REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-971/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja, i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P – GRUPACIJA d.o.o. iz Rijeke, Omladinska 4, OIB 00162788574, kojeg zastupa punomoćnik Miljenko Mrakovčić, odvjetnik u Rijeci, A. Medulića 5, protiv tuženika BORBOLETA d.o.o. iz Zagreba, Veslačka ulica 6, OIB 96776797706, kojeg zastupa punomoćnik Damjan Krivić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 52, radi isplate iznosa od 11.252,94 EUR / 84.785,30 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2029/2019-45 od 19. siječnja 2023., nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2029/2019-45 od 19. siječnja 2023. u točkama I. i II. izreke.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2029/2019-45 od 19. siječnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 248,86 EUR / 1.875,00 kn.
Obrazloženje
1. Presudom označenoj u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.252,94 EUR / 84.785,30 kn s pripadajućim kamatama tekućim od 26. svibnja 2017. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I.1. izreke presude) te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućim kamatama (točka I.2. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.990,84 EUR / 15.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 19. siječnja 2023. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn s pripadajućim kamatama (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da su stranke bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji u smislu članka 376. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) na temelju kojeg je tužitelj kao kupac kupio od tuženika kao prodavatelja ukupno 3855 komada srebrnog nakita te je tuženik naknadno prihvatio tužiteljevu reklamaciju za 436 komada nakita, no od preostalih 3419 komada nakita tužitelj je krajnjim kupcima prodao 2598 komada nakita, dok za preostalih 821 komada za koje u ovom sporu potražuje povrat cijene, tužitelj je samo za 459 komada robe (koje je vještak pregledao) pokušao dokazati da postoje nedostaci; dakle, preostalih 362 komada robe nesporno nemaju nikakve nedostatke. Međutim, u odnosu na robu za koju je tužitelj tvrdio da postoje nedostaci, sud je vještačenjem po sudskom vještaku Mariu Crkvencu utvrdio da je do promjene boje (oksidacije) došlo zbog prirodnih svojstava robe – srebrnog nakita jer srebro nakon proteka vremena i izlaganja svakodnevnim prigodama oksidira, izgubi sjaj i potamni na način da boja iz sivo-bijele i metalne prelazi u žućkastu, a zatim u tamnosivu i crnu time što dolazi do stvaranja crnog patinastog sulfidnog sloja; dakle, u tom dijelu ne radi se o materijalnim nedostacima stvari nego o normalnoj i prirodnoj pojavi koja se svakako manifestira nakon određenog vremena, a tužitelj nije dokazao da bi predmetni nakit u trenutku isporuke sadržavao skriveni nedostatak koji bi u konačnici doveo do brže oksidacije. Nadalje, u odnosu na manji dio nakita za kojeg je vještak utvrdio da je mehanički oštećen nepravilnim rukovanjem robe, sud je utvrdio da (budući da je od trenutka predaje robe do provedenog vještačenje prošlo više od četiri godine) tužitelj nije dokazao da su mehanička oštećenja postojala u vrijeme isporuke robe. Osim toga, sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelj prilikom slanja obavijesti tuženiku o materijalnim nedostacima robe nije u smislu članka 406. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima pozvao tuženika da pregleda robu za koju je naveo da ima nedostatak, a što predstavlja uvjet za očuvanje tužiteljevih (kupčevih) prava. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj smatra da je sud pogrešno utvrdio da tužitelj nije dokazao da je navedeni nakit u trenutku isporuke sadržavao bilo kakvu materijalnu manu te da bi već u trenutku prelaska rizika postojao uzrok kasnije nastalog nedostatka u vidu eventualne preuranjene oksidacije materijala. Žalitelj nadalje smatra da je pogrešan stav suda da okolnost što je tuženik u kraćem razdoblju nakon isporuke robe priznao reklamaciju na „vrlo malom dijelu” dostavljene robe ne upućuje na činjenicu da bi bile ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 407. Zakona o obveznim odnosima jer da tužitelj nije dokazao da bi uzrok oksidacije (manjeg) dijela preostalog nakida koji nije prodao bila njegova nekvalitetna izrada, pa da bi tuženik zbog takve nekvalitetne izrade znao ili morao znati da će taj nakit ranije potamniti. Nelogičnost obrazloženja pobijane presude proizlazi iz navoda obrazloženje u kojem sud smatra da bi 11% ukupno dostavljene količine (436 komada) predstavljao vrlo mali dio te smatra da isto nije u vezi niti od utjecaja na preostali dio obzirom na malu količinu robe s nedostatkom dok s druge strane 4 para naučnica na kojem su postojala mehanička oštećenja uzrokovana nepravilnim rukovanjem od 459 vještačenih komada (dakle, 0,8%) sud smatra relevantnim pri donošenju odluke jer bi isto uzrokovalo nepravilno rukovanje i skladištenje robe. Žalitelj smatra da se ne može raditi o „vrlo malom” dijelu robe s materijalnim nedostatkom, već se radilo o znatnom dijelu robe i to 436 komada nakita ne male vrijednosti. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na načela obveznog prava iz članka 4., 5., 9. i 12. Zakona o obveznim odnosima te ukazuje na to da je između stranaka službena komunikacija vršena putem whatsappa i telefona na način da su o svim nedostacima i uređenju poslovne suradnje komunicirale zaposlenica tužitelja Dragana Tadić i zaposlenice tuženika Lejla Šertović i Tatjana Lisičar te navodi sadržaje njihovih međusobnih poruka. Žalitelj ističe da je tuženiku bilo poznato da predmetni nakit ima skrivene nedostatke, a što proizlazi iz činjenice da je priznata reklamacija na 436 komada nakita ili na 11%, koju činjenicu prvostupanjski sud pogrešno cijeni; pri tome, tužitelj povlači komparaciju s proizvodnjom automobila kad je kod jedne serije pojave određeni materijalni nedostaci to ukazuje na činjenicu da postoje nedostaci kod svih automobila iste serije. Žalitelj ističe da se između stranaka nije radilo o klasičnoj kupoprodaji između trgovaca već o dugogodišnjoj poslovnoj suradnji, a što proizlazi iz odgovora na tužbu i iskaza svjedoka Lejle Šertović i Dragane Tadić koje žalitelj citira u žalbi. Žalitelj navodi odredbu članka 401. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje što se smatra materijalnim nedostatkom stvari te smatra da materijalni nedostatak nakita postoji i iz nalaza i mišljenja vještaka Maria Crkvenca u kojem je utvrđeno da je do oksidacije došlo u prostorijama u kojima je skladišten nakit koje nije bilo povećane vlažnosti, da se pozlatom predmeta usporava oksidacija srebrnog nakita tipa 925 te kada je pravilno skladišten proces oksidacije može trajati godinama. U odnosu na iskaz svjedoka Dragane Tadić, žalitelj smatra da je sud samo cijenio dio iskaza tog svjedoka o slanju i sadržaju obavijesti o nedostacima tuženiku od 18. srpnja 2018., dok ostatak iskaza nije cijenio vjerodostojnim. Žalitelj također smatra da garantni rok od 6 mjeseci koji nudi proizvođač predmetnog nakita (tuženik) počinje teći od dana prodaje krajnjem kupcu- potrošaču jer se sve do tada nakit nije koristio niti je bio u doticaju sa svakodnevnim prigodama. Krajnji kupci su predmetni nakit vraćali odmah nakon kupnje tužitelju zbog materijalnih nedostataka te je roba vraćena u skladište tužitelja obzirom na to da ista nije bila podobna za prodaju. Tužitelj stoga predlaže drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da poništi prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno suđenje; tužitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od ukupno 469,92 EUR / 3.540,88 kn.
Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom osporava sve navode i tvrdnje iz žalbe budući da se radi o netočnim i neosnovanim tvrdnjama. Prvostupanjska presuda je pravilna, zakonita te valjano i detaljno obrazložena, a obrazloženje presude je utemeljeno na iscrpnom i zakonito provedenom dokaznom postupku tijekom kojeg postupka je sud ispitao svaki argument i tvrdnju obiju stranaka, te proveo predložene dokaze i temeljem rezultata tako provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilnom primjenom materijalnog prava u konačnici odlučio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Tuženik osporava žalbeni navod da je sud pogrešno utvrdio da tužitelj nije dokazao da je predmetni nakit u trenutku isporuke sadržavao bilo kakvu materijalnu manu, već suprotno, takav zaključak suda je u potpunosti točan i ispravan jer je sud na ovu okolnost proveo očevid i vještačenje po vještaku zlatarske struke, a po prijedlogu tužitelja vještak je izradio i dopunski nalaz. Dakle, utvrđenje suda na ovu okolnost temelji se na stručnom nalazu i mišljenju vještaka, a na koje mišljenje u konačnici tužitelj nije imao prigovora. Daljnje konstrukcije tužitelja iz žalbe u kojima tužitelj zapravo sugerira da je iz nekakvih posrednih dokaza sud trebao izvesti zaključak o kvaliteti izrade i kvaliteti korištenih materijala su suvišne i nepotrebne pored osnovnog i dopunskog stručnog vještačkog nalaza i mišljenja. Tuženik osporava i navode tužitelja da je sud propustio utvrditi da je postupanje tuženika protivno načelima obveznog prava, već je postupanje tužitelja protivno odredbi članka 404. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima budući da o eventualnim nedostacima nije bez odgađanja obavijestio tuženika, a svakako i protivno stavku 2. tog članka jer je obavijest o navodnim nedostacima poslana izvan zakonskog roka od šest mjeseci. Navođenje i citiranje whatsapp prepiske u smislu da bi se to trebalo tumačiti kao službena komunikacija dva trgovca, a da se pri tome zanemare forma i rokovi koje u takvoj komunikaciji za trgovce propisuje odredba članka 404. Zakona o obveznim odnosima je u potpunosti bespredmetno, tim više što je te tvrdnje tužitelja u svom iskazu opovrgnuo upravo direktor tužitelja Planinko Deković na ročištu od 20. listopada 2020. koji je upozoravao Draganu Tadić da se komunikacija putem whatsappa prebaci na komunikaciju putem e-maila. Nadalje, netočni su prigovoru tužitelja da je sud propustio konstatirati da je predmetna roba bila pravilno skladištena jer takvo što sud nije mogao konstatirati budući da se tužitelj tijekom postupka više puta oglušio na podneske tuženika u kojima je predlagao da tužitelj točno specificira gdje se i koja roba nalazi. Unatoč takvim pozivima tuženika, tužitelj je prilikom očevida dostavio sumarni popis proizvoda koji je po broju proizvoda znatno odstupao od utuženog broja proizvoda, bez navođenja gdje se od kupnje pa do dana vještačenja određeni proizvod nalazio. Iz takvog postupanja tužitelja se jedino može zaključiti da tužitelj ni u fazi vještačenja nije imao točan popis eventualno oštećene robe, a onda je svakako jasno da takav popis s potanjim opisima nedostataka u smislu članka 406. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije postojao ni u fazi podnošenja tužbe. Tuženik predlaže da se odbije tužiteljeva žalba kao neosnovana, potvrdi prvostupanjska presuda u cijelosti te naloži tužitelju da snosi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 248,86 EUR / 1.875,00 kn. 3. Žalba tužitelja djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.
Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Iz spisa proizlazi nespornim da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o kupoprodaji na temelju kojeg je tuženik kao prodavatelj 26. svibnja 2017. predao tužitelju u vlasništvo ukupno 3855 komada srebrnog nakita, a što proizlazi iz računa-otpremnice broj 2/06/601 sa str. 6. - 17. spisa. Nadalje, između stranaka nije sporno da je tužitelj (kao kupac) u cijelosti isplatio tuženiku cijenu kupljene robe po predmetnom računu-otpremnici, kao i da je tuženik prema odgovoru na tužbu sa str. 170. spisa naknadno uvažio reklamacije tužitelja u odnosu na 436 isporučenih artikala te za njih izdao financijsko odobrenje; u odnosu na cijenu te količine stvari tužitelj se naplatio u iznosu od 33.322,63 kn, a što je tužitelj naveo u tužbi (str. 1. spisa). S obzirom na to da tužitelj prema činjeničnim navodima tužbe sa str. 3. spisa u ovom postupku potražuje povrat cjelokupnog iznosa za plaćenu robu umanjen za već prodanu robu tužiteljevim poslovnim suradnicima i drugim potrošačima (kao i umanjen za iznos od 33.322,63 kn), a što prema stanju zalihe na dan 7. listopada 2019. iznosi ukupno 84.785,30 kn (za 821 komada nabavne vrijednosti), to je između stranaka sporno je li 821 komad prodanog nakita imao materijalne nedostatke stvari. Jednako tako, ako bi 821 komad prodanog nakita imao materijalne nedostatke stvari, između stranaka je sporno je li tužitelj o tim nedostacima pravovremeno i uredno obavijestio tuženika i, povezano s time, je li tužitelj ostvario pravo na raskid ugovora zbog nedostataka kupljenih stvari. Ovisno od navedenog, sporno je da li tužitelj osnovano potražuje povrat cijene zbog materijalnih nedostataka u smislu članka 419. u vezi a člankom 368. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.
Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja tih odlučnih činjenica proveo dokaz saslušanjem svjedoka Dragane Tadić (str. 191. - 192. spisa) i Lejle Šertović (str. 202. - 203. spisa) te saslušanjem tužitelja po njegovu zastupniku po zakonu Planinka Dekovića (str. 193. spisa) dok saslušanje tuženika po njegovu zastupniku po zakonu Tatjani Lisičar nije proveo jer se ona bez opravdanog razloga nije odazvala na više ročišta sazvanih radi njezina saslušanja. Osim navedenih dokaza, prvostupanjski je sud proveo uviđaj 17. studenoga 2021. na adresi u Rijeci, Omladinska 4, i to uz prisustvo sudskog vještaka za zlatarstvo i draguljarstvo Maria Crkvenca koji je vještačio ukupno 459 zaprimljenih predmeta (str. 249. spisa) te sačinio svoj pisani nalaz i mišljenje (str. 248. - 257. spisa), dopunski nalaz i mišljenje (str. 264. - 265. spisa), a navedeni vještak je i usmeno saslušan na ročištu za glavnu raspravu 29. rujna 2022. (str. 278. spisa). Prvostupanjski je sud također proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.
5. Prethodno, ovaj sud napominje da čak neovisno i od svih utvrđenja prvostupanjskog suda kao i od svih žalbenih navoda tužitelja, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan jer tužitelj nije raskinuo ugovor o kupoprodaji u smislu članka 414. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na dio kupljene robe koji (eventualno) ima nedostatke – pri tome je nebitno je li ukupna količina kupljenog nakita s nedostacima 821 komad, kako je to tužitelj naveo u tužbi, ili 437 komada (433 komada koji su prema vještačkom nalazu potamnjeni te su kod još četiri komada utvrđena materijalna oštećenja koja nisu povezana s procesom oksidacije – ovo je upravo tužitelj naveo u svom podnesku od 2. kolovoza 2022. pozvavši se na nalaz vještaka Maria Crkvenca; str. 266. spisa). Naime, jedno od prava kupca u slučaju postojanja materijalnih nedostataka stvari je (pod uvjetom da je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku) pravo na raskid ugovora u smislu članka 410. stavka 1. točke 4. Zakona o obveznim odnosima (iznimno, kupac ne može raskinuti ugovor zbog neznatnog nedostatka – članak 410. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, da bi kupac raskinuo ugovor, nije dovoljno samo da dokaže postojanje materijalnih nedostataka stvari te da je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostacima, a kako to očito pogrešno smatra tužitelj, već kupac sukladno odredbi članka 366. Zakona o obveznim odnosima mora jasno bez odgađanja priopćiti prodavatelju da raskida ugovor. Upravo to tužitelj u ovom sporu nije učinio.
