REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: P-4285/2019-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N.-A., OIB:…, … S.,

zastupane po punomoćniku N. J., odvjetniku u S., ….,

protiv tuženika O. banka d.d., OIB:…, S.,

zastupanog odvjetnicima iz O. d. A.&A. d.o.o. u S., …, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 23.ožujka

2023. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice D. V., odvjetničke vježbenice kod N. J., odvjetnika u S. i zamjenika punomoćnika tuženika

M. B., odvjetničkog vježbenika u O. A. i A. d.o.o. u S., i objave od 14.travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 50523/06, koji je zaključen između tužiteljice i S. G.-S. B. d.d. S. dana 04.09.2006. god., u

dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 30.240,00 CHF i isplata kredita prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja te u dijelu čl. 10. tog ugovora kojim je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 50523/06 koji je zaključen između tužiteljice i S. G.-S. B. d.d. S. dana 04.09.2006. god., u dijelu

kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 9. tog Ugovora kojim je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku, O. banka d.d. S. (G. S.), …,

OIB:…, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati

tužiteljici, Z. N.-A., OIB: …, iz S., … iznos od 5.540,73 EUR / 41.746,57 kn s pripadajućim zakonskim zateznim

kamatama koje na utuženi iznos teku od 10.10.2006. god. do isplate i to za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. god do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god., pa nadalje u visini stope zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na

svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 9,46 EUR / 71,27 kn od 10.10.2006. god. do isplate,

- na iznos od 5,17 EUR / 38,97 kn od 10.11.2006. god. do isplate,

- na iznos od 6,58 EUR / 49,60 kn od 11.12.2006. god. do isplate,

- na iznos od 3,26 EUR / 24,55 kn od 10.01.2007. god. do isplate,

- na iznos od 2,41 EUR / 18,16 kn od 12.02.2007. god. do isplate,

- na iznos od 5,97 EUR/ 45,00 kn od 12.03.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,86 EUR / 36,66 kn od 10.04.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,35 EUR / 32,78 kn od 10.05.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,36 EUR / 32,83 kn od 11.06.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,31 EUR / 32,46 kn od 10.07.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,36 EUR / 32,86 kn od 10.08.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,36 EUR / 32,85 kn od 10.09.2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR/ 32,38 kn od 10.10. 2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,35 EUR /32,76 kn od 12.11. 2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,33 EUR / 32,61 kn od 10.12 .2007. god. do isplate,

- na iznos od 4,40 EUR / 33,12 kn od 10.01.2008. god. do isplate,

- na iznos od 6,80 EUR / 51,23 kn od 11.02.2008. god. do isplate,

- na iznos od 12,06 EUR / 90,87 kn od 10.03. 2008. god.do isplate,

- na iznos od 7,51 EUR / 56,58 kn od 10.04. 2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,41 EUR / 33,26 kn od 12.05.2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,41 EUR / 33,21 kn od 10.06.2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,39 EUR / 33,09 kn od 10.07.2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,37 EUR / 32,90 kn od 11.08.2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,38 EUR / 33,00 kn od 10.09.2008. god. do isplate,

- na iznos od 18,79 EUR /141,69 kn od 10.10.2008. god. do isplate,

- na iznos od 25,71 EUR / 193,69 kn od 10.11.2008. god. do isplate,

- na iznos od 23,13 EUR / 174,33 kn od 10.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 37,82 EUR / 284,93 kn od 12.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 43,42 EUR / 327,11 kn od 10.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 50,28 EUR / 378,80 kn od 10.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 38,23 EUR / 288,04 kn od 10.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 36,08 EUR / 271,87 kn od 11.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 34,88 EUR / 262,78 kn od 10.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 37,31 EUR / 281,08 kn od 10.07.2009 . god. do isplate,

- na iznos od 32,45 EUR / 244,54 kn od 10.08.2009. god. do isplate,

- na iznos od 34,66 EUR / 261,13 kn od 10.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 30,89 EUR / 232,67 kn od 12.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 34,24 EUR / 257,97 kn od 10.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 32,32 EUR / 243,46 kn od 10.12.2009. god. do isplate,

- na iznos od 46,27 EUR / 348,63 kn od 11.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 51,60 EUR / 388,79 kn od 10.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 50,47 EUR / 380,28 kn od 10.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 55,00 EUR / 414,42 kn od 12.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 61,52 EUR / 463,53 kn od 10.05.2010. god. do isplate,

- na iznos od 67,34 EUR / 507,31 kn od 10.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 78,47 EUR / 591,24 kn od 12.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 67,58 EUR / 509,17 kn od 10.08.2010. god. do isplate,

- na iznos od 95,25 EUR / 717,68 kn od 10.09.2010. god. do isplate,

- na iznos od 80,73 EUR / 608,27 kn od 11.10.2010. god. do isplate,

- na iznos od 83,54 EUR / 629,45 kn od 10.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 95,58 EUR / 720,18 kn od 10.12.2010. god. do isplate,

- na iznos od 111,50 EUR / 840,11 kn od 10.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 93,60 EUR / 705,26 kn od 10.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 99,16 EUR / 747,13 kn od 10.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 91,30 EUR / 687,90 kn od 11.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 109,09 EUR / 821,90 kn od 10.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 121,28 EUR / 913,79 kn od 10.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 126,81 EUR / 955,46 kn od 11.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 188,29 EUR / 1.418,68 kn od 10.08.2011. god. do isplate,

