Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62: P-1213/2019-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja B. M., OIB: …, iz D. M., P., zastupan po punomoćnici Ž. K.-T., odvjetnici iz Đ., protiv tuženika A. … d.d., OIB:…, sa sjedištem u Z., S. … zastupana po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. ožujka 2023., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude 14. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu bez depozita, br. 5140030250-62000162316/2007, od dana 28. svibnja 2007., a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika D. Đ., iz D. M., T. A. S. 11, br. OV.-4568/07-1, dana 30. svibnja 2007. godine, zaključenog između tužitelja B. M., OIB:… iz D. M., P. …, kao korisniku kredita i tuženika A, ,,, d.d., OIB:,… iz Z., S…, kao kreditora, i to:

-čl. 4. koji glasi:"…kamatna stopa promjenjiva…",

-čl. 4. koji glasi: "Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.".

II. Utvrđuju se ništetnim dio odredbi Ugovora o kreditu bez depozita, br. 5140030250-62000162316/2007, od dana 28. svibnja 2007., a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika D. Đ., iz D. M., T. A. …, br. OV.-4568/07-1, dana 30. svibnja 2007. godine, zaključenog između tužitelja B. M., OIB:… iz D. ., P…, kao korisniku kredita i tuženika A. … d.d., OIB:…, iz Z., S. …, kao kreditora, i to:

-čl. 2. koji glasi:"…CHF odnosno u protuvrijednosti od kn po srednjem tečaju

HNB-a na dan korištenja kredita.",

-čl. 3. toč. 3. koji glasi: "…podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća…",

-čl. 3. toč. 4. koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB-a na da plaćanja.".

III. Nalaže se tuženiku A. … OIB: …,[1] iz Z., S. …, da tužitelju B. M., OIB: …, iz D. M., P. …, isplati iznos od 2.661,58 EUR / 20.053,70 HRK na ime preplaćenih kamata, iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, koja teče od dana 30. rujna 2015. godine, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.593,90 EUR¹ / 19.543,74 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 14. travnja 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika S. … d.d., Podružnica D. M. sklopio ugovor o kreditu broj: 5140030250-62000162316/2007. Temeljem navedenog ugovora tuženik je - kao kreditor, tužitelju - kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je ugovoren na 15 godina, a godišnja kamatna stopa na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je iznosila 4,40% godišnje. Sukladno čl. 3. točka 2. tog ugovora tužitelj je bio dužan plaćati kamatu po godišnjoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. Tužitelj ne raspolaže svim podacima o izmjeni kamatne stope, već je zaprimio obavijesti tuženika o jednostranoj promjeni kamatne stope i to: 11. prosinca 2008., 04. studenog 2010., 30. prosinca 2013., 15. lipnja 2016., 02. lipnja 2017., 04. prosinca 2017., kao ni podacima o tečaju koji je tuženik primjenjivao na dan uplate niti ostatku dugovanja po predmetnom kreditu. Otplata navedenog kredita je još uvijek u tijeku.

1.1. Tužitelj je s H. zaključio Aneks uz ugovor o kreditu br. 5140030250- 62000162316/2007 dana 20. siječnja 2016.,a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Z. S. iz D. M., broj OV-150/16 od 20. siječnja 2016., a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.2. Prema čl. 2. Aneksa, a po izračunu tuženika, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosio je 12.260,67 EUR-a, a iznos preplate po kreditu iznosio je 2.974,92 eura, odnosno 22.704,82 kn. Nakon obračuna učinka konverzije i učinka nastalih u prijelaznom razdoblju preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 2.974,92 EUR-a, odnosno 22.704,82 kn. Nakon obračuna učinka konverzije i učinka nastalih u prijelaznom razdoblju, prostali iznos neotplaćen (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 12.260,67 EUR-a i to isključivo na temelju tuženikova izračuna.

1.3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 04.07.2013.godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje, da je između ostalih banaka i tuženik (V.-tuženik) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.4. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena su stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. 7. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je utvrđeno kako su tužene banke, između ostalih, i ovdje tužena, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s potrošačem, te je ista odredba ništetna.

1.5. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točci I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje kako su tužene banke, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

1.6. Dakle, naprijed navedenim presudama je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđena u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično određuje i Zakon o zaštiti potrošaka, koji u odredbi čl. 138.a navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.7. Tužitelj nije u cijelosti otplatio predmetni kredit, a ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ništetni ugovor ne može konvalidirati u valjani pravni posao. Prema odredbi čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan onda kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužitelj smatra da ima pravo i pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, a nije ga niti izgubio kada su stranke sklopile Aneks uz taj ugovor na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – tzv. konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnoj klauzulom u EUR- kojim su se odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope, iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te o raspolaganju preplatom.