Naime, tužitelj ni u tužbi, a ni tijekom cijelog kasnijeg postupka (pa tako ni u žalbi) nije naveo da je upravo zbog (eventualnog) postojanja materijalnih nedostataka dijela kupljenih stvari priopćio tuženiku da raskida ugovor (u pogledu te količine kupljenih stvari koja ima nedostatke), a što je morao učiniti u smislu članka 410. stavka 1. točke 4. u vezi članka 366. Zakona o obveznim odnosima. Ovo stoga jer se ugovor o kupoprodaji raskida očitovanjem volje kupca da raskida ugovor zbog postojanja materijalnih nedostataka (dijela) kupljenih stvari odnosno obavještavanjem prodavatelja o volji kupca da zbog postojanja tih nedostataka raskida ugovor; dakle, tek tim kupčevim priopćenjem raskida ugovora prodavatelju nastupaju pravni učinci raskida ugovora. Zbog toga, tek nakon raskida ugovora o kupoprodaji kupac može ostvarivati svoje pravo da u smislu članka 419. stavka 1. u vezi članka 368. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima potražuje povrat isplaćene cijene (u konkretnom predmetu, za dio kupljenih stvari koji eventualno imaju materijalne nedostatke). Međutim, u ovom sporu tužitelj nije ni iznio činjenicu da je obavijestio tuženika da raskida ugovor. Naprotiv, tužitelj je u tužbi naveo da „radi nedostataka na predmetnim proizvodima, tužitelju sukladno članku 410. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima jedino preostaje tražiti raskid ugovora, a koji učinak raskida ugovora bi bio propisan u odredbi članka 368. Zakona o obveznim odnosima” (str. 3. spisa). Međutim, taj tužiteljev navod iz tužbe nema značaj njegove izjave o raskidu ugovora (u pogledu dijela kupljene robe koji eventualni ima nedostatke) jer iz te izjave ne proizlazi jasno očitovanje volje tužitelja da raskida ugovor o kupoprodaji tim više što su tužitelju, protivno tom njegovu navodu iz tužbe, na raspolaganju i druga prava (osim raskida ugovora) iz članka 410. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima koja on također može koristiti. Osim toga, da bi tužitelj kao kupac mogao raskinuti ugovor, on je sukladno odredbi članka 412. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prethodno trebao dati prodavatelju naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora (dakle, za predaju određene količine stvari-nakita bez nedostataka), no tužitelj u ovom sporu nije ni iznio činjenicu da je (i) to učinio, slijedom čega ugovor o kupoprodaji u odnosu na dio kupljenih stvari koji (eventualno) ima nedostatke nije raskinut niti prema odredbi članka 413. stavka 1. tog Zakona.
