Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 3 P-511/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari prvotužitelja Erste Group Bank AG, OIB 46710466529, Republika Austrija, Beč, Am Belvedere 1, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gugić, Kovačić & Krivić d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 52 i drugotužitelja UniCredit Bank Austria AG, OIB 88086096713, Republika Austrija, Beč, Rothschildplatz 1, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkom društvu Madirazza & partneri d.o.o. u Zagrebu, Masarykova 2, protiv prvotuženika GRAD SPLIT, OIB 78755598868, Split, Obala kneza Branimira 17, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, Domovinskog rata 10/I i drugotuženika SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju, OIB 53703638008, Split, Zrinsko-Frankopanska 211, kojeg zastupa Vjekoslav Mladineo, odvjetnik u Splitu, Lj. Posavskog 17, radi utvrđenja i dr., nakon održane javne glavne rasprave zaključene 1. ožujka 2023. u prisutnosti punomoćnika prvotužitelja, punomoćnika drugotužitelja, punomoćnika prvotuženika i punomoćnika drugotuženika, 17. travnja 2023.

p r e s u d i o  je

Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

I "Utvrđuje se da su prava i obveze iz Ugovora o kreditu sklopljenog 25.4.2008. između Erste Group Bank AG, OIB 46710466529, matični broj u knjizi društava Trgovačkog suda u Beču 33209 m, sa sjedištem u Republici Austriji, u gradu Beču na adresi Am Belvedere 1, UniCredit Bank Austria AG, OIB 88086096713, matični broj u knjizi društava Trgovačkog suda u Beču 150714 p, sa sjedištem u Republici Austriji, u gradu Beču na adresi Rothschildplatz 1, i SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju, MBS 060234366, OIB 53703638008, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Zrinsko – Frankopanska 211, prenesene sa SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju, MBS 060234366, OIB 53703638008, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Zrinsko – Frankopanska 211, na Grad Split, OIB 78755598868, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Obala kneza Branimira 17."

II "Ugovor o kreditu sklopljen dana 25.4.2008. između Erste Group Bank AG, OIB 46710466529, matični broj u knjizi društava Trgovačkog suda u Beču 33209 m, sa sjedištem u Republici Austriji, u gradu Beču na adresi Am Belvedere 1, UniCredit Bank Austria AG, OIB 88086096713, matični broj u knjizi društava Trgovačkog suda u Beču 150714 p, sa sjedištem u Republici Austriji, u gradu Beču na adresi Rothschildplatz 1, i SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju, MBS 060234366, OIB 53703638008, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Zrinsko – Frankopanska 211, prenosi se sa SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju, MBS 060234366, OIB 53703638008, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Zrinsko – Frankopanska 211, na Grad Split, OIB 78755598868, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Obala kneza Branimira 17."

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tužba u dijelu kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da je raskinut ugovor „Projekt športsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu“ koji je 4. rujna 2007. sklopljen između Grada Splita, OIB 78755598868, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Obala kneza Branimira 17 i SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju, MBS 060234366, OIB 53703638008, sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, u gradu Splitu na adresi Zrinsko – Frankopanska 211.

II Nalaže se prvotužitelju Erste Group Bank AG, OIB 46710466529 i drugotužitelju UniCredit Bank Austria AG, OIB 88086096713 da u roku od petnaest dana naknade prvotuženiku GRADU SPLITU, OIB 78755598868 troškove parničnog postupka u iznosu od 9.954,21 EUR / 75.000,00 kn.[1]

III Odbija se zahtjev prvotuženika GRADA SPLITA da mu tužitelji naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 9.290,60 EUR / 70.000,00 kn.

IV Nalaže se prvotužitelju Erste Group Bank AG, OIB 46710466529 i drugotužitelju UniCredit Bank Austria AG, OIB 88086096713 da u roku od petnaest dana naknade drugotuženiku SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju,OIB 53703638008 troškove parničnog postupka u iznosu od 5.101,53 EUR / 38.437,47 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. travnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V Odbija se zahtjev drugotuženika SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju da mu tužitelji naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.797,46 EUR / 58.749,96 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17.travnja 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 9. rujna 2021. podnijeli tužbu u kojoj su istaknuli zahtjeve da sud utvrdi da je raskinut ugovor „Projekt športsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu“ koji su 4. rujna 2007. sklopili Grad Split i SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju te da utvrdi da su prava i obveze iz Ugovora o kreditu koji su 25. travnja 2008. sklopili Erste Group Bank AG, UniCredit Bank Austria AG i SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju, prenesena sa SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju na Grad Split.

2. Za slučaj da sud nađe da taj zahtjev nije osnovan istaknuli su zahtjev da sud utvrdi da je raskinut ugovor „Projekt športsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu“ koji je 4. rujna 2007. sklopljen između Grada Splita i SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju te zahtjev da sud prenese Ugovor o kreditu koji su 25. travnja 2008. sklopili Erste Group Bank AG, UniCredit Bank Austria AG i SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju sa SPORTSKI GRAD TPN d.o.o. u stečaju na Grad Split.

3. Pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje tužitelji su opravdavali navodeći da su beneficijari (tj. korisnici, treći) iz pravog ugovora u korist trećeg kojeg su tuženici ugovorili u obliku pisanih ugovornih klauzula sadržanih u novo dodanoj točki 2.13a ugovora o JPP koji su tuženici sklopili 4. rujna 2007. (dalje: ugovor o JPP) i članku 2.14 ugovora o JPP i da je njihovo subjektivno pravo iz članka 2.14 ugovora o JPP, dakle pravo zahtijevati ispunjenje Ugovora o kreditu od prvotuženika umjesto od drugotuženika, povrijeđeno i ugroženo s obzirom da tuženici osporavaju činjenicu da je ugovor o JPP raskinut. Stoga da je intervencija suda neophodna pretpostavka za ostvarivanje subjektivnih prava tužitelja iz članka 2.14 ugovora o JPP. U slučaju utvrđenja da je ugovor o JPP raskinut i da su prava i obveze iz Ugovora o kreditu prenesena s drugotuženika na prvotuženika, tužitelji bi ispunjenje obveze iz Ugovora o kreditu mogli zahtijevati od prvotuženika, koji nije prezadužen i nije nesposoban za plaćanje i to na temelju članka 19. Ugovora o kreditu pred nadležnom Arbitražom u Beču sukladno Pravilima Arbitraže i Mirenja na Internacionalnom Arbitražnom Centru u Austrijskoj federalnoj Ekonomskoj Komori u Beču kako je ugovoreno člankom 19. Ugovora o kreditu.

4. Izjavili su da su prvotuženik Grad Split, kao naručitelj i drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju kao izvršitelj 4. rujna 2007. sklopili ugovor „Projekt športsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu“. Svrha tog ugovora da je bila stavljanje u punu funkciju Zemljišta koje će pomoći zadovoljenju potreba građana u području sporta, rekreacije i kulture. Ugovorom da je drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju prihvatio obvezu financiranja, projektiranja, građenja, upravljanja, održavanja, zamjene istrošenih materijala i elemenata te plaćanje energenata Dvorane i Komercijalnih prostora za cijelo vrijeme trajanja ugovora o JPP. Nakon izgradnje, Dvoranu i Komercijalne prostore, trebao je koristiti drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju te je Dvoranu trebao dati u zakup prvotuženiku Gradu Splitu pod uvjetima ugovora o JPP. Nakon isteka trajanja prava građenja ustupljenog temeljem Ugovora drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju je trebao bez naknade prenijeti izgrađenu Dvoranu i Komercijalne prostore u vlasništvo prvotuženika Grada Splita.

5. Nakon sklapanja ugovora o JPP, 3. ožujka 2008., tuženici da su sklopili Dodatak broj 1 ugovoru o JPP kojim su izmijenili i dopunili ugovor o JPP, a nakon toga da su 29. siječnja 2009. sklopili dodatak broj 2 ugovoru o JPP.

6. Drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju kao dužnik, drugotužitelj kao vjerovnik i obveznik plaćanja, prvotužitelj kao vjerovnik i Zagrebačka banka d.d. kao administrator da su 25. travnja 2008. sklopili ugovor o kreditu na temelju kojega su tužitelji dali drugotuženiku Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju namjenski kredit u iznosu od 46.000.000,00 EUR za troškove razvoja i izgradnje ili financiranja bilo kojeg zaduženja koje nastane u vezi razvoja i izgradnje višenamjenskog sportskog objekta-dvorane, tj. objekta kapaciteta s približno 20.000 sjedala, smještenog u kvartu Lora u gradu Splitu, u Republici Hrvatskoj.

7. Izjavili su tužitelji da su na temelju članka 2.14 izmijenjene Dodatkom 1 ugovora o JPP stekli vlastita i neposredna prava da u slučaju nastupa okolnosti iz članka 2.14 Dodatka 1 ugovora o JPP od tuženika zahtijevaju prijenos ugovora o kreditu s drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju na prvotuženika Grad Split. Naime, člankom 10. Dodatka 1. ugovora o JPP da je izmijenjen članak 2.14 ugovora o JPP te je tom odredbom ugovora ugovoreno da će u slučaju ako ugovor o JPP bude raskinut krivnjom drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju prije proteka roka trajanja prava građenja, tj. prije (početka siječnja) 2037. tužitelji i prvotuženik Grad Split pregovarati u dobroj vjeri najdulje dvanaest mjeseci računajući od dana raskida ugovora o JPP u cilju pronalaska nove pravne ili fizičke osobe s kojom bi sklopili ugovor o nastavku realizacije projekta sportsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu pod istim uvjetima kao u ugovoru o JPP. Za slučaj da ne pronađu novu pravnu ili fizičku sobu s kojom bi se sklopio ugovor o nastavku realizacije projekta sportsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu pod istim uvjetima kao u ugovoru o JPP nakon proteka roka od dvanaest mjeseci u kojem su tužitelji i prvotuženik Grad Split trebali pregovarati, ugovoreno da je da će se s drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju na prvotuženika Grad Split izvršiti prijenos Ugovor o kreditu.

8. Tuženici da su ugovorili i to da će drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju osigurati da u ugovoru o kreditu zajmodavac da suglasnost da se na novog izvršitelja prenosi ugovor o kreditu pod istim uvjetima. To da je ispunjeno jer da je u ugovoru o kreditu određeno da će, u slučaju raskida ugovora o JPP prije isteka roka od trideset godina, krivnjom drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju, tužitelji i prvotuženik Grad Split pregovarati u dobroj vjeri, u razumnom roku koji ne može biti dulji od dvanaest mjeseci, u cilju pronalaženja novog izvršitelja s kojim bi se sklopio ugovor radi nastavka realizacije projekta pod istim uvjetima koji su ugovoreni ugovorom o JPP. Osim toga da su tužitelji dali suglasnost da se na novog izvršitelja, pod istim uvjetima, prenese Ugovor o kreditu ako tužitelji i prvotuženik Grad Split, u slučaju raskida ugovora o JPP prije isteka roka od trideset godina, krivnjom drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju, pregovorima u dobroj vjeri, u razumnom roku koji ne može biti dulji od dvanaest mjeseci, pronađu novog izvršitelja s kojim bi se sklopio ugovor radi nastavka realizacije projekta pod istim uvjetima kako su ugovoreni ugovorom o JPP ( članak 18.1 ugovora o kreditu i Prilog broj 5 ugovora o kreditu).

9. Izjavili su tužitelji da su pretpostavke određene Dodatkom 1. izmijenjenim člankom 2.14 ugovora o JPP ostvarene jer je ugovor o JPP raskinut prije (početka) siječnja 2037. krivnjom drugotuženika i to po samom zakonu (ex lege) 31. prosinca 2011. ili izjavom prvotuženika Grada Splita od 20. travnja 2012. Osim te, da je ispunjena i druga pretpostavka za raskid jer tužitelji i prvotuženik Grad Split nisu pronašli osobu s kojom bi se trebao sklopio ugovor o nastavku realizacije projekta sportsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu pod istim uvjetima kao u ugovoru o JPP.

10. Tvrdnju da je ugovor o JPP raskinut po samom zakonu, temeljili su na činjenici da je rok određen točkom 6.3 Dodatka 2 ugovoru o JPP u kojem je drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju imao obvezu završiti garažu i komercijalne prostore kao i pribaviti pravomoćne dozvole najkasnije do 30. prosinca 2011., bitan sastojak ugovora, pa da je protekom roka, ugovor raskinut po samom zakonu. Zaključak da je rok bitan sastojak da proizlazi iz činjenice što su tuženici rok za dovršetak garaže i komercijalnih prostora produžili prije njegova isteka, a i činjenice što su u Dodatku 2. ugovoru o JPP tuženici ugovorili da prvotuženik Grad Split neće trebati nastaviti plaćati mjesečnu zakupninu ako drugotuženik Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju do 30. prosinca 2011. ne izvrši izgradnju garaže i komercijalnih prostora. Osim toga zaključak o tome da je rok bitan da proizlazi i iz više konkludentnih radnji i izjava prvotuženika, koje je poduzeo i dao nakon 30. prosinca 2011.

11. Kazali su tužitelji da je ugovor raskinut izjavom prvotuženika Grada Splita 20. travnja 2012., ako već nije raskid ugovora nastupio po samom zakonu 31. prosinca 2011. ugovorom o JPP, točkom 11.1 da su tuženici ugovorili postupanje u slučaju povrede ugovorne obveze druge strane. Prema tome da je prvotuženik bio obvezan obavijestiti drugotuženika o povredi ugovorene obveze iz točke 6.3 ugovora o JPP preporučenim dopisom. Prvotuženik da je tako i postupio, što da potvrđuje sadržaj dopisa Klasa: 402 – 01 / 11 – 01 / 87, Ur. broj: 2181 / 01 – 04 – 00 / 01 – 14

– 24, od 17. studenoga 2014. koji je drugotuženik primio 20. studenoga 2014. U tom dopisu da je prvotuženik obavijestio drugotuženika da raskida ugovor o JPP. Činjenica je li ostavljen rok za naknadno ispunjenje obveze tim dopisom da je nebitna jer sukladno članku 11.1 JPP ugovora o JPP u vezi s člankom 363. Zakona o obveznim odnosima, prvotuženik nije trebao drugotuženiku ostaviti naknadni rok za ispunjenje obveza iz Dodatkom 2. izmijenjene točke 6.3 JPP ugovora. To da potvrđuje sadržaj podneska koji je prvotuženik 21. prosinca 2012. predao u spis Ovr- 6862/2012 u kojem je izjavio da drugotuženik nakon realizacije I faze nije poduzeo, niti poduzima bilo kakve radnje i aktivnosti u svrhu ispunjenja ugovorom o JPP preuzetih obveza nastavka gradnje ugovorenih objekata, pa je objekt u zastoju od siječnja 2009. i prema izjavi drugotuženika nije u mogućnosti osigurati financijska sredstva za nastavak gradnje II faze realizacije ugovorenog projekta. To da potvrđuje i sadržaj prijave tražbine koju je prvotuženik 18. listopada 2013. podnio Financijskoj agenciji u postupku predstečajne nagodbe koji se vodio nad drugotuženikom u kojoj je izjavio da drugotuženik do 31. prosinca 2011. nije ispunio svoju ugovornu obvezu, odnosno nije ishodio građevinske dozvole u ugovorenim rokovima, nije izgradio ugovorene objekte, niti ih prema vlastitim iskazima danim u brojanim pisanim podnescima ima namjeru nastaviti graditi.

12. Nakon raskida ugovora, tuženici da su trebali, i to do 31. prosinca 2012., u slučaju da je ugovor raskinut po zakonu, izvršiti prijenos ugovora o kreditu s drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju na prvotuženika Grad Split, odnosno do 20. travnja 2013. za slučaj da je ugovor o JPP raskinut jednostranom izjavom prvotuženika. Tuženici da nisu ispunili svoje ugovorom o JPP ugovorene obveze u ugovorenim rokovima, odnosno da nisu izvršili prijenos ugovora o kreditu s drugotuženika na prvotuženika, iako su ispunjene sve pretpostavke za prijenos tog ugovora.

13. Unatoč ispunjenju pretpostavki iz članka 2.14 Dodatka 1 ugovoru o JPP, prvotuženik Grad Split da ustraje u osporavanju tvrdnje da je raskinut Ugovor o JPP i da je dospjela njegova obveze da preuzme pravni položaj drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju iz ugovora o kreditu. Radi toga da su tužitelji 30. ožujka 2015. podnijeli tužbu protiv tuženika Stalnom arbitražnom sudištu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, kojom su tražili utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut, da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena s drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju na prvotuženika Grad Split i da se naloži prvotuženiku Grad Split da tužiteljima plati dospjeli, a neplaćeni dio sredstava iz kredita. Nakon provedenog arbitražnog postupka 28.studenoga 2016. sudište da je donijelo pravorijek pod brojem AS-P-2015/7 kojim je prihvatilo zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut i da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena s drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju na prvotuženika Grad Split, a odbacilo tužbu tužitelja dijelu kojim je traženo da se naloži prvotuženiku da plati sredstva iz kredita. Taj pravorijek je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P – 609 / 2017 poništen radi postojanja razloga iz članka 36. stavak 2. točka 1., pod-točka a u vezi s člankom 6. stavka 2. Zakona o arbitraži.

14. Radi dokazivanja istinitosti navoda o činjenicama na kojima temelje svoje zahtjev te osnovanosti tužbenog zahtjeva predložili su tužitelji izvesti dokaze čitanjem isprava ugovora između Grada Splita i SPORTSKOG GRADA TPN d.o.o., Projekt športsko – poslovnog kompleksa Lora u Splitu od 4. rujna 2007., str. 1 – 36, Dodatka br. 1 ugovoru od 4. rujna 2007. od 3. ožujka 2008., str. 1 – 10, ugovora o kreditu između SPORTSKOG GRADA TPN d.o.o. i Bank Austria Creditanstalt AG i Erste Bank der oesterreichischen Sparkassen AG i Zagrebačka banka d.d. od 25. travnja 2008., str. 1 – 33, Dodatka br. 2 ugovoru od 4. rujna 2007. i Dodatku broj 1 ugovora od 3.ožujka 2008. od 29. siječnja 2009., str. 1 – 2, Informacije o stanju projekta JPP Spaladium Centar u Lori, ovjerenih prijevoda s njemačkog jezika izvadaka iz registra za tužitelje, presude poslovnog broj Pž-1339/2013-2, ispisanog članka HRT Vijesti „Spaladium arena ostaje zatvorena“ od 10. rujna 2012., ispisanog članka lider.media „Split se odriče Spaladium arene“ od 6. listopada 2012., dopisa Grada Splita Gradskom vijeću od 10. listopada 2012., ispisanog članka seebiz.eu, „Šundov: Raskida se ugovor o Spaladium Areni“ od 11. listopada 2012., podneska Grada Splita, Službe za imovinsko pravne poslove i gospodarenje gradskim resursima, Odsjeka za zaštitu prava i imovine u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Ovr-6861/2012 od 21. prosinca 2012., dopunske prijave tražbine stečajnog vjerovnika Grada Splita, Službe pravne zaštite i za stanove i za poslovne prostore, Odsjeka za zaštitu imovine i prava od 19. ožujka 2015., podneska Grada Splita broj Ov-22/2012 od 12. travnja 2012., zabilješke sa sastanka na temu aktualne problematike stanja projekta športsko – poslovnog kompleksa Spaladium Centar u Lori u Splitu od 23. svibnja 2012., ispisanog članka „Grad i Vlada zakupninu za Spaladium Arenu plaćati će Bankama“ od 13. rujna 2012., tužbe od 30.ožujka 2015., dopisa drugotuženika Sportski grad TPN d.o.o. u stečaju prvotuženiku Grad Split od 3. prosinca 2014., prijave tražbine u postupku predstečajne nagodbe Grada Splita, Službe pravne zaštite, stanova, poslovnih prostora i geodezije, Odsjeka za zaštitu prava i imovine, Klasa: UP – I / 110 / 07 / 12 -01 / 658, Ur. broj: 04 – 06 – 13 – 658 – 18 od 18. listopada 2013.

15. Prvotuženik je u odgovoru na tužbu izjavio protivljenje tužbenom zahtjevu. Izjavio je da je tužba nedopuštena i to stoga što tužitelji nemaju pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite traženog sadržaja, a potom i stoga što je o zahtjevu tužitelja već odlučeno u arbitraži.

16. Iznio je slijed događanja prije sklapanja ugovora o JPP, a i nakon sklapanja ugovora o JPP. Kazao je da je sklapanju ugovora o JPP investicijske vrijednosti veće od 140 milijuna EUR prethodio postupak Javnog nadmetanja koji je otpočeo u veljači 2007. U tom postupku da je upućen javni poziv prema kojem je privatni ponuditelj trebao zadovoljiti osnovni uvjet izgradnje dvorane, garaže i komercijalnih prostora korištenjem isključivo sredstava ponuđača, odnosno bez financijskog sudjelovanja i jamstava prvotuženika. U javnom nadmetanju da je sudjelovalo pet natjecatelja, od kojih su dva dala ponude. Prije sklapanja ugovora o JPP da je Gradsko poglavarstvo Grada Splita 1. kolovoza 2007. donijelo zaključke koji su proslijeđeni Gradskom vijeću Grada Splita koje je 1. kolovoza 2007. na iste dalo suglasnost. Bez te suglasnosti da ne bio bilo moguće sklopiti ugovor o JPP na zakonom dopušten način. Na sjednici Gradskog vijeća koja je održana 1. kolovoza 2007. vijećnicima da su prezentirane i objašnjene sve bitne karakteristike ugovora o JPP i brojna sredstva zaštite interesa Grada Splita koja ugovor o JPP uključuje, a posebno Bankovno jamstvo za dobro izvršenje obveza iz ugovora na iznos od 10 milijuna kuna, Garancija Matične tvrtke u obliku ovršne isprave tri dionička društva - osnivača Sportski grad TPN d.o.o. Split kojom se neopozivo garantira Gradu Splitu ispunjenje svih ugovorenih obveza i odgovornosti i garantira nadoknada sve štete, gubitaka i troškova koji bi mogli proizići uslijed neispunjavanja ili neurednog ispunjavanja obveza iz ugovora i plaćanje zakupnine na poseban račun kojim sredstvima privatni partner ne može raspolagati sve dok ne osigura adekvatno financiranje za gradnju Komercijalnih prostora ili Komercijalne prostore ne izgradi. S obzirom na to da su ugovor o JPP i instrumenti osiguranja interesa javnog partnera ugrađeni u ugovor takvi da osiguravaju da ne postoji niti teoretska mogućnost da bi bilo koja financijska obveza privatnog partnera mogla prijeći na Grad Split, da su vijećnici Gradskog vijeća 1. kolovoza 2007. jednoglasno dali suglasnost Gradskom poglavarstvu prvotuženika na sklapanje ugovora o JPP s drugotuženikom. Nakon dobivene suglasnosti Gradskog vijeća Grada Splita 1. kolovoza 2007. i nakon sklopljenog Sporazuma o zajedničkom financiranju Projekta JPP s Republikom Hrvatskom 2. kolovoza 2007. ugovor o JPP da je sklopljen 4. rujna 2007., a sastavljen na način da u potpunosti zadovoljava sve tražene uvjete iz Smjernica za primjenu ugovornih oblika javnoprivatnog partnerstva.

