REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1019/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja - protutuženika T. G., OIB …, iz Z., (dalje: tužitelj) kojeg zastupaju punomoćnici N. Š. i S. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika - protutužitelja Z. H. d.o.o., OIB …, iz Z., (dalje: tuženik) kojeg zastupaju punomoćnici M. P. i M. S., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-483/2019-5 od 4. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2776/2018-51 od 24. srpnja 2019., u sjednici održanoj 18. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju

.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo poništiti kao nezakonitu Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 29. prosinca 2017., kao i naložiti poslodavcu vratiti tužitelja na radno mjesto glavnog blagajnika na kojem je radio prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno vratiti ga na slično radno mjesto koje odgovara iskustvu i znanju radnika s istim ili sličnim uvjetima rada, te mu priznati sva prava iz radnog odnosa kao da do prekida radnog odnosa nije ni došlo, a i nadoknaditi mu trošak postupka u iznosu od 2.000,00 kuna (265,44 €). Nadalje je u točki II. izreke odbijen kao neosnovan i protutužebni zahtjev tuženika kao protutužitelja kojim je traženo raskinuti Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 1. prosinca 2014. između stranaka, i to s danom donošenja prvostupanjske presude. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki 1. izreke odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, dok je u točki 2. izreke uvažena žalba tuženika te je prvostupanjska presuda preinačena u točki III. izreke (odluka o parničnom trošku) tako što je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 8.745,00 kuna (1.160,66 €).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382.a stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati te u pobijanom ukine presuda suda drugog stupnja i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju, ocijenio ju je neosnovanom i predložio odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 391. stavka 2. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Neutemeljeno tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP zato što su sudovi dali jasne i neproturječne razloge o odlučnoj činjenici koja se tiče pitanja u čemu se točno sastoji povreda radne obveze tužitelja zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa svih ugovornih strana, nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije više moguć, a koja se povreda odnosi na neovlašteno otuđenje imovine tuženika i koja je imala za posljedicu gubitak povjerenja u tužitelja kao višegodišnjeg radnika na radnom mjestu glavnog blagajnika. Okolnost što se revident ne slaže s tim razlozima, ne utječe na ostvarenje ove bitne povrede.

7.1. Nadalje, bez osnove revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 5., 227. i 259. ZPP ističući da je vještak bez dozvole, naloga i znanja suda i bez obavještavanja tužitelja i njegova punomoćnika izravno kontaktirao tuženika i njegova punomoćnika te otišao u poslovne prostorije tuženika tražiti od djelatnika objašnjenja vezana uz predmet vještačenja. Međutim, raspravljajući prigovore tužitelja još tijekom prvostupanjskog postupka, vještak je dao svoje očitovanje usmeno na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. svibnja 2019. te opširno i razložno otklonio sva pitanja i prigovore tužitelja nakon čega tužitelj nije imao daljnjih dokaznih prijedloga. No pored toga, valja posebno istaći da odlučne činjenice u vezi s postupanjem tužitelja prilikom rada na blagajni, a koje je postupanje dovelo do predmetnog otkaza, sudovi nisu utvrdili samo na temelju vještačenja po vještaku elektroničke i informatičke struke, već detaljnim pregledom i analizom snimki nadzornih kamera te pregledom fotografija priloženih spisu. U takvim prilikama valja zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet je pobijanog dijela drugostupanjske presude zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 29. prosinca 2017., zatim zahtjev za vraćanje na rad te priznanje svih prava iz radnog odnosa.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće pravno odlučne činjenice:

- tužitelj je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu glavnog blagajnika, na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu od 1. prosinca 2014.;

- tuženik je 29. prosinca 2017. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa tužitelja koja se dogodila 1. prosinca 2017. odnosno zbog zlouporabe položaja blagajnika na radnom mjestu u prodavaonici tuženika u trgovačkom centru A. u Z., uz obrazloženje u bitnom da je tužitelj kao radnik - blagajnik namjernim kršenjem blagajničkih pravila prouzročio manjak robe na način da je izvršio fiktivni povrat robe koja nije stvarno vraćena poslodavcu, odnosno nije uopće naplatio robu tuženika koju je predao bez plaćanja nepoznatoj muškoj osobi s kojom je tog dana bio u kontaktu i koju je poznavao od ranije;

