REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-95/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda J. B. i D. J. iz N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice, protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-260/2019-32 od 24. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Pr-260/2019-32 od 24. veljače 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava njegova odgovora na žalbu tuženice.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, da tužitelju D. Š. iz R., OIB: …, isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 6.695,59 eura[1] /50.447,91 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, koja teče do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

- za mjesec ožujak 2014. na iznos od 952,39 eura/7.175,78 kuna, od 15.04.2014.,

- za mjesec travanj 2014. na iznos od 666,30 eura/5.020,21 kuna, od 15.05.2014.,

- za mjesec svibanj 2014. na iznos od 645,70 eura/4.864,99 kuna, od 15.06.2014.,

- za mjesec lipanj 2014. na iznos od 354,32 eura/2.669,60 kuna, od 15.07.2014.,

- za mjesec srpanj 2014. na iznos od 203,51 eura/1.533,32 kuna, od 15.08.2014.,

- za mjesec kolovoz 2014. na iznos od 75,20 eura/566,59 kuna, od 15.09.2014.,

- za mjesec studeni 2014. na iznos od 801,69 eura/6.040,30 kuna, od 15.12.2014.,

- za mjesec prosinac 2014. na iznos od 591,96 eura/4.460,14 kuna, od 15.01.2015.,

- za mjesec veljaču 2015. na iznos od 340,81 eura/2.567,87 kuna, od 15.03.2015.,

- za mjesec ožujak 2015. na iznos od 287,43 eura/2.165,65 kuna, od 15.04.2015.,

- za mjesec travanj 2015. na iznos od 459,43 eura/3.461,56 kuna, od 15.05.2015.,

- za mjesec svibanj 2015. na iznos od 447,62 eura/3.372,61 kuna, od 15.06.2015.,

- za mjesec lipanj 2015. na iznos od 406,82 eura/3.065,21 kuna, od 15.07.2015.,

- za mjesec srpanj 2015. na iznos od 462,41 eura/3.484,06 kuna, od 15.08.2015., u roku od osam dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.891,30 eura/14.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. veljače 2023. do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od osam dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim.“

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnome, ističe da je tužitelj u utuženom razdoblju bio raspoređen na radnom mjestu zapovjednika ophodnog broda tip B i posljedično tome ukazuje na opis i opseg njegovih poslova. U tom razdoblju je plaća tužitelja, koja se sastoji od osnovne plaće i dodataka za rad na poslovima s posebnim uvjetima (specifičnost policijske službe uključuje dodatke na plaću za povećanu opasnost za život i zdravlje policijskog službenika, osobno policijsko zvanje, odgovornost u sustavu hijerarhije rukovođenja) bila regulirana tada važećim propisima, Zakonom o policiji („ Narodne novine“ broj: 129/00, 41/08, 76/00, 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 – dalje: ZOP), Uredbom o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“ broj: 129/11, 82/12, 25/13, 140/13, 32/15, 40/15, 40/16, 11/17, 129/17, 5/18, 66/18, 09/18 i 24/19 dalje: Uredba) i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, te se sukladno ZOP policijska služba organizira na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno. Policijski službenik dužan je u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj i koji uključuje: rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotom, nedjeljom, blagdanima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad na drugačiji način. Tužitelj je službu obavljao u Postaji pomorske policije R. ili je bio upućivan da službu obavlja na terenu odnosno na policijskom plovilu. Za vrijeme terenskog rada tužitelju su isplaćeni dodaci za rad na terenu i plaća za stvarno odrađeni redovan rad te dodaci za rad u smjeni, dodaci za rad u turnusu, dodaci za rad noću, subotom i blagdanom te dodaci za prekovremeni rad za angažiranje izvan redovnog rasporeda rada. U utuženom razdoblju na snazi je bio prvo Kolektivni ugovor za državne službenike („Narodne novine“ broj: 104/13, 104/13 - Dodatak I., 150/13 - Dodatak II.) od 1. kolovoza 2013. do 1. kolovoza 2016. godine. Prema odredbi čl. 44. st. 1. KU osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Prema stavku 4. istog članka za vrijeme provedeno na pasivnom dežurstvu (pripravnost za rad), utvrđeno temeljem službene evidencije o satima provedenim na pasivnom dežurstvu, službeniku i namješteniku isplatit će se 10% satnice redovnog rada u tekućem mjesecu za svaki sat pasivnog dežurstva. Stavkom 11. određeno je ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno. Prema stavku 15. umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Nadalje, ukazuje na odredbu čl. 56. st. 7. KU prema kojem pored terenskog dodatka službenik i namještenik ima pravo i na dodatke iz članka 44. ovog Ugovora za svaki stvarno odrađeni sat rada. Temeljem članka 57. KU, ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Obzirom na navedeno ukazuje da prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj tijekom vremena trajanja radnih naloga bio raspoređivan na višednevne službe na moru tijekom kojeg je vremena cijelo vrijeme morao boraviti na brodici na način da je tijekom cijelog razdoblja morao biti na radnom mjestu i izvršavati ili biti spreman izvršavati radne zadaće koje su obuhvaćale aktivno dežurstvo, organiziran 24-satni nadzor nad plovilom kroz aktivna dežurstva na plovilu i kroz cijelo vrijeme rada, a što je pogrešno, budući sud cijelo razdoblje provedeno na plovilu stavlja u kategoriju aktivnog dežurstva ne utvrđujući tom prilikom stvarno odrađene sate tužitelja, a što je u konačnici u suprotnosti i sa odredbom čl. 57. KU, iz kojeg jasno proizlazi da se vrijeme provedeno na prijevoznom sredstvu, u ovom slučaju plovilu koje se ne može ili ne smije napustiti, izvan stvarno odrađenih sati rada, smatra pasivnim dežurstvom. Osim toga smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je tuženica pri obračunu plaće policijskih službenika koji su službu obavljali na terenu - na policijskom plovilu u obzir uzela broj radnih sati utvrđenih radnim nalogom za svakog djelatnika, a ne broj stvarno provedenih radnih sati na brodu obzirom da djelatnici nakon obavljenog posla nisu mogli kao ostali djelatnici otići kući već su morali ostati na brodu. Sati rada utvrđeni radnim nalogom i ostalim evidencijama za obračun plaće su stvarno odrađeni sati rada. Svim policijskim službenicima se za obračun plaće uzimaju stvarno odrađeni sati rada. Boravak na terenu mimo stvarno odrađenih sati rada ne može biti osnova za isplatu uvećane plaće, bilo da je to na brodu, bilo u okviru smještaja na području druge policijske uprave, odnosno za vrijeme kada policijski službenici ne obavljaju službu ali nisu u mogućnosti otići kući. Pri tome posebno naglašava da se radi o terenskom radu pa tužitelj kao ni drugi državni službenici kada su više dana na terenu ne mogu ići kući već su u terenskom smještaju pri čemu ukazuje i na pravom shvaćanju izraženom u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: Prs-70/2009 od 23. prosinca 2019. U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da tuženica nije donijela odluku o preraspodjeli radnog vremena, ukazuje da je tuženica državno tijelo te da je radno vrijeme državnih službenika i namještenika propisano Kolektivnim ugovorom te nije predviđena mogućnost preraspodjele radnog vremena i pri tome se poziva na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora broj: 2/8 od 13. lipnja 2013. Osim toga, ističe i da je radno vrijeme policijskih službenika propisano je ZOP i Pravilnikom o unutarnjem redu, a ne odredbama ZOR. Ukazuje i na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te pojedinih županijskih sudova te prigovara nalazu i mišljenju vještaka. Osim toga, ističe i da je na tužitelju teret dokaza postojanja i visine njegove novčane tražbine odnosno opsega prekovremenog rada, točnije konkretno koliki broj prekovremenih sati je odradio kada se nije odmarao i kada ih je odradio, a što tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao. Posljedično tome pogrešna je i odluka o troškovima postupka.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se ona preinači na način da se kao neosnovan odbije zahtjev tužitelja.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu. Ujedno zahtjeva i naknadu troškova odgovora na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe čl. 365. ZPP, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