17. Nakon toga da je 3. ožujka 2008. sklopljen Dodatak 1., a 29. siječnja 2009. Dodatak 2. ugovora o JPP. Sklapanjem dodataka ugovorno određenje „bez financijskog sudjelovanja i jamstava Grada Splita“ da se radikalno izmijenilo te je drugotuženik na poticaj, nagovor i traženje tužitelja uspio nagovoriti prvotuženika da sklope, bez znanja i suglasnosti Gradskog vijeća Dodatak 1. s ugovornom odredbom koja nije postojala u ugovoru o JPP, a po kojoj će se, nastupom određenih okolnosti izvršiti prijenos ugovora o kreditu na Grad Split. Time da je značajno narušena prethodno ugovorena ekonomska ravnoteža, koju su vijećnici Grada Splita jednoglasno prihvatili u korist privatnog partnera na način koji nije bio predviđen u uvjetima provedenog Javnog natječaja i sklopljenog osnovnog ugovora o JPP-u iz 2007. Dodacima 1. i 2. ugovoru JPP da su izvršene bitne izmjene odredbi osnovnog ugovora o JPP koje uvode nove uvjete koji bi, da su bili dio osnovnog postupka javnog natječaja u odabiru privatnog partnera, omogućili podnošenje i drugačijih ponuda od onih koje su podnesene u osnovnom postupku i koje bi omogućile odabir drugačije ponude od ponude odabrane u osnovnom postupku, ili pak uopće ne bi bio zaključen ugovor o JPP. Za sklapanje Dodatka 1. i 2. da nije dobivena suglasnost nadležnih tijela (Ministarstva financija RH, Agencije za JPP, Vlade Republike Hrvatske), niti su Dodaci s novim uvjetima stavljeni na uvid i odlučivanje vijećnicima Gradskog vijeća Grada Splita, temeljem čije suglasnosti je i sklopljen ugovor o JPP 2007., niti bi pod novim uvjetima drugotuženik bio izabran za najboljeg ponuditelja po provedenom Javnom nadmetanju. Iz toga da slijedi zaključak da su dodaci ugovoru o JPP ništetni jer su sklopljeni protivno odredbama članaka 271., 275., 311. i 322. Zakona o obveznim odnosima, a pored toga i protivno Zakonu o javnoprivatnom partnerstvu, Zakonu o javnoj nabavi, Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakonu o proračunu, Zakonu o izvršavanju Državnog proračuna RH, Pravilniku o postupku zaduživanja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, Statutu Grada Splita i Smjernicama za primjenu ugovornih oblika JPP-a.

18. Izjavio je prvotuženik da činidba iz članka 2.14/5. Dodatka 1. nije moguća i da je nedopuštena jer niti jedan javnopravni propis u Republici Hrvatskoj ne dopušta jedinici lokalne samouprave davanje jamstva ili zaduživanje u korist privatnog subjekta. Pored toga da su dodaci ništetni i zbog povrede javnog morala jer su sklopljeni bez znanja gradskih vijećnika, a njima se mijenjaju odredbe osnovnog ugovora isključivo u korist jedne ugovorne strane. Dodaci da su ništetni jer je zastupnik prvotuženika prekoračio ovlaštenja sklapanjem dodataka, što prvotuženik nije odobrio. Odobrenje, odnosno naknadnu suglasnost na dodatke da je moglo dati samo Gradsko vijeće Grada Splita, koje nije dalo odobrenje. Odobrenjem da se ne može smatrati plaćanja zakupnine koja je učinio drugotuženiku i dodao je da je prestao s plaćanjem, postupajući odgovorno s korištenjem javnog novca, sve dok drugotuženik ne izgradi sve ugovorene objekte, jer plaćanje mjesečne zakupnine predstavlja otkup vlasništva nad četiri ugovorena objekta. Izjavio je da i dalje u proračunu planira stavku po ugovoru o JPP samo u daleko manjem iznosu i to za troškove zaštite svojih tražbina prema drugotuženiku i troškove zastupanja u arbitražnom postupku i brojnim drugim parničnim postupcima vezanim uz ugovor o JPP, očekujući ishod stečajnog postupka koji je nad drugotuženikom otvoren 2014.

19. Izjavio je da prilikom sklapanja dodataka ugovoru o JPP nije proveden postupak pred Agencijom za JPP, niti je dana suglasnost Ministarstva financija, a da je prema članku 19. stavak 8. Zakona o javno privatnom partnerstvu javni partner prije sklapanja izmjena i /ili dopuna ugovora o JPP obvezan pokrenuti novi postupak predlaganja prijedloga projekta JPP. Ništetnost kao posljedica tog propusta da je određena člancima 19. stavkom 12. i člankom 36. stavkom 3. ZJPP.

20. Dodatak 1. ugovoru o JPP da je ništetan i jer je protivan članku 164. Zakona o javnoj nabavi. Naime, Dodatkom 1. i 2. da su uvedene brojne nove pogodnosti za drugotuženika i zajmodavce, mogućnost da se ugovor o kreditu prenese na prvotuženika, brisana je iznimno značajna garancija o depozitu- zadržavanju novčanih sredstava javnog partnera dok se ne izgrade ugovoreni objekti. Time da je ugovorena nova nabava financijskih usluga u odnosu na onu iz natječajnog postupka koja je prihvaćena i ugrađena u ugovor o JPP, suprotno od ugovora o JPP, bez novog Javnog poziva i bez provedenog postupka javne nabave, čime je izvršena „nejavna nabava“ novih financijskih usluga. Iako su Dodatak 1. tuženici na traženje i nagovor ovdje tužitelja nazvali Dodatak 1. ugovora o JPP, taj posao da je ugovor o javnoj nabavi na koji se primjenjuju odredbe ZJN, za koji nije proveden postupak javne nabave.

21. Dodaci da su ništetni i jer su protivni članku 9. Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja jer je Dodacima 1. i 2. sklopljenim bez provedenog postupka javne nabave, spriječeno, ograničeno i narušeno tržišno natjecanje i time zapriječeno drugim poduzetnicima (ostalim ponuđačima iz javnog natjecanja) mogući ulazak na tržište realizacije Projekta JPP u Splitu, a drugotuženiku omogućen vladajući položaj (uz isključenje drugih).

22. Dodaci da su ništetni i jer su protivni Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi jer Gradsko vijeće Grada Splita nije donijelo odluku o sklapanju dodataka, a sklapanjem dodataka su nastale nove obveze koje se danas procjenjuju na oko 650 milijuna kuna. Sklapanje dodataka ugovoru bez odluke Gradskog vijeća da predstavlja postupanje protivno članku 48. i 74. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi.

23. Dodaci da su ništetni i na temelju članka 105. Zakonu o proračunu jer se izdavanje jamstva jedinice lokalne samouprave i zaduživanje može ostvariti samo uz suglasnost Gradskog vijeća Grada Splita, Ministarstva financija i Vlade Republike Hrvatske, što kod sklapanja Dodatka 1. i 2. nije bio slučaj.

24. Dodaci da su ništetni i jer su protivni Zakonu o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske. Prvotuženik da nije ishodio prethodnu suglasnost Ministarstva financija ili drugog središnjeg tijela državne uprave u čijoj je nadležnosti predmet ugovora (Agencija za JPP), niti se mogao zadužiti raspolaganjem u korist trećih osoba (banaka) kako je to učinjeno dodacima ugovora, što, pozivom na članak 16. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna RH za 2008. godinu čini ništetnim Dodatak 1. i 2. ugovoru o JPP.

25. Dodaci da su ništetni i jer su protivni Pravilniku o postupku zaduživanja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kojim je propisan postupak i uvjeti zaduživanja jedinica lokalne samouprave. Prvotuženik se mogao zadužiti sukladno Pravilniku (članak 3.) samo ako ispunjava uvjete iz odredbi Zakona o proračunu i Zakona o izvršavanju Državnog proračuna RH, a što nije ostvareno kako je prethodno navedeno.

26. Dodaci da su ništetni i jer su protivni Zakonu o općem upravnom postupku. To stoga što je ugovor o JPP upravni ugovor koji je javnopravno tijelo (Grad Split) zaključilo sa privatnopravnom osobom kojim se ostvaruju javni interesi. Izmjene i dopune upravnog ugovora, dakle Dodatak 1. i 2. ugovora o JPP da su sklopljene bez suglasnosti nadležnog tijela (Gradskog vijeća Grada Splita) iako nikako ne mogu izlaziti izvan granica propisanih upravnim aktom (Odlukom Gradskog vijeća Grada Splita iz 2007. kojom je određen javni interes temeljem kojeg je zaključen ugovor o JPP) što je razlog ništetnosti dodataka.

27. Dodaci da su ništetni i jer su protivni Statutu Grada Splita koji je objavljen 7. prosinca 2001. u Službenom glasniku Grada Splita broj 22. To stoga što su dodaci, kojima su izvršene bitne izmjene ugovora o JPP jer su zasnovane nove ugovorne obveze prema Gradu Splitu za slučaj da drugotuženik ne ispuni svoje financijske obveze prema svojim zajmodavcima, sklopljeni bez suglasnosti vijećnika Gradskog vijeća Grada Splita. Dodatke 1. i 2. je potpisao Gradonačelnik koji nije bio ovlašten za njihovo sklapanje. Gradsko vijeće, protivno članku 56. Statuta niti je upoznato, niti je odlučivalo o Dodacima 1. i 2. ugovoru o JPP, a bilo je dužno to učiniti.

28. Prvotuženik je osporio tvrdnju tužitelja o postojanju prava ugovorenog u njihovu korist i ovlaštenja da traže zahtijevanu pravnu zaštitu. Kazao je da nemaju ovlaštenje tražiti utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut jer nisu strane tog ugovora. Osim toga da treći u čiju je korist ugovorena tražbina, a što tužitelji nisu, mogu tražiti utvrđenja koja imaju veze s njihovim tražbinama, a to da se nikako ne može odnositi na utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut. Tužitelji da nemaju bilo kakvo pravo trećega prvenstveno stoga što nisu zajmodavci određeni ugovornom definicijom Zajmodavaca. Naime, ugovor o kreditu kojeg su tužitelji sklopili s drugotuženikom 25. travnja 2008. za troškove razvoja i izgradnje višenamjenskog sportskog objekta- dvorane, nije ugovor o kreditu definiran ugovorom o JPP kao ugovor sklopljen između drugotuženika i Zajmodavca u svrhu financiranja Dvorane koja označava dva objekta, gradsku sportsku dvoranu i garažu i Komercijalnih prostora. To stoga što su tim ugovorom o kreditu tužitelji odobrili drugotuženiku novčana sredstva za izgradnju jednog objekta-sportske dvorane za koji su odobrili novčana sredstva u iznosu od 46 milijuna EUR, dok je za izgradnju Dvorane, prema ugovoru o JPP bilo potrebno utrošiti 77,6 milijuna EUR. Uz to da zaključak da tužitelji nisu Zajmodavci kako ih definira ugovor o JPP i dodaci potvrđuje i činjenica što Zagrebačka banka d.d. Zagreb koja je drugotuženiku odobrila dva kredita, prvi u siječnju 2011. u visini od 8 milijuna EUR i drugi u prosincu 2011. također od 8 milijuna EUR, nije s tužiteljima pokrenula arbitražni postupak protiv tuženika, niti se pridružila tužiteljima u ovom postupku.

29. Prvotuženik je izjavio da ugovor o JPP nije raskinut te iznio nekoliko činjenica za koje smatra da potvrđuju njegovu tvrdnju. Kazao je da je stečajni upravitelj drugotuženika u dopisu koji mu je uputio 03. prosinca 2014. izjavio da do raskida ugovora o javno-privatnom partnerstvu nije došlo. Tom izjavom da je stečajni upravitelj 2014. iskoristio pravo na izbor u ispunjenju pravnih poslova prema Stečajnom zakonu. Osim toga tvrdnju da ugovor nije raskinut da potvrđuje i sadržaj izvješća o obavljenoj reviziji, kao i izjava Jure Šundova (koji je bio zamjenik gradonačelnika od 2009. do 2013.) dana prilikom saslušanja u postupku koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-8/16 te Ljiljane Vučetić, pročelnice službe za planiranje i izvršenje proračuna Grada Splita u vrijeme kad je sklopljen ugovor o JPP do 2020. Osim toga na sastanku u Vladi Republike Hrvatske koji je održan 23.svibnja 2012. da je zaključeno da će Grad Split, Konzorcij (osnivači drugotuženika) i banke (tužitelji i ZABA) žurno pokrenuti postupak sporazumnog raskida postojećeg JPP ugovora, ali da pokrenuti postupak nije rezultirao nikakvim ishodom, niti je drugotuženik izjavom raskinuo ugovor o JPP. U predstečajnom postupku koji se vodio nad drugotuženikom prvotuženik da je prijavio tražbinu u iznosu od 529.630.282,19 kuna, od čega se iznos 464.749.693,56 kuna odnosi na rezervaciju tražbine po priznatim razlučnim pravima tri banke na imovini (pravu građenja) prvotuženika.

30. Prvotuženik je potvrdio činjenicu da je tadašnji gradonačelnik prvotuženika 24. travnja 2008. potpisao Izjavu o davanju suglasnosti na ugovor o kreditu, međutim osporavao je valjanost isprave istog naziva koju je sudu u tijeku postupka prezentirao drugotužitelj, a koja je potpisana i od predstavnika tužitelja navodeći da je iz isprave koju je dostavio drugotužitelj vidljivo da su predstavnici banaka naknadno, deset odnosno dvanaest dana nakon sklapanja ugovora o kreditu potpisali prethodno po prvotuženiku i drugotuženiku potpisanu i javnobilježnički ovjerenu Izjavu. Otklonio je mogućnost da su tužitelji zajedno s tuženicima sklopili ovaj dokument, odnosno mogućnost da bi isprava predstavljala pravni posao stranaka.

31. Prigovorio je vrijednosti predmeta spora koju su označili tužitelji.

32. Predložio je prvotuženik izvesti dokaze čitanjem isprava pravorijeka i zaključka Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori broj AS-P- 2015/7 od 28. studenoga 2016., presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja 28 P-609/2017 od 26. studenog 2019., presude Visokog trgovačkog suda RH poslovnog broja 34 Pž-7467/2019-4 od 9. lipnja 2021., izvješća Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije o analizi dostavljene obvezujuće ponude najpovoljnijeg ponuditelja od 31. srpnja 2007., zapisnika povjerenstva Grada Splita za izbor najpovoljnijeg ponuditelja od 31. srpnja 2007., zaključaka Gradskog poglavarstva u svezi izgradnje Športsko-poslovnog kompleksa „Lora“ u Splitu od 1. kolovoza 2007., Informacije Gradskog poglavarstva i zahtjev Gradskom vijeću za davanje suglasnosti od 1. kolovoza 2007., zaključka Gradskog vijeća – suglasnosti u svezi izgradnje Športsko-poslovnog kompleksa „Lora“ u Splitu od 1. kolovoza 2007., pregleda izvornog teksta bitnih izmjena odredbi ugovora o JPP, rješenja Visokog trgovačkog suda RH, poslovnog broja Pž-2275/2021-5 od 19. travnja 2022 i Pž-2275/2021-6 od 20. travnja 2022., dijela ugovora o JPP - Ugovoreno ulaganje: struktura životnih troškova Dvorane, presude Trgovačkog suda u Splitu, poslovnog broja 15P-8/2016 od 14. lipnja 2019., dijela ugovora o JPP - Matrica alokacije rizika, pisma prihvata ponuditelja od 3. kolovoza 2007., teksta Javnog poziva od 6. veljače 2007., obvezujuće ponude od 18. svibnja 2007., izjave od 25. travnja 2008, izjave od 25.travnja 2008., izjave o provedenom uvidu u Urudžbeni zapisnik Grada Splita za razdoblje od 20. travnja 2008. do 10. svibnja 2008. od 4. studenoga 2020., javnobilježničke potvrde i posvjedočenja od 25. travnja 2008., zapisnika sa ročišta od 16. studenoga 2017. u predmetu ovog suda poslovnog broja 15P-8/16, zapisnika sa ročišta od 13. veljače 2018. u predmetu ovog suda poslovnog broja 15P-8/16, podneska prvotuženika od 20. prosinca 2017. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-609/17, podneska prvotuženika od 12. prosinca 2019. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-609/17, podneska prvotuženika od 12. prosinca 2019. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-609/17, zapisnika sa ročišta od 8. lipnja 2017. u predmetu poslovnog broja 15P-8/16, pisma namjere Zagrebačke banke od 26. srpnja 2007. te otplatnog plana Zagrebačke banke – priloga br. 16. ugovora o JPP. Predložio je i izvesti dokaz saslušanjem svjedoka i to predstavnika Zagrebačke banke d.d. te Saše Marenjaka i Dejana Kružića radi utvrđenja ugovornog određenja statusa Zajmodavca i razloga neispunjenja obveze Zagrebačke banke d.d. iz pisma namjere od 26. srpnja 2007.

33. Sud je sukladno članku 284. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) dostavio primjerak tužbe drugotuženiku i pozvao ga da podnese pisani odgovor na tužbu. Drugotuženik nije odgovorio na tužbu u roku koji je sud odredio. No tuženici su sukladno članku 201. ZPP-a jedinstveni suparničari i smatraju se kao jedna parnična stranka, tako da se učinak davanja odgovora na tužbu od strane prvotuženika protegnuo i na drugotuženika.

34. Drugotuženik je u tijeku prethodnog postupka dao izjave o činjenicama na kojima su tužitelji temeljili tužbeni zahtjev. Izjavio je da ne osporava činjenične navode tužitelja iz kojih proizlazi zaključak da je raskinut Ugovor "Projekt športsko - poslovnog kompleksa Lora u Splitu" 4. rujna 2007. koji je sklopljen između tuženika te iz kojih proizlazi zaključak da su obveze drugotuženika iz Ugovora o kreditu od 25. travnja 2008. prenesene na prvotuženika. Izjavio je iz dostavljenih dokaza proizlazi zaključak da je ugovor o JPP, ako ne na način naveden u tužbi, onda sporazumno raskinut ili raskinut izjavama i konkludentnim radnjama prvotuženika te da su prava i obveze iz Ugovora o kreditu, s drugotuženika prenesena na prvotuženika. U nedostatku formalne ili neformalne izjavu o raskidu ugovora o JPP, Ugovor o JPP da bi bio raskinut s danom kada je prvotuženik prestao plaćati mjesečnu zakupninu, jer je prvotuženik u Dodatku br. 1.2 (izjava od 24. travnja 2008.) izrijekom naveo da će poduzeti sve kako bi se mjesečna zakupnina isplaćivala.

35. Izjavio je da su tuženici sklopili tri dodatka ugovoru o JPP. Dodatak 1, dodatak 1.2. i dodatak 2. Dodatak 1.2 da je zajednička izjava koju je direktor drugotuženika potpisao 24. travnja 2008., a gradonačelnik prvotuženika 25. travnja 2008., a potom i zastupnici tužitelja 5. svibnja 2008. i 7. svibnja 2008. Tim dodatkom da je prvotuženik dao suglasnost na ugovor o kreditu tužitelja i drugotuženika. ugovor o JPP koji je izmijenjen i dopunjen Dodatkom 1. i Dodatkom 1.2 da je dostavljen tužiteljima prije isplate iz ugovora o kreditu i da predstavlja ugovor u korist trećih i to tužitelja. Izjavio je da je u točki 3.2 ugovora o kreditu određeno da nema isplate kreditnih sredstava dok se ne dostavi i potpisani Dodatak 1.2. Osim toga, Dodatkom 1.2 kao i točkom 8.6. ugovora o JPP prvotuženik da se obvezao plaćati zakupninu mjesečno i poduzeti sve radnje da bi se mjesečna zakupnina plaćala sukladno ugovoru i ugovoru o kreditu. Stoga da je prvotuženik bio dužan ili redovno plaćati zakupninu drugotuženiku kojim se uplatama osigurava funkcioniranje športske dvorane i otplata kredita tužiteljima, što uključuje i naplatu u korist tužitelja po instrumentima osiguranja iz ugovora o kreditu ili izjaviti da raskida ugovor o JPP i da privremeno do pronalaska novog izvršitelja preuzima prava i obveze iz ugovora o kreditu. Dakle, da nije bio ovlašten istodobno prestati plaćati zakupninu i ne raskinuti ugovor o JPP.

36. Drugotuženik je izjavio i to da u slučaju da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena s drugotuženika na prvotuženika, tužitelji imaju pravo tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu, tj. tražiti da im prvotuženik plati prenesene dospjele obveze po ugovoru o kreditu. Stoga da tužitelji nemaju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite. Tužitelji da mogu tražiti konstitutivnu pravnu zaštitu samo ako ih Zakon na to ovlašćuje, a da u tužbi nisu naveli zakonsku odredbu prema kojoj bi im sud bio ovlašten i dužan pružiti konstitutivnu pravnu zaštitu. Izjavio je da prijenos ugovora nastaje očitovanjem volje stranaka usmjerenom na stvaranje učinka prijenosa ugovora, pa se po mišljenju drugotuženika ostvarenje nenovčane tražbine na prijenos ugovora o kreditu ne može postići traženjem konstitutivne pravne zaštite već deklaratorne, ako je ugovor već prenesen ili kondemnatorne, traženjem da sud naloži strankama da daju izjavu o prijenosu ugovora. Stoga da nije razumljiv interes tužitelja za traženje deklaratorne i konstitutivne pravne zaštite, ako se može tražiti kondemnatorna pravna zaštita traženjem da se naloži davanje izjave volja o prijenosu ugovora o kreditu.