6. Međutim, neovisno od navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan (i) zbog toga jer tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je dio kupljenih stvari za kojeg potražuje povrat isplaćene cijene imao skrivene nedostatke u trenutku predaje stvari tužitelju: pri tome je neodlučno da li se radi o količini nakita od 821 komada ili 433 komada za koje je sudski vještak Mario Crkvenac u svom vještačkom nalazu i mišljenju utvrdio da su potamnjeli uslijed oksidacije. Naime, iz zaključka (mišljenja) sudskog vještaka Maria Crkvenca sa str. 257. spisa proizlazi da „u normalnim uvjetima srebro je uglavnom postojano, ali nakon nekog vremena i izlaganja svakodnevnim prigodama te kontaktu sa sumporovodikom (koji se nalazi u onečišćenom zraku) uporabi i slično može izgubiti sjaj i potamniti, a to se očituje prelaskom sivo-bijele metalne boje u žućkastu, zatim u tamnosivu ili crnu odnosno stvaranjem patinastog sulfidnog sloja”. Nadalje, navedeni vještak je također u svom zaključku (mišljenju) naveo da je oksidacija ili tamnjenje srebra neizbježna prirodna pojava koja se može usporiti pozlaćivanjem ili posrebrivanjem predmeta, ali se ne može izbjeći te da kod pregledanih predmeta (koji su potamnjeli) nije moguće utvrditi kada je točno došlo do oksidacije (str. 257. spisa), a u dopuni mišljenja sa str. 265. spisa vještak Mario Crkvenac je naveo da je očekivano da srebrni nakit potamni, no kada je pravilno skladišten taj proces može trajati godinama, a osim o skladištenju brzina tamnjenja nenošenog nakita ovisi i o točnom sastavu legure korištenoj za izradu nakita što zahtjeva dubinsku analizu svakog predmeta, no dopunsko vještačenje sastava legure korištene za izradu nakita tužitelj nije predložio. Upravo zbog navedenog, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda sa str. 9. pobijane presude odnosno str. 301. spisa (odlomak 53.) da tužitelj nije dokazao da je još u trenutku isporuke (prelaska rizika s tuženika na tužitelja) dio nakita za kojeg je sudski vještak naknadno utvrdio da je oksidirao sadržavao bilo kakvu manu (nedostatak u strukturi ili sastavu materijala); prema tome, budući da je oksidacija srebra prirodna i normalna pojava do koje dolazi nakon određenog vremena, a tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je nakit u trenutku predaje u smislu odredbe članka 400. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima imao nedostatke ni da bi kasnija oksidacija srebrnog nakita bila posljedica uzroka (sastava legure korištene za izradu nakita) koji je postojao prije prelaska rizika na kupca u smislu članka 400. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, to oksidacija srebrnog nakita nije materijalni nedostatak za kojeg bi tuženik kao prodavatelj u ovom sporu odgovarao tužitelju.
Pri tome, sama činjenica koju tužitelj navodi u žalbi da iz nalaza i mišljenja vještaka Maria Crkvenca proizlazi da u prostorijama u kojima je skladišten nakit nije bilo povećane vlažnosti nije odlučna za (ne)postojanje materijalnih nedostataka stvari iz članka 400. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, upravo iz zapisnika s uviđaja od 17. studenoga 2021. sa str. 239-240. spisa proizlazi da je u prostoriji u kojoj je sud proveo uviđaj nalazio samo dio uskladištene robe koju je vještak vještačio, dok se preostali dio (naknadno vještačene) robe prema navodu tužitelja nalazio u tužiteljevu prodajnom prostoru u zračnoj luci Dubrovnik te se tužitelj tada obvezao dostaviti vještaku tu robu. Osim toga, premda je u trenutku obavljanja uviđaja prostor skladišta bio uredan odnosno, prema navodu vještaka Crkvenca, „prilikom dolaska na mjesto skladištenja mjerenjem vlažnosti prostorije nije ustanovljena povećana vlažnost prostorije u kojoj su predmeti skladišteni što bi također moglo ubrzati proces tamnjenja” (str. 257. spisa), iz podataka u spisu nije moguće utvrditi gdje su se ti predmeti koji su bili uskladišteni prilikom uviđaja nalazili u razdoblju od kada je tuženik predao tužitelju te predmete - nakit 26. svibnja 2017. pa do trenutka uviđaja 17. studenoga 2021., odnosno je li u prostorijama u kojima su se ti predmeti prije nalazili bila prisutna povećana vlažnost; iz iskaza svjedoka Dragane Tadić sa str. 191. spisa samo proizlazi da se u trenutku njezina svjedočena dio robe nalazio u skladištu tužitelja, a dio u poslovnicama tužitelja na aerodromima.
Nadalje, u odnosu na četiri komada nakita koja su, prema zaključku (mišljenju) vještaka Maria Crkvenca oštećena najvjerojatnije nepravilnim rukovanjem, ovaj sud napominje da tužitelj tijekom cijelog postupka nije predložio izvođenje ni jednog dokaza iz kojeg bi sud mogao utvrditi da su ta oštećenja postojala još u trenutku predaje stvari. Osim toga, prema mišljenju ovog suda, da su ta oštećenja tada i postojala, radilo bi se o vidljivim nedostacima, no tužitelj nije ni iznio činjenicu da je on u smislu članka 403. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima bez odgađanja obavijestio tuženika o tim vidljivim nedostacima.
7. Osim toga, čak i u slučaju da su u trenutku prelaska rizika na kupca (dakle, u trenutku tuženikove predaje stvari tužitelju) na određenoj količini prodanog nakita postojali materijalni nedostatci stvari, tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je upravo u odnosu na količinu nakita za kojeg u ovom sporu potražuje povrat isplaćene cijene (821 komad nakita) pravovremeno i uredno obavijestio tuženika o tim nedostacima. Naime, čak i kada bi svi nedostaci na koje se pozivao tužitelj bili skriveni nedostaci (iako su, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, mehanička oštećenja uslijed nepravilnog rukovanja vidljivi nedostaci), tuženik kao prodavatelj ne odgovara za te nedostatke.
Prema odredbi članka 404. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kad se nakon primitka stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari, kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, o tom nedostatku obavijestiti prodavatelja kod trgovačkog ugovora bez odgađanja, dok prema stavku 2. tog članka Zakona o obveznim odnosima prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji se kod trgovačkog ugovora pokažu nakon proteka roka od šest mjeseci od predaje stvari.
Slijedom navedenog, da bi tužitelj kao kupac mogao ostvarivati svoje pravo na povrat isplaćene cijene kao posljedice raskida ugovora zbog postojanja materijalnih nedostataka stvari, on je morao dokazati da se skriveni nedostatak pojavio u roku od šest mjeseci od predaje stvari i da je o tom nedostatku bez odgađanja obavijestio tuženika kao kupca. Međutim, iz iskaza svjedoka Dragane Tadić sa str. 192. spisa proizlazi da na robi za koju tužitelj nije izvršio povrat (za 436 komada nakita je između stranaka nesporno da je izvršen povrat stvari tuženiku) do listopada 2017. nije bilo oštećenja te da je prvi put uočila nedostatke „negdje u studenom 2017.”, no isti su se pojavljivali postepeno te je tužitelj o takvim nedostacima dobivao obavijest od poslovnica na aerodromima i krajnjih kupaca. Prema tome, upravo iz iskaza navedenog svjedoka (zaposlenice tužitelja) proizlazi da se samo dio nedostataka pojavio unutar roka od šest mjeseci od predaje stvari tužitelju, a iz isprava u spisu ne proizlazi da je čak i za taj dio nedostataka tužitelj bez odgađanja (odmah nakon što ih je uočio) obavijestio tuženika.
Osim toga, čak i da je tužitelj to učinio, to jest da je odmah nakon uočenog skrivenog nedostatka o tome obavijestio tuženika, tužitelj je morao dokazati da je (i) pozvao tuženika da pregleda stvar. Naime, prema članku 406. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, na koju odredbu se u obrazloženju presude pravilno pozvao i prvostupanjski sud (str. 10. pobijane presude odnosno str. 302. spisa) u obavijesti o nedostatku kupac je kod trgovačkog ugovora dužan potanje opisati nedostatak i pozvati prodavatelja da pregleda stvar, a u konkretnom predmetu tužitelj nije ni iznio činjenicu da je pozvao tuženika kao kupca da pregleda stvari. Upravo zbog navedenog, tužitelj nesporno nije uredno obavijestio tuženika o nedostatku pa (i) zbog toga u smislu odredbe članka 410. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima u vezi članka 419. i članka 368. stavka 2. tog Zakona ne može osnovano potraživati povrat isplaćene cijene dijela nakita kao posljedice raskida ugovora.
Jednako tako, premda se tužitelj već u tužbi pozvao na odredbu članka 407. Zakona o obveznim odnosima, on u ovom postupku nije dokazao da je tuženiku kao prodavatelju bio poznat (eventualni) materijalni nedostatak robe - srebrnog nakita, odnosno da tuženiku materijalni nedostatak nije mogao ostati nepoznat, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije ispunio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja, ili obvezu da u određenom roku obavijesti prodavatelja o postojanju nedostatka, a i kad se nedostatak pokazao kod trgovačkih ugovora nakon proteka šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavatelju ili mu nije mogao ostati nepoznat. Prema tome, upravo zato što tužitelj nije dokazao da je tuženiku bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat (eventualni) materijalni nedostatak robe, to se tužitelj neosnovano poziva i na navedenu zakonsku odredbu.
8. Međutim, čak neovisno i od svega ranije navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan i zbog toga što tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je vrijednost srebrnog nakita za kojeg smatra da postoje materijalni nedostaci iznosi upravo 84.785,30 kn. Naime, tužitelj je u tužbi naveo da nabavna vrijednost ukupno 821 komada nakita (za kojeg smatra da postoje materijalni nedostaci) ukupno iznosi 84.785,30 kn. Međutim, čak i kada bi oksidacija ili tamnjenje srebra kao neizbježna prirodna pojava predstavljala materijalni nedostatak stvari (a što nije, o čemu je već bilo govora u ovoj odluci), iz nalaza vještaka Maria Crkvenca proizlazi da je on vještačio samo 459 zaprimljenih predmeta od čega je, i prema ranijem navodu tužitelja iz podneska od 2. kolovoza 2022. sa str. 265. spisa, kod 433 došlo do tamnjenja nakita, te kod još četiri komada do oštećenja. Prema tome, (eventualni) materijalni nedostaci su bili samo na 437 komada nakita, a ne na 821 komadu kako je to u tužbi naveo tužitelj; uostalom, tužitelj nakon povedenog vještačenja u prvostupanjskom postupku nije ni isticao činjenicu da i na preostalih 384 komada nakita (821 – 437) postoje materijalni nedostaci. Slijedom navedenog, čak i kada bi preostalih 437 komada nakita imali materijalne nedostatke stvari te da je tužitelj u odnosu na te stvari osnovano raskinuo ugovor o kupoprodaji, on je morao dokazati da vrijednost (nabavna cijena) upravo tih 437 komada nakita iznosi 84.785,30 kn koji iznos (glavnice) u ovom sporu potražuje tužbenim zahtjevom. Međutim, ni to tužitelj u ovom sporu nije dokazao.
Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Jednako tako, s obzirom na to da je tužitelj parnična stranka koja je u cijelosti izgubila spor, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka za postupovne radnje koje je tuženik poduzeo, a koje su bile potrebne za vođenje spora.
Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
9. Međutim, u dijelu u kojem tužitelj žalbom pobija točku III. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn, ovaj sud nalazi da je u tom dijelu tužiteljeva žalba nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Ovo stoga što tužitelj usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud pa stoga tužitelj nema pravni interes žalbom pobijati taj dio prvostupanjske presude. Slijedom navedenog, u tom je dijelu tužiteljevu žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku.
10. Sukladno odredbi članka 166. u vezi s člankom 155. stavak 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog spora.
Zagreb, 18. travnja 2023.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
Broj zapisa: 9-30857-80c4a
Kontrolni broj: 03641-bde2d-1fe78
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Mario Vukelić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