5.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a kako niti sama žaliteljica ni izrekom, a niti sadržajno ne ukazuje na određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je navodno počinio prvostupanjski sud ističući da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, to ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

6. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. 7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od 6.695,59 eura[1] /50.447,91 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja novčana tražbina se odnosi isplatu razlike u naknadi plaće za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), a koji rad je tužitelj odradio u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015., utemeljen na odredbama čl. 86. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09) odnosno sadržajno istovjetnim odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14 - dalje ZR/14), čl. 92. ZOP i čl. 44. KU.

8. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP ):

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženice, raspoređen u Policijsku upravu P.-g., Postaju pomorske policije R., na radnom mjestu zapovjednika na ophodarskom brodu tipa "B", na kojem su bila četiri člana posade na poslovima policijskog službenika, s time da im je posao bio organiziran u vidu višednevnih službi na moru, ovisno na koji teren idu;

- da je tuženica tijekom utuženog razdoblja tužitelju izdavala višednevne radne naloge, i na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za utuženo razdoblje isplatila plaću;

- da tijekom obavljanja navedenih radnih naloga tuženice u službi na plovilu, na moru u utuženom razdoblju ne može i nije smio napuštati brod danju, ni noću sve sukladno odredbama Naputka o načinu dnevnog raspoređivanja policijskih službenika i vođenju Registra službenih poslova, koji je donio ministar unutarnjih poslova na temelju odredbe čl. 42. st. 5. ZOP;

- da mu pri tome ( obavljanju tih radnih naloga) tuženica nije uručila rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana i o radu u turnusu, kao ni da su ta rješenja uopće donesena;

- da je 31. kolovoza 2015. tužitelju, kao policijskom službeniku prestala služba s pravom na mirovinu;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko- računovodstvene poslove Ž. D., mag.oec, a sukladno nalogu prvostupanjskog suda i dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju utvrđena razlike naknada plaće tužitelja po osnovi prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada subotom i nedjeljom, za razdoblje od u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015., a u odnosu na isplaćenu naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 6.695,59 eura[1] /50.447,91 kn;

9. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje u ovom dijelu, obzirom i na žalbene navode žaliteljice nije ni sporno, prvostupanjski sud je uz primjenu odredaba čl. 42. st. 2., čl. 43. st. 2. i čl. 86. ZR/09 te odredaba čl. 44. KU, kao osnovan prihvatio ovakav zahtjev tužitelja, zaključujući, u bitnome, da prema službenim evidencijama tuženice o radnom vremenu tužitelja je jasno da rad tužitelja, zbog specifičnosti poslova pomorske policije, nije bio, niti po logici stvari može biti, organiziran kao redovan rad, od ponedjeljka do petka, po osam sati dnevno, tjedno 40 sati tjedno, već je isti bio organiziran kroz višednevne službe na moru, odnosno rad na plovilu nije određen na način da se plovi 8 ili 12 sati dnevno nakon čega se odmara sljedećih 12 sati, već se služba obavlja po potrebi ili pozivu te nema dnevnog niti tjednog odmora. Posljedično tome prvostupanjski sud, a cijeneći pri tome i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama poslovni broj: Revr-1318/2016 od 26. listopada 2016., Revr-1925/2018 od 21. listopada 2020. i Revr-1676/2015 od 11. travnja 2017., zaključuje da tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, a što nije u suprotnosti s normama europskog prava jer je tužitelju isplaćena naknada za pasivno dežurstvo i naknada za izvršeni prekovremeni rad temeljem izdanih radnih naloga za obavljane intervencije izvan redovnog radnog vremena. Dakle, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke obzirom da iz iskaza svjedoka i samog tužitelja nedvojbeno proizlazi da su isti i odmarali i spavali.

10. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica izjavljenom žalbom.

11. Odredbom čl. 42. st. 1. ZR/09 propisano je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

12. Obzirom na činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, koje obzirom na žalbu žaliteljice u ovom dijelu nije sporno, da je tužitelj u utuženom razdoblju, tijekom višednevne službe na plovilu bio u obvezi obavljati poslove odnosno biti spremni obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smiju napuštati ili po potrebi i nalogu pretpostavljenih na kopnu, to se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, takav režim rada ne može smatrati pasivnim dežurstvom u smislu odredbe čl. 57. KU, već ovakav način rada odgovara pojmu radnog vremena kako je definiran odredbom članka 42. ZR., a sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, pa je žalbu žaliteljice u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

12.1. Naime, pasivno dežurstvo, koje je imala u vidu tuženica prilikom obračuna plaće za sate rada na brodu, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstava ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac, već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada. Međutim, u konkretnom slučaju, kao što je to i prethodno navedeno, to nije bio slučaj jer je tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme obavljanja radnih naloga tuženice bio na brodu, a tuženica tijekom postupka nije dokazala niti je pokušala dokazati da je izvršila preraspodjelu radnog vremena (čl. 47. ZR), pa posljedično tome prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelju pripada pravo na utuženu razliku plaće.

12.2. Pri tome valja istaknuti da nije sporno da je prema odredbi čl. 41. ZOP proizlazi da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu se raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8 do 16 sati i da iznimno, ministar može ovisno o potrebama određen službe, mjesnim prilikama odnosno za pojedine službenike odrediti početak radnog vremena i na drugi način te da prema odredbama čl. 41. KU plaća državnog službenika i namještenika sastojala se od osnovne plaće i dodataka, odredbom članka 44. stavka 1. KU kao dodaci su uz ostalo, propisani dodatak za rad noću 40%, za prekovremeni rad od 50%, za rad subotom 255, nedjeljom 35%, i dodatak za rad blagdanom, neradnim danom i na Uskrs od 150%, koji se u smislu odredbe stavka 2. istog zakonskog članka KU ne isključuju te da prema odredbi čl. 44. st. 11. KU, u slučaju kada je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno i da je odredbom čl. 82. st. 1. ZR propisano da poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, dakle u ovom slučaju i dodataka pripadajućih u smislu odredbe članka 44. KU.

12.3. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda ( čl. 8. ZPP) te sadržaj ovih zakonskih odredbi, kao i odredbu članka 44. st. 11. KU, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati prekovremeni rad za koji je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka u bruto iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, radi čega je i žalbu žaliteljice valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovanu, a sve ovo i iz razloga što su iz obračuna prekovremenih sati izuzeti sati odmora (po 8 sati dnevno), pa je utvrđena razlika plaće koju je tužitelju dužna isplatiti tuženica utvrđena samo za sate stvarno odrađenog rada, posljedično čemu valja ocijeniti, ako neosnovane žalbene navode žaliteljice kojima to osporava zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o pojmu radnog vremena i pasivnog dežurstva.

12.4. Pri tome u odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih županijskih sudova, valja istaknuti da ona nisu primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja.

13. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

14. Tijekom žalbenog postupka tužitelj je zahtijevao naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove odgovora na žalbu tuženice, ali je ovaj njegov zahtjev valjalo, kao neosnovan odbiti jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice ( čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP), pa je posljedično tome odlučeno kao u izreci pod točkom II. ove presude.

Pula - Pola, 17. travanj 2023.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris