Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 16 Gž-2212/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Ines Kovačević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ksenije Jakovčević, u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tužene O. b. d.d. S., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva A.&A. u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1163/2019 od 22. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1163/2019 od 22. siječnja 2021.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka.
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.
2.1. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.
3. Žalba tuženika je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.
7. Sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio je iz sljedećih razloga.
7.1. Dana 15. ožujka 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih i bez pravnog učinka ugovornih odredbi sadržanih u članku 2., 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu broj … koji je s pravnim prednikom tužene S. b. d.d. (dalje banka) sklopio 13. svibnja 2005. te radi isplate iznosa od 148.625,92 kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa u razdoblju lipanj 2005.-travanj 2015. Navodi kako je banka u označenom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru i to u njegovom članku 2., ugovorila valutnu klauzulu u valuti CHF, kako je u članku 10. otplatu kredita vezala uz ovu valutu te u čl. 5. označila kamatnu stopu u iznosu od 4,69% godišnje, dok je u članku 11. ugovorila kako je kamatna stopa promjenjiva i ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Smatra kako je na ovaj način ugovoren odnos stranaka koji ima za posljedicu nejednakost u njihovim pravima i obvezama, uz napomenu kako banka prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala, niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljenom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakonu o zaštiti potrošača, stoga je prouzročena neravnoteža položaja ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Dodaje kako je zbog ovakvog postupanja banke pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i ovdje tužitelja, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po kojoj je utvrđeno da je tuženik pod 7 u toj pravnoj stvari S. b. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i pravo potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe po kojima je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije u cijelosti informirala korisnike kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu prava i obveza ugovornih strana, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. S tim u vezi, a temeljem izrađenog financijsko-knjigovodstvenog izračuna radi utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti CHF, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama, tužitelj smatra kako je tuženik neosnovano na ovaj način, do konačne otplate kredita, stekao u tužbenom zahtjevu postavljen iznos od 148.625,92 kn.
7.2. Dana 9. studenog 2020. zaprimljen je podnesak tužitelja kojim konačno postavlja tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno praktički istovjetan točkama I-III izreke prvostupanjske presude, a sud je, postupajući po prigovoru tuženika, na ročištu održanom 15. prosinca 2020. dopustio preinaku tužbe sadržanu u tom podnesku (na zapisniku pogrešno označenog dana 10. listopada 2020.), postupajući u skladu s odredbom iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, koju je sud prvog stupnja primijenio u skladu s odredbom iz čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. Naime, citiranom odredbom tužitelj iznimno može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Iz stanja u spisu proizlazi kako je tužiteljev zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 148.625,92 kn sadržan u tužbi od 15. ožujka 2019. temeljen na izračunu trgovačkog društva D. j.d.o.o. koji sud nije uzeo u obzir, niti ga je tužena prihvatila kao dokaz u ovoj pravnoj stvari, jer nije izveden u tijeku dokaznog postupka, stoga je na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva postavljenog radi isplate novčanog iznosa provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje nakon kojeg je tužitelj konačno postavio svoj zahtjev uskladivši traženi iznos s nalazom vještaka u iznosu od 150.921,08 kn.
Temeljem navedenoga, sud prvog stupnja zaključuje da prije izvođenja ovog dokaza tužitelj nije mogao s potpunom sigurnošću utvrditi točnu visinu traženog iznosa, stoga je u smislu citirane odredbe ZPP postupio pravodobno, radi čega je sud prvog stupnja i prihvatio preinaku tužbe.
7.3. Temeljem ugovora o kreditu broj … od 13. svibnja 2005. utvrđeno je da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tužene H. S. b. d.d. S., kao kreditorom, kredit za dovršenje obiteljske kuće koji mu je u skladu s člankom 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 124.000,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora koji za CHF vrijedi na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatu koja je u skladu s člankom 5. utvrđena u nominalnoj visini od 4,69%, s tim da se kredit u skladu s člankom 10. otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.298,23 CHF, odnosno jednom mjesečnom anuitetu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.293,19 CHF, s dospijećem svakog desetog dana u mjesecu po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. U skladu s člankom 11. redovita kamata je promjenjiva, a utvrđuje odlukom kreditora koji uređuje kamate te je ovlašten umjesto ugovorene zatezne kamate promijeniti kamatnu stopu u skladu sa važećim odredbama svoje odluke kojom uređuje kamate i pridržava pravo obračunati i naplatiti zakonsku zateznu kamatu, ako je ista viša od kamate
Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.
Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.
Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu od 13. svibnja 2005. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, sud prvog stupnja navodi kako je zbog istovjetnog postupanja protiv S. b. d.d., kao pravnog prednika tužene, i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen kolektivni postupak zaštite potrošača poslovnog broja P-1401/12, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tom odlukom utvrđeno je kako je S. b. d.d. (označena kao tužena pod 7) u vremenu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i prava ovdje tužitelja, zaključujući potrošačke ugovore o kreditima s ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je CHF ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače, odnosno korisnike kredita, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima koji su od bitnog značaja za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Presudom i rješenjem broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je citiranu odluku iz označene presude, a istodobno odbio kao neosnovanu reviziju tužene pod 8 S. d.d. izjavljenu protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je utvrđeno da je ta banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem redovite kamatne stope koja je u tijeku postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a bez da su u vrijeme i prije sklapanja tih ugovora kreditor, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, pojedinačno pregovarali o tome i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorene kamate, radi čega je toj banci naloženo prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.
Pored gore iznesenog, sud prvog stupnja je cijenio odredbu iz čl. 502.c ZPP-a po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP-a po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenoga, sud prvog stupnja smatra da su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.
U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja pravnog prednika tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana, budući iz iskaza tužitelja jasno proizlazi kako mu je, kao zainteresiranoj osobi i budućem korisniku kredita, banka po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Nesporno je da su tužitelju dostavljeni podaci tužene vezano za mijenjanje kamatne stope, ali isti nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene, niti je na njih mogao utjecati.
Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja je zaključio da su odredbe o valutnoj klauzuli i načinu otplate duga sadržane u članku 2. podstavcima 1., 2., 3., 4. te članku 10. pod a) i d), kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u članku 11. predmetnog ugovora o kreditu, imale za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO-a sud prvog stupnja smatra ništetnim. U takvim okolnostima tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, stoga je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja označenih odredbi ništetnim i nepoštenim te bez pravnog učinka, prihvaćen u cijelosti.
7.4. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud prvog stupnja navodi da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U smislu odredbe iz čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv banaka na području Republike Hrvatske, tako da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P- 1401/2012 pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužitelja sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 15. ožujka 2019. nije nastupila zastara potraživanja.
Sud prvog stupnja ističe da je ovaj stav u skladu i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iznesenim na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.
7.5. Na okolnost utvrđenja visine svih tužiteljevih uplata po predmetnom ugovoru o kreditu, (kako po mjesecima, tako i u njihovoj ukupnosti), utvrđenja svih promjena kamatne stope u tijeku trajanja obveze i eventualne razlike iznosa tih uplata, odnosno moguće pretplate u odnosu na obveze koje je tužitelj preuzeo prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kako u odnosu na valutnu klauzulu, tako i u odnosu na kamate koje su se mijenjale u tijeku otplate, proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku V. K. koji je u tu svrhu imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.
7.6. U svom vještvu od 19. svibnja 2020. vještak je utvrdio kako je kreditor temeljem ugovora o kreditu odobrio tužitelju iznos od 124.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za tu valutu važećem na dan korištenja kredita 25. svibnja 2005., kako se obveze iskazuju u CHF, kao valuti ugovora, a otplata glavnice, kamata i drugih davanja obavlja u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, kako je rok otplate 120 mjeseci uz ugovorenu nominalnu kamatnu stopu od 4,69% godišnje, kao osnovnu kamatnu stopu te da je otplata ugovorena u 119 mjesečnih anuiteta po 1,298,23 CHF i jedan anuitet u iznosu od 1.293,19 CHF, s dospijećem prvog anuiteta 10. lipnja 2005., a zadnjeg 10. svibnja 2015. i to svakog desetog dana u mjesecu s redovitom kamatom koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora. Cijeneći raspoloživu dokumentaciju u spisu, obračun kreditora i njegove obavijesti o promjeni godišnjih kamatnih stopa, mišljenja je kako je tužitelj otplatom predmetnog ugovora