- navedenim kršenjem blagajničkih pravila tužitelj je neovlašteno otuđio imovinu tuženika kao poslodavca i time oštetio poslodavca;

- krađa imovine tuženika je u odredbi članka 14.3. tuženikova Pravilnika o radu od 30. lipnja 2010. propisana kao osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa;

- tuženik je za navedeno postupanje tužitelja saznao 14. prosinca 2017. nakon što su njegovi djelatnici I. P. i P. M., koji su prethodno od osobe koja je obavljala zaštitarsku službu kod tuženika upozoreni na tužiteljevo sumnjivo ponašanje, proveli internu kontrolu 13. prosinca 2017. te toga dana pregledom nadzornih snimki prodavaonice u kojoj je radio tužitelj utvrdili propuste tužitelja u radu na blagajni i o uočenom sutradan (14. prosinca 2017.) obavijestili putem e-mail poruke Odjel za ljudske resurse tuženika koji se nalazi na izdvojenoj lokaciji u Z., koji odjel je prema internim aktima tuženika kao pravne osobe, nadležno tijelo za odlučivanje o radnom statusu radnika.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi, na temelju odredbe članka 116. stavaka 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR/14), odbili tužbeni zahtjev izražavajući pravno shvaćanje da kršenje blagajničkih pravila koje ima karakter neovlaštenog otuđenja imovine tuženika i prema tuženikovim internim pravilima predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa te opravdano ima za posljedicu gubitak povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja kao višegodišnjeg radnika na poslovima glavnog blagajnika zbog koje povrede nastavak radnog odnosa između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika više nije moguć. To tim i više što je tužitelj kao radnik kod tuženika kao poslodavca uživao visoki stupanj povjerenja za obavljanje poslova glavnog blagajnika i što taj posao inače uključuje pristup većim količinama novca i sefa poslodavca. Pritom su sudovi ocijenili da gubitak povjerenja u tužitelja kao radnika zbog opisanog ponašanja nije ovisan o visini na taj način prouzročene štete.

11. Sudovi su otklonili tužiteljev prigovor prekluzije imajući na umu da je povreda radne obveze izvršena 1. prosinca 2017., ali je tuženik saznao za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji 14. prosinca 2017. kada je o uočenom obaviješten Odjel ljudskih resursa koji je nadležan u ime tuženika kao poslodavca pokrenuti postupak izvanrednog otkazivanja ugovora o radu. Budući da je Odluka o otkazu donesena 29. prosinca 2017., sudovi su zaključili da je očuvan zakonski rok od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, pa da tuženik nije izgubio pravo na donošenje predmetne Odluke o otkazu. Kako je tužitelj osporavao da tuženik nije dokazao kada je Odluka o otkazu predana na poštu smatrajući da potvrda koja prileži spisu potvrđuje samo dan kad je odluku zaprimio tužitelj, sudovi su u primjeni odredbe članka 135. stavka 3. ZR/14 izrazili pravno shvaćanje prema kojem je na tuženiku teret dokaza da su razlozi za otkaz bili opravdani, dok je na radniku koji tvrdi da otkaz ugovora o radu poslodavac nije dao u roku teret ove činjenice, što tužitelj nije dokazao.

12. Suprotno revizijskim navodima, sudovi su u postupku pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu, kao i zahtjev za vraćanje na radno mjesto glavnog blagajnika ili slično radno mjesto koje odgovara iskustvu i znanju radnika te priznavanje svih prava iz radnog odnosa.

13. Tužitelj u reviziji ustraje u prigovoru prekluzije smatrajući da bi na temelju tumačenja koja su s tim u vezi dali nižestupanjski sudovi poslodavac imao neograničeno vrijeme za manipulaciju datumom kada je poslodavac ili njegova interna kontrola saznala za razloge na kojima se odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu temelji jer bi poslodavac mogao tvrditi da je o spornim okolnostima zaštitarska služba njegovu internu kontrolu obavijestila i nakon 13, 30 ili 60 dana, pa da je upravo poslodavac dužan sve te okolnosti navesti i obrazložiti u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

14. Prema odredbi članka 116. stavka 2. ZR/14, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Prema odredbi članka 135. stavka 3. ZR, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, dok je u skladu sa stavkom 1. istog članka, teret dokaza svih ostalih činjenica na onoj stranci koja tvrdi da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno ili koja pokreće spor.

15. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je Odluka o otkazu donesena u roku od petnaest dana od dana saznanja odgovorne osobe tuženika za odlučne činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji. Kada su, naime, djelatnici tuženika uočili određene nepravilnosti u radu tužitelja te izvršili odgovarajuće provjere u vezi sa sumnjom povrede iz radnog odnosa koje se tužitelju stavljaju na teret i nakon toga o tome izvijestili tijelo tuženika koje ima ovlaštenje pokrenuti postupak izvanrednog otkazivanja, tada su sudovi pravilno zaključili da je poslodavac odlučne činjenice saznao nakon što su njegovi djelatnici izvršili provjere sumnji i o tome izvijestili ovlaštenu službu. Ovo posebno iz razloga ozbiljnosti posljedica povrede radne obveze tužitelja koji razlozi nalažu utvrđenje spornih činjenica u visokom stupnju spoznaje, a za takvo utvrđenje je opravdano potrebno određeno vrijeme pa tako može proći i više dana od trenutka uočenih nepravilnosti do saznanja osoba koje su unutar određene službe tuženika nadležne za donošenje odluke o otkazu, konkretno Odjel ljudskih resursa.

16. Što se, pak, tiče tumačenja odredbe članka 135. stavka 3. ZR u vezi sa stavkom 1. istog članka, pravno shvaćanje na kojem su utemeljene nižestupanjske presude podudarno je s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi broj Revr 1063/2015-2 od 11. studenoga 2015. (ovo je pravno shvaćanje izraženo u primjeni članka 131. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Zakona o radu - "Narodne novine" broj 194/09 i 6/11 - dalje: ZR/09, ali je prihvatljivo i u primjeni članka 135. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. ZR/14 zato što su ove odredbe sadržajno potpuno identične).

17. Prema tom pravnom shvaćanju, pitanje pravovremenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu ne ulazi u definiciju opravdanosti razloga za otkazivanje ugovora o radu jer se pravovremenost ili postupanje u zakonskom roku ne može izjednačiti s pitanjem opravdanosti razloga za otkaz. Razlozi za otkaz mogu biti opravdani, ali ako ugovor o radu nije otkazan u zakonskom roku odgovor na pitanje opravdanosti otkaza ugovora o radu neće biti odlučno za ocjenu osnovanosti odgovarajućeg tužbenog zahtjeva tužitelja. Upravo stoga ako radnik u radnom sporu tvrdi da otkaz ugovora o radu poslodavac nije dao u roku u smislu odredbe članka 116. stavka 2. ZR/14 (jednako kao i u primjeni članka 108. stavka 2. ZR/09 jer su sadržajno podudarne), na njemu je teret dokaza i on mora sudu ponuditi dokaze i činjenice iz kojih slijedi da je poslodavac za činjenicu povrede obveze ugovora o radu saznao izvan roka od petnaest dana u kojem je ugovor o radu izvanredno otkazan.

18. Neutemeljeno revident ukazuje da predmetna povreda ne predstavlja razlog za odluku o izvanrednom otkazivanju ugovora o radu.

19. Naime, prema odredbi članka 116. stavka 1. ZR/14 poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na određeno ili neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

19.1. Prema odredbi članka 14. stavka 3. tuženikova Pravilnika o radu od 30. lipnja 2010. osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa naročito se, među ostalim, smatra namjerna krađa (otuđenje) imovine poslodavca.

20. Kada se ima na umu da je tužitelj radio kod tuženika na poslovima glavnog blagajnika više godina i da je uživao visoki stupanj povjerenja poslodavca za obavljanje takvog posla, kao i da je taj posao uključivao pristup većim količinama novca i sefa poslodavca, tada okolnost krađe imovine tuženika (odjevnih predmeta koje tuženik stavlja u prodaju) neovisno o njezinoj vrijednosti, pa sve i da je bagatelna, i prema shvaćanju ovog suda, predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi, zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.

21. Kako ne postoje razlozi zbog koji je revizija podnesena, reviziju je tužitelja valjalo obiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. stavka 2. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke.

22. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, radi čega je zahtjev tuženika za naknadom tog troška odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 18. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.