REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3592/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz K., P., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici A. M. Lj. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lj.-V. & P. d.o.o. iz S., protiv tuženice P. b. Z. d.d. iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćnici S. S., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & p. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1001/2022-2 od 19. travnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično (u odluci o kamatama) preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P- 2034/21 od 11. siječnja 2022., u sjednici održanoj 18. travnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude kojom je djelomično potvrđena i djelomično (u dijelu odluke o kamatama) preinačena prvostupanjska presuda, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

1./ „Postoji li zakonit i opravdan interes za meritorno odlučivanje o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji više nije na snazi, a koje se tiču promjene kamatne stope, odnosno ima li sud po službenoj dužnosti ovlaštenje donijeti deklaratornu odluku o utvrđenju ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi koji pravno više nije na snazi, odnosno prestao je ispunjenjem obveze tj. otplatom?“

2./ „Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“

3./ „Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?“

4./ „Jesu li sudovi vezani za utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja se odnosi na ugovore koje su tužene banke sklopile primjenom valutne klauzule uz valutu obveze ugovorenu u švicarskim francima, ukoliko se radi o ugovoru sklopljenom u kunama?“

5./ „Mogu li sudovi odlučivati o zastari na način kao da je ništetnost utvrđena pravomoćnom presudom, iako ništetnost nije utvrđena pravomoćnom presudom niti je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti?“

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

3. Prijedlog nije dopušten.

4. Predmetom spora zahtjev je tužitelja za isplatu „više plaćenog iznosa“ s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka 24. kolovoza 2007., a koje „se odnose na promjenjivu kamatnu stopu“: to budući da ovdje „nije sporno da je između tuženice, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, 24. kolovoza 2007. sklopljen Ugovor o kreditu u kunskom iznosu, bez valutne klauzule, sa namjenom konverzije kredita iz CHF u kune“, sve uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu na osnovu jednostrane odluke banke - a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,78% godišnje.

5. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja u ovdje osporenom dijelu ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio.

6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 19. travnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

7. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7.1. Te odredbe ZPP-a, takve, predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, važnog (kumulativno potrebno za dopuštenost samog prijedloga) prije svega za odluku o konkretnom predmetu spora a potom (ali ništa manje bitno) i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi - ali i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

8. Polazeći od navedenog pod 7.1., iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

8.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "…Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.") samo paušalan navod tuženice da su ta pitanja važna obzirom da je osporena „presuda u dijelu u kojem se tužbeni zahtjev usvaja, nejasna, nezakonita, kontradiktorna te protivna Zakonu o parničnom postupku, te ostalim primjenjivim zakonskim propisima, kao i ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske“,

8.2. da, konkretno, prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

8.3. da se odluka na koju se predlagateljica poziva („presuda VSRH Rev 895/2003 od dana 09.02.2005.) - nalazeći da je donesena za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne može uspoređivati: ona je temeljena na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg ona sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno,

8.4. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama tih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

9. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

11. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

12. Revizijski sud tek primjećuje (obzirom na sve prethodno izloženo):

12.1. da predlagateljica nepotrebno svoj prijedlog i u njemu postavljena pitanja tereti tvrdnjom da se tužitelj „promašeno“ poziva „na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao“, odnosno da je to njegovo pozivanje „na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima“, a sve obzirom da se i osporena presuda temelji na izvorno „provedenom testu nepoštenih spornih ugovornih odredbi“ i (kroz to) shvaćanju da se „pogrešno sud prvog stupnja (...) poziva na odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te obrazlaže:

„(...) 11. Neosnovan je opetovani žalbeni navod tuženika da prihvaćeni tužbeni zahtjev nije pravno valjan jer nije podoban za raspravljanje jer da ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamate po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, budući da je već u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2666/18 od 2. ožujka 2021. godine, na taj prigovor odgovoreno i navedeno da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sud prvog stupnja je to utvrdio kao prethodno pitanje za donošenje odluke u ovom postupku postojanja potraživanja temeljem te ništetne odredbe.

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, pa su time uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenim od tuženice, te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi, a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja predmetnog ugovora o kreditu.

13. Međutim, pogrešno se sud prvog stupnja, prilikom pravilnog utvrđenja tih činjenica, poziva na odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. godine, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu sklopljenim u švicarskim francima, budući da se te odluke u kolektivnom sporu ne odnose automatski na predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica odobrila i isplatila tužitelju iznos od 411.692,64 kn, uz kamatnu stopu od 4,78%.

14. Stoga je, upravo iz tog razloga, proveden test nepoštenih spornih ugovornih odredbi, radi utvrđenja je li u konkretnom slučaju odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz konkretnog Ugovora ništetna.

15. Tuženica je pri sklapanju Ugovora trebala tužitelju kao korisniku kredita objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose, tako da korisnik na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

16. Pri tome nije dostatno samo to da su ugovorne odredbe potrošaču gramatičke razumljive, nego u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope.

17. Pri tome tuženica niti ne tvrdi da bi se s tužiteljem prilikom sklapanja Ugovora o kreditu posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa kako je, dakle, nesporno da tuženica nije obavijestila tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, takva ugovorna odredba je neodređena i neodrediva, te nije razumljiva, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio donoseći svoju odluku u skladu s odredbom čl. 87. ZZP.

18. Odredba o promjeni kamatne stope odlučujuća je ugovorna odredba, te je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženice, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba u Ugovoru o kreditu gdje se određuje promjenjivost kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Ovakvim načinom ugovaranja tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a sav rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed jednostrano promjenjive kamatne stope prebacila je na potrošača grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je ona prema svojim Općim uvjetima poslovanja imala pravo definirati parametre za promjenu kamatne stope, što predstavlja opravdani razlog ugovaranja takve promjene kamatne stope, budući da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni Ugovor primjenjuje kamatna stopa koja u trenutku sklapanja Ugovora iznosi 4,78%, pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamatama po stopi u visini od 4,78% sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope, što ovdje nije slučaj.

21. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

22. Na temelju tako utvrđenih činjenica, te provedenim testom nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o Odluci o kamatnim stopama tuženice takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, a time i ništetna.

23. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednosti postignute koristi time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

25. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je primjenom te zakonske odredbe prihvatio tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu pa svi suprotni navodi u žalbi tuženice u tom pravcu nisu osnovani....“,

12.2. Da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prihvaćeno pravno shvaćanje povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva i za slučaj kakav je ovdje, kada je riječ o utvrđenju ništetnosti ugovora općenito, „neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2)“, a prema kojemu: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ - u skladu sa kojim je shvaćanjem donesena osporena presuda, slijedom čega je za zaključiti da pitanja pod 3. i 5. iz prijedloga već i zbog toga nisu važna za odluku o predmetu spora (obzirom da osporena presuda nije vezana za utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača), 12.3. da, a uvažavajući prethodno navedeno u točki 12.2. (da osporena presuda nije vezana za utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača), okolnost što je osporena presuda donesena u svezi ugovora o kreditu danom u kunama (a ne stranoj valuti: CHF) nema značaj koji joj predlagateljica daje, kao da ta okolnost već i sama za sebe predstavlja razlog da se i na takav ugovor adekvatno ne primjene bar određena shvaćanja o posljedicama ništetnih odredaba Ugovora o kreditu u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena jednostrano i bez pregovaranja mijenjati kamatnu stopu u skladu s svojom odlukom o kreditiranju građana i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet

- sve iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača: imajući to na umu kao i ono navedeno pod točkom 12.1. ovoga rješenja, ovo je rješenje u odnosu na pitanja pod 1., 2., 3. i 5. iz prijedloga temeljeno na shvaćanju koje je u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom izraženom (i određeno obrazloženom) glede suštinski istih pitanja u nizu odluka revizijskog suda, primjerice u odlukama posl. br. Revd 329/2022-2 od 23. veljače 2022., Revd 50/2023-2 od 7. veljače 2023., Revd 4088/2022-2 od 18. listopada 2022., Revd 752/2022-2 od 1. ožujka 2022., Revd 1677/2022-2 od 18. svibnja 2022., Revd 235/2022-2 od 19. travnja 2022., Revd 4305/2022-2 od 8. studenoga 2022., Revd 3691/2022-2 od 2. studenoga 2022., Revd 823/2022-2 od 22. studenoga 2022., Revd 3682/2022-2 od 5. listopada 2022., Revd 2622/2022-2 od 27. rujna 2022., Revd 1676/2022-2 od 4. listopada 2022., Revd 2747/2022-2 od 4. listopada 2022., Revd 2528/2022-2 od 7. rujna 2022. Revd 4472/2021-2 od 16. ožujka 2022., Revd 911/2022-2 od 16. ožujka 2022, Revd 3313/2022-2 od 30. kolovoza 2022., Revd 3242/2022-2 od 30. kolovoza 2022., Revd 3371/2022-2 od 10. rujna 2022., Revd 2507/2021-2 od 15. lipnja 2021., Rev 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015., Revd 3146/2020-2 od 3. studenoga 2020., Revd 221/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020., Revd 499/2020-2 od 10. ožujka 2020., a dijelom je prihvaćeno i na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. - koju bi praksu upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

Zagreb, 18. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.