37. Predložio je izvođenje dokaza čitanjem isprava izvješća Državnog ureda za reviziju iz svibnja 2015. o obavljenoj reviziji financiranja izgradnje i upravljanja Športskim poslovnim centrom Lora u Splitu, popisa imovine Sportskog grada TPN od 20. ožujka 2013. u postupku predstečajne nagodbe, rješenja FINE, Klasa UP- I/110/07/12-01/658 od 23. siječnja 2014. o utvrđenju tražbina s tablicom u postupku predstečajne nagodbe, obrasca o glasovanju Grada Splita protiv plana financijskog restrukturiranja od 6. kolovoza 2014, zapisnika FINE o ročištu za glasovanje, Klasa UP-I/110/07/12-01/658 od 11. kolovoza 2014., rješenja FINE, Klasa UP-I/110/07/12- 01/658 o obustavi postupka od 14. kolovoza 2014., dopisa gradonačelnika Grada Splita Ive Baldasara, Klasa: 402-01/11-01/87, Urbroj: 2181/01-04-00/01-14-24 od 17. studenoga 2014., prijave tražbine Grada Splita u postupku predstečajne nagodbe od 18. listopada 2013., ugovora o JPP od 4. rujna 2007. s parafiranih 37 stranica priloženog teksta, dodatka 1. ugovora o JPP od 3. ožujka 2008., dodatka 2. ugovora o JPP od 23. ožujka 2009., odluke Vlade RH od 13. rujna 2007., ugovora o osnivanju prava građenja br. 70/07 od 13. rujna 2007., sporazuma o zajedničkom financiranju zakupnine za gradsku sportsku dvoranu u Splitu od 2. kolovoza 2007., ugovora o prijenosu prava građenja od 2. listopada 2007., garancije matične tvrtke od 30. kolovoza 2007., društvenog ugovora Sportski Grad TPN d.o.o. Split od 30. srpnja 2007., nacrta Ugovora o kreditu od 46 milijuna EUR i nacrt Anexa 1. – 5. od 16. travnja 2008., ovjerenog prijevoda s engleskog jezika izvršenog u Zagrebu 24. travnja 2008., isprave – davanje suglasnosti, naslovljene i adresirane na Grad Split i TPN od 24. travnja 2008., e-izvatka iz ZK knjige, broj uloška 19253 K.O. Split od 20. listopada 2013., e-izvatka iz ZK knjige, broj uloška 3417 K.O. Split od 20.listopada 2013., dopisa Grada Splita od 18. listopada 2013. FINI Zagreb, kamatnih izvještaja od 26. rujna 2013., 27. rujna 2013. i 18. listopada 2013., i uporabne dozvole od 18. prosinca 2008.

38. Prvotužitelj se očitovao na navode prvotuženika te je izjavio da dodacima ugovora o JPP nisu učinjene nikakve bitne izmjene ugovora, ali da su i takve izmjene tuženici imali pravo učiniti s obzirom na određenja Smjernica za primjenu ugovornih oblika javnoprivatnog partnerstva, Zakona o javnoprivatnom partnerstvu i Zakona o obveznim odnosima. Izjavio je i to da je prvotuženik u suglasnosti (izjava) dao privolu na sklapanje ugovora o kreditu i da je za valjanost te suglasnosti bilo potrebno da je potpišu samo tuženici, s obzirom da je jednostrana izjava volje, a ne višestrani pravni posao. Osporio je tvrdnju prvotuženika da su dodaci ugovoru o JPP ništetni. Predložio je izvesti dokaze čitanjem odgovora na tužbu prvotuženika pred Stalnim arbitražnim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori poslovnog broja predmeta AS-P-2015/07 od 27. rujna 2015., zapisnika s ročišta koje je 14. veljače 2020. održano u postupku koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem 13 P- 235/2017, Statuta Grada Splita, izvoda iz proračuna Grada Splita, odgovora na žalbu prvotužitelja i prvotuženika u predmetu Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P- 235/2017 od 5. svibnja 2021., žalbe prvotuženika protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P-235/2017 od 9. listopada 2019. i od 3. veljače 2021., odgovora tužitelja na prijedloge tuženika za dopuštenje revizije u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-609/ 2017, dopisa Grada Splita, Klasa: 402 – 01 / 11 – 01 / 00087, Urbr. 2181/01-01-14-19 od 18. veljače 2014., odgovora drugotuženika na tužbu tužitelja u predmetu Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P-235/2017 od 26. travnja 2017., izvješća o analizi ugovora o javno privatnom partnerstvu te razmatranja aktivnosti za mogući nastavak realizacije projekta i etape Spaladium Centra, studeni 2011. i podneska prvotuženika u predmetu Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P-325/2022. Predložio je da sud izvede dokaz saslušanjem svjedoka Josipa Čičeka.

39. Drugotužitelj se očitovao na navode prvotuženika navodeći da je zajmodavac, a to da osobito proizlazi iz izjave od 24. travnja 2008. koju su potpisali tuženici i u kojima je izričito konstatirano da su prednici tužitelja stekli svojstvo zajmodavca u svrhu financiranja gradnje Dvorane sukladno ugovoru sklopljenom između tužitelja i drugotuženika i Dodatku 1. Tom izjavom da je izričito potvrđeno da je Grad Split suglasan s ugovorom o kreditu uključujući i instrumentima osiguranja u formi i sadržaju kako je navedeno u ugovoru o kreditu. Osporio je i tvrdnje prvotuženika da su dodaci ugovoru ništetni i kazao da je sadržaj Dodataka 1. i 2. predviđen ugovorom o JPP, odnosno da izmjene prema dodacima ne odstupaju bitno, niti bitno mijenjaju ono što je dogovoreno osnovnim ugovorom o JPP. Pored toga da preuzimanjem obveza prema dodatku nije narušena ravnopravnost i ekonomska ravnoteža stranaka. Prema osnovnom ugovoru o JPP tuženik je mogao, a nije bio obvezan, preuzeti otplatu kredita umjesto drugotuženika. No on je donio odluku u skladu sa svojim ovlastima i svrhom. Da je odbio pristati preuzeti otplatu kredita, očigledno da do financiranja od strane kreditnih institucija ne bi došlo zbog nedovoljnih osiguranja njihove tražbine, a onda ni projekt ne bi mogao biti realiziran. Dakle, kreditne insitutucije su uvjetovale davanje zajma sklapanjem Dodatka 1. zbog osiguranja naplate svoje tražbine. Time je u konačnici realiziran projekt, a prvotuženik će postati vlasnik sportske dvorane, što je i bio njegov interes. Kazao je i da dodaci nisu ništetni jer da iz cjelokupnog postupka sklapanja predmetnih ugovora proizlazi volja i svijest stranaka da ih ugovor o JPP i dodaci obvezuju te da bilo kakva eventualna zabrana ili zapreka na strani prvotuženika nemaju za posljedicu ništetnost dodataka. Osporio je i tvrdnje prvotuženika da su dodaci ništetni iz drugih navedenih razloga.

40. Sud je radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu izveo dokaze čitanjem isprava sadržanih u spisu.

41. Sud je odbio prijedlog prvotuženika da se izvede dokaz saslušanjem svjedoka Saše Marenjaka i Dejana Kružića jer nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka s obzirom da je prvotuženik predložio izvođenje ovih dokaza radi utvrđenja činjenica koje je sud mogao utvrditi i iz sadržaja pročitanih isprava. Sud nije izveo dokaz niti saslušanjem predstavnika Zagrebačke banke. To stoga što nije bilo mogućnosti za izvođenje tog dokaza s obzirom na to da prvotuženik nije postupio prema članku 241. ZPP-a, kojim je određeno da je stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok dužna navesti njezino ime i prezime i boravište. Sud nije izveo niti dokaz saslušanjem svjedoka Josipa Čičeka koji je u vrijeme sklapanja ugovora o JPP, dodataka tom ugovoru i ugovora o kreditu bio direktor pravnih poslova Erste bank, jer nije bilo potrebe za izvođenje tog dokaza. Prvotužitelj je predložio izvođenje ovog dokaza radi utvrđenja okolnosti vezanih za korespondenciju i komunikaciju s prvotuženikom u pogledu sklapanja dodataka te utvrđenja postojanja saznanja o sklapanju tih ugovora od predstavnika prvotuženika, a te su činjenice zabilježene u dostavljenim ispravama i nisu u konačnici niti odlučne za donošenje odluke.

42. U ovom sporu odlučuje se o tužbenom zahtjevu za utvrđenje da je raskinut ugovor o javnoprivatnom partnerstvu koji su 4. rujna 2007. sklopili tuženici te o zahtjevu da su prava i obveze iz ugovora o kreditu koji su tužitelji sklopili s drugotuženikom prenesena na prvotuženika. S obzirom na to da su tužitelji istaknuli i tužbene zahtjeve za slučaj da sud prethodno istaknute nađe neosnovanim, a to je bio slučaj, u sporu se odlučuje i o tužbenom zahtjevu za utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut i o zahtjevu da sud odlukom prenese ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i drugotuženika na prvotuženika.

43. Prvenstveno treba uočiti da su tužitelji tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut istaknuli dva puta, jednom zajedno sa zahtjevom za utvrđenje da su prenesena prava i obveze iz ugovora o kreditu, a potom i zajedno sa zahtjevom da sud prenese prava i obveze iz ugovora o kreditu.

44. Tuženici su iznijeli stav o nedopuštenosti tužbe zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje, a prvotuženik i stoga što je o tužbenom zahtjevu istaknutom u ovoj tužbi odlučeno arbitražnim pravorijekom u arbitraži pred Stalnim arbitražnim sudištem pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

45. Sud je razmotrio argumente tužitelja kojima su opravdavali postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje te je zaključio da tužitelji imaju pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena s drugotuženika na prvotuženika. Sud nije našao opravdani interes na strani tužitelja za isticanje samostalnog zahtjeva za utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut. Pri tome treba kazati i to da tužitelj traži deklaratornu pravnu zaštitu prvenstveno, ali i da je istaknuo tužbeni zahtjev za slučaj da sud prvenstveno istaknuti nađe neosnovanim, kojim je tražio deklaratornu i konstitutivnu pravnu zaštitu, a za traženje konstitutivne pravne zaštite ne treba dokazivati pravni interes jer se zbog specifičnosti tog oblika pravne zaštite pravni interes pretpostavlja.

46. Kod ocjenjivanja postojanja pravnog interesa treba poći od toga da pružanje pravne zaštite treba omogućiti samo onda kada je angažiranje pravosuđa neophodno. Stoga pravo na pružanje pravne zaštite određenog sadržaja treba priznati samo onima čiji se subjektivni interes, korist koju očekuju od pravne zaštite može objektivno ocijeniti kao socijalno prihvatljiv i opravdan. Utoliko i traženje sudskog utvrđenja postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, u pravilu traži posebno obrazloženje pravnog interesa. Iz obrazloženja pravnog interesa mora proizlaziti zaključak o tome da će tužitelj postići korist od angažiranja suda u njegovoj pravnoj stvari koja će imati utjecaj na njegova prava, kao i to da korist od povoljne sudske odluke ne može ostvariti na neki drugačiji, svrsishodniji način. Tužitelji su u tužbi iznijeli osnovu svoga zahtjeva. Oni tvrde da su tuženici u njihovu korist ugovorili prava i da ostvarenje tih prava ovisi o deklaraciji nepostojanja odnosa tuženika (ugovora o JPP), a što tuženici ne žele dobrovoljno deklarirati, kao i o promjenama u odnosu drugotuženika i tužitelja, nastalim kao posljedica prestanka odnosa tuženika. Razlozi koje su tužitelji iznijeli ukazuju na postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite za utvrđenje da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena na prvotuženika jer bi povoljna odluka za tužitelje u ovoj parnici značila korist i imala bi utjecaj na prava tužitelja. Naime, tek postizanjem pravne zaštite traženog sadržaja, dakle deklariranjem da su prava i obveze iz ugovora o kreditu koji su tužitelji sklopili s drugotuženikom, prenesena na prvotuženika tužitelji bi mogli pokrenuti ugovorom o kreditu ugovoreni postupak ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu o odnosu na prvotuženika kojega smatraju obveznikom vraćanja zajma (kredita). No tužitelji nemaju pravnog interesa tražiti tužbom utvrđenje da je odnos drugotuženika, ugovor o JPP raskinut. To stoga što to utvrđenje samo za sebe ne donosi tužiteljima nikakvu pravnu korist. Njihova se korist ostvaruje deklaracije da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena. Dakle od povoljne odluke samo o tužbenom zahtjevu kojim se traži utvrđenje da je ugovor raskinut, tužitelji nemaju nikakve koristi, pa utoliko nemaju ni interesa da se o tome odluči meritorno. Utvrđenje da je ugovor raskinut predstavlja jednu od pretpostavki za ostvarenje pravne koristi tužitelja, ali se u tome ne iscrpljuje, jer je osim utvrđenja da je ugovor raskinut potrebno ispunjenje i daljnjih pretpostavki. S obzirom na to da je utvrđenje da je ugovor o JPP raskinut tek jedna od pretpostavki koje treba razmotriti prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu kojim su tražili utvrđenje da su prava i obveze iz kredite prenesena, to o toj pretpostavci za ispunjenje onoga što bi tužiteljima moglo donijeti pravnu korist nije trebalo donositi posebnu odluku. O tome se odlučuje prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu za koji je tužiteljima priznat pravni interes. Dakle, sama za sebe deklaracija da je odnos između tuženika prestao raskidom, tužiteljima ne donosi nikakvu pravnu korist. S obzirom na to sud je odbacio tužbu u dijelu kojim su tužitelji tražili da sud utvrdi da je raskinut ugovor o JPP, kao što je i sadržano u izreci rješenja pod točkom I.

47. Tužba nije nedopuštena zbog toga što je o tužbenom zahtjevu kakav je istaknut u ovoj tužbi prethodno vođena arbitraža. To stoga što je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P – 609 / 2017od 26. studenoga 2019. poništen pravorijek Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori koji je 28. studenoga 2016. donesen pod brojem predmeta AS-P-2015/7. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-609/2017 potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7467/2019. Tužba za poništaj arbitražnog pravorijeka konstitutivne je naravi. Presuda kojom je tužbeni zahtjev za poništaj arbitražnog pravorijeka prihvaćen poništila je pravorijek s djelovanjem ex tunc. To onda ima za posljedicu da su konstitutivno prestali učinci pravorijeka kao da nikada nije bio donesen, pa utoliko pravorijek koji je poništen ne predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za podnošenje predmetne tužbe.

48. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je imao na umu činjenice o kojima među strankama nije bilo spora. Te su činjenice zabilježene u ispravama koje su stranke prezentirale sudu:

- da je prvotuženik objavio javni poziv za iskazivanje interesa kojim je tražio privatnog partnera ili udružene privatne poduzetnike (izvršitelje) koji će svojim sredstvima financirati i ostvariti projekt koji se sastoji od izgradnje gradske sportske dvorane i dodatnih komercijalnih prostora te da je objavljeno da će se projekt ostvariti sukladno ugovoru uz primjenu jednog od ugovornih modela javno privatnog partnerstva (javni poziv stranica spisa 1640.)

- da je Povjerenstvo Grada Splita za izbor najpovoljnijeg ponuditelja za izgradnju višenamjenske dvorane u Lori po modelu javno-privatnog partnerstva 31. srpnja 2007. prihvatilo izvješće Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije, kao izabranog konzultanta pri realizaciji projekta Športsko-poslovnog kompleksa Lora po modelu javno privatnog partnerstva, kao i tekst ugovora između Grada Splita i SPV tvrtke posebne namjene koja će se osnovati sa zadatkom realizacije Športsko-poslovnog kompleksa Lora, a koju će osnovati Konstruktor- inženjering d.d., IGH d.d. i Dalekovod d.d. (dalje: Konzorcij) te idejno rješenje za ishođenje lokacijske dozvole Športsko-poslovnog kompleksa Lora (stranica spisa 361.-362.)

- da je gradsko poglavarstvo Grada Splita na sjednici održanoj 1. kolovoza 2007. prihvatilo prijedloge Povjerenstva Grada Splita za izbor najpovoljnijeg ponuditelja za izgradnju višenamjenske dvorane u Lori po modelu javno-privatnog partnerstva te da je gradonačelnik ovlašten potpisati ugovor između Grada Splita i SPV tvrtke posebne namjene koja će se osnovati sa zadatkom realizacije Športsko-poslovnog kompleksa Lora, a koju će osnovati Konstruktor- inženjering d.d., IGH d.d. i Dalekovod d.d. - da je Gradsko vijeće Grada Splita na sjednici održanoj 1. kolovoza 2007. donijelo zaključak u povodu rasprave o informaciji u vezi izgradnje polivalentne dvorane u Lori i dalo suglasnost na zaključke gradskog poglavarstva Grada Splita i to Zaključak o prihvaćanju Sporazuma između Grada Splita i Brodosplit Brodogradilišta d.o.o. o uređivanju međusobnih prava i obveza nastalih u povodu izgradnje polivalentne dvorane s pratećim sadržajima u Lori za potrebe održavanja Svjetskog rukometnog prvenstva 2009., Zaključak o prihvaćanju teksta Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama između Grada Splita i MORH-a radi izgradnje polivalentne dvorane s pratećim sadržajima u Lori za potrebe održavanja Svjetskog rukometnog prvenstva 2009., Zaključak o prihvaćanju teksta Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama između Grada Splita i HEP-a radi izgradnje polivalentne dvorane s pratećim sadržajima u Lori za potrebe održavanja Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. te Zaključke u vezi izgradnje Športsko-poslovnog kompleksa Lora u Splitu (stranica spisa 367.)

- da su Grad Split i Republika Hrvatska 2. kolovoza 2007. sklopili sporazum o zajedničkom financiranju zakupnine za gradsku sportsku dvoranu u Splitu (stranica spisa 1952.-1953.)

- da je Konzorcij u skladu s prihvaćenim obvezama osnovao društvo Sportski grad TPN d.o.o. s temeljnim kapitalom od 20.000,00 kn (izvješće o obavljenoj reviziji učinkovitosti financiranja izgradnje i upravljanja športskim poslovnim centrom Lora, Split, stranica spisa 1832. i društveni ugovor stranica spisa 1965.)

- da su trgovačko društvo Sportski grad TPN d.o.o. i Grad Split 4. rujna 2007. sklopili ugovor Projekt Športsko-poslovnog kompleksa Lora u Splitu ( stranica spisa 37.-72.)

- da je Povjerenstvo za imovinu Vlade Republike Hrvatske 13. rujna 2007. donijelo Odluku o osnivanju prava građenja na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske označenoj kao zk.č.br. 6890/1, koja je upisana u ZU 3417 zemljišne knjige za K.O. Split u korist Grada Splita, a u svrhu izgradnje Športsko-poslovnog kompleksa Lora na rok od 30 godina ( stranica spisa 1948.)

- da su Grad Split i Republika Hrvatska 13. rujna 2007. sklopili ugovor o osnivanju prava građenja ( stranica spisa 1949.-1951.)

- da su Grad Split i Sportski grad TPN d.o.o. 2. listopada 2007. sklopili ugovor o prijenosu prava građenja na nekretnini označenoj kao zk.č.br. 6890/1, koja je upisana u ZU 3417 zemljišne knjige za K.O. Split (stranica spisa 1954. -1958.)

- da su Grad Split i Sportski grad TPN d.o.o. 3. ožujka 2008. sklopili Dodatak br.1. ugovoru od 4. rujna 2007. ( stranica spisa 73.-83.)

- da je 24. travnja 2008. Andrino Petković (član uprave Sportski grad TPN d.o.o.) potpisao ispravu u kojoj je kao predmet označeno: davanje suglasnosti na ugovor o kreditu, a da je Ivan Kuret (gradonačelnik Grada Splita) tu ispravu potpisao 25. travnja 2008. ( stranica spisa 377.-379.)

- da su Bank Austria Creditanstalt AG, kao vjerovnik, Erste Bank der Osterreicheischen Sparkassen AG, kao vjerovnik, Sportski grad TPN d.o.o. kao dužnik i Zagrebačka banka d.d. kao administrator sklopili 25. travnja 2008. ugovor o kreditu ( stranica spisa 85.-119.)

- da je tvrtka Bank Austria Creditanstalt AG promijenjena u UniCredit Bank Austria AG (ovjereni prijevod povijesnog izvatka iz registra nadležnog trgovačkog suda u Beču stranica spisa 208.-221.) i da je tvrtka Erste Bank der Osterreicheischen Sparkassen AG promijenjena u Erste Group Bank AG (ovjereni prijevod službene potvrde stranica spisa 236.)

- da je na temelju sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem založnih prava na pravu građenja od 8. svibnja 2008. uknjiženo na teret zgrade sportske dvorane izgrađene na pravu građenja upisanom u ZU 19253 pravo zaloga u iznosu od 23.000.000,00 EUR u korist Bank Austria Creditanstalt AG te na temelju sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem založnih prava na pravu građenja od 8. svibnja 2008. uknjiženo na teret zgrade sportske dvorane izgrađene na pravu građenja upisanom u ZU 19253 pravo zaloga u iznosu od 23.000.000,00 EUR u korist Erste Bank der Osterreicheischen Sparkassen AG (stranica spisa 1666.-1667.)

- da je na temelju ugovora o založnom pravu na pravu građenja Split, 17. siječnja 2011. na teret zgrade sportske dvorane izgrađene na pravu građenja upisanom u ZU 19253 pravo zaloga u iznosu od 8.000.000,00 EUR u korist Zagrebačka banka d.d. te na temelju ugovora o založnom pravu na pravu građenja Split, 14. prosinca 2011. na teret zgrade sportske dvorane izgrađene na pravu građenja upisanom u ZU 19253 pravo zaloga u iznosu od 8.000.000,00 EUR u korist Zagrebačka banka d.d. (stranica spisa 1666.-1667.)

- da je Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za graditeljstvo povodom zahtjeva Sportski grad TPN d.o.o. 18. prosinca 2008. izdao uporabnu dozvolu kojom je dozvoljena upotreba izgrađene građevine velike i male dvorane- 1. i 2. etapa Športsko-poslovnog kompleksa Spaladium Centar na kat.čest.zem. 10/7 K.O.Split, odnosno na sudskoj čest.zem. 6890/1 K.O. Split (stranica spisa 2027.- 2028.)