1.8. Kako tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem niti potpunom dokumentacijom da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zateznu kamatu, iznos tužbenog zahtjeva je postavljen okvirno, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tužene prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl.186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta do 20. 01. 2016. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio od ukupno plaćenog iznosa je preplata i kamatne stope i tečajne razlike pa tužitelj smatra da mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., naravno umanjen za već priznati iznos konverzijom kredita.

1.9. Stoga tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude u stavku 1. i 2., kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa od ukupno 12.000,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji će zahtjev za isplatu biti specificiran po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju.

2. Podneskom od 21. veljače 2023. tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev u točci 3. na isplatu iznosa od ukupno 2.661,58 eura / 20.053,70 kn na ime preplaćenih kamata i iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude. Ujedno je predložio da sud obveže tuženika na naknadu troška ovog parničnog postupka.

3. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 35-39 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

3.1. Naime, tuženik prigovora da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da se počevši od 1. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 142/2013, dalje: ZPK). Također, tuženik smatra da na konkretni slučaj nisu primjenjive presude na koje se tužitelj poziva, i to presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presuda Vrhovnog suda RH u predmetu broj Revt-249/2014, a na temelju čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. U citiranim kolektivnim sporovima sudovi su ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u svim ugovorima bile nepoštene, a time i ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, a zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik također ističe da u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete pa je bespredmetno pozivanje na obvezatnost presude iz kolektivnih sporova.

3.2. Postupanje tuženika je, kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i za vrijeme trajanja ugovorne obveze bilo u potpunosti sukladno svim važećim kogentnim propisima, odnosno tuženik je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. Tuženik sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 1.siječnja 2014., tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita).

3.3. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. P. M., dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prema kojem "… ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno".

3.4. Odredba o kamatnoj stopi je u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 269. st. 2. i čl. 272.).

3.5. Dalje tuženik ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, tuženik tvrdi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a podredno ističe kako su iste odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu jasne, uočljive i lako razumljive te stoga sukladno čl. 84. ZZP/2003, odnosno čl. 99. ZZP/2007., nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik ističe da je radnik banke ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli, a dodatno je tužitelju sve to pojašnjeno i od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora o kreditu.

3.6.Prema navodima tuženika, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Smatra da je tužitelj očito dobrovoljno pristao na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te ni u jednom trenutku nije tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Također je tužitelj pristao upravo na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iako je tuženik nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite.

3.7. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. U svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima tuženik je upozoravao na rizike koji proizlazi iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno u svom glasilu pod nazivom "Hypo Times" iz 2005., koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese tuženik je upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja. Također navodi da su i guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.

3.8. Prema mišljenju tuženika, tužitelju je bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno tužitelj je mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice koje ta odredba može uzrokovati tužitelju te da su mu te posljedice bile prihvatljive, a što proizlazi iz činjenice da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imao mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutu, a koju mogućnost nikada nije iskoristio te nikada nije podnio zahtjev za konverziju u drugu valutu.

3.9. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja te predlaže da sud tužbu odbaci zbog nedostatka pravnog interesa, a podredno da ju odbije kao neosnovanu, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tuženika, tužitelj u podnesku od 03. ožujka 2020. (list 194-195) ističe da se protivi svim navodima iz odgovora koji su u suprotnosti s tužbenim navodima. Smatra da se radi o pravnom pitanju o kojem su Županijski sud i Vrhovni sud RH već zauzeli stav. U odnosu na prigovor zastare tuženika, navodi da je ovo pitanje riješeno po kolektivnoj tužbi "Potrošač" i izraženo u odluci Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13. Pored toga, tužitelj ističe da je glede zastare zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., a koji pravni stav govori da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U privitku podneska tužitelj je dostavio odluku VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a iz koje je odluke razvidan stav ovog suda vezano za valutnu klauzulu. Istim podneskom tužitelj je uredio točku treću tužbenog zahtjeva, potražujući isplatu iznosa preplaćenih kamata te iznos razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a koje će iznose tužitelj naknadno specificirati nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

5. Tuženik se u podnesku od 18. lipnja 2020. (list 224-229 spisa) protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj podneskom tužitelja 3. ožujka 2020. g.. Nadalje, tuženik ukazuje kako neosnovanost tužiteljevih navoda o utjecaju provedene konverzije proizlazi iz stajališta kojeg je Vrhovni sud RH zauzeo u oglednom postupku u rješenju Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine.

