- 1 -              Rev 1306/2022-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1306/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice S. I. iz Z., OIB: … , koju zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika-protutužitelja S. H. d.o.o. Z., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnica I. P. Š., odvjetnica u Z., radi nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-371/2022-3 od 8. travnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5540/18-84 od 9. travnja 2021. koja je ispravljena rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5540/2018-88 od 23. srpnja 2021., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-371/2022-3 od 8. travnja 2022. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-5540/2018-88 od 23. srpnja 2021. pod točkom I. izreke utvrđeno je da nije dopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika od 6. studenoga 2013. tuženika-protutužitelja (dalje tuženik) te da radni odnos tužiteljice-protutuženice (dalje tužiteljica), nije prestao. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na rad sukladno ugovoru o radu od 1. lipnja 2005. i aneksu ugovora o radu od 1. rujna 2006., 1. veljače 2007., 1. rujna 2007., 30. prosinca 2011., 1. lipnja 2012. i 16. rujna 2013., tako da joj ponovo povjeri poslove radnog mjesta senior voditelj kategorije (voće i povrće), a za slučaj nemogućnosti postupanja tuženika na navedeni način, naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na rad sukladno ugovoru o radu od 1. lipnja 2005. i citiranim aneksima tog ugovora o radu, na radno mjesto koje po koeficijentu, bodovima u plaći, kao i stručnoj spremi i radnim sposobnostima tužiteljice odgovara radnom mjestu na koje je tužiteljica bila raspoređena prije donošenja pobijane odluke o otkazu. Pod točkom III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim tuženik traži sudski raskid ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom s danom 3. travnja 2014. i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2021. do isplate.

 

2.              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda ispravljena rješenjem istog suda, a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

3.              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na čl. 382.a st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu ili samo drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4.              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5.              Revizija je neosnovana.

 

6.              Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7.              Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

8.              Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP jer je sud ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno kako to propisuje čl. 8. ZPP-a pa je tako ocijenio i iskaz svjedoka A., a svoj zaključak o zaduženjima i obvezama radnog mjesta tužiteljice sud nije temeljio samo na opisu radnog mjesta tužiteljice već i na ostalim provedenim dokazima (npr. iskazima svjedoka).

 

9.              Tuženik ističe i počinjenje povrede propisane čl. 386. st. 2. ZPP međutim isticanje takve povrede je neodređeno budući da navedeni članak propisuje mogućnost podnošenja revizije zbog čitavog niza povreda (čl. 354. st. 2. toč. 6., 7., 8., 10., 11. i 12. ZPP) pa kako tuženik nije pobliže naveo na koju točno povredu ukazuje, to ovaj sud nije niti mogao uzeti u obzir pozivanje na takvu neodređenu povredu.

10.              U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, valja reći da prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji (koje su usmjerene na činjenicu odgovornosti tužiteljice za povrede obveza iz radnog odnosa, na njen utjecaj na kvalitetnije projekcije, narudžbe, praćenje tržišta).

 

11.              Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik upire u reviziji.

 

12.              Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja i vraćanje na rad te određivanje sudskog raskida.

 

13.              Među strankama je sporno je li tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, sukladno odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/2009, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR) te je li osnovan sudski raskid radnog odnosa na zahtjev poslodavca prema čl. 117. st. 2. ZR.

 

14.              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu od 1. lipnja 2005. i aneksa ugovora o radu bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu senior voditelj kategorije (voća i povrća),

 

- da je tuženik 6. studenog 2013. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja,

 

- da su kao otkazni razlozi navedeni: pogrešno određivanje cijene u odnosu na konkurenciju, narudžba pogrešne količine robe, dogovaranje loše kvalitete robe, isticanje pogrešne deklaracije na robi,

 

- da je tuženik 14. listopada 2013. dao tužiteljici pisanu opomenu zbog teže povrede radne obveze- neodgovornog obavljanja radnih zadataka, a propust se sastojao u tome da je radnica neodgovarajućom kontrolom isporučenog artikla na akciji te navođenjem pogrešnih podataka o artiklu na plakatu kojim se akcija komunicira prema kupcima na prodajnom mjestu, počinila težu povredu radne obveze, budući da su isti mogli dovesti do pritužbe od strane kupaca, kazne u slučaju gospodarske inspekcije te općenito narušenja imidža Bille; putem TV reklame kupcima je reklamirana akcija za jabuke I klase, dok je na deklaracijama i na plakatu unutar prodajnog prostora predmetni artikl označen kao jabuka II klasa,

 

- da je na opomenu 22. listopada 2013. tužiteljica dostavila pisanu obranu jer ne snosi odgovornost, a poslodavcu nije nastala nikakva šteta, nisu oštećeni kupci,

