REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-171/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola po sutkinji Heleni Poropat, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., sa sjedištem u O. G., B. J., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u Z. protiv tuženika D. S. d.o.o., sa sjedištem u O. G., T. p, OIB:..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & K. d.o.o. iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Povrv-1437/2021 od 4. studenog 2022.,18. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Povrv-1437/2021 od 4. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u toč. I., održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. M.-N. iz T. poslovni broj Ovrv-40/2021 od 16.travnja 2021. kojim se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 512,48 kuna / 68,02 eura[1] zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i to na iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. srpnja 2020. do isplate, iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. kolovoza 2020. do isplate, iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. rujna 2020. do isplate, iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. listopada 2020. do isplate, iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. studenog 2020. do isplate, iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. prosinca 2020. do isplate, iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. siječnja 2021. do isplate te iznos od 64,06 kn / 8,50 eura od 1. veljače 2021. do isplate u roku od 8 dana, dok je ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 187,50 kuna/24,89 eura na ime troškova ovršnog postupka sa zateznim kamatama od 16. travnja 2021. do isplate jer je o troškovima cjelokupnog postupka trebalo donijeti jedinstvenu odluku. Toč. II. naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 700,00 kuna/92,91 eura sa zateznim kamatama od 4. studenog 2022. do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik. U žalbi navodi da nije sporno da tužitelj vrši usluge skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada na području O. O. kao i da je tuženik korisnik nekretnine na području te općine. Osporava da je tužitelj skupljao, odvozio i odlagao otpad s njegove nekretnine. Ističe kako na predmetnoj nekretnini nitko ne boravi u razdoblju od 1. rujna do 1. lipnja pa zbog navedenog ne postoji ni potreba za sakupljanjem, odvozom i odlaganjem otpada. Budući da tuženik posluje isključivo sezonski u razdoblju od 1. lipnja do 1. rujna, otpad koji nastane u tom razdoblju, tuženik samostalno prikuplja i odvozi pa tužitelj u konkretnom slučaju ne izvršava uslugu prikupljanja, odvoza i odlaganja otpada na tom obračunskom mjestu, iako tu uslugu tuženiku uredno naplaćuje. Okolnost da je tuženiku naplaćena minimalna javna usluga potvrđuje činjenicu da otpad uopće nije prikupljen niti odvožen s nekretnine koju tuženik koristi. Naime, u slučaju da je tužitelj izvršavao navedenu uslugu tada bi u cijenu trebao obračunati, uz minimalnu javnu uslugu i dodatni iznos prema broju odvoza spremnika za otpad, međutim tužitelj kao davatelj usluge to nije napravio već je uračunao samo cijenu minimalne javne usluge. Ističe da tuženik nikada nije bio u poslovnoj vezi s tužiteljem. Okolnost što tuženik tužitelju povratno nije vratio potpisanu izjavu o načinu korištenja usluge ne može se smatrati prihvaćanjem iste. Budući da tužitelj nije vršio nikakve usluge tuženiku oni nisu u poslovnoj vezi. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje presude ukidanjem platnog naloga i odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje presude uz vraćanje predmeta na ponovno suđenje sudu prvog stupnja uz nadoknadu troškova postupka.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime izvršene komunalne usluge zbrinjavanja otpada u ukupnom iznosu od 512,48 kuna / 68,02 eura za razdoblju od srpnja 2020. do veljače 2021. s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

6. S obzirom na vrijednost predmeta spora, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe članka 457. do 467.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP). Prema odredbi članka 467. stavka 1. i 2. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a (osim iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a), a u povodu žalbe ne primjenjuju se odredbe članka 377. ZPP-a.

7. Sud prvog stupnja održao je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. M.-N. iz T. poslovni broj Ovrv-40/2021 od 16. travnja 2021. kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju iznos od 512,48 kuna / 68,02 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, uz obrazloženje da je tuženik korisnik usluge i onečišćivač, koji se bavi turističkom djelatnošću pa da je bez obzira na proizvedenu količinu smeća dužan tužitelju podmiriti cijenu obvezne minimalne javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada kojom se osigurava ekonomski održivo poslovanje i kvaliteta te usluge.

8. Takva odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita.

9. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, a zbog kojih se mogu pobijati presude u sporovima male vrijednosti prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a. U pravilnost i potpunost činjeničnog stanja kojeg je utvrdio sud prvog stupnja, ovaj sud nije ovlašten ulaziti jer se radi o sporu male vrijednosti pa takav žalbeni prigovor nije dopušten.

10. U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da tužitelj vrši javnu uslugu skupljanja, odvoza i odlaganja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada na području Općine Okrug. Nije sporno ni da je tuženik korisnik nekretnine na području Općine Okrug.

11. Sporno je da li je tuženik u obvezi plaćati tužitelju tu javnu uslugu, kroz utuženo razdoblje, u kojem, kako to tuženik tvrdi nije koristio svoju nekretninu pa tako ni tu uslugu tužitelja.

12. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik, bez obzira na proizvedenu količinu smeća, u obvezi tužitelju platiti cijenu obvezne minimalne usluge tzv. fiksni dio cijene za utuženo razdoblje.