5.1. U vezi s navodima tužitelja da konvalidacija ništetnih ugovora nije moguća pa da Aneks uz Ugovor o kreditu kojega je sklopio s tuženikom nije od utjecaja na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., odnosno da se u konkretnom slučaju ni ne može primijeniti navedeno pravilo općeg obveznog prava, jer prisilni propis čl. 19.e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) propisuje da u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona, kao i cit.: „taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

5.2. Nadalje, s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv E. B. H. … od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi, stoga nema mjesta ni primjeni stavova iz navedene presude na činjenice predmetnog slučaja.

5.3. U vezi s naprijed navedenim, tuženik smatra da su parnične stranke Aneksom uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu; da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju je propisao zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja te da je tražbina tužitelja iz ovog postupka sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati.

5.4. U odnosu na tužiteljeve navode o zastari potraživanja, tuženik ističe kako se na povrat radi stečenog bez osnove u skladu sa člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok, budući da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2245/17 na koju se poziva tužitelj u izravnoj suprotnosti s odredbom čl. 241. ZOO jer kolektivnu tužbu nije podnio vjerovnik, niti je tužba podnesena radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine. Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

6. Tužitelj u podnesku od 09. srpnja 2020. navodi kako su netočni navodi da bi tužitelj svojim podneskom od 03. ožujka 2020. izvršio preinaku tužbenog zahtjeva nego je toč. III tužbenog zahtjeva samo usklađena sa aktuelnom sudskom praksom. Ukoliko sud smatra da bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva, sukladno odredbama čl. 190. Zakona o parničnom postupku, to je temeljem čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku preinaka dopuštena i ista je opravdana radi konačnog rješenja spornih odnosa među strankama.

7. Tuženik se tijekom postupka i nadalje protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, navodeći da su stranke zaključenjem Aneksa sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima u skladu i na temelju ZID ZPK te iste više ne egzistiraju. Stoga smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

8. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: pročitao ugovor o kreditu bez depozita koji je zaključen između tužitelja i prednika tuženika S. ... O. 28. svibnja 2007. na listu 7-12 spisa, obavijesti o promjeni kamatne stope na listu 13-15 spisa. Izvršen je uvid u otplatni plan na listu 16, obavijest o promjeni kamatne stope i otplatni plan na listu 17, obavijest o promjeni kamatne stope na listu 18, otplatni plan na listu 19, obavijest o promjeni kamatne stope na listu 20 i u otplatne planove na listu 20-23 spisa. Pročitan je Aneks uz ugovor o kreditu od 20. siječnja 2016. na listu 24-25 i izvršen uvid u potvrdu odnosno solemnizaciju ugovora na listu 26, pročitan je izračun konverzije kredita na listu 27- 28 i izvršen uvid u simulirani otplatni plan u EUR na listu 28-30 te je pročitana obavijest o provedenoj konverziji na listu 31, pročitan je odgovor na tužbu tuženika na listu 35-59 spisa i izvršen uvid u priloge odnosno specifikaciju uplata na listu 60- 64 spisa, u metodologiju promjene kamatnih stopa na listu 65-66 te u ostale priloge tuženika sve na listu 67-191 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 3. ožujka 2020. na listu 194-195 te izvršen uvid u priloge tog podneska odnosno presudu i rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018-11 na listu 196-223 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 18. lipnja 2020. na listu 224-229 i izvršen uvid u rješenje Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 na listu 230-233. Izvršen je uvid u sudsku praksu na listu 234-251 i u izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. na listu 252. Pročitan je podnesak tužitelja od 9. srpnja 2020. na listu 256-257, podnesak tuženika od 25. rujna 2020. na listu 258-264 i izvršen uvid u priloge tuženika na listu 265-325. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i pročitan nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka L. B., F. j.d.o.o. za usluge B. na listu 339-351 te izvršen uvid u priloge na listu 353-363 spisa (otplati plan, isplatni nalog, obavijest o promjenama kamatnih stopa). Pročitan je podnesak tužitelja od 4. siječnja 2021. na listu 368-369, očitovanje vještaka na podnesak tužitelja na listu 372-375 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 27. siječnja 2021. na listu 376-381 i izvršen uvid u simulirani otplatni plan na listu 382- 384. Pročitan je podnesak tuženika od 23. travnja 2021. na listu 386-390 i izvršen uvid u sudsku praksu na listu 392-431. Pročitan je podnesak tužitelja od 26. travnja 2021. na listu 432, očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 441-443, podnesak tužitelja od 8. studenog 2022. na listu 446, podnesak tuženika od 24. studenog 2022. na listu 450-459, podnesak tuženika od 6. prosinca 2022. na listu 465-468, očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 473-474, podnesak tuženika od 17. veljače 2023. na listu 475-477, podnesak tužitelja od 21. veljače 2023. na listu 478-479, te podnesak tuženika od 9. ožujka 2023. na listu 483-484 spisa, a izveden je dokaz i saslušanjem svjedokinje J. D..

9. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao nepotreban i odugovlačeći, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o kreditu u HRK nego u CHF, te je bila primijenjena niža kamatna stopa.

9.1. Također je odbijen dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka javnog bilježnika D. Đ., kao nepotreban i odugovlačeći, jer je sud u pojedinačnim postupcima vezan za utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a što proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Naknadno je utvrđeno provjerom u JRO MUP RH da je Dinko Đurđević preminuo te je taj dokazni prijedlog bilo nemoguće provesti.

9.2. Naime, sud smatra nesvrsishodnim saslušavati javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, jer isti nema saznanja o pregovorima oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te je nelogično i neživotno da bi se sjećao ugovora koji je sklopljen 28. svibnja 2007. obzirom na protek vremena.

10. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

-da je tuženik pravni sljednik S. . O.;

-da su tužitelj i pravni prednik tuženika S. O., Podružnica D. M., zaključili 28. svibnja 2007. Ugovor o kreditu bez depozita broj 5140030250-62000162316/2007, a koji je ovjeren 30. svibnja 2007. po javnom bilježniku D. Đ. iz D. M. pod brojem OV- 4568/07-1 prema kojem je ugovoru tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 35.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 7-11 spisa);

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina;

-da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama tuženika;

-da su stranke 20. siječnja 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030250-62000162316/2007, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (preslika Aneksa na listu 24-25) spisa);

-da sukladno izračunu konverzije ostatak preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 12.260,67 EUR;

-da je prema izračunu konverzije utvrđeno da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 22.704,82 kn;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.

11. Među strankama je sporno je li osnovan tuženikov prigovor zastare, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je između stranaka provedena konverzija, odnosno sklopljen sporazum temeljem ZID ZPK/2015, kao i da li je dopuštena preinaka tužbe tužitelja, obzirom da je specificirao tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka na način da je isti povisio nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Sud smatra da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

13.1. Dakle, primjenom navedenih odredba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

14. Također nije osnovan niti prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe. Po mišljenju suda tužitelj ima pravni interes tražiti isplatu preplaćenog iznosa po osnovi predmetnog kredita, a koji je iznos nedvojbeno utvrđen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu na način da je vještačenjem utvrđena razlika između iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao tuženiku temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te obračuna dobivenog temeljem početne kamatne stope i tečaja CHF-a u odnosu na kunu na dan korištenja kredita, a umanjeno za iznos koji je tužitelju priznat prilikom konverzije.

14.1. U odnosu na prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa o konverziji sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud smatra da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba, putem suda, a što je u konkretno slučaju isti i učinio.

15. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor postoji različita praksa Županijskih sudova, a Vrhovni sud također još uvijek nije zauzeo pravno stajalište koje bi bilo obvezujuće o restituciji ovih potrošača.

18. Iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

18.1. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

19. Za napomenuti je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stajališta Županijskog suda u Rijeci iz odluke broj Gž-380/2018-3 od 03. lipnja 2019., prema kojoj: "… odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isti Sud je iznio stajalište kako provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

20. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno.

21. Naime, u konkretnom slučaju se također radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik (odnosno prednik tuženika), povrijedio u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda i rješenje VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

22. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto.

22.1. U kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača nije mogla biti obuhvaćena Slavonska banka d.d., obzirom da je u to vrijeme već bila pripojena Hypo-Alpe-Adria banci d.d. i nije egzistirala pod tim imenom, već su svi ugovori koje je Slavonska banka d.d. sklopila u tom razdoblju, dakle i sve obveze proizašle iz tih ugovora, preneseni na H.-… d.d.

