz koji se provodi u situaciji kada nema drugih dokaza ili kada unatoč izvedenim dokazima sud utvrdi da je to potrebno za utvrđenje važnih činjenica.

U konkretnom slučaju, važne činjenice su utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrđivati saslušanjem tužitelja jer je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a upravo to je utvrđeno kolektivnom presudom čiji učinak je obvezujući.

Navedeno potvrđuje i Europski sud za ljudska prava ( dalje ELJSP) odlučujući o zahtjevima OTP banka d.d. i drugih banaka protiv RH ( zahtjev broj 38541/21) od 8. 11. 2022. ( objavljene 1. 12. 2022.) a vezano za navodnu nepoštenost postupka u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i povrede načela jednakosti stranaka u postupku iz razloga jer domaći sudovi nisu saslušali iskaze klijenata banka i službenika banke koji su pregovarali o dotičnim ugovorima, sud Europske unije smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno i da su Visoki Trgovački sud u Ustavni sud obrazložili u tom kolektivnom potrošačkom sporu da iskazi klijenata podnositelja banka nisu bili odlučujući, niti se pobijana presuda temelji na tim dokazima.

ELJSP je utvrdio da banke podnositeljice nisu bile znatno neravnopravni položaj u odnosu na suprotnu stranku i da ništa ne ukazuje da tužene banke nisu imale kontradiktoran postupak, da nisu mogle iznositi argumente i dokaze koje su smatrale relevantnim za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovitu osporavati argumente i dokaze koje je iznijela druga strana, jer sve njihove argumente koji su bili relevantni za rješenje predmeta propisano su saslušali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, utvrđeno je da ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki način bio nepošten.

4.Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog- financijskog vještačenja podneskom od 5. 12. 2022.

Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu.

Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, te je donio odluku kao u izreci rješenja.

4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8.

Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa 2.444,66 eura a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena visine tečaja za CHF.

5.Nesporno je:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika 30. 12. 2005. sklopili Ugovor o kreditu br.. na iznos od 22.300,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama HVB Splitska banka d.d. te na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,99 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 337,88 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala

6.Sporno je:

-

da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizlazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 26. 5. 2021. nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva.

8.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,

a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem

Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

10.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena Valutna klauzula u CHF, nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

11. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Tonki Vulić, stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je prema prometu kredita za korisnika ovdje tužitelja, plaćeni anuiteti iznose ukupno 155.987,14 kuna, da bi tužitelj svoju obavezu u CHF za anuitete otplaćivao po tečaju početka korištenja kredita za anuitete bi platio 138.533,82 kune, da je od stvarno plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju Splitske banke d.d. za CHF na dan plaćanja/dospijeća anuiteta oduzet plaćeni anuitet po kupovnom tečaju Splitske banke za CHF na dan isplate - početka korištenja kredita i dobivene su ukupne +/- razlike tečaja u iznosu od 17.453,32 kune. Vještak navodi da iz ukupnih utvrđenih razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule izdvojene su preplaćene razlike koje za 61 anuitet iznose 18.419,36 kuna i manje plaćene (-) razlike za 22 anuiteta u iznosu od -966,04 kune.

Vještak navodi da je kredit tužitelju isplaćen dana 04.01.2006. godine, kada je 1 CHF po kupovnom tečaju Splitske banke na dan početka korištenja kredita vrijedio 4,6741 kune.

U zaključku nalaza vještak navodi da Utvrđena je ukupna +/- razlika tečaja u iznosu do 17.453,32 kune koja se sastoji od ;

- preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 18.419,36 kuna (kolona 10) u 61-nom anuitetu u kojemu je prodajni tečaj Splitske banke d.d. za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od kupovnog tečaja Splitske banke d.d. za CHF na dan početka korištenja kredita i

- manje plaćenih tečajnih razlika u iznosu od -966,04 kune u 22 anuiteta u kojemu je prodajni tečaj Splitske banke d.d. za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio niži od kupovnog tečaja Splitske banke d.d. za CHF na dan početka korištenja kredita po kojemu je tužitelju kredit isplaćen

Kredit je tužitelju isplaćen dana 04.01.2006. godine, kada je 1 CHF po kupovnom tečaju Splitske banke na dan početka korištenja kredita vrijedio 4,6741 kune.

Vještak u nalazu navodi da je preplaćen je uslijed CHF valutne klauzule u ovome kreditu 61anuitet u iznosu od 18.419,36 kuna, u kojima je prodajni tečaj Splitske banke d.d. za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od kupovnog tečaja

Splitske banke d.d. za CHF na dan početka korištenja kredita, što po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK/EUR iznosi 2.444,67 EUR-a, te da je manje plaćeno tečajnih razlika u iznosu od -966,04 kune u 22 anuiteta u kojemu je prodajni tečaj Splitske banke d.d. za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio niži od kupovnog tečaja Splitske banke d.d. za CHF na dan početka korištenja kredita po kojemu je tužitelju kredit isplaćen, što po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK/EUR iznosi -128,22 EURa.

12.Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja po osnovi tečajne razlike iznos od 2. 444.66 eura. Tužitelj podneskom od 15. 12. 2022. potražuje po osnovi tečajne razlike iznos od 2.444,66 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

Tako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud je ocijenio osnovanim.

13.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,99% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,99,% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove,

moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe iz 9. st. 1., čl. 10. d) toč. 1. i čl. 5. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14.Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

15.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP- a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i sukladno uspjehu u postupku. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.444,66 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav odštetnog zahtjeva, za sastav dva obrazložena podneska od 22. 19. 2021. i 6. 12. 20212. za zastupanje na ročištima od 13.10. 2022. i 15. 3. 2022. po 199,08 Eura, odnosno ukupno 1.194,48 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.493,10 eura. Sud je nadalje priznato tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, te na ime sudske pristojbe na presudu iznos od 70,90 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Stoga tužitelju pripada ukupan trošak u iznosu od 1.855,99

eura.

Sud nije priznao tužitelju trošak pristupa objavljivanju presude, jer smatra da taj trošak nije opravdan i neophodna obzirom da neposredno nakon objavljivanja presude, ista se objavljuje na e-oglasnoj ploči suda, a ovjereni prijepis presude stranke mogu preuzeti u sudskoj pisarnici, na koji način je strankama sadržaj presude istovremeno dostupan i nisu obvezni pristupiti na ročište za objavljivanje presude

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u u iznosu od 1.855,99 eura, kao u točci III. izreke.

U Vinkovcima, 18. travnja 2023.

Sudac: Marija

Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. . – punomoćnik tužitelja

2. . – punomoćnik tuženika