 

- da je 28. listopada 2013. poslodavac pozvao tužiteljicu na razgovor zbog niza učestalih i brojnih propusta u izvršavanju radnih obveza te da je tužiteljica odbila dalje razgovarati te se naprasno i svojevoljno udaljila sa sastanka,

- da je u opisu radnih zadataka tužiteljice nabava robe, aktivnosti vezane uz prodaju, kontakti s dobavljačima, vođenje zaposlenika i međunarodna suradnja,

 

- da u opisu posla tužiteljice ne postoji kao odgovornost ili zadatak samostalna nabava artikala i odlučivanje o akcijama te da tužiteljica nije mogla sama odlučiti ni o nabavi artikla, niti o količini, već je mogla istaknuti prijedlog, koji je bio utemeljen na bazi podataka,

 

- da je skladište bilo zaduženo za kontrolu kvalitete robe,

 

- da je za točnost i ispravnost deklaracije odgovarao tuženik kod direktne kupovine robe, odnosno poseban odjel uvoza koji je davao tekst deklaracije, dok su se na skladištu lijepile te deklaracije, a ukoliko je dostavljač dostavljao robu, dostavljač je bio odgovoran za deklaraciju,

 

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljica bila u potpunosti samostalna u procjeni akcija,

 

- da je prevelika količina robe na skladištu uobičajena i za nju postoji procedura,

 

- da tuženik ničim nije argumentirao količine pojedinih naručenih artikala, koje bi bile prevelike ili pak nedostatne.

 

15.              Odlučujući o tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključivši da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR jer tužiteljica nije odgovorna za učinjene propuste s obzirom da ne postoji potpuna samostalnost i odgovornost tužiteljice za naručivanje robe niti je tužiteljica odgovorna za kvalitetu robe, točnost i ispravnost deklaracije. Nadalje, sudovi su odbili i protutužbeni zahtjev za sudski raskid radnog odnosa prema čl. 117. st. 2. ZR jer isključivo okolnost da je tužiteljica 28. listopada 2013. napustila sastanak ne dokazuje da tužiteljica ne bi bila u stanju odgovorno i kvalitetno obavljati povjerene joj radne obveze niti bi to ukazivalo na gubitak povjerenja poslodavca u tužiteljicu.

 

16.              Iz revizije tuženika proizlazi da reviziju podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17.              Odredbom čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

18.              U situaciji kada iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da ne postoji potpuna samostalnost i odgovornost tužiteljice za naručivanje robe s obzirom da je tužiteljica bila ovlaštena samo staviti prijedlog utemeljen na bazi podataka niti je tužiteljica odgovorna za kvalitetu robe, točnost i ispravnost deklaracije i prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu prema čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR.

 

19.              Činjenica da je tužiteljica naprasno napustila sastanak ne predstavlja okolnost zbog koje bi bio opravdan redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika, a otvaranje bolovanja ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu niti je to kao niti odbijanje javljanja predstavnici radničkog vijeća navedeno kao razlog za otkaz ugovora o radu pa isto nije niti relevantno za odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

20.              U odnosu na revizijske navode tuženika da je tužiteljica odbila slijediti upute, komentare i sugestije neposredno nadređenog, valja reći da zbog tih razloga tužiteljici nije niti otkazan ugovor o radu odlukom tuženika od 6. studenoga 2013. pa ti navodi nisu relevantni za odluku o otkazu ugovora o radu jer je sud vezan isključivo otkaznim razlozima koji su navedeni u odluci o otkazu ugovora o radu.

 

21.              Vezano za pozivanje tuženika na odluke revizijskog suda broj: Revr-115/09 od 29. travnja 2009. i Rev-3731/2018-2 od 19. studenog 2020. valja reći da te odluke nisu relevantne za odluku u ovoj pravnoj stvari jer je tužiteljici dan redovni otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, a ne izvanredni otkaz ugovora o radu zbog gubitka povjerenja poslodavca u radnika kao što je slučaj u navedenim odlukama.

 

22.              Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili protutužbeni zahtjev tuženika kao poslodavca za sudski raskid radnog odnosa iz čl. 117. st. 2. ZR jer i prema shvaćanju ovog suda činjenica da je tužiteljica napustila sastanak ne predstavlja okolnost koja bi ukazivala na nemogućnost nastavljanja radnog odnosa s obzirom da navedeno predstavlja iznimku te ne dokazuje redovitost u ponašanju tužiteljice niti da zbog te okolnosti tužiteljica ne bi mogla nastaviti rad kod tuženika.

 

23.              Slijedom svega iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 30. siječnja 2024.