Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 14 Gž-3396/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Gabriele Topić Kordej kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. D. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. B. d.d. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćnicima D. P. i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-7020/2019-30 naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28.126,41 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose sa početkom tijeka određenih dana u mjesecu u razdoblju od ožujka 2008. do veljače 2013. sve do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.012,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2022. do isplate.

1.3. Rješenjem suda prvog stupnja posl. br. P-7020/2019-30 od 18. srpnja 2022. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2022. do isplate.

2. Protiv navedenih presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjske odluke preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška uz zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate a podredno ih ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna te nije rezultat izvođenja nejasnih ni pogrešnih zaključaka te sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa i presuda se kao takva može ispitati. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o osnovanosti zahtjeva za vraćanje iznosa stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi pri čemu nije bilo potrebe označavati koji se iznos stečenog bez osnove odnosi na koju ništetnu ugovornu odredbu i stoga izreka prvostupanjske presude nije obuhvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. U odnosu na žalbene tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i jednakost oružja valja reći da pravo na pošteno - pravično suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja") koje je sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka. Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je postupak proveden u skladu sa načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje. Tijekom postupka tuženik bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima i bio je u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i nije ostvarena povreda tuženikovih prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1 Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) odnosno iz čl. 6. st. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010).

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Tako je utvrđeno da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita dana 22. veljače 2008. zaključio sa prednikom tuženika ugovor o kreditu br. … sa namjenom kupnje novog motornog vozila.

6.1. Tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio. Kada je predlagao izvođenja dokaza do zaključenja pripremnog ročišta 27. rujna 2021. saslušanjem svjedokinja D. D. i Javnog bilježnika I. L., tuženik je naveo da ih predlaže na okolnosti da su tužitelju temeljito pročitane sve ugovorne odredbe i da su mu pojašnjeni smisao i posljedice ugovora.

6.2. Za ovaj spor odlučno je je li tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao na temelju pune informiranosti o svim parametrima pregovarati o sadržaju sporne ugovorne odredbe i to tako da utječe na njezin sadržaj. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati a Javni bilježnik nije ni imao ovlaštenja mijenjati sadržaj one činjenice u vezi kojih je predloženo saslušanje spornih ugovornih odredbi. Stoga

zaposlenice tuženika i Javnog bilježnika nisu činjenice koje bi ukazivale na mogućnost pojedinačnog pregovaranja na temelju potpune informiranosti potrošača, tako da ne utječu na vezanost za utvrđenja iz pravomoćne odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača postupka pred Trgovačkim sudo u Zagrebu posl. br. P-1401/2012.

6.3. Iz navedenog proizlazi da tuženik ni ne tvrdi niti predlaže dokaze na okolnosti da su tužitelju u predugovornoj fazi dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli te da je, unatoč punoj obaviještenosti u pregovaranju tužitelj svejedno pristao na sklapanje ugovora sa takvom odredbom. Budući da se tuženik pri predlaganju izvođenja dokaza nije pozvao na činjenicu tužiteljevog informiranog pristanka na ugovor sa spornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP. Stoga se tuženik neosnovano poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

6.4. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena.

7. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 96. st. 1 i 2, čl. 97. alineja 11 i čl. 102. st. 1 ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07, dalje: ZZP/07) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) zaključujući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. … od 22. veljače 2008. kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Navedene odredbe čl. 102. st. 1 u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. alineja 11 ZZP/07 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika, slijedom čega su bez utjecaja žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer da je predmetni ugovor zaključen prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. Na temelju Direktive Europskog parlamenta i Vijeća br. 93/13 EEZ od 5. travnja 2003. države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi, a to je u ovom postupku iznos naknade za štetu koju tužitelj trpi zbog ništetnosti nepoštenih odredbi ugovora. Stoga tužitelj koji je izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ima pravo na povrat tih sredstava.

9.1. Po pitanju zastare tuženik u žalbi navodi kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke na temelju kojih bi bilo osnovano zaključiti da bi tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača došlo do prekida zastare. Povodom ovih žalbenih navoda ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), u kojem je zaključeno da se pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekida a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9.2. Prema odredbi čl. 245. st. 1. 3. i 6. ZOO zastara nakon prekida počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba sa predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 11. lipnja 2019. nije u zastari jer je petogodišnji zastarni rok nastupio kasnije, 13. lipnja 2019. Zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupa 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018.

9.3. Stoga, suprotno žalbenim navodima potraživanje tužitelja nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

10.1. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 96. st. 2 ZZP/07 se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

12. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva, te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbe ugovora koje koristi tuženik na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

14. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Osim toga, tuženiku je, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom Chf ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onoga što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 102. st. 1 u vezi čl. 96. st. 2. i čl. 97. alineja 11 ZZP/07 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom se smislu otklanja neosnovano žalbeno pozivanje na sudsku praksu u činjenično neusporedivim slučajevima.

20. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju 2006. i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je dokazao i svoje svojstvo potrošača. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak.

21. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 96. st. 2. ZZP/07, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

22. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf su suprotne odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj trošak i rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Slijedom navedenog valja reći da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 102. st. 1 u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl.97. alineja 11 ZZP/07 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

24.1. Provedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258.-čl. 261. ZPP i očitovanjem vještaka na prigovore tuženika utvrđena je visina zahtjeva, koja žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju obzirom su prigovori tuženika pravne naravi. Iz sadržaja spisa predmeta suda prvog stupnja proizlazi da tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, o čemu odlučuje sud.

24.2. Nisu osnovani u žalbi ponovljeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud primijenio pogrešnu metodologiju prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka kada je uzeo početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf za cijelo ugovoreno razdoblje otplate kredita. Sud prvog stupnja svoju je odluku pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, uzimajući pri tome u obzir pretplatu tužitelja do koje je došlo upravo zbog povećanja kamatne stope i tečaja Chf u odnosu na početni tečaj a što je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

25.3. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

25.4. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

26. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 28.126,21 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), na pravilnost koje odluke ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove obrazloženja pojedinih odluka županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u neusporedivom slučaju te na dio iz članka dr. sc. P. M. naslova: Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala iz 2014. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

27. Tuženik žalbom osporava rješenje suda prvog stupnja posl. br. P-7020/2019-30 kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, međutim sud prvog stupnja je pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o naknadi troška parničnog postupka tužitelju jer je tužitelj taj koji je u cijelosti uspio u sporu. Suprotni žalbeni navodi tuženika se stoga otklanjaju kao neosnovani.

28. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u stavku I izreke rješenja.

29. U stavku II izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

U Zagrebu 18. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Skerlev, v.r.