22.2. Pored toga, kako je A. bank d.d., ranijeg naziva H.-… d.d., pravni sljednik S. … d.d., sukladno odredbi Zakona o trgovačkim društvima, upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja pa je društvo preuzimatelj sveopći pravni sljednik pripojenog društva i time stupa u sve pravne odnose društva.

22.3. Iz provedenog dokaznog postupka u konkretnom slučaju nedvojbeno proizlazi da je H.-… d.d. tijekom otplate kredita koristila uplate tužitelja za zatvaranje dospjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a saslušanjem tužitelja je utvrđeno da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dobio sve potrebne informacije o promjeni kamatne stope prema odluci Banke, odnosno po kojim se parametrima ista mijenja, a niti o rizicima koje preuzima ugovarajući valutnu klauzulu u CHF. Tekst ugovora i u konkretnom slučaju je pripremila banka.

23. Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

24. Iz iskaza svjedokinje J. D., (list 469-470 spisa) proizlazi da se zbog proteka vremena ne može sjetiti Ugovora o kreditu koji je sklopio tužitelj B. M. sa S. … d.d., Podružnica D. M. u kojoj je bila zaposlena. Općenito je iskazivala da klijenti nisu mogli utjecati na visinu kamatne stope niti su mogli o bilo čemu pregovarati s bankom, već su oni primjenjivali samo odluke banke, a većina klijenata se odlučivala za kredite u švicarcima, jer je u samom startu otplate kredita rata kredita bila značajno manja u odnosu na kredite u eurima.

Dakle, postupanje Banke i u konkretnom slučaju je identično utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, jer tuženik nije dokazao nijednim dokazom suprotno u ovom postupku.

25. Odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakva ugovorna odredba u dijelu u kojem je tužitelj pobija je ništetna, jer je suprotna čl.6. istog Zakona, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, koji propisuje da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku. Dakle, tuženik je ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezivanjem HRK uz CHF povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

26. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku doveden u neravnopravan položaj. Ovo stoga što se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

27. Odredbom čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.

28. Prema odredbi čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

29. Člankom 87. citiranog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

31. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., jer je istom odlukom, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih, i tužena, odnosno prednik tuženika H. u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015.

32. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

33. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je i isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

34. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

35. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

36. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki prvoj potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagreb broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

37. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

38. Nadalje, prema odredbi čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa…. vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjiva zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplatne kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 11. b. ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

39. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

40. Za napomenuti je da su neosnovani navodi tuženika da je tužitelj razumio u potpunosti sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli obzirom da je po zanimanju pravnik, jer nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, kao i da kamatna stopa može biti viša ili niža od početno ugovorene, već korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Također je potrebno da se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri, koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza svjedokinje J. D. iz kojeg proizlazi da klijenti nisu mogli utjecati na visinu kamatne stope niti su mogli pregovarati o bilo čemu s bankom.

41. U konkretnom slučaju banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanja stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a). Također, banka nije informirala tužitelja da je rast švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja euro zone, te ga nije informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, a još je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka te je k tome i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Također je potrošaču bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

42. Dakle, slijedom navedenog, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kako je naprijed navedeno, tužitelj je oštećen pa ima pravni interes za vođenjem ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima pa je sud usvojio specificirani tužbeni zahtjev opisan kao u izreci ove presude.

43. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L. B. (F. j.d.o.o. za usluge B.) koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke, a zadatak vještačenja bio je utvrditi razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta i ostatka glavnice naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, kao i da li su sve uplate po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja za CHF i povećanja kamatne stope, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno aneksu ugovora o kreditu i metodi određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju.

43.1. Tijekom potplate kredite kamatna stopa mijenjana je kako slijedi: od 5. lipnja 2007. do 1. rujna 2007. kamatna stopa je iznosila 4,40%; od 1. rujna 2007. do 1. prosinca 2008. kamatna stopa je iznosila 5,40%; od 1. prosinca 2008. do 1. prosinca 2010. kamatna stopa je iznosila 6,40%; od 1. prosinca 2010. do 1. listopada 2011. kamatna stopa je iznosila 6,15 %; od 1. listopada 2011. do 1. siječnja 2014. kamatna stopa je iznosila 5,65 %; od 1. siječnja 2014. do 1. rujna 2015. kamatna stopa je iznosila 3,23 %.

43.2. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 2.970,16 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 16.134,77 HRK.