- da su 29. siječnja 2009. Grad Split i Sportski grad TPN d.o.o. sklopili Dodatak br.2. ugovoru od 4. rujna 2007. i Dodatku br.1. Ugovora od 3. ožujka 2008. ( stranica spisa 152.-154.)

- da je 24. rujna 2013. otvoren postupak predstečajne nagodbe nad drugotuženikom temeljem rješenja Nagodbenog vijeća HR03,Klasa:UP-I/110/07/12-01/658,Ur. broj:04-06-13-658-18 ( prijava tražbine stranica 278. spisa)

- da je rješenjem ovog suda poslovnog broja St-138/2014 od 7. listopada 2014. otvoren stečajni postupak nad drugotuženikom

- da drugotuženik nije u ugovorom o JPP ugovorenom roku izgradio objekt garaže i Komercijalne objekte

- da je prvotuženik prestao ispunjavati svoju obvezu plaćanja zakupnine drugotuženiku

49. Ugovorom koji su 4. rujna 2007. sklopili Grad Split i Sportski grad TPN d.o.o., i to točkom 2.1, određeno je da je svrha ugovora stavljanje u punu funkciju zemljišta (nekretnine označene u točki 2.2. ugovora) koje će pomoći zadovoljenju potreba građana u području sporta, rekreacije i kulture, na način da Sportski grad TPN d.o.o. (izvršitelj) prihvaća obvezu financiranja, projektiranja, građenja, upravljanja, održavanja, zamjene istrošenih materijala i elemenata te plaćanja energenata Dvorane i Komercijalnih prostora za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Nakon što Sportski grad TPN d.o.o. na zemljištu izgradi Dvoranu i Komercijalne prostore, koji će se nakon završetka građenja koristiti od strane Sportski grad TPN d.o.o. te dati u zakup Gradu Splitu (naručitelju) Dvoranu pod uvjetima iz ugovora. Nakon isteka trajanja prava građenja ustupljenog temeljem ugovora Sportski grad TPN d.o.o. će bez naknade prenijeti izgrađenu Dvoranu i Komercijalne prostore u puno besteretno vlasništvo Grada Splita.

50. Ugovorom se (članak 2.5.) naručitelj odnosno Grad Split obvezao prenijeti drugotuženiku (izvršitelju) pravo građenja na zemljištu, a drugotuženik, sukladno odredbama ugovora, prihvatio obvezu financiranja građenja, upravljanja, održavanja, zamjene istrošenih materijala i elemenata i plaćanje energenata Dvorane i komercijalnih prostora za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Drugotuženik se obvezao da će izgrađenu dvoranu uzeti u zakup pod uvjetima iz ugovora, redovito plaćati za njeno korištenje zakupninu i to na razdoblje predviđeno ugovorom. Drugotuženik će prema svom nahođenju koristiti dvoranu i komercijalne prostore.

51. U članku 2.6. ugovora određeno je da su pravni temelj za sklapanje ugovora smjernice za primjenu ugovornih oblika javnoprivatnog partnerstva ("Narodne novine", br.: 98/06., dalje Smjernice) i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV).

52. U članku 2.13. ugovora određeno je da je prvotuženik upoznat s činjenicom da će se Dvorana i Komercijalni prostori graditi sredstvima kredita koja će drugotuženiku odobriti zajmodavac, o čemu će drugotuženik i zajmodavac zaključiti ugovor o kreditu. Prvotuženik je suglasan da drugotuženik zasnuje dodatni teret prava zaloga i uporabe na cijelom pravu građenja iz ugovora u korist zajmodavca, a koji se odnosi na namirenje financiranja troškova izgradnje. Prvotuženik je suglasan i dozvoljava drugotuženiku da temeljem ugovora o JPP i ugovora o dugoročnom kreditu, a u svrhu osiguranja urednog vraćanja kredita, osnuje pravo zaloga i uporabe na objektima izgrađenim na ustupljenom pravu građenja u korist zajmodavaca za vrijeme trajanja prava građenja, a o čemu će zajmodavac izvršitelj zaključiti ugovor o osnivanju prava zaloga i uporabe.

53. Iz citirane odredbe članka 2.13., a potom i iz izvatka iz zemljišnih knjiga za nekretninu na kojoj je osnovano pravo građenja i izgrađena dvorana te upisano založno pravo tužitelja, potom iz izjave od 24. travnja 2008. kojom je tadašnji gradonačelnik prvotuženika dao suglasnost na ugovor o kreditu, a u konačnici i iz činjenice da su između ostalih i tužitelji sudjelovali u pregovorima radi iznalaženja rješenja za daljnji nastavak realizacije projekta izgradnje objekata ugovorenih ugovorom o JPP, nakon nastanka zastoja u ispunjavanju obveza iz ugovora o JPP, zaključiti je da su baš tužitelji zajmodavci koji se definirani ugovorom o JPP i dodacima ugovoru.

54. U članku 2.14. ugovora o JPP određeno je da ugovor o kreditu mora sadržavati klauzulu koja u slučaju neplaćanja obveza drugotuženika ili kršenja ugovornih obveza daje pravo prvotuženiku na raskid ugovora s drugotuženikom te daje pravo i obvezu zajmodavcu da u razumnom roku koji ne može biti dulji od pet mjeseci, zajedno s prvotuženikom pronađe novog izvršitelja koji će preuzeti sva prava i obveze koje pripadaju drugotuženiku prema odredbama ugovora o JPP, vezano isključivo za realizaciju projekta Dvorane. Nakon proteka tog roka, ako se ne pronađe novi izvršitelj, u narednih mjesec dana prvotuženik može, a bez da je na to obvezan, umjesto drugotuženika preuzeti otplatu kredita, isključivo samo za dvoranu ukoliko sa zajmodavcem i drugotuženikom postignu sporazum o tome, o čemu su prvotuženik, drugotuženik i zajmodavac dužni zaključiti odgovarajuće akte, temeljem kojih će prvotuženik stupiti prema zajmodavcu u položaj korisnika kredita, a dotadašnji će korisnik kredita, drugotuženik, biti oslobođen daljnjih obveza prema zajmodavcu. Suglasnost drugotuženika ne može biti uvjetovana ničim drugim, osim oslobođenjem daljnjih obveza prema zajmodavcu.

55. Člankom 8.5. određeno je da će sportski dio dvorane prema specifikaciji prostora iz članka 8.4. (iskazana u definiranom idejnom rješenju koji je prilog ugovora) drugotuženik dati u zakup prvotuženiku do isteka trajanja prava građenja, odnosno do isteka roka određenog člankom 2.7. ugovora o JPP, dakle do posljednjeg dana razdoblja od trideset godina od dana ispunjenja uvjeta određenih člankom 3. ugovora o JPP. Člankom 8.6. je određeno da će mjesečna zakupnina iznositi s PDV-om 3.000.004,40 kn i da je plativa u 348 mjesečnih rata, počevši od mjeseca koji počinje nakon datuma izdavanja pravomoćne uporabne dozvole dvorane. Člankom 8.8. je određeno da je drugotuženik suglasan da će mjesečna zakupnina, kako je naznačeno u ugovoru, kroz trajanje ugovora, u potpunosti komercijalno namiriti (uključujući razuman profit) sve troškove financiranja, projektiranja i građenja, održavanja, zamjene istrošenih materijala i elemenata građevina te uporabe dvorane, uključujući plaćanje energenata za vrijeme trajanja ugovora, administrativno-organizacijske troškove i tehničku pomoć, obrtna sredstva, sve popravke obnove i zamjene, financiranje pod razumnim tržišnim uvjetima i sve potrebno osiguranje i bankovna jamstva i općenito sve troškove vezane za odgovornost drugotuženika po ugovoru i prilozima ugovora. Člankom 8.9. je ugovoreno da će mjesečna zakupnina biti jedina novčana nadoknada koju će drugotuženik primiti od prvotuženika za sve radove, nabave i usluge koje drugotuženik pruži po ugovoru, uključivo i besteretni prijenos vlasništva dvorane i komercijalnih prostora na prvotuženika po isteku trajanja prava građenja.

56. Dodatkom br.1. ugovoru tuženici su, između ostalog dodali članak 2.13 a i izmijenili članak 2.14.

57. Člankom 9. dodatka 1. ugovoru o JPP dodan je članak 2.13.a kojim je određeno da u slučaju nastupa okolnosti koje naručitelju daju pravo na raskid ugovora prije slanja pismene obavijesti o raskidu, naručitelj je dužan o tome obavijestiti zajmodavca. U tom slučaju zajmodavci su ovlašteni u roku od najviše šezdeset dana od dana primitka obavijesti naručitelja o nastupu okolnosti koje mu da ju pravo na raskid ugovora, preko ovlaštenih pravnih subjekata, privremeno preuzeti poslove upravljanja i održavanja dvorane i komercijalnih prostora, kako bi se otklonila kršenja ugovora. Navedeno pravo zajmodavca trajat će najduže devet mjeseci. Ukoliko se u roku od devet mjeseci ne otklone povrede ugovora i ne omogući nastavak realizacije ugovora, primijenit će se članak 2.14. Za vrijeme trajanja prava zajmodavca iz tog članka, naručitelj će nastaviti plaćati mjesečnu zakupninu, a izvršitelj će nastaviti održavati na snazi sva sredstva osiguranja sukladno obvezama izvršitelja iz ugovora.

58. Člankom 10. dodatka 1. ugovoru o JPP izmijenjen je članak 2.14. i određeno da su ugovorne strane suglasne da ugovor o kreditu mora sadržavati odredbu da će u slučaju raskida ugovora prije isteka roka trajanja prava građenja krivnjom izvršitelja, naručitelj i zajmodavac pregovarati u dobroj vjeri, u razumnom roku koji ne može biti dulji od 12 mjeseci, u cilju pronalaženja novog izvršitelja s kojim bi se sklopio ugovor radi nastavka realizacije projekta, pod istim uvjetima kako su ugovoreni ugovorom o JPP. Zajmodavci su ovlašteni protiviti se izboru novog izvršitelja ukoliko on ne pokaže zadovoljavajuću kreditnu sposobnost, trenutnu likvidnost, uredno izvršavanje obveza prema državi, ukoliko ne dokaže stručnu sposobnost za izvršavanje svih obveza izvršitelja iz ugovora te ukoliko nema odgovarajuće rukovodeće osoblje za realizaciju projekta. Na novog izvršitelja naručitelj će prenijeti pravo građenja pod istim uvjetima. Izvršitelj će osigurati da u ugovoru o kreditu zajmodavac dade suglasnost da se na novog izvršitelja prenosi ugovor o kreditu pod istim uvjetima. Ugovorne strane su suglasne, ukoliko naručitelj i zajmodavci ne pronađu novog izvršitelja u navedenom roku, da će se danom proteka roka od 12 mjeseci izvršiti prijenos ugovora o kreditu na naručitelja pod istim uvjetima, do konačnog pronalaska novog izvršitelja. Izvršitelj je dužan osigurati suglasnost zajmodavca s takvim prijenosom u ugovoru o kreditu.

59. Ugovorom o kreditu, člankom 18.1 određeno je da će vjerovnici, odnosno tužitelji potvrditi određene članke ugovora o javno privatnom partnerstvu u obliku Pisma potvrde koje je priloženo kao Prilog 5 ugovora. S tim u vezi tužitelji su u Prilogu br.5. ugovoru o kreditu izjavili da se pozivaju na pravo uplitanja prepoznato u članku 2.13, 2.13 a i 2.14 ugovora o JPP i priznali su ta prava, odnosno potvrdili da shvaćaju da je u skladu s člankom 11.2 ugovora o JPP u slučaju nastanka neurednog izvršavanja ugovorenih obveza prema ugovoru o JPP, koji daje Gradu Splitu pravo na raskid ugovora o JPP, Grad Split obvezan poslati pismenu obavijest vjerovnicima kojom obavještava vjerovnike o nastanku odgovarajućeg slučaja neurednog izvršavanja ugovornih obveza i da vjerovnici tada mogu odlučiti po vlastitom nahođenju u roku od 60 dana od primitka obavijesti o tome i za razdoblje od samo devet mjeseci privremeno preuzeti poslovanje objekta i upravljanje istim putem ovlaštenih pravnih zastupnika kako bi nadoknadili slučaju nastanka neurednog izvršavanja ugovornih obveza. Ako vjerovnici odluče ostvariti pravo uplitanja, Grad Split je obvezan nastaviti plaćati mjesečne rate u korist dužnika kako je navedeno u ugovoru o JPP. Nadalje, da su suglasni da će ako dođe do slučaja neurednog izvršavanja ugovornih obveza, kada je razdoblje prava uplitanja isteklo, a Grad Split odluči raskinuti ugovor o JPP prije konačnog datuma dospijeća kredita, vjerovnici u dobroj vjeri ući u pregovore s Gradom Splitom kako bi omogućili da ugovoru o JPP pristupi novo društvo koje će preuzeti prava i obveze dužnika prema ugovoru o JPP. Vjerovnici su suglasni da će ući u pregovore nastojeći da novo društvo sklopi ugovor o kreditu s vjerovnicima pod istim uvjetima, pod uvjetom da vjerovnici smatraju kreditnu sposobnost, financijsku likvidnost i dokazane poslovne kompetencije novog društva zadovoljavajućim, a sve u skladu s tada valjanom kreditnom politikom vjerovnika. Potvrdili su da će, u slučaju da vjerovnici i Grad Split ne uspiju naći novo društvo koje će preuzeti prava i obveze dužnika unutar razdoblja prava uplitanja, Grad Split preuzeti prava i obveze dužnika koje proizlaze iz financijske dokumentacije.

60. Financijska dokumentacija prema određenjima ugovora o kreditu označava ugovor o kreditu, ugovor između kreditora, ugovor o sponzorskim angažmanima, bilo koji vrijednosni dokument ili bilo koji drugi ugovor, dogovor ili dokument koji je sklopljen, sastavljen ili potpisan, uzimajući u obzir, pod ili u vezi s ugovorom, uključujući sve izmjene i dopune navedenih dokumenata. U točki 3.2. ugovora je navedeno da obavijest o povlačenju neće biti poslana i predujam neće biti plaćen na temelju ugovora dužniku prema bilo kojoj kreditnoj liniji dok administrator od dužnika ne dobije izvornike ili ovjerene preslike dokumenata navedenih u prilogu 2 u obliku i sa sadržajem koje vjerovnici smatraju odgovarajućima, koji su u punoj snazi i učinku. U prilogu 2 u točki 8. kao preduvjet je navedeno i potpisano pismo suglasnosti od strane Grada Splita upućeno vjerovnicima kojim se potvrđuje da su svi pravni dokumenti vezani uz projekt (prema definiciji iz ugovora označava razvoj i izgradnju sportskog objekta te nabavu opreme za isti) na snazi u vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu, kao i to da Grad Split potvrđuje sva svoja prava i obveze koje proizlaze iz svih relevantnih ugovora koji reguliraju projekt, a to pismo bit će u obliku i sa sadržajem koje vjerovnici smatraju zadovoljavajućima.

61. U ispravi od 24. travnja 2008. je navedeno da je prvotuženiku i drugotuženiku dostavljen jedan primjerak ovjerenog prijevoda konačnog nacrta ugovora o kreditu koji će se sklopiti 25. travnja 2008. (ili oko tog datuma) te da se vezano za članke 2.13, 2.13.a i 2.14. ugovora, a sukladno članku 10.1. ugovora o kreditu, traži suglasnost na tekst ugovora o kreditu, kao i potvrda određenih činjenica i obveza koje je Grad Split preuzeo. Traženo je u pogledu pretpostavki za odobrenje ugovora o kreditu potvrdu činjenice da su sporazum o zajedničkom financiranju zakupnine za gradsku sportsku dvoranu u Splitu od 2. kolovoza 2007. sklopljen između Republike Hrvatske i Grada Splita, ugovor o osnivanju prava građenja br. 70/07 sklopljen 13. rujna 2007. između Grada Splita i Republike Hrvatske i ugovor o prijenosu prava građenja sklopljen 2. listopada 2007. između Grada Splita i Sportskog grada TPN u cijelosti na snazi te da će Grad Split u cijelosti izvršavati svoje obveze iz tih ugovora te da neće dopustiti izmjenu uvjeta i prestanak navedenih ugovora koji bi za posljedicu mogli imati gubitak prava zajmodavaca iz instrumenata osiguranja po ugovoru o kreditu. Potom potvrdu da je ugovor o JPP na snazi te da ne postoje razlozi iz članka 13.1. ugovora o JPP koji bi mogli dovesti do prestanka važenja ugovora, kao ni bilo koji drugi razlozi koji bi izravno ili neizravno mogli dovesti u pitanje valjanost, važenje i provedivost ugovora te da se neće pristupiti izmjenama i dopunama ugovora bez prethodne suglasnosti zajmodavca. Potom da je Grad Split ispunio, odnosno da će ispuniti sve potrebne uvjete i poduzeti sve potrebne radnje nužne za provedbu projekta Dvorane kako je predviđeno ugovorom o JPP, da će Grad Split poduzeti sve potrebne radnje kako bi se mjesečna zakupnina isplaćivala sukladno ugovoru o JPP i ugovoru o kreditu te da ne postoje razlozi zbog kojih bi takvo plaćanje došlo u pitanje. Potom da će Grad Split potpisati svaku ispravu i poduzeti radnje potrebne kako bi se zaštitila i osigurala valjanost, važenje ili naplativost instrumenata osiguranja predviđena ugovorom o kreditu, u dijelu u kojem se tiču Grada Splita, kao i osigurala prava zajmodavaca u slučaju promjene relevantnih propisa, sudske prakse ili njihovog tumačenja ili drugih razloga koji bi doveli u pitanje valjanost, važenje ili naplativost instrumenata osiguranja ili opstojnost prava zajmodavaca iz instrumenata osiguranja ili ugovora o kreditu. U konačnici traženo je i da potvrdi da je Grad Split suglasan s ugovorom o kreditu, uključujući i instrumentima osiguranja u formi i sadržaju kako je navedeno u ugovoru o kreditu.

62. Ova isprava sastavljena je na papiru na kojem su u zaglavlju naznačene tvrtke tužitelja, adresirana je na tuženike te je u njoj navedeno da tuženici dva primjerka potpisanog dopisa vrate na adresu administratora, tj. Zagrebačke banke d.d. Pri tome treba kazati da je okolnost što postoje dvije isprave, jedna na kojoj su sadržani potpisi tuženika, a druga na kojoj su sadržani potpisi i tuženika i tužitelja bez značenja. To stoga što je riječ o jednostranoj izjavi prvotuženika, koju je ovlaštena osoba prvotuženika dala, pa je relevantna samo okolnost što je ta osoba potpisala izjavu. Nadalje potrebno je primijetiti da drugotuženik pogrešno tumači izjavu od 24. travnja 2008. kao dodatak 1.2 ugovoru od 4. rujna 2007. Uzimajući u obzir sadržaj ove isprave ta se isprava ne može smatrati dodatkom ugovoru od 4. rujna 2007. jer ne sadrži suglasne izjave volje tuženika o izmjenama ugovora o JPP, već izjavu jedne strane kojom daje suglasnost na pravni posao različit od ugovora od JPP. Ta isprava nije pravni posao tužitelja i tuženika, iako je dostavljena i isprava koja sadrži potpise zastupnika tužitelja i tuženika. Naime sadržaj te isprave ne upućuje na zaključak o tome.

63. Spor je među strankama nastao u odnosu na to je li ugovor od 4. rujna 2007. raskinut, jesu li dodaci ugovoru od 4. rujna 2007. i to Dodatak 1. i Dodatak 2. ništetni i jesu li tužitelji na temelju članka 10. Dodatka 1. ugovoru o JPP od 4. rujna 2007. kojim je izmijenjen članak 2.14 ugovora stekli prava i ako jesu koja i je li onda ta prava sadržavaju ovlaštenje da tužitelji traže i postignu pravnu zaštitu traženog sadržaja, dakle utvrđenje da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena s drugotuženika na prvotuženika.

64. Kod donošenja odluke o tužbenom zahtjevu prvenstveno je trebalo utvrditi jesu li dodaci ugovoru od 4. rujna 2007. ništetni, s obzirom na to da je valjanost pravnog posla prva i nužna pretpostavka nastanka prava. Ništetni ugovori imaju takve nedostatke u onome što je bitno za sklapanje ugovora i što čini povredu javnog poretka, zbog čega takvi ugovori nemaju pravni učinak, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., dalje: ZOO). Takvi ugovori ne proizvode namjeravane pravne učinke među ugovornim stranama, koje bi proizveli da su valjani. Razlog ništetnosti očituje se u njegovoj protivnosti Ustavu Republike Hrvatske ili prisilnim propisima ili moralu društva (članak 322. stavak 1. ZOO). Pri tome treba imati na umu da je prisilni propis onaj koji isključuje stranačku autonomiju i obvezuje na određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, pravnu sigurnost i vladavinu prava i koje svakako hoće postići. Takav propis prepoznaje se po jezičnoj konstrukciji jer se posredno rabe izrazi mora, zabranjuje, odnosno prisilnost propisa se izražava izrazom, samo ako i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije. Pojam „moral društva“ obuhvaća i zahvaća sve segmente društvenih odnosa, pa tako i one poslovnog i pravnog prometa, a koji se odvijaju između članova društvene zajednice. Pojam „moral društva“ nije zakonom definirana kategorija, pa zbog toga kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili ne treba, treba imati na umu okolnosti svakog pojedinog slučaja, vodeći računa o elementima koji su odlučni upravo u toj situaciji.

65. Osim toga treba imati na umu i to da, suprotno tvrdnji prvotuženika Dodaci 1 i 2. ugovoru o JPP nisu samostalni ugovori, nego baš kako im i naziv govori, dodaci već sklopljenom ugovoru. To jasno proizlazi iz činjenice što su predmet stranačkog ugovora, odnosno bitni sastojci stranačkog ugovaranja sadržani u ugovoru o JPP, dok su dodacima učinjene izmjene nekih drugih sastojaka ugovora. Pri tome treba imati na umu i činjenicu da je stranački ugovorni odnos trebao trajati dugo vremena, za koje vrijeme je moguće nastupanje raznih okolnosti kojima se stranački odnos trebao prilagoditi, a što su stranke očigledno imale na umu kada su već u ugovoru o javnoprivatnom partnerstvu u samoj definiciji ugovora ostavile mogućnost kasnijih izmjena i dopuna. Dakle dodaci ugovoru o javnoprivatnom partnerstvu nisu novi ugovori, već dodaci postojećem ugovoru i zbog toga, kao što će biti rečeno u nastavku nije bilo potrebe prije donošenja dodataka provoditi onaj postupak koji je bio proveden prije sklapanja osnovnog ugovora od 4. rujna 2007.