13. Naime, na konkretan pravni odnos imaju se primijeniti odredbe Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine broj: 94/2013., 73/2017. i 98/2019. dalje: ZOGO) koje su bile na snazi u vrijeme nastanka tog pravnog odnosa.

14. Odredbom članka 23. stavka 4. ZOGO-a propisano je da je nadležnost jedinica lokalne i područne samouprave da na svom području osiguraju uvjete i provedbu propisanih mjera gospodarenja otpadom.

14.1. Odredbom članka 30. stavak 1. i 2. ZOGO-a propisano je da je javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada te se smatra uslugom od općeg interesa.

14.2. Nadalje, odredbom članka 33. stavka 1. istog zakona propisuje se dužnost davatelja usluge da obračuna cijenu predmetne javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO-a, odredbama uredbe vlade, kao i odredbama Odluke o načinu pružanja javnih usluga, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.

14.3. Davatelj usluge dužan je obračunati cijene javne usluge korisniku usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, koristeći kriterij obračuna količine otpada određen odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom Vlade (članak 33. stavak 2. ZOGO-a) te je dužan u cijenu javne usluge uključiti i trošak nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troška prijevoza otpada, trošak obrade otpada i druge troškove propisane uredbom (članak 33. stavak 4. ZOGO-a).

14.4. Dakle, obračun cijene javne usluge se sastoji od dva dijela. Prvi dio obračuna je fiksni te se njime osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, a drugi dio obračuna je varijabilni, kojim se osigurava provedba načela onečišćivač plaća i koja ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge.

14.5. Cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. fiksni dio cijene) potrebno je osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati te kvalitetno i sigurno funkcionirati, a obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje kao i sva potrebna materijalna sredstva. Struktura cijene javne usluge obuhvaća cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio). Cilj popisivanja navedene strukture cijene je bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela onečišćivač plaća, a da se sa tzv. varijabilnim djelom osigura sama primjena načela onečišćivač plaća. Pri tom je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-II-2492/2017 od 27. ožujka 2021. godine ocijenio da propisivanje obvezne minimalne javne usluge u uredbi kao dio same strukture cijene javne usluge nije u nesuglasju s ustavom i mjerodavnim odredbama ZOGO-a.

14.6. Odredba o cijeni obvezne minimalne javne usluge sadržana je i u odredbi članka 4. stavka 1. točke 7. Uredbe o gospodarenju otpadom (Narodne novine broj: 50/2017. i 84/2019.) kojom je propisano da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave Odlukom mora propisati iznos cijene obvezne minimalne javne usluge kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge koja bi bila redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, ali i osigurati potrebna sredstva (radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva).

15. Navedeno je i tužitelj učinio, na način da je donio Cjenik usluga odvoza i zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada od 1. kolovoza 2020. te je u utuženom razdoblju sukladno tom cjeniku i obračunao tuženiku na mjesečnoj razini naknadu za obveznu minimalnu uslugu kao korisniku u gospodarstvu. Kako se potraživanje tužitelja odnosi samo na tzv. fiksni dio (obveznu minimalnu javnu uslugu) kojom se, između ostalog, omogućava primjena načela onečišćivač plaća, kao i da tuženik ne spori da je korisnik nekretnine za koju mu je ispostavljena naknada, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je potraživanje tužitelja osnovano.

16. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja uvidom u pravomoćnu Presudu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-797/2019 od 11. veljače 2021. utvrdio postojanje obveznopravnog odnosa između tužitelja kao davatelja javne usluge i tuženika kako korisnika te usluge sve s obzirom da je tuženik Izjavu o načinu korištenja javne usluge zaprimio 19. prosinca 2018. te je nije ispunio i vratio tužitelju, čime se smatra da je suglasan s podacima sadržanim u takvoj izjavi sve sukladno odredbama Odluke O. O.. o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog i biorazgradivog komunalnog otpada od 30. siječnja 2018. i 13. svibnja 2019.

17. Nadalje, budući da nije sporno da je tuženik korisnik nekretnine na području Općine Okrug isti se i na temelju odredbe članka 7. Odluke O. O.. o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog i biorazgradivog komunalnog otpada od 19. lipnja 2020. smatra korisnikom te javne usluge na području O. O.. Pri tome valja napomenuti da tuženik nije dokazao da je oslobođen plaćanja te javne usluge na način da je tužitelju dostavio dokaz o nekorištenju nekretnine sukladno odredbi članka 23. te Odluke. Također, tuženik je dužan kao korisnik usluge i proizvođač otpada isti zbrinjavati na način da navedeni otpad preda tužitelju kao osobi koja obavlja navedenu javnu uslugu, a ne da ga, kako tvrdi u tijeku postupka, sam zbrinjava.

18. Odluka o trošku sadržana u točki II. izreke presude je također pravilna i zakonita kako u osnovi (članka 154. stavka 1. ZPP-a), tako i u visini (članka 155. stavka 1. ZPP-a).

19. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Puli-Pola,18. travnja 2023.

Sutkinja

Helena Poropat, v.r.