43.3. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,40 % anuitet je iznosio 266,80 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 05.06.2007. godine od 4,426351 iznosi 1.180,95 HRK. Datum isplate kredita i tečaj za CHF na dan isplate vještak je utvrdio iz naknadno dostavljenog Isplatnog naloga od strane tuženika i Otplatnog plana.

43.4. Tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu broj 5140030250-62000162316/2007 dana 28. svibnja 2007. s prednikom tuženika, platio više u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to: - po osnovi promjene kamatnih stopa 16.134,77 kn, a po osnovi tečajne razlike 27.078,85 kn, odnosno ukupno 43.213,62 kn.

43.5. Tužitelj je s tuženikom 20.01.2016. godine zaključio dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je Dodatkom predmetnom ugovoru konverzijom priznao tužitelju preplatu po predmetnom kreditu u iznosu od 22.704,82 HRK. Stoga je nakon priznate preplate na dan 30.09.2015. godine, tužitelju preostala nepriznata preplata i to: od preplate po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike u iznosu od 43.213,62 oduzima se konverzijom priznata preplata na dan 30.09.2015. po Dodatku ugovoru u iznosu od 22.704,82 te se dobije preplata koja nije priznata konverzijom u iznosu od 20.508,80 kn. Dakle, iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike na dan 30.09.2015. godine koji tužitelju konverzijom nije priznat od strane tuženika iznosi ukupno 20.508,80 HRK. Konverzija je provedena sukladno aneksu ugovora o kreditu i metodi određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju, a prilikom izračuna konverzije u obračun su uključene sve uplate tužitelja, pa tako i uplate kojima je preplaćena kamata u odnosu na kamatu koliko bi ista iznosila primjenom prvobitno ugovorene kamatne stope i uplate kojima je više plaćeno u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete radi primjene valutne klauzule u CHF.

44. Punomoćnica tužitelja je predložila da vještak dopuni nalaz i mišljenje obzirom da je uočila matematičku pogrešku kod ukupnog iznosa tečajne razlike i plaćene kamate za dospijeće anuiteta od 1. travnja 2008. na strani 11 nalaza, kao i za dospijeće od 1. prosinca 2008. na strani 11 istog nalaza, a navedeni iznosi se razlikuju za 0,01 kn. Također predlaže da vještak izvrši izračun preplate koja nije priznata konverzijom za svaki mjesec, a kako bi se mogao precizirati konačni tužbeni zahtjev. Stoga je sud pozvao vještaka da se očituje o navedenom.

45. Vještak L. B. je 26. siječnja 2021. dostavila očitovanje na podnesak tužitelja te ispravila matematičku grešku u svom nalazu i mišljenju. U svom očitovanju vještak obrazlaže da je korišten excel program, u kojem je zadano prikazivanje rezultata izračuna na dvije decimale, te se rezultate zaokružuje na dvije decimale, na način da ukoliko je treća decimala veća od pet drugu decimalu se zaokružuje na prvi veći broj, a ako je treća decimala manja od 5 drugu decimalu se zaokružuje na prvi manji broj. Prilikom zbrajanja tako izračunatih brojeva excel program zbraja izračunate brojeve na više decimala, a ne zaokružene na dvije decimale, pa se tada može dogoditi da na drugoj decimali bude izračunato više ili manje za 0,01 kn, ovisno o tome koliko je iznosila treća decimala. Stoga ispravlja podatke u predmetnoj tablici na način da u koloni 4 u retku za datum dospijeća 01.04.2008. godine umjesto 139,13 kn, treba biti 139,12 kn, a u retku za datum dospijeća 01.12.2008. godine umjesto 139,96 kn, treba biti 139,95 kn.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se izvrši dopuna nalaza na način da se izračuna preplata koja nije priznata za svaki mjesec, vještak navodi da izračunom preplate po konverziji kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, tuženik nije radio izračun preplate koju je priznao tužitelju po svakom od mjesečnih anuiteta, već je izračunao koliko bi iznosila preostala neplaćena glavnica na dan 30.09.2015. godine da je predmetni kredit tužitelja bio ugovoren uz valutnu klauzulu u EUR, te je izračunati iznos nedospjele glavnice u simuliranom otplatnom planu u EUR oduzeo od nedospjele glavnice predmetnog kredit u CHF. Tako dobivenu razliku tuženik je priznao tužitelju kao preplatu po predmetnom kreditu za cijeli period njegove otplate do 30.09.2015. godine, te je za priznati iznos preplate umanjio tužitelju nedospjelu glavnicu, koju je tužitelj nastavio plaćati nakon provedene konverzije kredita. Isto je vidljivo iz tuženikovog izračuna konverzije (list 27. str. 2. spisa). Stoga priznatu preplatu vještak nije mogao podijeliti po pojedinom anuitetu, kako bi se izračunala preplata koja nije priznata po pojedinom mjesečnom anuitetu. Preplatu priznatu konverzijom treba oduzeti od ukupno izračunate preplate na dan 30.09.2015. godine, jer je sa tim danom preplata i izračunata i priznata tužitelju.