66. Prema članku 269. ZOO-a objekt (predmet) ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Činidba pritom mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Člankom 270. ZOO-a je određeno da je ugovor ništetan ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

67. Prvotuženik smatra da je činidba iz članka 2.14/5. Dodatka 1. nemoguća i nedopuštena.

68. Nemogućnost činidbe može biti objektivna i subjektivna. Pod objektivnom nemogućnošću činidbe podrazumijeva se radnja koju nitko ne može izvršiti. Subjektivna nemogućnost činidbe postoji kad se radnja može izvršiti, ali je ne može izvršiti obveznik koji se na to ugovorom obvezao. Za valjanost ugovora bitna je samo objektivna nemogućnost činidbe koja postoji u trenutku sklapanja konkretnog ugovora. Takva činidba čini ugovor ništetnim, uz iznimku prema kojoj je valjan ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom, premda je činidba u trenutku sklapanja ugovora bila nemoguća, ako je ona postala moguća prije ispunjenja uvjeta, odnosno isteka roka. Subjektivna nemogućnost činidbe ne utječe na valjanost ugovora, nego samo na odgovornost dužnika za štetu zbog neispunjenja ili manjkavog ispunjenja ugovorne obveze.

69. Nedopuštena je činidba prema odredbi članka 271. ZOO-a ona koja je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

70. Činidba određena člankom 2.14/5 Dodatka 1. nije nemoguća, jer je objektivno moguće ispuniti činidbu. Ta činidba nije nedopuštena jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnom propisu. Činidba ne predstavlja jamstvo, niti zaduživanje u korist privatnog subjekta. Nadalje ta činidba nije protivna moralu jer nije protivno moralu društva ugovarati prijenos prava i obveza. Dodatak 1. ugovoru od 4. rujna 2007. i činidba sadržana u članku 2.14. tog dodataka nisu sami po sebi protivni moralu, niti bi ih takvim učinila okolnost da su sklopljeni bez znanja gradskih vijećnika. Pri tome treba naglasiti, a to se obrazlaže u nastavku ovog obrazloženja, da sklapanju Dodatka 1 i 2. ugovoru o JPP nije trebala prethoditi odluka Gradskog vijeća Grada Splita.

71. Iz sadržaja ugovora o JPP vidljivo je da je već u tom osnovnom ugovoru tuženika u članku 2.14 ugovoreno da ugovor o kreditu mora sadržavati klauzulu koja, u slučaju neplaćanja obveza drugotuženika ili kršenja ugovornih obveza daje pravo prvotuženiku na raskid ugovora s drugotuženikom te daje pravo i obvezu zajmodavcu da u razumnom roku, koji ne može biti dulji od pet mjeseci, zajedno s naručiteljem pronađe novog izvršitelja koji će preuzeti sva prava i obveze koje pripadaju drugotuženiku prema odredbama ugovora, vezano isključivo na realizaciju projekta Dvorane. Nakon proteka tog roka, ako se ne pronađe novi izvršitelj, u narednih mjesec dana prvotuženik može, a bez da je na to obvezan, umjesto drugotuženika preuzeti otplatu kredita, isključivo samo za Dvoranu, ukoliko sa zajmodavcem i drugotuženikom postignu sporazum o tome, o čemu su prvotuženik, zajmodavac i drugotuženik dužni zaključiti odgovarajuće akte temeljem kojih će prvotuženik stupiti prema zajmodavcu u položaj korisnika kredita, a dotadašnji će korisnik kredita, drugotuženik, biti oslobođen daljnjih obveza prema zajmodavcu. Suglasnost drugotuženika ne može biti uvjetovana ničim drugim osim oslobađanjem od daljnjih obveza prema zajmodavcu.

72. Dakle, već u ugovoru o JPP (osnovnom) predviđena je mogućnost da prvotuženik preuzme drugotuženikovu obvezu iz ugovora o kreditu za financiranje izgradnje dvorane. Ta mogućnost je člankom 10. Dodatka 1. ugovoru o JPP precizirana u pogledu pretpostavki i načina promjene obveznika iz ugovora o kreditu. Međutim samo određivanjem načina na koji će se prenijeti obveza iz ugovoru nije moglo doći do promjene položaja prvotuženika u odnosu na ranije, a što će detaljnije biti obrazloženo u nastavku ove presude, pa utoliko za ugovaranje Dodatka 1. nije bila potrebna nova suglasnost predstavničkog tijela prvotuženika. Dakle donošenjem odluke o davanju suglasnosti na sadržaj (tekst) ugovora o JPP kojom je predstavničko tijelo prvotuženika dalo suglasnost na moguće preuzimanje prava i obveza vezanih za financiranje izgradnje dvorane, iscrpljena je potreba za davanjem daljnje suglasnost. U konačnici da za buduće izmjene i dopune, ma kojeg god sadržaja bile, ne treba ponovna suglasnost Gradskog vijeća potvrđuje i definicija ugovora o JPP sadržana u članku 1. ugovora o JPP, prema kojoj "ugovor" označuje ugovor od 4. rujna 2007., sa svim njegovim dodacima (izmjenama i dopunama) i prilozima.

73. U vrijeme sklapanja Dodatka 1. ugovoru o JPP na snazi je bio Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine br. 33/01., 60/01., 129/05., dalje: ZLPS).

74. Člankom 74. ZLPS-a je propisano da općinski načelnik, gradonačelnik i župan osiguravaju izvršavanje općih akata predstavničkog tijela na način i u postupku propisanom statutom jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave te obavlja nadzor nad zakonitošću rada upravnih tijela koja obavljaju poslove iz samoupravnog djelokruga jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave. Člankom 48. ZLPS da poglavarstvo priprema prijedloge općih akata, izvršava ili osigurava izvršavanje općih akata predstavničkog tijela, usmjerava djelovanje upravnih tijela jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave u obavljanju poslova iz njihovoga samoupravnog djelokruga te nadzire njihov rad te upravlja i raspolaže nekretninama i pokretninama u vlasništvu jedinice lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave kao i njezinim prihodima i rashodima, u skladu sa zakonom i statutom. Propisano je člankom 42. stavkom 1. ZLPS da općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan zastupa općinu, grad, odnosno županiju.

75. U vrijeme kad su sklopljeni Dodaci 1. i 2. ugovoru od 4. rujna 2007. nije bilo propisano ZLPS da gradsko vijeće donosi odluke o stjecanju i otuđivanju nekretnina i pokretnina te raspolaganju ostalom imovinom većom od vrijednosti utvrđenih stavkom 2. članka 48. Zakona o područnoj i regionalnoj samoupravi („Narodne novine br. 144/12., dalje:ZLPS/12). To ograničenje u raspolaganju i upravljanju imovinom iznad određenog cenzusa uvedeno je nakon sklapanja predmetnih dodataka, stupanjem na snagu ZLPS/12. Stoga u vrijeme sklapanja dodataka nije postojalo ograničenje u nadležnosti gradskog poglavarstva i gradonačelnika, koje je uvedeno kasnijim ZLPS/12. Utoliko se to ograničenje, a zbog zabrane povratnog djelovanja zakona ne može niti primijeniti u konkretnom slučaju. No svakako i postupanje protivno kasnijem određenju članka 48. ZLRS-a, dakle onom kojim je određeno da gradsko vijeće odlučuje o stjecanju i otuđivanju nekretnina i pokretnina te raspolaganju ostalom imovinom većom od 0,5% iznosa prihoda bez primitaka ostvarenih u godini koja prethodi godini u kojoj se odlučuje o stjecanju i otuđivanju pokretnina i nekretnina, odnosno raspolaganju ostalom imovinom, ne bi dovelo do ništetnosti pravnog posla. Naime, iz jezične stilizacije ove odredbe ne proizlazi zaključak o tome da je člankom 48. ZLPS-a određeno da predstavničko tijelo u tim slučajevima daje suglasnost za sklapanje nekog ugovora kao privolu, odnosno kao odobrenje, već je riječ o podjeli nadležnosti između tijela jedinice lokalne samouprave. Naime članak 48. ZLPS/12 detaljnije definira ovlasti tijela jedinice (gradskog poglavarstva, pa gradonačelnika), odnosno detaljnije uređuje materiju zadanu člankom 8. ZLPS/12 kojim je određeno da se ZLPS/12 uređuju, između ostalog i ovlasti i način rada tijela. Ovaj Zakon ne uređuje ugovorne odnose u koji stupaju jedinice lokalne samouprave, već te odnose uređuje ZOO. Unutar jedinice lokalne samouprave tijela su dužna postupati u okviru svoje nadležnosti i prema svojim ovlastima, pa je tako izvan gradonačelnikove nadležnosti donošenje odluke o stjecanju nekretnina u korist Grada koje su značajnije vrijednosti i raspolaganje ostalom imovinom značajnije vrijednosti. Međutim ukoliko on ipak, protivno određenjima o nadležnosti svakog pojedinog tijela, sklopi ugovor kojemu je cilj stjecanje nekretnina značajnije vrijednosti (iznad cenzusa određenog ZLPS/12) ili raspolaganje ostalom imovinom, a što predstavlja manifestaciju odluke o stjecanju nekretnina ili raspolaganju ostalom imovinom, takav ugovor, samo zbog toga nije ništetan. Naime, prema određenjima članka 322. stavka 2. ZOO-a ugovor je valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani i ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

76. Statutom prvotuženika (objavljenom u Službenom glasniku Grada Splita, broj 22, 7. prosinca 2001.) i to člankom 55. propisano je da Gradsko poglavarstvo pored ostalog priprema prijedloge općih akata koje donosi Gradsko vijeće. Člankom 56. Statuta je određeno da je kada odlučuje o stvarima čija vrijednost prelazi iznos od 3,5 milijuna kuna, Gradsko poglavarstvo obvezno o tome prethodno upoznati Gradsko vijeće, a do tog iznosa naknadno. Na temelju naprijed citiranih odredbi Statuta treba ocijeniti neosnovanima prvotuženikove tvrdnje da su predmetni dodaci ništetni stoga što prije njihova sklapanja nije donesena odluka Gradskog vijeća. Prvenstveno treba kazati da statut nije prisilni propis, pa stoga sklapanjem dodataka protivno odredbama Statuta ne može biti protivno prisilnom propisu. No svakako i taj akt ne određuje dužnost donošenja prethodne suglasnosti za sklapanje ugovora, već stavlja obvezu Gradskom poglavarstvu da u određenim slučajevima, ovisno o vrijednosti posla, o tome upozna predstavničko tijelo. Zbog eventualnog propusta u obavještavanju nije moglo doći do ništetnosti dodataka ugovoru. Osim što je već rečeno da za sklapanje dodataka gradonačelnik nije niti trebao imati prethodnu suglasnost, odnosno odluku predstavničkog tijela, da je i trebao, taj propust ne bi doveo do ništetnosti dodataka, niti bi na drugi način utjecao na njihovu valjanost, u smislu da isti ne bi nastali.

77. U odnosu na tvrdnju da Dodatak 1. i 2. nisu sklopljeni, zbog prethodno spomenutog izostanka odluke Gradskog vijeća kojom bi se dala suglasnost na sklapanje Dodataka 1. i 2., koja kako je već rečeno nije bila niti potrebna, treba kazati i to da se odredba članka 275. ZOO-a ne može primijeniti na jedinice lokalne samouprave. Jedinice lokalne samouprave jesu pravne osobe, ali se ta odredba ne primjenjuje na pravne odnose u koje stupaju jedinice lokalne samouprave. Naime, člankom 275. stavkom 1. ZOO-a određeno je da onda kada je statutom, društvenim ugovorom ili pravilima pravne osobe određeno i u registru u kojem se pravna osoba vodi upisano da njezin zastupnik može sklopiti određeni ugovor samo uz suglasnost nekog njezinog tijela, suglasnost se može dati prethodno, istodobno ili naknadno, ako što drugo nije upisano u registar. Dakle kumulativno su određeni uvjeti, pa time i pravne osobe koje su adresati ove odredbe. To su samo one pravne osobe koje su upisane u registar i kojima je u registru upisano ograničenje zastupnika u zastupanju time što može sklopiti posao uz suglasnost nekog njezinog tijela. S obzirom na to da prvotuženik kao pravna osoba nije upisan u bilo kakav registar, to onda u registar nije moglo biti upisano da je zastupniku za sklapanje posla potrebna suglasnost kojeg tijela pravne osobe. Uostalom ni aktom prvotuženika nije bilo određeno da zastupnik treba imati suglasnost za sklapanje kakvog posla, pa se odredba članka 275. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

78. Pravni okvir javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj prvenstveno je uređen Smjernicama. Razvoj zakonodavnog okvira nastavlja se u listopadu 2008. kada Hrvatski sabor donosi Zakon o javno-privatnom partnerstvu („Narodne novine“ br. 129/08., dalje:ZJPP/08) koji je stupio na snagu 15. studenoga 2008. U studenome 2008. osnovana je Agencija za javno-privatno partnerstvo, a u svibnju 2009. donesene su četiri uredbe kojima su razrađene zakonske odredbe. Nakon donošenja ZJPP/08, zakonodavac je 6. srpnja 2012. donio novi Zakon o javno privatnom partnerstvu („Narodne novine“ br. 129/08., ZJPP/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012.

79. Dodaci ugovoru o JPP sklopljeni su 3. ožujka 2008. i 29. siječnja 2009.

80. Propisano je člankom 14. ZJPP/08 da je nadležno javno tijelo dužno prije donošenja odluke o odabiru privatnog partnera dostaviti Agenciji na odobrenje konačni nacrt ugovora o JPP-u, uključujući priloge koji čine njegov sastavni dio, kao i pribaviti suglasnost ministarstva nadležnog za financije na konačni nacrt ugovora. Agencija je dužna u roku od 30 dana od dana primitka konačnog nacrta ugovora iz stavka 1. ovoga članka donijeti rješenje o suglasnosti na tekst nacrta ugovora iz stavka 1. ovoga članka. Rješenje iz stavka 2. ovoga članka Agencija izdaje na osnovi ocjene o sukladnosti nacrta ugovora iz stavka 1. ovoga članka s dokumentacijom za nadmetanje i odredbama Uredbe iz članka 5. stavka 2. ovoga Zakona. Ugovor o JPP-u može biti sklopljen samo na temelju rješenja Agencije i pribavljene suglasnosti ministarstva nadležnog za financije na konačni nacrt ugovora. Za sve izmjene i dopune sklopljenih ugovora o JPP-u kojim se mijenjaju prava i obveze ugovornih strana potrebno je provesti postupak sukladno odredbama ovoga članka. Davanje suglasnosti Agencije na konačni nacrt ugovora o javno-privatnom partnerstvu ne podrazumijeva i odgovornost Republike Hrvatske za sporne odnose između javnog i privatnog partnera koji bi mogli proizići iz toga ugovora.

81. Propisano je člankom 15. ZJPP/08 da se postupak odabira privatnog partnera provodi sukladno propisima kojima se uređuje područje javne nabave, uz odgovarajuću primjenu članka 5., 6., 8., 9., 13., 14. i 17. ovoga Zakona. Ukoliko provedba projekta JPP-a podrazumijeva davanje koncesije, postupak izbora privatnog partnera provodi se sukladno propisima kojima se uređuje postupak davanja koncesije, uz odgovarajuću primjenu članka 8. i 9. ovoga Zakona.

82. Propisano je člankom 41. ZJPP/08 da se taj Zakon primjenjuje na projekte JPP-a koji su odobreni prije dana stupanja na snagu ovoga Zakona, ukoliko postupak odabira privatnog partnera nije pokrenut do dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, a radi upisa u Registar, javna tijela dužna su Agenciji dostaviti sve ugovore sklopljene prije dana stupanja na snagu ovoga Zakona, koje je javno tijelo sklopilo na rok duži od 5 godina, a predmet kojih su pružanje javne usluge, gradnje i/ili rekonstrukcija javne infrastrukture, kao i sve izmjene i dopune tih ugovora koje su nastale nakon dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Odredbe tog Zakona o nadzoru provedbe projekata JPP-a primjenjuju se i na projekte JPP-a čija je provedba započela prije dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

83. Iz citiranog članka 41. ZJPP/08 zaključiti je da se taj zakon primjenjuje samo na one projekte JPP koji su odobreni prije stupanja na snagu Zakona, ali u kojima još nije pokrenut postupak odabira privatnog partnera. ZJPP/08 stupio je na snagu osam mjeseci nakon sklapanja Dodatka 1. ugovoru o JPP. U to vrijeme u predmetnom projektu JPP već je bio odabran privatni partner. Utoliko ZJPP/08 nije moguće primijeniti kod prosuđivanja valjanosti Dodatka 1. U vrijeme sklapanja Dodatka 2. ZJPP/08 je bio na snazi. Međutim, Dodatak 2. nije protivan tom propisu, a osobito ne može biti ništetan. Člankom 14. je određena dužnost provođenja postupka pred Agencijom koja daje odobrenje na konačni nacrt ugovora uključujući priloge koji čine njegov sastavni dio, kao i pribavljanja suglasnosti ministarstva nadležnog za financije na konačni nacrt ugovora. Međutim ta je dužnost stavljena samo za one izmjene ugovora o JPP kojima se mijenjaju prava i obveze ugovornih strana. Dodatkom r 2. nisu promijenjena prava i obveze, konkretno produljen je rok izgradnje dijela Dvorane koji se odnosi na prostore garaže, kao i rok za završetak izgradnje Komercijalnih prostora te je određeno da će prvotuženik zakupninu plaćati u kalendarskom mjesecu nakon prihvata građevine odnosno od mjeseca korištenja građevine za potrebe Grada Splita, već prema tome koji je od ta dva događaja raniji, dok je u ugovoru o JPP određeno da će plaćati zakupninu u kalendarskom mjesecu nakon prihvata građevine. Osim toga je određeno da će zakupninu plaćati do konačnog prihvata cijele građevine isključivo ako drugotuženik ispunjava sve definirane rokove izvršenja potrebnih aktivnosti za financiranje i dovršetak gradnje za ostale građevine. Nakon konačnog prihvata građevine naručitelj će plaćati ugovorenu mjesečnu zakupninu kako je definirano odredbama ugovora. Izmijenjen je i članak 8.10. stavak 2. tako da je određeno da će u svrhu osiguranja naplate potraživanja naručitelja (mjesečne zakupnine) prvotuženik najkasnije 12 mjeseci od dana izdavanja uporabne dozvole za dio dvorane bez prostora garaže otvoriti poseban račun na koji će u roku od 15 dana od dana otvaranja računa uplatiti iznos koji odgovara 20 % godišnje neto zakupnine te predati naručitelju bianco zadužnicu kao sredstvo osiguranja. Ukoliko u roku navedenom u stavku 1. tog članka izvršitelj ne podmiri svoje obveze prema naručitelju, naručitelj je ovlašten dugovani iznos naplatiti s posebnog računa iz tog stavka. U slučaju korištenja sredstava s posebnog računa izvršitelj je dužan u roku od 15 dana uplatiti potrebna sredstva kako bi sredstva na navedenom računu odgovarala iznosu 20% godišnje neto zakupnine.

84. Dakle Dodatkom 2. nisu izmijenjena prava i obveze ugovornih strana već je u korist drugotuženika izmijenjen članak 8.1 te su izmijenjeni rokovi ispunjenja obveza.

85. Prvotuženik smatra da su Dodaci 1. i 2. protivni ZJPP/12 koji u članku 19. stavku 12. izričito propisuje kao posljedicu postupanja protivno određenjima članka 19. ništetnost izmjena i/ili dopune ugovora o JPP-u. Taj zakon u članku 36. određuje da će se postupci započeti do stupanja na snagu tog Zakona nastaviti i dovršiti prema odredbama Zakona o javno-privatnom partnerstvu („Narodne novine“, br. 129/08. i 55/11.), da se odredbe tog Zakona o praćenju provedbe projekata JPP-a primjenjuju se na sve ugovore o JPP-u upisane u Registar te da se odredbe tog Zakona o izmjenama i/ili dopunama ugovora o JPP-u primjenjuju i na ugovore o JPP- u sklopljene prije stupanja na snagu ovoga Zakona.

86. Taj zakon je, kao što je već rečeno stupio na snagu 21. srpnja 2012., dakle nekoliko godina nakon što su predmetni dodaci sklopljeni. Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.) u članku 90. određuje da zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.

87. Dakle ZJPP/12, a zbog beziznimne zabrane (prave) retroaktivnosti, odnosno povratnog djelovanja zakona, nije uopće moguće primijeniti kod ocjene valjanosti dodataka jer su dodaci sklopljeni prije stupanja na snagu tog zakona, pa ne mogu biti protivni propisu koji je donesen kasnije. Pored toga iz citiranog članka 36. ZJPP/12 jasno je nije riječ o iznimci od zabrane retroativnosti, već da je određeno da će se primjenjivati i na izmjene i dopune već sklopljenih ugovora o JPP koji će biti učinjeni nakon stupanja na snagu, ako su osnovni ugovori već sklopljeni, a ne i na već sklopljene izmjene i dopune ugovora o JPP. Utoliko dodaci nisu ništetni niti iz ovog razloga.

88. U vrijeme sklapanja Dodatka 1. ugovoru o JPP na snazi je bio Zakon o javnoj nabavi („Narodne novine“, br.110/07., dalje: ZJN) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2008. Člankom 164. ZJN određeno je da je ništetan ugovor o javnoj nabavi ako je sklopljen protivno ovim Zakonom propisanim postupcima i radnjama kojima je naručitelj razdijelio vrijednost nabave da bi se izbjegla primjena ovoga Zakona, ako je sklopljen zbog kompenzacije tražbina i obveza bez provedenog postupka javne nabave, ako naručitelj sklopi ugovor o javnoj nabavi suprotno odabranoj ponudi i uvjetima određenima u dokumentaciji za nadmetanje, ako je sklopljen prije isteka roka mirovanja,ako naručitelj provede postupak nabave ili za provedbu postupka ovlasti treću osobu ili osobu koja nije naručitelj prema ovom Zakonu da bi na taj način izbjegao primjenu ovoga Zakona, ako su sklopljene izmjene i dopune osnovnog ugovora u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona, ako je sklopljen suprotno odluci nadležnog žalbenog tijela, ako je sklopljen bez prethodno provedenog postupka javne nabave, a naručitelj ga je prema odredbama ovoga Zakona morao provesti i ako je sklopljen suprotno određenoj privremenoj mjeri nadležnoga žalbenog tijela.