o kreditu, s osnova promjene tečaja u odnosu na dan korištenja kredita 25. svibnja 2005. utvrdio tečajnu razliku, a time i pretplatu u iznosu od 120.288,90 kn. Što se tiče razlike zbog promjene godišnjih kamatnih stopa u odnosu na ugovorenu na dan korištenja kredita, smatra kako je tužitelj do 10. travnja 2015. (kada je kredit otplaćen u cijelosti) pretplatio iznos od 5.420,79 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti predstavlja iznos od 30.653,18 kn. Dakle, utvrdio je kako ukupno potraživanje tužitelja na dan 10. travnja 2015. s obje osnove iznosi 150.935,08 kn, a sve u skladu s tabelarnim prikazom mjesečnih iznosa koji je priložen vještvu. U svom očitovanju, odnosno dopuni vještva od 25. kolovoza 2020., sudski vještak otklonio je primjedbe tužene uz obrazloženje kako je nalaz i mišljenje izradio u skladu s nalogom suda, a u odnosu na primjedbe tužitelja utvrdio je kako je prilikom izračuna došlo do pogreške prilikom uređivanja tablica i to na njihovoj posljednjoj stranici, radi čega je ispravio prvotni nalaz utvrdivši kako je razlika ukupnog potraživanja veća za 14,00 kn, razlika kamata za 7,00 CHF, a razlika kamata u kunama 8,00 kn. S tim u vezi, iznosi konačan izračun po kojem je korisnik kredita u odnosu na promjenu tečaja pretplatio iznos od 120.275,90 kn, a u odnosu na promjenu kamate iznos od 5.413,79 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 30.645,18 kn, tako da je tužitelj ukupno pretplatio iznos od 150.921,08 kn i sve to prikazao priloženim tablicama.
7.7. Na nalaz sudskog vještaka, a posebno nakon njegove dopune, parnične stranke nisu iznijele primjedbe kojim bi osporile njegovu stručnost i objektivnost ili ih kako dovele u sumnju, uz dodatak kako je vještak u potpunosti postupio u skladu s predmetom ovog spora i nalogom suda, radi čega se njegovo vještvo prihvaća u cijelosti.
7.8. Podneskom od 9. studenog 2020. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, a njegovu točku III nominalno u cijelosti uskladio s nalazom vještaka, kako u pogledu utvrđenja iznosa glavnice od 150.921,08 kn, tako i u odnosu na zateznu kamatu koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine, sve u skladu s vještakovim prikazom više uplaćenih iznosa po mjesecima. Kako je posljedica ništetnosti povrat stečenog bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, sud prvog stupnja smatra da je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem gore utvrđenog novčanog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.
8. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je iz izloženih razloga prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
8.1. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio ništetnost spornih članaka ugovora u dijelu kojem je ugovorena valuta vezana za švicarski franak.
8.2. Prije ovog postupka vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojim je utvrđeno ono što je naveo sud prvog stupnja, a pravilno sud prvog stupnja navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja munje uzrokovana postupanjem tuženika.
8.3. Pri tome treba istaknuti da je sud prvog stupnja, suprotno njegovom pravnom shvaćanju, dužan provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u ovom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača.
8.4. Predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.
Stoga je tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.
8.5. Međutim, u ovom postupku, tuženik nije predlagao odgovarajuće dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja nije niti mogao izvesti dokaze koji nisu predloženi tako da je u tom dijelu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno jer nisu predloženi odlučni dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Naime, načelo procesne ravnopravnosti podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, a isto u ovom slučaju nije povrijeđeno.
8.6. Dakle, kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su ništave sporne odredbe predmetnog Ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijelova Ugovora o namjenskom kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.
8.7. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, čl. 1115. ZOO-a.
8.8. U odnosu na prigovor tuženika kako je sud prvog stupnja zanemario negativne tečajne razlike, valja reći kako je isti neosnovan.
Tuženik u odnosu na negativnu tečajnu razliku nije istaknuo prigovor prijeboja, niti je postavio protutužbeni zahtjev.
Osim toga, iz odredbe čl. 81. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. st. 1. ZOO-a, jer se navedena odredba odnosi samo na potrošače, a tuženik nije potrošač.
Zatim, tužitelj nije ništa stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi tužitelj trebao bilo što vratiti, odnosno da bi se njegova tražbina trebala umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta.
8.9. Nadalje, neosnovano tuženik upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu prigovora zastare. Sud prvog stupnja pravilo je ocijenio da u ovom predmetu nije nastupila zastara iz razloga koji su prethodno izloženi kao obrazloženje suda prvog stupnja.
8.10. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.
9. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena
10. Kako tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu 18. travnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Ines Kovačević, v.r.