46. Tuženik je prigovorio u podnescima od 27. siječnja 2021. i 23. travnja 2022. da vještak u svom nalazu i mišljenju nije uključio i negativne stavke razlike anuiteta koje su nastale u periodima kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

47. Financijsko knjigovodstveni vještak je dopunio nalaz i mišljenje u svom očitovanju (list 441-443 spisa) na naprijed navedene podneske tuženika te u Tablici 4 prikazao i tzv. negativne stavke. Dakle, prema tom izračunu vještaka proizlazi da je tužitelj tijekom navedenog perioda anuitete platio više u odnosu na iznos anuiteta koliko bi iznosio po prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 42.758,52 kn. Od ukupno izračunate razlike anuiteta iznos od 13.802,48 kn odnosi se na više plaćen iznos anuiteta koji je nastao temeljem promjena kamatnih stopa, a iznos od 28.956,04 kn odnosi se na više plaćeni iznos anuiteta radi ugovorene valutne klauzule u CHF.

48. U podnesku od 24. studenog 2022. tuženik prigovara da vještak u dopuni nalaza i mišljenja nije otklonio nedostatke u financijskom izračunu, jer prema izračunu vještaka razlika s osnove promjene tečaja iznosi 28.956,04 kn, dok prema simulaciji tuženika bi ta razlika iznosila 24.290,23 kn.

49. Financijsko knjigovodstveni vještak L. B. se očitovala na podnesak tuženika od 24. studenog 2022. na način da je uvidom u simulaciju tuženika utvrdila da tuženik nije na ispravan način izračunao tečajnu razliku u periodu od 01.02.2014. godine kada je razlika kamate bila negativna, radi smanjenja kamatne stope u odnosu na prvobitno ugovorenu, odnosno kada je bila 3,23 % za razliku od ugovorene stope od 4,40%. Tada je razlika kamate bila negativna, te je od ukupno izračunate razlike anuiteta trebalo oduzeti negativnu razliku kamate kako bi se dobio iznos razlike nastale temeljem promjene tečaja za CHF. Ukoliko se od pozitivnog iznosa anuiteta oduzima negativan iznos razlike kamate, iznos razlike kamate se dodaje iznosu izračunate razlike anuiteta, iz razloga što je matematičko pravilo da se oduzimanjem negativnog iznosa isti iznos pribraja broju od kojega se oduzima. Isto pravilo tuženik u svojoj simulaciji nije ispravno primijenio, te je simulacijom dobio pogrešan iznos u odnosu na iznos koji sam je vještak ispravno utvrdio u svojoj dopuni nalaza i mišljenja.

47.1. Vještak je svoje očitovanje pojasnio na zadnjem retku tuženikove simulacije izračuna: Anuitet po realiziranom otplatnom planu iznosio je 1.689,07 kn, Simulirani iznos anuiteta po prvobitno ugovorenim uvjetima je 1.180,00 kn, Razlika anuiteta je 508,12 kn, a manje plaćen iznos kamata je - (- 111,12) kn. Razlika anuiteta – manje plaćene kamate = 508,12 - (-112,12) = 508,12 + 112,12 = 619,18 kn. Da je tuženik svojom simulacijom pravilno primijenio pravilo elementarne matematike kojom oduzimanje negativnog broja daje pozitivan predznak (minus i minus daju plus), tuženik bi dobio upravo isti rezultat kao što je izračunat u dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 20.10.2022. godine. Stoga je vještak u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja od 08.12.2020. godine i dopune istog.

48. Sud prihvaća u cijelosti izračun vještaka kao stručan i nepristran, jer je dan na temelju dugogodišnjeg iskustva kao sudskog vještaka, a posebice jer je isti vještak vještačio u mnogobrojnim predmetima iste vrste kao što je ovaj. Vještakinja se pisano očitovala na primjedbe tuženika te je saslušana na ročištu od 21. veljače 2023. ostala u cijelosti kod pisano dostavljenog nalaza i mišljenja i dopune istog. 49. Pored povrata preplaćenog iznosa tužitelju je dosuđena i zatezna kamata koja teče od 30. rujna 2015. pa do isplate , jer je tuženik - kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada je tužitelju konverzijom manje priznao preplaćeni iznos zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nego što je to utvrđeno financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

50. Dakle, tužitelju je na dosuđeni iznos priznata zakonska zatezna kamata primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

51. Za napomenuti je da se tuženik protivio tužbenom zahtjevu tužitelja, nakon što je tužitelj tužbeni zahtjev specificirao, odnosno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, smatrajući da se radi o preinaci tužbe, jer po mišljenju tuženika isto nije dozvoljeno nakon zaključenja prethodnog postupka. Sud je na ročištu od 21. prosinca 2022. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja u toč. III. kao u podnesku tužitelja od 08. studenog 2022., a koji glasi kao u izreci ove presude, jer se radi o specifikaciji tužbenog zahtjeva, odnosno usklađenju s nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja, budući je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama te obzirom da tužitelj nije mogao konkretno specificirati tužbeni zahtjev u ovom predmetu prije provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, jer tužitelj ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjima za isto. Naime, prema mišljenju suda nedopuštenost preinake tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka moglo bi ugroziti pravozaštitnu funkciju sudskog parničnog postupka, jer tada provedeno vještačenje ne bi imalo smisla (a što je i stav Županijskog suda u Velikoj Gorici u odluci pod poslovnim broj Gž- 1407/15-2 od 26. rujna 2016.).

52. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 53. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl.154. st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku, obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti s tužbom i tužbenim zahtjevom.

54. Tužitelj potražuje trošak prema troškovniku na listu 488 spisa, koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku (uračunat PDV 25%), kako slijedi: za sastav tužbe (Tbr.7/1) u iznosu od 165,90 EUR, za sastav podneska od 03. ožujka 2020. (Tbr.8/1) u iznosu od 165,90 EUR za zastupanje na raspravi od 03. ožujka 2020. (Tbr. 9/1) u iznosu od 165,90 EUR, za zastupanje na raspravi od 23. lipnja 2020. (Tbr. 9/1) u iznosu od 165,90 EUR, za sastav podneska od 09. srpnja 2020. (Tbr.8/1) u iznosu od 165,90 EUR, za zastupanje na raspravi od 02. listopada 2020. (Tbr. 9/1) u iznosu od 165,90 EUR, za sastav podneska od 04. siječnja 2021. (Tbr.8/1) u iznosu od 165,90 EUR, za sastav podneska od 26. travnja 2021. (Tbr.8/1) u iznosu od 41,47 EUR, za sastav podneska od 08. studenog 2022. (Tbr.8/1) u iznosu od 248,86 EUR, za zastupanje na raspravi od 25. studenog 2022. (Tbr. 9/1) u iznosu od 248,86 EUR, za zastupanje na raspravi od 21. prosinca 2022. (Tbr. 9/1) u iznosu od 248,86 EUR, za sastav podneska od 21. veljače 2023. (Tbr.8/3) u iznosu od 62,21 EUR, za zastupanje na raspravi od 21. veljače 2023. (Tbr. 9/1) u iznosu od 248,86 EUR, za zastupanje na raspravi od 13. ožujka 2023. (Tbr. 9/1) u iznosu od 248,86 EUR,te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 165,90 EUR i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 eur i na presudu u iznosu od 73,00 EUR, odnosno potražuje sveukupno iznos od 2.801,27 EUR / 21.106,25 kn.

55. Sud nije priznao tužitelju trošak punomoćnika za sastava podneska od 03. ožujka 2020. u iznosu od 165,90 EUR-a, jer se ne radi o nužnom trošku, budući je navode iz tog podneska punomoćnica tužitelja mogla usmeno izložiti na ročištu od 3. ožujka 2020. za koje joj je priznata ista naknada. Također, sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 26. travnja 2021., jer se ne radi o nužnom trošku obzirom na sadržaj podneska (suglasna s prekidom postupka).

55.1. Stoga ukupan iznos troška tužitelja koji je bio nužan i opravdan iznosi 2.593,90 eura/19.543,74 kn., koji je sud priznao tužitelju, dok je preostali iznos troška, iznad dosuđenog, odbijen kao neosnovan, jer je previsoko postavljen. U Valpovu 15. travnja 2021.

S U T K I NJ A:

TATJANA

VARŽIĆ

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja,

2.Punomoćniku tuženika.