89. Niti jedan od ovih razloga nije ostvaren prilikom sklapanja Dodatka 1. ugovoru o JPP. To stoga što ugovor o javno privatnom partnerstvu i dodaci tom ugovoru nisu ugovori o javnoj nabavi. Prema tada važećim Smjernicama ugovor o javno privatnom partnerstvu se odnosi na različite oblike suradnje između tijela javnog sektora i privatnog poduzetništva, čiji je cilj osigurati financiranje, izgradnju, obnovu, upravljanje ili održavanje građevina ili pružanje usluga. Tim ugovorom uređuje se poslovni odnos između javnog i privatnog partnera putem kojeg se ostvaruje neka javna svrha. Taj složeni pravni posao, ovisno o prirodi projekta, može sadržavati nekoliko osnovnih ugovora (o zakupu, o prodaji, o zasnivanju prava služnosti ili prava građenja, o davanju koncesije, o građenju, o djelu i drugi). S druge strane ugovor o javnoj nabavi definiran člankom 2. ZJN je ugovor s financijskim interesom sklopljen u pisanom obliku između jednog ili više ponuditelja i jednog ili više naručitelja i čiji je predmet nabave izvođenje radova, isporuka robe ili pružanje usluga. Dakle, vidljivo je već iz same definicije ovih ugovora da se ne mogu poistovjetiti. Da je tome tako, potvrđuje i određenje članka 15. ZJPP/08 u kojem je propisano da se postupak odabira privatnog partnera provodi sukladno propisima kojima se uređuje područje javne nabave. Dakle, zaista se u određenoj fazi, prije samog ugovaranja javno privatnog partnerstva primjenjuju propisi kojima je uređena javna nabava i to kod odabira partnera. Da je ugovor o javno privatnom partnerstvu ugovor o javnoj nabavi, onda ga zakonodavac ne bi uredio posebnim propisom. Stoga predmetni ugovor i dodaci tom ugovoru nisu predmet koji regulira ZJN, pa utoliko ne mogu biti niti protivni odredbama ZJN i za posljedicu imati posljedicu određenu člankom 164. ZJN.

90. U vrijeme sklapanja Dodataka 1. i 2. ugovoru o JPP bio je na snazi Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja ("Narodne novine", br. 122/03., dalje:ZZTN). Zaštitom tržišnog natjecanja nastoje se stvoriti jednaki uvjeti poslovanja svim poduzetnicima na tržištu, utjecati na rast konkurentnosti te zaštitu potrošača. To proklamiraju i Smjernice koje kao cilj ugovaranja JPP imaju između ostalih i povećanje tržišnog natjecanja. Smjernicama je određeno da se privatni partner za JPP ugovor odabire se putem Javnog natječaja koji se mora temeljiti, između ostalih i na načelu pravog tržišnog natjecanja između potencijalnih privatnih partnera koji mogu jamčiti provedbu projekta. S obzirom na to da je postupak odabira privatnog partnera, o tome nema spora, bio zakonit i da pri tome nije došlo do bilo koje povrede iz područja zaštite tržišnog natjecanja, onda sigurno do toga nije moglo doći niti prilikom sklapanja dodataka sklopljenom ugovoru kojima su određene odredbe ugovora o JPP mijenjane i dopunjene. Dodaci su posljedica prilagođavanja strana ugovora i njihovog odnosa u već definiranoj tržišnoj situaciji, pa se time nije moglo spriječiti ili ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje, niti primijeniti nejednake uvjete na istovrsne poslove s različitim poduzetnicima i dovesti ih na taj način u nepovoljniji položaj, niti se sklapanje ugovora uvjetovalo prihvaćanjem od drugih ugovornih stranaka dodatnih obveza koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom spora. Utoliko dodaci nisu protivni niti ZZTN.

91. U vrijeme sklapanja Dodataka 1. i 2. ugovora o JPP na snazi je bio Zakon o proračunu ("Narodne novine", br. 96/03, dalje:ZP). Propisano je člankom 37. ZP da proračunski korisnik može preuzeti obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u sljedećim godinama, uz suglasnost Vlade a na prijedlog ministra financija. Propisano je člankom 139. ZP-a da će se kazniti za prekršaj novčanom kaznom od 500.000,00 do 1.000.000,00 kuna pravna osoba ako proračunski korisnik preuzme obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u sljedećim godinama suprotno odredbama članka 37. stavka 1. ovoga Zakona, a člankom 140. ZP-a da će se novčanom kaznom od 21.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za prekršaj odgovorna osoba proračuna i proračunskog korisnika ako proračunski korisnik preuzme obveze po ugovorima koji zahtijevaju plaćanje u sljedećim godinama suprotno odredbama članka 37. stavka 1. ZP-a.

92. Propisano je člankom 105. ZP-a da se jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave može dugoročno zadužiti samo za investiciju koja se financira iz njezina proračuna, a koju potvrdi njezino predstavničko tijelo uz prethodnu suglasnost Vlade. Prema članku 139. ZP-a novčanom kaznom od 500.000,00 do 1.000.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako se jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave zaduži suprotno odredbama članka 105. stavka 1. ovoga Zakona, a člankom 140. ZP-a da će se novčanom kaznom od 21.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za prekršaj odgovorna osoba proračuna i proračunskog korisnika, ako se jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave zaduži suprotno odredbama članka 105. stavka 1. ovoga Zakona.

93. Ništetnost kao posljedica postupanja protivno članku 37. i 105. ZP-a nije propisana, već prekršajna odgovornost strana posla. Propisano je člankom 322. stavkom 1. ZOO-a da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. U konkretnom slučaju ZP-a baš propisuje nešto drugo kao posljedicu postupanja protivno određenjima članka 37. i 105. ZP-a, dakle prekršajnu odgovornost, pa onda sve da su dodaci ugovori kojima se jedinica lokalne samouprave zadužuje, a nisu, ne bi bili ništetni jer je ZP-om kao posljedica postupanja protivno tom propisu određena prekršajna odgovornost. 94. Propisano je člankom 16. Zakona o izvršavanju proračuna za 2008. ("Narodne novine" br. 28/08. i 82/08., dalje: ZIP) da jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, ustanove čiji je osnivač jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i trgovačka društva u većinskom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave mogu sklopiti ugovor o javno-privatnom partnerstvu (JPP) po modelu privatno financijske inicijative (PFI model) ako ukupan godišnji iznos svih naknada, koje javni partner na temelju svih ugovora o JPP-u plaća privatnim partnerima ne prelazi 35 posto ostvarenoga proračunskog prihoda prethodne godine umanjenog za kapitalne prihode, uz prethodnu suglasnost ministarstva ili drugog središnjeg tijela državne uprave u čijoj je nadležnosti predmet ugovora.

95. Najprije, ovaj se zakon, a jer je stupio na snagu nakon sklapanja Dodatka br.1 ugovoru o JPP ne primjenjuje. No svakako treba kazati da se ograničenje iz članka 16. ZIP odnosi na ugovore koji će se tek sklopiti, a između tuženika je ugovor sklopljen, a dodaci nisu novi ugovor. I ugovor da je sklopljen protivno određenju članka 16. ZIP, ne bi bio ništetan jer se zabrana sklapanja ugovora zbog izostanka suglasnosti ministarstva odnosi samo na jednu stranu, pa bi ugovor bio valjan jer u zakonu nije što drugo predviđeno za taj slučaj, odnosno nije predviđeno da je ništetan, a sve prema članku 322. stavku 2. ZOO-a. Iz istih razloga dodaci nisu ništetni niti prema Pravilniku o postupku zaduživanja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i davanju jamstva jedinica područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“, br. 55/04).

96. Dodaci nisu ništetni niti radi povrede odredaba Zakon o općem upravnom postupku. U vrijeme sklapanja dodataka ugovoru o JPP bio je na snazi Zakon o općem upravnom postupku ("Narodne novine“, br. 53/91.i 103/96., dalje: ZOUP). Taj Zakon nije sadržavao odredbe o upravnom ugovoru. Štoviše, upravni ugovor je institut koji je uveden Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09., ZOUP/09), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. Prema članku 3. stavku 2. ZOUP-a, taj se Zakon na odgovarajući način primjenjuje na sklapanje upravnih ugovora, kao i na svako drugo postupanje javnopravnih tijela iz područja upravnog prava, koje ima neposredan učinak na prava, obveze ili pravne interese stranaka, ako zakonom nije drukčije propisano. ZOUP/09 ne sadrži odredbu koja predviđa retroaktivnu primjenu odredbi o upravnom ugovoru. Osim toga dodaci ugovoru o javnoprivatnom partnerstvu nisu upravni ugovori, niti je ugovor o javnoprivatnom partnerstvu upravni ugovor.

97. Dakle, prema svim sagledavanim, od prvotuženika istaknutim osnovama ništetnosti, a tako i prema bilo kojoj drugoj osnovi ( jer sud na ništetnost ugovora pazi po službenoj dužnosti) proizlazi da analizirani dodaci nisu ništetni pravni poslovi, dakle da predstavljaju pravno valjana ugovaranja.

98. Nakon utvrđenja o valjanosti dodataka kojima je izmijenjen i dopunjen ugovor o JPP, a samim time i ostvareno da članak 2.14 ugovora proizvodi učinak, trebalo je, jer je među strankama bilo sporno, utvrditi je li ugovor o javno privatnom partnerstvu raskinut. Pri tome treba imati na umu da su stranke svojim ugovorom i Dodatkom 1. ugovora odredile postupanje u slučaju neispunjenja obveze koje od stranaka. Stoga je trebalo odlučiti i kojim pravilima u konkurenciji pravila, stranačkim ili zakonskim pravilima o raskidu ugovora, treba dati prednost.

99. Jedno od temeljnih načela građanskog prava i obveznog prava je načelo dispozitivnosti, odnosno načelo slobodne inicijative ili načelo autonomije. To načelo pretpostavlja slobodu ugovaranja i slobodu uređivanja obveznih odnosa. Dakle, podrazumijeva slobodu sudionika u prometu da, ovisno o procjeni svojih mogućnosti i interesa, odluče hoće li biti sudionici određenog obveznog odnosa, a onda i kakvog sadržaja će biti taj odnos te u konačnici i pod kojim uvjetima će taj odnos prestati. Tako se stranama ugovora dopušta da u ugovor unesu posebne klauzule kojima se zbog određenih razloga i u određenim situacijama predviđa mogućnost jednostranog raskida ugovora. Hrvatsko obvezno pravo dopušta ugovornim stranama da ugovornim klauzulama osiguraju pravo jednostranog raskida ugovora. Tako klauzule o raskidu vrijede kada su ugovorene, a u slučajevima kada nisu ugovorene vrijede odredbe predviđene ZOO-om o raskidu ugovora. To je potrebno napomenuti jer su tužitelji svoje tvrdnje o raskidu ugovora tuženika temeljili na ostvarenju pretpostavki iz relevantnih odredaba ZOO-a. Pored toga strane ugovora mogu svoj ugovor raskinuti i sporazumom. Sporazumni raskid je ugovor kojim ugovorne strane odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja. Budući da je ugovor za njegovu se valjanost zahtijevaju sve one pretpostavke koje se zahtijevaju za valjanost ugovora (sposobnost strana, mogućnost, dopustivost, određenost ili odredivost činidbe, suglasno i valjano očitovanje volje i u slučaju ako to strane odrede i poseban oblik.

100. Tuženici su određeno i točno naveli slučajeve i razloge zbog kojih će moći jednostrano raskinuti ugovor, pa je utoliko kod donošenja odluke o tome je li ugovor tuženika raskinut trebalo ispitati jesu li se tuženici koristili ovlaštenjima da raskinu ugovor o JPP.

101. Drugotuženik je imao obvezu izgraditi Dvoranu (Gradsku sportsku dvoranu koja se sastoji od velike Dvorane za oko 12.000 gledatelja u predjelu Lora u Splitu, prostora garaže za minimalno 1.500 parkirališnih mjesta) i Komercijalne prostore (prostore od oko 60.000 m[2] koje će prvotuženik moći samostalno koristiti ili ih davati u zakup ne dulji od trajanja ugovora).

102. Člankom 6.2. ugovora o JPP je određeno da je rok dovršetka građenja dijela Dvorane, koji se odnosi na sportsku dvoranu za svjetsko rukometno prvenstvo, uključujući i ishođenje pravomoćne uporabne dozvole 30. prosinca 2008.

103. Člankom 6.3 je određeno da je rok za završetak izgradnje dijela Dvorane koji se odnosi na prostore garaže predviđen do 30. prosinca 2009., a rok za završetak Komercijalnih prostora, uključujući i ishođenje pravomoćne uporabne dozvole je maksimalno dvije godine nakon završetka izgradnje dijela Dvorane koji se odnosi na sportsku dvoranu za svjetsko rukometno prvenstvo, a predviđen je do 15. prosinca 2010.

104. Drugotuženik je izgradio dvoranu za koju je Upravni odjel za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjek za graditeljstvo povodom zahtjeva Sportski grad TPN d.o.o. 18. prosinca 2008. izdao uporabnu dozvolu. Ostale objekte, dakle garažu i Komercijalne prostore drugotuženik nije izgradio.

105. Članak 6.3. izmijenjen je Dodatkom br.2 tako što je rok za završetak izgradnje dijela Dvorane koji se odnosi na prostore garaže kao i rok za dovršetak Komercijalnih prostora, uključujući i ishođenje pravomoćne uporabne dozvole maksimalno tri godine nakon završetka izgradnje dijela Dvorane koji se odnosi na sportsku dvoranu za svjetsko rukometno prvenstvo predviđen do 30. prosinca 2011.

106. Dakle, drugotuženik nije ispunio svoju obvezu u roku, čime je povrijedio ugovor, zbog čega je nastalo ovlaštenje prvotuženika da stranački ugovor, ukoliko za njegovim ispunjenjem više nema interesa, raskine po proceduri koju su strane ugovora suglasno odredile.

107. Kod odlučivanja o tome je li ugovor tuženika raskinut, kao što je rečeno treba primijeniti stranačke odredbe, odredbe ugovora o JPP. Iako nema mjesta primjeni odredbi ZOO-a kojima je reguliran raskid ugovora, a zbog (pogrešnih) tvrdnji tužitelja o tome da je raskid ugovora o JPP nastao po zakonu, skrenuti je pozornost i na to, da kojim slučajem strane ugovora nisu predvidjele razloge i postupak za raskid ugovora, svakako ne bi moglo, već istekom roka ispunjenja drugotuženikove obveze doći do raskida ugovora po samom zakonu. To stoga što rok ispunjenja obveze drugotuženika nije bitan sastojak ugovora o JPP. Naime, rok je bitan sastojak ugovora ako je ugovorena raskidna klauzula, odnosno odredba ugovora kojom se ugovara raskid kao posljedica neispunjenja obveze u ugovorenom roku, a i onda kada to nije ugovoreno ako ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla. Rok je bitan sastojak ugovora po prirodi posla ako postoje takve okolnosti koje nesumnjivo ukazuju da je vjerovnik zainteresiran za određeni pravni posao samo ukoliko bude ispunjen u određeno vrijeme, jer se nakon toga roka više ne bi mogla ostvariti svrha ugovora. Ugovor o JPP ne sadrži raskidnu klauzulu i baš činjenica što je rok ispunjenja obveze drugotuženika produljen Dodatkom 2. ugovoru o JPP potvrđuje zaključak da rok nije bitan sastojak ugovora. Pored toga mogućnost produljenja roka ispunjenja drugotuženikove obveze predviđena je člankom 11.16. ugovora o JPP kojim je određeno da ako naručitelj ne ispuni obveze koje je preuzeo ugovorom u rokovima navedenim u planu aktivnosti za građenje dvorane i komercijalnih prostora (prilog broj 11 ugovora) izvršitelj ima pravo na odgovarajuće produljenje ugovora iz članaka 6.2. i 6.3. ugovora o JPP.

108. Tuženici su točkom 11. ugovorili da svaka strana ima pravo raskinuti ugovor ako postoji stalno ili opetovano neispunjavanje ugovornih obveza od druge strane, a što nije rezultat slučaja više sile ili povrede ugovora po drugoj strani (dalje: "strana koja ističe prigovor").

109. U tom slučaju strana koja ističe prigovor mora preporučenim dopisom obavijestiti stranu koja ne ispunjava obveze (dalje: "strana u povredi") o nastupu ugovorne povrede, te joj odrediti naknadni rok od najviše 30 dana za ispunjenje obveza, osim ako nije drugačije određeno u prilozima ovog ugovora. Ako strana u povredi nije otklonila povredu u roku do trideset (30) dana po primitku obavijesti, o povredi ili duljeg vremena ako su se ugovorne strane o tome pismeno dogovorile, protekom ovog roka strana koja prigovara može raskinuti ugovor odmah po pisanoj obavijesti o tome strani u povredi. Niti jedna druga odredba ugovora ne derogira primjenu ove odredbe.

110. U točki 11.2 je određeno ovlaštenje prvotuženika da raskine ugovor uz pisanu obavijest drugotuženiku ako drugotuženik svojom krivnjom nije ispunio rok završetka građenja Dvorane odnosno komercijalnih prostora ili u produljenom roku odobrenom po naručitelju, ili je uzrokovao neraspoloživost prostora ili nije isporučio usluge kako je i definirano u standardima prostora i usluga te mehanizmu plaćanja (prilog br. 7. i 8.).

111. S druge strane ugovoreno je i ovlaštenje drugotuženika da raskine ugovor ukoliko prvotuženik ne ispunjava obveze koje je preuzeo ugovorom, a posebno ako mu duže od 60 dana od dana dospijeća ne plati mjesečnu zakupninu, a takvo neplaćanje nije uzrokovano povredom Standarda prostora i usluga (prilog 7). Ta je točka ugovora (11.5.) izmijenjena člankom 24. Dodatka 1. ugovoru o JPP i određeno je da drugotuženik ima pravo raskinuti ugovor ukoliko prvotuženik ne ispunjava obveze koje je preuzeo ugovorom, a posebno ako mu naručitelj duže od 60 dana od dana dospijeća ne uplati mjesečnu zakupninu.

112. Strane ugovora su ugovorile u točki 11.8. i mogućnost sporazumnog raskida ugovora o JPP.

113. Točkom 11.10. su ugovorile da će, u svakom slučaju, a neovisno o razlozima raskida te bez obzira koja je ugovorna strana u povredi, bez odgađanja nespornim utvrditi da je došlo do raskida ugovora, o čemu su dužne sačiniti zajedničku pisanu izjavu. Ukoliko strane u roku od 5 dana ne potpišu zajedničku izjavu, istu će zamijeniti izjava o raskidu one koja traži raskid. Ugovorne će strane zajedničkom ispravom konstatirati da su se ostvarili razlozi za prestanak prava građenja, temeljem čega će se izvršiti upis brisanja prava građenja. Tek nakon toga naručitelj će moći izvršiti upis prava građenja u korist novog izvršitelja (točka 11.4.) 114. Drugotuženik, o tome nema spora, nije ispunio ugovornu obvezu da u ugovorom određenom roku izgradi dio dvorane koji se odnosi na prostore garaže kao i komercijalne prostore, pa je stoga na temelju ugovora o JPP nastalo ovlaštenje prvotuženika da poduzme ugovorom predviđene radnje ukoliko je htio oduzeti učinak ugovoru raskidom.

115. Prvotuženik je u ovoj parnici tvrdio da ugovor nije raskinut. Drugotuženik kao strana ugovora o JPP nije izričito kazao ni da je ugovor o JPP raskinut, niti da nije. On zapravo nije iznio nikakvu tvrdnju u odnosu na to jesu li strane ugovora poduzele radnje predviđene ugovorom o JPP, već je iznio svoj stav da bi ugovor trebalo smatrati raskinutim, odnosno da bi trebalo zaključiti iz okolnosti da je ugovor o JPP sporazumno raskinut ili raskinut izjavama i konkludentnim radnjama prvotuženika, a da bi svakako ugovor bio raskinut s danom kad je prvotuženik prestao plaćati zakupninu drugotuženiku. Drugotuženik bi kao druga ugovorna strana i neposredni sudionik ugovornog odnosa u promatranju zasigurno morao znati je li raskinut ugovor na bilo koji od ugovorenih načina jer ima neposredna saznanja o događajima u odnosu tuženika. Tu treba primijetiti i to da je drugotuženik stava da bi ugovor bio raskinut onda kada je prvotuženik prestao ispunjavati svoju obvezu. Međutim do prestanka ugovora raskidom ne dolazi već kad strana ne ispuni obvezu, već je potrebna volja druge strane da ne tolerira takvo ponašanje (propust) i da izjavi svoju volju da više ne želi biti sudionik ugovornog odnosa. Utoliko tek zbog neispunjena obveze nije došlo do raskida ugovora. Osim toga, uzimajući u obzir sadržaj ugovaranja tuženika u pogledu raskida ugovora jasno je da je volja za raskid ugovora trebala biti izražena u pisanom obliku, a ne konkludentnim radnjama. Tužitelji su pak tvrdili da je ugovor o JPP raskinut i kao dokaz te činjenice dostavili isprave čiji će bitni sadržaj sud reproducirati u nastavku.

116. U ispravi Informacija o stanju projekta JPP Spaladium Centar u Lori (stranica spisa 204.-206.) tadašnjeg gradonačelnika koja je vidjeti je iz dopisa Klasa:340-03/07-01/114 (stranica spisa 252.) upućena Gradskom vijeću 10. listopada 2012. navedeno je da nakon realizacije I faze projekta, projekt nije nastavljen i da je u zastoju od siječnja 2009. i da se prema izjavi drugotuženika nisu mogla pronaći financijska sredstva za financiranje II faze projekta zbog gospodarske krize. Grad da je nastojeći zaštititi svoje interese i interese Republike Hrvatske intenzivnom komunikacijom s drugotuženikom, predstavnicima Konzorcija, banaka zajmodavaca te bivšom i sadašnjom Vladom Republike Hrvatske pokušao naći rješenje koje bi omogućilo nastavak realizacije projekta. S predstavnicima Vlade Republike Hrvatske, predstavnika konzorcija i banaka da je održan sastanak 23. svibnja 2012. (zabilješka sa sastanka stranica spisa 264.-265.) o budućnosti projekta i da je prijedlog Grada bio da se II faza projekta, komercijalni dio, gradi za poznatog kupca, odnosno da se tu smjesti gradska administracija s komunalnim poduzećima, Općinski i Upravni sud. No da osim usmeno danog obećanja o tome da će Republika Hrvatska prepustiti zemljište u vlasništvo Gradu nije donesen nikakav akt. Potom da je i rujnu 2012. održan sastanak s predstavnicima Vlade Republike Hrvatske, drugotuženika, konzorcija i banaka, a potom 18. rujna 2012. sastanak s predstavnicima banaka na kojem se Grad obvezao platiti iznos zakupnina koji je "postao ovršiv" te je dano upozorenje ukoliko se ne nastavi realizacija projekta da će prvotuženik pokrenuti proceduru raskida ugovora. Stoji u ispravi i da je 31. prosinca 2011. Grad prestao plaćati zakupninu drugotuženiku jer nije izgrađena II faza projekta. Tom informacijom je obaviješteno Gradsko vijeće o namjeri raskidanja ugovora o JPP, radi čega je gradonačelnik 12. lipnja 2012. donio rješenje o osnivanju i imenovanju stručne radne grupe za provedbu postupka raskida ugovora o JPP. I u podnesku (stranica spisa 255.-258.) koji je prvotuženik podnio 21. prosinca 2012. u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodio pod poslovnim brojem Ovr-6861/12 je izjavio da drugotuženik do 31. prosinca 2011. nije ispunio svoju ugovornu obvezu, odnosno da nije izgradio ugovorene objekte, niti ih prema vlastitim iskazima danim u brojnim pisanim podnescima ima namjeru nastaviti graditi, kao i to da drugotuženik ne podmiruje svoje obveze prema zajmodavcima, da je prema vlastitim financijskim izvješćima trenutno nelikvidan i nesolventan te da je očito da će se u kratkom roku ispuniti zakonske pretpostavke za stečaj. Navedeno je i to da su nastupile okolnosti koje prvotuženiku daju pravo na jednostrani raskid ugovora o JPP.

117. U dopunskoj prijavi tražbine (stranica spisa 259.-261.) od 19. ožujka 2015. u stečajnom postupku koji se nad drugotuženikom vodi pred ovim sudom u predmetu poslovnog broja St-138/2014 od 7. listopada 2014. prvotuženik je prvenstveno prijavio tražbinu u iznosu od 3.118.407,49 kn poreza na tvrtku, komunalne naknade za građevinsko zemljište, naknade za uređenje voda za građevinsko zemljište, komunalne naknade za poslovni prostor i naknade za uređenje voda za poslovni prostor, a potom i tražbinu u iznosu od 82.067.731,11 kn naknade štete koju trpi jer je zakupninu platio u cijelosti, a do realizacije cijelog ugovora nije došlo i komunalnog doprinosa koji bi uprihodio po redovnom tijeku u iznosu od 133.497.642,26 kn.

118. U podnesku od 12. travnja 2012. koji je prvotuženik predao u postupku pred Općinskim sudom u Splitu poslovnog broja Ovr-2129/12 prvotuženik je izjavio da su na inicijativu prvotuženika pokrenuti dogovori sa svim zainteresiranim stranama među kojima je i prvotužitelj, s obzirom na to da je u slučaju nemogućnosti otplate kredita drugotuženika prema ugovoru o kreditu određena obveza svih strana zajedničkim pregovorima u roku od godine dana predložiti i pronaći novog privatnog partnera koji će preuzeti daljnju realizaciju projekta i otplatu kredita (stranica spisa 262.-263.).

119. U zabilješki sa sastanka (stranica spisa 264.) koji je održan 29. svibnja 2012. naveden je zaključak da se prvotuženik, konzorcij i banke obvezuju, s obzirom da se projekt ne može nastaviti sukladno postojećim JPP ugovorom definiranim uvjetima, uvjetima iz postojećih ugovora o financiranju te drugih ugovornih, zakonskih i tržišnih razloga, žurno pokrenuti postupak sporazumnog raskida postojećeg JPP ugovora, pri čemu treba voditi računa o interesima involviranih strana, a prvenstveno javnom interesu Republike Hrvatske i Grada Splita.

120. U ispravi dopisu drugotuženika prvotuženiku 3. prosinca 2014. (stranica spisa 276.) drugotuženik je napisao da je 20. studenoga 2014. primio dopis prvotuženika Klasa: 402-01/11-01/87, Ur.broj 2181/01-04-00/01-14-24 od 17. studenoga 2014. Nadalje je navedeno da je prvotuženik u tom dopisu od 17. studenoga 2014. utvrdio da su obveze prvotuženika prestale 20. travnja 2012. zbog raskida ugovora o javno privatnom partnerstvu. Nadalje stoji navedeno u ovom dopisu da je drugotuženik 20. travnja 2012. poslao prvotuženiku zahtjev za sporazumni raskid ugovora o javnoprivatnom partnerstvu na koji se prvotuženik nije očitovao, pa kako je postupak raskida ugovora formaliziran, a prvotuženik se nije očitovao o zahtjevu za sporazumni raskid ugovora do 17. studenoga 2014. da je razvidno da prijedlog sporazumnog raskida nije prihvaćen. 121. U dopisu Klasa:402-01/11-01/87 od 17. studenoga 2014. koji je prvotuženik uputio drugotuženiku (stranica spisa 1883.) navedeno je „budući da ste 20.04.2014. poslali dopis o raskidu Ugovora, pa su i naše obveze prestale s tim danom“.

122. U prijavi tražbine u postupku predstečajne nagodbe od 18. listopada 2013. (stranica spisa 278.) prvotuženik prijavio tražbinu u iznosu od 529.092.634,93 kn od čega 2.949.739,78 kn komunalne naknade, a 427.844.895,15 kn ( protuvrijednost 46.000.000,00 EUR) na ime založene tražbine i prava građenja po kreditima odobrenim za izgradnju kompleksa Lora. Izjavio je da je drugotuženik dužan prvotuženiku naknaditi obveze po založenim tražbinama banaka jer drugotuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu, niti ima namjeru nastaviti graditi. I u podnesku od 5. prosinca 2012. koji je podnio u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Ovr-6228/12 prvotuženik je izjavio da su nastupili razlozi koji mu daju pravo na jednostrani raskid ugovora i da neizvršenjem ugovora drugotuženik i matične tvrtke čine iznimno veliku štetu prvotuženiku čime se gubi i cijeli smisao i svrha samog ugovora.

123. U dopisu Klasa: 402-01/11-01/00087 (stranica spisa 1785.-1787.) od 18. veljače 2014. koji je uputio Državom uredu za upravljanje državnom imovinom prvotuženik je obavijestio ovo tijelo da je nad drugotuženikom pokrenut postupak predstečajne nagodbe i da je evidentno da svrha i cilj ugovora o JPP nisu postignuti, niti je realno očekivati realizaciju na ugovoreni način. S tim u vezi obavještava to tijelo da je plan operativnog i financijskog restrukturiranja istovremeno i prijedlog razrješenja odnosa prvotuženika, vjerovnika, u prvom redu zajmodavaca i prvotuženika uz pretpostavke sporazumnog raskida ugovora o JPP uz istovremeno definiranje prava i obveza Grada Splita, drugotuženika, zajmodavaca i konzorcija uz prethodnu suglasnost Republike Hrvatske, a u skladu s ostalim mjerama financijskog restrukturiranja, prijenosa vlasništva nad zemljištem prvotuženiku, da prvotuženik izvrši dokapitalizaciju drugotuženika unosom nekretnine i stjecanjem poslovnog udjela, nastavkom obveze financiranja izgrađene dvorane pružanjem kapitalne potpore prvotuženika i Republike Hrvatske u visini anuiteta otplate kredita, zasnivanjem založnog prava na izgrađenom dijelu nekretnine u korist kreditora.

124. Prvotuženik je naručio i PPP Centar je u studenome 2011. izradio na traženje prvotuženika (tako je navedeno u studiji) analizu ugovora o javno privatnom partnerstvu te razmatranje aktivnosti za mogući nastavak realizacije projekta II faze Spaladium centra (stranica spisa 2152.-2214).

125. Iščitavajući odredbe ugovora tuženika zaključiti je da je za postizanje raskida ugovora bilo potrebno da strana koja ima pravo na raskid ugovora istakne drugoj strani prigovor preporučenim pismom kojim je obavještava o nastupu ugovorne povrede i ostavlja naknadni rok od najviše 30 dana za ispunjenje obveza, osim ako je drugačije određeno u prilozima ugovora. Ukoliko strana koja je povrijedila ugovor (stalno ili opetovano ne ispunjava ugovorne obveze) u ostavljenom roku ne otkloni povredu, nakon isteka roka strana koja prigovara može raskinuti ugovor pisanom obavijesti. Nakon ta dva pisana obavještavanja, prvim o povredi i naknadno ostavljenom roku te o izjavi o raskidu ugovora, strane ugovora trebaju zajednički utvrditi da je došlo do raskida i to pisanom izjavom.

126. Strane ugovora o JPP ugovorile su i mogućnost sporazumnog raskida ugovora, u kojem slučaju također moraju zajedničkom pisanom izjavom utvrditi da je došlo do raskida ugovora.

127. Tužitelji su tvrdili da je ugovor tuženika raskinut. Činjenicu da je raskinut dokazivali su sadržajem isprava iz kojih je bitni sadržaj sud reproducirao na stranici 36.-38. ovog obrazloženja. Prvotuženik je u spis dostavio zapisnike sastavljene prilikom održavanja ročišta u predmetu ovog suda poslovnog broja P-8/16 u kojem su izvedeni dokazi saslušanjem Ljiljane Vučetić (stranica spisa 2093.-2099.) i Jure Šundova (stranica spisa 2107.-2111.), predstavnika prvotuženika, koji su u drugom postupku izjavili da ugovor o JPP nije raskinut.

128. Pored isprava navedenih prethodno u ovom izlaganju tužitelji su u prilog tvrdnji da je ugovor o JPP raskinut dostavili ispisane novinske članke objavljene na medijskom portalu lider 6. listopada 2012. u kojem je sadržana izjava Jure Šundova o tome da je vrlo izgledno da će se raskinuti ugovor o javno privatnom partnerstvu te članak objavljen na portalu Seebiz 11. listopada 2012. s izjavom Jure Šundova da će na sjednici Gradskog vijeća 18. listopada biti predstavljene informacije o nerealiziranom projektu i da će Grad Split tražiti raskid ugovora s konzorcijem jer u predviđenom roku nisu izgrađeni komercijalni sadržaji iz ugovora te da s Vladom Republike Hrvatske koja je bila partner Grada Splita moraju "sjesti" i napisati tekst raskida ugovora. U tom članku sadržana je i izjava Vice Dodiga, člana nadzornog odbora drugotuženika o tome da drugotuženik nije obaviješten o namjeri prvotuženika da raskine ugovor o JPP. Vidjeti je iz ovih isprava da je prvotuženik, odnosno njegov predstavnik u medijima manifestirao postojanje namjere prvotuženika da raskine stranački ugovor.

129. Prvotuženik je namjeru raskida ugovora o JPP izrazio i u Informaciji koju je tadašnji gradonačelnik uputio Gradskom vijeću 10. listopada 2012., kao i o tome da prvotuženik pokušava sa svim ostalim osobama uključenim u realizaciju projekta izgradnje objekta iz ugovora o JPP iznaći rješenje koje bi omogućilo nastavak realizacije projekta. Namjeru prvotuženika da raskine ugovor o JPP potvrđuje i činjenica navedena u toj ispravi da je gradonačelnik 12. lipnja 2012. donio rješenje o osnivanju i imenovanju stručne radne grupe za provedbu postupka raskida ugovora o JPP. U podnesku koji je prvotuženik podnio 21. prosinca 2012. u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodio pod poslovnim brojem Ovr-6861/12 prvotuženik je izjavio da su nastupile okolnosti koje mu daju pravo na raskid ugovora o JPP. Iz podneska od 12. travnja 2012. koji je prvotuženik predao u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodio pod poslovnim brojem Ovr- 2129/12 vidljivo je da su pokrenuti dogovori sa svim stranama zbog nemogućnosti otplate kredita drugotuženika. Namjera raskida ugovora proizlazi i iz zaključka sa sastanka 29. svibnja 2012. na kojem je dogovoreno da će se pokrenuti postupak sporazumnog raskida postojećeg ugovora o JPP.

130. Nakon skoro dvije godine od toga, 18. veljače 2014., u dopisu koji je uputio Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, prvotuženik obavještava to tijelo o tome da se svrha i cilj ugovora o JPP nisu postigli i obavještava o tome da plan operativnog i financijskog restrukturiranja drugotuženika nad kojim je otvoren postupak predstečajne nagodbe 24. rujna 2013., pretpostavlja sporazumni raskid ugovora o JPP uz istovremeno definiranje prava i obveza prvotuženika, Konzorcija, drugotuženika i zajmodavaca uz suglasnost Republike Hrvatske. Dakle iako je postojala namjera postići jednostrani ili sporazumni raskid ugovora, vidljivo je da do 18. veljače 2014. to nije učinjeno.

131. U studenome 2014. strane ugovora o JPP razmijenile su dva dopisa. Iz dopisa prvotuženika Klasa:402-01/11-01/87 od 17. studenoga 2014. vidljivo je da je drugotuženik dopisom od 3. studenoga 2014. tražio očitovanje o dugu prvotuženika prema drugotuženiku. U tom dopisu prvotuženik izjavljuje da mu je drugotuženik 20. travnja 2014. poslao dopis o raskidu ugovora, pa da su onda i obveze prvotuženika prestale s tim danom. Na taj dopis je drugotuženik odgovorio prvotuženiku dopisom od 3. prosinca 2014. u kojem je naveo da je (drugotuženik) 20. travnja 2012. poslao prvotuženiku prijedlog sporazumnog raskida ugovora na koji se prvotuženik nije očitovao, pa da nije došlo do sporazumnog raskida ugovora, niti je drugotuženik jednostrano raskinuo ugovor. Najprije je uočiti da je očito jedan od sastavljača učinio grešku u pisanju broja godine u kojoj je poslan zahtjev drugotuženika za sporazumni raskid ugovora o JPP. No uzimajući u obzir prethodno spomenuti dopis prvotuženika Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom od 18. veljače 2014. u kojem obavještava o tome da plan operativnog i financijskog restrukturiranja drugotuženika nad kojim je otvoren postupak predstečajne nagodbe 24. rujna 2013. pretpostavlja sporazumni raskid ugovora o JPP očigledno da je drugotuženik taj prijedlog poslao 20. travnja 2014. jer je u to vrijeme bila aktualna rasprava o sporazumnom raskidu ugovor o JPP, koji je bio pretpostavljen Planom financijskog i operativnog restrukturiranja drugotuženika. To proizlazi iz sadržaja dopisa prvotuženika Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom od 18. veljače 2014.

132. Prvotuženikovu izjavu o tome da su njegove obveze prestale nakon što je primio dopis drugotuženika od 20.travnja 2014. treba smatrati njegovom izjavom o onome što on smatra posljedicom činjenice da je druga strana izjavila raskid ugovora. Dakle on na zahtjev za sporazumni raskid ugovora koji mu je uputio drugotuženik nije odgovorio izjavom volje da pristaje na prijedlog za sporazumni raskid ugovora. Ne predstavlja ta izjava niti jednostranu izjavu o raskidu, kad se ima na umu okolnosti davanja takve izjave. Naime nije zastupnik prvotuženika kazao da izjavljuje da raskid ugovor, nego je kazao da zbog raskida nastalog izjavom drugotuženika, nema više ni njegove obveze. Međutim drugotuženik, to je rečeno, nije dao izjavu o raskidu, već je poslao prijedlog za sporazumni raskid ugovora. Već je rečeno da je sporazumni raskid ugovor, pa je za raskid ugovora sporazumom stranaka, jednako kao i za nastanak ugovora, nužna suglasnost volja. U konkretnom slučaju takva suglasnost nije postignuta. Naime zahtjev, odnosno prijedlog za sporazumni raskid ugovora koji je drugotuženik uputio prvotuženiku 20. travnja 2014. predstavlja ponudu za sklapanje ugovora. U toj ponudi, tako je zaključiti iz dopisa stečajnog upravitelja, nije bio određen rok za prihvat. Stoga je ta ponuda obvezivala drugotuženika, prema članku 258. ZOO-a za vrijeme koje je redovito potrebno da ponuda stigne ponuđeniku, da je on razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponuditelju. S obzirom da je u to vrijeme bio u tijeku predstečajni postupak nad drugotuženikom u kojem je, vidjeti je iz dopisa od 18. veljače 2014. koji je uputio Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, razmatrana opcija sporazumnog raskida ugovora o JPP, prvotuženik je sve okolnosti vezane za eventualni raskid ugovora sporazumom stranaka u vrijeme kada mu je pristigla ponuda za takvim raskidom znao i razumno vrijeme potrebno za donošenje odluke o drugotuženikovu prijedlogu sigurno ne može biti sedam mjeseci koji su protekli od dana kada je primio prijedlog drugotuženika do dana kada je poslao dopis stečajnom upravitelju drugotuženika, pa je ta izjava i za slučaj da je se tumači kao prihvat ponude zakašnjela i onda prema članku 266. ZOO-a može predstavljati samo novu ponudu, ovaj put ponudu već ponuđenog. To sve ako bi se smatralo prihvatom izjavu prvotuženika iz dopisa od 17. studenoga 2014., a sud je već kazao da ta izjava ne predstavlja prihvat ponude za sporazumni raskid ugovora.

133. On tu izjavu uostalom daje 17. studenoga 2014. u vrijeme kada su već nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nad drugotuženikom. S druge strane stečajni upravitelj drugotuženika izjavljuje da ugovor nije raskinut i da drugotuženik nije poslao izjavu o raskidu ugovora, već prijedlog da strane sporazumno raskinu ugovor. Prijedlog da strane sporazumno raskinu ugovor ne može se poistovjetiti s izjavom o raskidu ugovora, niti je izjava prvotuženika, u vrijeme kada su već nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, ako bi i bila tako široko tumačena, pa joj se dalo značenje prihvata ponude da se ugovor sporazumno raskine ili još šire tumačena pa smatrana izjavom o raskidu ugovora, mogla proizvesti učinak. Naime, rješenjem ovog suda poslovnog broja St-138/2014, 7. listopada 2014. otvoren je stečajni postupak nad drugotuženikom. Nakon otvaranja stečajnog postupka, a prema članku 110. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06., 116/10., 25/12., 133/12., 45/13.), pravo na izbor u odnosu na dvostranoobvezne ugovore koji nisu ili nisu u potpunosti ispunjeni pripada samo stečajnom upravitelju. Dakle, daljnji tijek dvostranoobveznih ugovora koji su bili zaključeni u trenutku otvaranja stečajnog postupka, a stečajni dužnik i njegov suugovaratelj do tada nisu ili nisu u potpunosti ispunili taj ugovor, ovisi prvenstveno o volji stečajnog upravitelja. Iz dopisa stečajnog upravitelja drugotuženika od 3. studenoga 2014., a potom i od 3. prosinca 2014. zaključiti je da je stečajni upravitelj tražio ispunjenje prvotuženikove obveze, odnosno da je ostao pri ugovoru. Uostalom nakon što su strane ugovora razmijenile ove dopise u studenome 2014. i prosincu 2014., prilikom obavljanja revizije od strane Državnog ureda za reviziju tuženici su se deklarirali kao strane ugovora. U izvješću o obavljenoj reviziji koje je sačinio Državni ured za reviziju, Područni ured Split u svibnju 2015.(stranica spisa 1830.-1852.) vidljivo je da su Grad Split i drugotuženik prihvatili nalaz i preporuke Državnog ureda za reviziju. Osim toga je navedeno i da je stečajni upravitelj drugotuženika izjavio da zbog posljedica raskida ugovora prvotuženik nije pristao na sporazumni raskid ugovora kojeg je tražio drugotuženik, niti je tražio raskid ugovora, dakle da je ugovor na snazi

134. Ugovor je pravni posao tuženika. Njihova je volja relevantna za nastanak i za prestanak tog ugovora. Pitanje je li taj ugovor raskinut ovisi o tome je li koja od strana ugovora izjavila volju da raskine ugovor ili o tome jesu li obje strane izjavile volju da dokinu učinke tog ugovora.

135. Tužitelji su tvrdili da su tuženici raskinuli svoj ugovor i ponudili dokaze koje je sud izveo. Iz sadržaja tih dokaza, prethodno spomenutih i reproduciranog sadržaja, može se zaključiti da su strane ugovora o JPP povrijedile ugovor neispunjenjem obveza i to prvenstveno drugotuženik koji nije u ugovorenom roku ispunio svoje obveze, a kao odgovor na to i prvotuženik koji je prestao ispunjavati svoju obvezu plaćanja zakupnine i to nakon isteka 2011. Sama činjenica neispunjenja obveza koje od strana ugovora ne dovodi do prestanka ugovora. Do prestanka ugovora raskidom dolazi ukoliko su se strane suglasile ili pak jednostrano izjavile raskid ugovora i to na način kako su ugovorile, jer su upravo strane svojim ugovorom odredile pravila, koristeći svoju autonomiju (načelo dispozitivnosti) u uređenju obveznopravnih odnosa. Da bi sud određenu činjenicu, u konkretnom slučaju činjenicu da je koja od strana ili strane ugovora sporazumno raskinule ugovor, sud o takvoj činjenici treba stvoriti nedvojbeno uvjerenje. Takvo uvjerenje koje ne ostavlja sumnje da se činjenica na koju se stranka za koju je ta činjenica povoljna, u ovom slučaju tužitelji, ostvarila. Zato su stranke u parničnom postupku dužne predložiti dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava koji nose informaciju o događajima koji su prethodili suđenju i utvrđivanju činjenica iz kojih će onda sud moći stvoriti nedvojbeno uvjerenje o postojanju koje za stranku povoljne činjenice. Iz sadržaja dokaza koje su tužitelji predložili izvesti i koje je sud izveo, sud ne može nedvojbeno zaključiti da je ugovor o JPP raskinut. Sud jedino može zaključiti da je prvotuženik imao namjeru raskinuti ugovor, kao i to da je drugotuženik predložio da strane ugovora sporazumno raskinu ugovor što prvotuženik nije prihvatio i da su se nakon toga tuženici deklarirali kao strane ugovora, pa je očito da suglasnost o raskidu ugovora nisu postigli.

136. Nadalje sud može zaključiti i to da u svakom slučaju, usprkos ugovorom zadanoj proceduri raskida ugovora, ta procedura nije korištena. Isprave koje su tužitelji dostavili bilježe događanja u odnosu tuženika do 2015. Naime posljednji nadnevak bilježenja događanja u stranačkom odnosu predstavlja izvješće o reviziji Državnog ureda za reviziju. To izvješće, odnosno nalaz i preporuke Državnog ureda za reviziju obje strane ugovora o JPP su prihvatile i time potvrdile da su i dalje u ugovornom odnosu. Stoga treba zaključiti da iz izvedenih dokaza ne proizlazi nedvojben zaključak o tome da je ugovor o JPP raskinut, pa je tu tvrdnju tužitelja trebalo uzeti kao nedokazanu. Pri tome treba naglasiti da razlozi zbog kojih bilo koja od strana ugovora nije izjavila raskid ugovora o JPP ili nije pristala na prijedlog za sporazumni raskid ugovora nisu predmet ovog postupka. Iako je već zbog nedokazanosti tvrdnje o tome da je ugovor tuženika raskinut potrebno odbiti tužbeni zahtjev, sud će u nastavku iznijeti i stav o tome jesu li u korist tužitelja ugovorena kakva prava koja bi im davala ovlaštenje osnovano zahtijevati deklaraciju da su prava i obveze iz ugovora o kreditu prenesena s drugotuženika na prvotuženika.

137. Dakle tužitelji tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da odredba članka 2.14 izmijenjenog Dodatkom 1 ugovora o JPP predstavlja ugovaranje u korist trećeg, a da su oni beneficijari i da su stekli neposredan zahtjev. S tim u vezi odmah je primijetiti i to da su tužitelji, iako se smatraju beneficijarima, trećim osobama, zahtjev usmjerili prema obojici ugovaratelja, iako je prema određenjima članka 337. ZOO-a beneficijar ovlašten zahtjev koji proizlazi iz prava koji su treći ugovorili u njegovu korist postaviti prema dužniku, dakle jednoj osobi. Već se tu zapravo primjećuje da tužbeni zahtjev kakav su postavili tužitelji nikako ne može proizlaziti iz prava trećeg. 138. S tim u vezi potrebno je najprije izložiti članak 337. ZOO-a kojim je propisano:

(1) Kad netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.

(2) Ugovaratelj ima pravo zahtijevati da dužnik ispuni prema trećemu ono što je ugovoreno u korist te treće osobe.

139. Ugovor, točnije klauzula ugovora kojim se ugovora pravo trećeg specifična je klauzula koja može biti ugovorena u bilo kojem ugovoru, a specifična je zato što stvara prava i za treću osobu iako ta osoba svojom voljom nije sudjelovala u nastanku ugovora, odnosno ugovorne klauzule. Kao što je već rečeno, a jasno i određeno u članku 337. ZOO-a ugovaranjem u korist trećeg jedna ugovorna strana (promitent-dužnik) obvezuje se drugoj ugovornoj strani (stipulant-vjerovnik) ispuniti određenu činidbu trećoj osobi (korisnik-beneficijar) s takvim pravnim učinkom da treća osoba ispunjenje činidbe može zahtijevati samostalno i neposredno od promitenta, iako nije sudjelovala pri sklapanju ugovora. To je pravi ugovor u korist trećeg, za razliku od nepravog koji svoj temelj ima u članku 164. ZOO-a kojim je propisano da se obveza može ispuniti i bilo kojoj osobi koju vjerovnik odredi. Nakon ugovaranja u korist trećeg stranama ugovora ostaju sva prava i obveze iz glavnog ugovora, s razlikom što stipulant kao vjerovnik može tražiti da se obveza ispuni isključivo u korist trećega. Kad se navedeno ima na umu, može se zaključiti da činidba koju su tuženici ugovorili člankom 2.14 ugovora o JPP (člankom 10. Dodatka 1. ugovoru o JPP) nije takvog sadržaja da bi bila ugovorena u korist trećeg. Dakle korisnik postaje vjerovnikom iz odnosa promitent-stipulant. S druge strane člankom 2.14 ugovora o JPP ugovoreno je da će se izvršiti prijenos ugovora o kreditu s drugotuženika na prvotuženika. Stoga se treba pitati kako bi tu činidbu prvotuženik mogao izvršiti tužiteljima, jer kod ugovaranja u korist trećeg, korist trećega predstavlja to što će neposredno primiti ispunjenje činidbe. To da je ova odredba članka 2.14 ugovora o JPP (članak 10. Dodatka 1. ugovoru o JPP) suštinski korisna tužiteljima jer u slučaju ispunjenja dogovora tuženika, tužitelji umjesto prezaduženog dužnika, kako sami tvrde dobivaju solventnog dužnika, to je točno, međutim činjenicom što je neka odredba ugovora drugih faktično korisna za trećeg ukoliko strane ispune svoja ugovorna određenja ne znači i da je riječ o ugovaranju u korist trećeg. Ugovaranje u korist trećeg se i razlikuje od ostalih sličnih instituta obveznog prava baš po tome što se ugovorena činidba među stranama ugovora ispunjava trećemu i što pri tome treći stječe i zahtjev da traži ispunjenje. Uz to kod ugovaranja u korist trećeg relevantna je volja ugovornih strana, one moraju htjeti da treći stekne samostalno pravo iz njihovog ugovora i to se iz ugovora promitenta i stipulanta mora vidjeti. Prema tome da bi nastao ugovor u korist trećeg nužno je da strane ugovora ugovore ne samo korist, nego i pravo treće osobe da tu korist može potraživati. Međutim, čitanjem ugovora o JPP i dodataka tom ugovoru ne može se zaključiti da je tome tako. Dakle tužitelji nisu treći u čiju je korist ugovorena tražbina ugovorom tuženika.

140. Uz to, kad se ima na umu članak 337. ZOO-a kojim je propisano da treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku, dakle pravo zahtijevati ispunjenje tražbine iz ugovora i kada se ima na umu sadržaj ugovaranja tuženika u članku 2.14 ugovoru o JPP, odnosno da je ugovoreno da će se izvršiti prijenos ugovora, onda se nameće i zaključak, da su tužitelji, da su treći u čiju je korist ta tražbina ugovorena stekli samo pravo zahtijevati da (im) se ispuni ta činidba, odnosno da se naloži stranama ugovora, dakle tuženicima da izvrše prijenos ugovora o kreditu.

141. Tužbeni zahtjev kakav su tužitelji postavili u ovoj parnici sugerira pak da je do prijenosa ugovora o kreditu već došlo, pa da je to potrebno deklarirati. To je potpuno suprotno činjeničnim navodima tužbe, na kojima tužitelji temelje tužbeni zahtjev. Naime, baš tužitelji u više prilika naglašavaju da tuženici nisu ispunili svoju Dodatkom 1. izmijenjenim člankom 2.14 ugovora o JPP ugovorenu obvezu jer su trebali izvršiti prijenos ugovora o kreditu s drugotuženika na prvotuženika, a to nisu učinili.

142. Člankom 2.14 ugovora o JPP (izmijenjenim člankom 10. Dodatka ugovoru o JPP) određeno je da su ugovorne strane suglasne, ukoliko Naručitelj i Zajmodavci ne pronađu novog izvršitelja u tim člankom određenom roku, da će se danom proteka roka od 12 mjeseci izvršiti prijenos ugovora o kreditu na Naručitelja pod istim uvjetima do konačnog pronalaska novog izvršitelja. Izvršitelj je dužan osigurati suglasnost Zajmodavca s takvim prijenosom u Ugovoru o kreditu.

143. Trebalo je utvrditi sadrži li članak 2.14 ugovora o JPP ugovor o prijenosu ugovora o kreditu ili sadrži ugovaranje tuženika da će ukoliko se ispune pretpostavke određene tim člankom (raskid ugovora o JPP i protek roka za pronalazak novog izvršitelja) prionuti sklapanju ugovora o prijenosu ugovora o kreditu, odnosno realizaciji dogovora da će izvršiti prijenos ugovora o kreditu. Iz sadržaja odredbe članka 2.14 jasno proizlazi da su stranke odredile da će, ukoliko budu ispunjene ostale pretpostavke izvršiti prijenos ugovora o kreditu. Tuženici su jasno kazali što žele učiniti u slučaju ispunjenja uvjeta iz članka 2.14 Ugovora, odnosno da će prenijeti ugovor o kreditu s drugotuženika na prvotuženika. Prijenos ugovora ne nastupa nikakvim automatizmom, već je za postizanje učinaka prijenosa ugovora nužno da strana ugovora koja prenosi ugovor i treći sklope ugovor o prijenosu ugovora. Članak 2.14 ugovoru o JPP ne sadrži ugovor o prijenosu ugovora o kreditu. To potvrđuje činjenica što u tom članku nije niti konkretiziran ugovor o kreditu koji se ima prenijeti, a nesporno je da je drugotuženik radi financiranja izgradnje dvorane s različitim bankama sklopio više ugovora o kreditu.

144. Naime, člankom 2. Dodatkom 1. ugovoru o JPP izmijenjena je definicija ugovora o kreditu tako da je određeno da ugovor o kreditu označava jedan ili više ugovora o kreditu sklopljenih između Izvršitelja i Zajmodavca u svrhu financiranja gradnje Dvorane odnosno Komercijalnih prostora, dakle sa svim njegovim dodacima (izmjenama i dopunama) i prilozima. Izvršitelj je ovlašten osigurati financiranje Dvorane i Komercijalnih prostora zaključivanjem posebnih ugovora o kreditu s različitim Zajmodavcem. Izvršitelj je obvezan zatražiti prethodnu suglasnost naručitelja na ugovor o kreditu.

145. Za razliku od toga prije izmjena učinjenih Dodatkom 1. ugovor o kreditu je bio definiran kao ugovor sklopljen između Izvršitelja i Zajmodavca u svrhu financiranja gradnje Dvorane i Komercijalnih prostora, sa svim njegovim dodacima (izmjenama i dopunama).

146. Člankom 3. Dodatka 1. ugovora o JPP izmijenjena je i definicija Zajmodavca i određeno je da je zajmodavac jedna ili više banaka ili drugih financijskih institucija koje su s izvršiteljem sklopile ugovor o kreditu u svrhu financiranja izgradnje Dvorane.

147. Zajmodavac je ugovorom o JPP, prije te izmjene bio definiran kao banka ili druga financijska institucija koja je s Izvršiteljem sklopila Ugovor o kreditu u svrhu financiranja izgradnje Dvorane i Komercijalnih prostora.

148. Iz izvješća o obavljenoj reviziji Državnog ureda za reviziju vidjeti je da je drugotuženik za financiranje izgradnje športske Dvorane koristio kredite poslovnih banaka i pozajmice privatnih partnera. Osim s tužiteljima, drugotuženik je sklopio i dva ugovora o kreditu sa Zagrebačkom bankom d.d. S tom bankom je u prosincu 2010. sklopio ugovor o kratkoročnom deviznom kreditu u iznosu od osam milijuna EUR i dodatak ugovoru, za potrebe financiranja dodatnih troškova nastalih radi projektnih izmjena gradnje Dvorane i opremanja športske dvorane, potom je s tom istom bankom sklopio ugovor o kratkoročnom deviznom kreditu u prosincu 2011. u iznosu od osam milijuna EUR radi pokrića prvog kredita. Na teret zgrade športske dvorane uknjiženo je pravo zaloga svih banaka s kojima je drugotuženik sklopio ugovore o kreditu.

149. Iz izmijenjene definicije ugovora o kreditu i zajmodavaca iz ugovora o JPP vidljivo je da se u trenutku sklapanja Dodatka 1. predvidjela mogućnost da drugotuženik izgradnju Dvorane i Komercijalnih prostora financira kreditima različitih banaka i da su sve te banke po ugovornoj definiciji Zajmodavci. Stoga i ta činjenica potvrđuje zaključak da je ugovorom o prijenosu ugovora bilo potrebno definirati ugovor o kreditu koji se prenosi, odnosno da članak 2.14. ne predstavlja ugovor o prijenosu ugovora već dogovor drugotuženika o tome da će u slučaju ispunjenja svih uvjeta ispunjenih člankom 2.14. pristupiti sklapanju ugovora o prijenosu konkretnog ugovora o kreditu. Osim toga, tuženici su u članku 2.14 napisali da će se izvršiti prijenos ugovora, dakle obaviti prijenos ugovora o kreditu ukoliko nastupe okolnosti iz članka 2.14, a taj prijenos ugovora je jedino moguće učiniti ugovorom o prijenosu ugovora koji tuženici, o tome nema spora, nisu sklopili.

150. Ni tužitelji ne spore da se prijenos ugovora čini ugovorom i baš su oni višekratno u ovoj parnici izjavljivali da je tužba posljedica činjenice što tuženici nisu ispunili obvezu odnosno nisu izvršili dospjelu obvezu prijenosa ugovora o kreditu. 151. Utoliko, sve da su i ostvarene ostale pretpostavke određene člankom 2.14 ugovora o JPP, dakle da je taj ugovor raskinut i da je bezuspješno protekao rok pronalaska novog izvršitelja, do prijenosa ugovora o kreditu nije moglo doći bez ugovora tuženika kojim prenose točno određeni ugovor o kreditu određenoga zajmodavca, pa stoga se ne može prihvatiti tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili utvrđenje da su prešla prava i obveze iz ugovora o kreditu s drugotuženika na prvotuženika. Utoliko je prvenstveno istaknuti tužbeni zahtjev trebalo odbiti, dakle odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

152. Tužitelji su istaknuli i zahtjev da sud odlukom prenese Ugovor o kreditu sklopljen 25. travnja 2008. između tužitelja i drugotuženika, s drugotuženika na prvotuženika. Zahtjev tužitelja da sud prenese ugovor nije osnovan, pa je stoga tužbeni zahtjev trebalo odbiti, dakle odlučiti kao u izreci presude pod točkom II. 153. Naime, osim što se sva prethodno navedena utvrđenja odnose i na ovaj zahtjev, kazati je i to da tužitelji svakako nemaju ovlaštenje tražiti konstitutivnu pravnu zaštitu istaknutu ovim tužbenim zahtjevom. Konstitutivnu zaštitu su ovlašteni tražiti tek oni kojima to pravo zakon izričito priznaje. Međutim tužitelji nisu ovlašteni zakonom tražiti da sud konstitutivnom odlukom intervenira u obveznopravni odnos tuženika na način da prenese ugovor s jednog na drugog tuženika, jer se prijenos ugovora čini ugovorom strane ugovora i treće osobe, dakle njihovom voljom, a ne odlukom suda.

154. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a te na temelju članka 155. ZPP-a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 132.722,80 EUR / 1.000.000,00 kn. Tuženici su u cijelosti uspjeli u parnici, pa su tužitelji dužni naknaditi im troškove izazvane vođenjem postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Pri tome treba uvodno reći da su tužitelji vrijednost predmeta spora označili u tužbi u iznosu od 1.327,36 EUR/10.001,00 kn. Prvotuženik je prigovorio da je vrijednost predmeta spora suviše nisko označena. Stoga je sud provjerio točnost naznačene vrijednosti te rješenjem poslovnog broja P- 511/2021-7 odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132.722,80 EUR/1.000.000,00 kn.

155. Kako se tužbeni zahtjev u ovoj parnici ne odnosi na novčanu svotu, pogrešno je stajalište prvotuženika da vrijednost predmeta spora mora odgovarati visini tražbine iz ugovora o kreditu. Naime, prema članku 40. stavku 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, s tim da je sud u tom slučaju ovlašten, temeljem članka 40. stavka 3. ZPP-a provjeriti točnost od tužitelja naznačene vrijednosti predmeta spora ukoliko po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika nađe da je vrijednost predmeta spora označena suviše nisko ili suviše visoko. U ovoj parnici istaknut je deklaratorni i konstitutivni zahtjev, pa se u nedostatku objektivnog kriterija za utvrđenje vrijednosti predmeta spora, ta vrijednost utvrđuje zapravo po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir različite okolnosti. Uzimajući u obzir činjenicu da su tužbeni zahtjevi u usmjereni na postizanje ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu, sud je smatrao primjerenim vrijednost predmeta spora odrediti u iznosu od 132.722,80 EUR / 1.000.000,00 kn.

156. Sud je priznao prvotuženiku kao potreban za vođenje ove parnice trošak sastava odgovora na tužbu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.659,03 EUR / 12.500,00 kn prema Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa), potom trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 25. svibnja 2022. u iznosu od 1.659,03 EUR / 12.500,00 kn (Tbr.9.1.Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 1. ožujka 2023. u iznosu od 2.488,55 EUR / 18.750,00 kn (Tbr.9.1.Tarife), trošak sastava podneska po punomoćniku odvjetniku od 4. srpnja 2022. u iznosu od 1.659,03 EUR / 12.500,00 kn (Tbr.8.1. Tarife) te trošak sastava podneska po punomoćniku odvjetniku od 10. siječnja 2023. u iznosu od 2.488,55 EUR / 18.750,00 kn (Tbr.8.1.Tarife). Stoga je sud prihvatio zahtjev prvotuženika da mu tužitelji naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 9.954,21 EUR / 75.000,00 kn.

157. Sud je odbio zahtjev prvotuženika da mu tužitelji naknade trošak sastava podneska po punomoćniku odvjetniku od 1. lipnja 2022. u iznosu od 1.659,03 EUR / 12.500,00 kn jer su uz taj podnesak dostavljene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesene povodom žalbe izjavljene protiv odluka donesenih u drugom postupku, pa nije riječ o podnesku definiranom Tbr.8.1. Tarife. Sud je odbio i zahtjev prvotuženika da mu tužitelji naknade trošak sastava podneska od 11. srpnja 2022. u iznosu od 1.659,03 EUR / 12.500,00 kn jer su u tom podnesku sadržani navodi koje je već prethodno prvotuženik iznio, što u odgovoru na tužbu, što u podnesku od 4. srpnja 2022., pa ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice. Nije potrebna za vođenje parnici niti radnja sastavljanja podneska od 9. siječnja 2023. i 16. siječnja 2023. jer je i u tim podnescima prvotuženik zapravo ponovio sve ono što je prethodno kazao, pa je sud odbio i zahtjev prvotuženika da mu tužitelji naknade troškove sastava podneska od 9. siječnja 2023. u iznosu od 2.488,55 EUR / 18.750,00 kn te trošak sastava podneska od 16. siječnja 2023. u iznosu od 2.488,55 EUR / 18.750,00 kn. Sud je odbio i zahtjev prvotuženika da mu tužitelji naknade trošak sudske pristojbe sastava odgovora na tužbu u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn. To stoga što sukladno članku 4. stavku 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18., dalje: ZSP) obveza plaćanja sudske pristojbe odgovora na tužbu za tuženika nije još nastala, jer obveza plaćanja sudske pristojbe odgovora na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u sporu, što u konačnici znači da tuženik ovaj trošak nije niti imao. Sud je odbio i zahtjev prvotuženik da mu tužitelji naknade trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR / 5.000,00 kn jer je prema članku 3. ZSP-a dužna platiti pristojbu za odluku prvostupanjskog suda stranka koja pokreće postupak, u ovom slučaju tužitelji, a ne prvotuženik. 158. Sud je dakle odbio zahtjev prvotuženika da mu tužitelji naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 9.290,60 EUR / 70.000,00 kn. 159. Sud je priznao drugotuženiku zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i to trošak sastava podneska po punomoćniku odvjetniku od 14. studenoga 2022. u iznosu od 124,43 EUR / 937,50 kn (Tbr.8.3. Tarife), trošak sastava podneska po punomoćniku odvjetniku od 27. prosinca 2022. u iznosu od 2.488,55 EUR / 18.750,00 kn (Tbr.8.1.Tarife) i trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu koje je održano 1. ožujka 2023. u iznosu od 2.488,55 EUR / 18.750,00 kn (Tbr.9.1.Tarife). Dakle, sud je prihvatio zahtjev drugotuženika da mu tužitelji naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.101,53 EUR / 38.437,47 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate, sukladno članku 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 80/22) po stopi određenoj sukladno članku 29. stavku 2. ZOO- a, koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

160. Sud je odbio zahtjev drugotuženika da mu tužitelji naknade trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn. To stoga što sukladno članku 4. stavku 1. t. 2. ZSP-a obveza plaćanja sudske pristojbe odgovora na tužbu za tuženika nije još nastala, jer obveza plaćanja sudske pristojbe odgovora na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u sporu, što u konačnici znači da tuženik ovaj trošak nije niti imao. Sud je odbio i zahtjev drugotuženika da mu tužitelji naknade troškove sastava podneska od 2. siječnja 2023. i 19. siječnja 2023. u ukupnom iznosu od 4.977,10 EUR / 37.500,00 kn jer nisu bili potrebni za vođenje parničnog postupka, s obzirom da sadrže ponavljanje navoda koje je drugotuženik iznio u podnesku od 27. prosinca 2022. Sud je odbio i zahtjev drugotuženika da mu tužitelji naknade više traženi trošak sastava podneska od 14. studenoga 2022. u iznosu od 2.364,12 EUR / 17.812,50 kn jer taj podnesak po svom sadržaju ne predstavlja podnesak određen Tbr.8.1. Tarife. Sud je odbio i zahtjev drugotuženika da mu tužitelji naknade trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 124,43 EUR / 937,50 kn jer na tom ročištu drugotuženika nije zastupao punomoćnik iz reda odvjetnika. Dakle, sud je odbio zahtjev drugotuženika da mu tužitelji naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.797,46 EUR / 58.749,96 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude do isplate.

161. Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u izreci rješenja pod točkama II, III, IV i V.

U Splitu 17. travnja 2023.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvjetničko društvo Gugić, Kovačić & Krivić, Zagreb

- Odvjetničko društvo Madirazza & partneri, Zagreb

- Odvjetnik Kruno Peronja, Split

- Odvjetnik Vjekoslav Mladineo, Split

- u spis

Broj zapisa: 9-30857-a3243

Kontrolni broj: 075ec-72abb-1063b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ANA MISIR ŠARIĆ, L=SPLIT, O=TRGOVAČKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.