- na iznos od 129,98 EUR / 979, 33 kn od 12.09.2011. god. do isplate,

- na iznos od 121,28 EUR / 913,79 kn od 10.10.2011. god. do isplate,

- na iznos od 123,42 EUR / 988,08 kn od 10.11.2011. god. do isplate,

- na iznos od 122,63 EUR / 923,95 kn od 12.12.2011. god. do isplate,

- na iznos od 130,22 EUR / 1.021,10 kn od 10.01.2012. god. do isplate,

- na iznos od 135,52 EUR / 1.033,42 kn od 10.02.2012. god. do isplate,

- na iznos od 137,16 EUR / 1.004,37 kn od 12.03.2012. god. do isplate,

- na iznos od 133,30 EUR / 1.019,87 kn od 10.04.2012. god. do isplate,

- na iznos od 135,36 EUR / 1.035,87 kn od 10.05.2012. god. do isplate,

- na iznos od 137,48 EUR / 1.011,91 kn od 10.06.2012. god. do isplate,

- na iznos od 134,30 EUR / 1.009,65 kn od 10.07.2012. god. do isplate,

- na iznos od 134,00 EUR / 964,51 kn od 10.08.2012. god. do isplate,

- na iznos od 128,01 EUR / 979,91 kn od 10.09.2012. god. do isplate,

- na iznos od 130,06 EUR / 979,91 kn od 10.10.2012. god. do isplate,

- na iznos od 134,51 EUR / 1.013,47 kn od 12.11.2012. god. do isplate,

- na iznos od 133,10 EUR / 1.002,81 kn od 10.12.2012. god. do isplate,

- na iznos od 135,14 EUR / 1.018,21 kn od 10.01.2013. god. do isplate,

- na iznos od 129,33 EUR / 974,43 kn od 11.02.2013. god. do isplate,

- na iznos od 127,09 EUR / 957,51 kn od 11.03.2013. god. do isplate,

- na iznos od 133,49 EUR / 1.005,79 kn od 10.04. 2013. god. do isplate,

- na iznos od 127,22 EUR / 958,54 kn od 10.05 .2013. god. do isplate,

- na iznos od 123,92 EUR / 933,64 kn od 10.06.2013. god. do isplate

- na iznos od 120,19 EUR / 905,57 kn od 10.07.2013. god. do isplate

-na iznos od 134,27 EUR / 1.011,65 kn od 10.08.2013. god. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku, O. b. d.d. S. (G. S.), …,

OIB:…, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi

tužiteljici, Z. N.-A., OIB: …, iz S., … parnični trošak u iznosu od 1.961,07 EUR/14.775,68 kn, zajedno sa

zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke odnosno od 14.travnja 2023. do isplate po stopi obračunatoj u visini stope zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na

svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 14.lipnja 2019. (upućenoj preporučenom pošiljkom 13.lipnja 2019.) navodi se da je tužiteljica kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika, S. G.-S. B. d.d. kao davateljem

kredita dana 04.09.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 50523/06 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tužiteljici od strane pravnog prednika tuženika stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 30.240,0 CHF (švicarskih franaka), a isplaćen u kunama prema kupovnom tečaju davatelja kredita na dan korištenja kredita. Tužiteljica je u cijelosti otplatila predmetni kredit. Ugovor je zaključen prema unaprijed formuliranom, standardiziranom tekstu (adhezijski ugovor) sastavljenom od prednika tuženika. Ugovorom je među ostalim ugovorena valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak) i otplata kredita vezana za ovu valutu (čl. 1. i čI. 10. Ugovora) te promjenjiva kamatna stopa i to na način da promjenjivost ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja jasnih i provjerljivih parametara na koji će se način kamata mijenjati (čI. 9. Ugovora).Povodom kolektivne tužbe „Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača" Trgovački sud u Zagrebu je donio presudu PosI. br. P-1401/12 od 04.07.2013. temeljem koje je utvrđeno: da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je odredba ništetna. Citirana presuda u tom dijelu utvrđenja postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda R. H. P.. br. Pž-

7129/13 od 13. lipnja 2014. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj 96/03) i to člancima 81.,82., i 90., a od 07.08.2007. do

31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te

suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja je presuda u tom dijelu utvrđenja postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda R. H. P.. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom prednjih

sudskih utvrđenja, kojima je i Naslovni sud vezan temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača („NN" br.: 41/2014, 110/2015, 14/2019; dalje: ZZP) proizlazi da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe Ugovora iz čl. 1., čl. 9. i čI. 10. i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u valuti CHF (švicarski franak). Kako su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo, a niti je njegov pravni prednik imao pravo na naplatu potraživanja temeljem takvih ugovornih odredbi. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN” br.: 35/2005, 41/2008125/2011, 78/2015,

29/2018; dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa prema početnoj stopi od 6,49 % za redovnu kamatu. Također, tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.Na svaki mjesečni preplaćeni iznos anuiteta tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, dakle od dana kada su izvršene uplate, a po visini stope određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tužiteljica je tuženiku podnijela zahtjev za dostavu sve dokumentacije iz predmetnog kredita u svrhu stjecanja mogućnosti preciznog izračunavanja njene tražbine utemeljene na činjenicama navedenima u ovoj tužbi, no tuženik do dana podnošenja ove tužbe tužiteljici nije dostavio traženu dokumentaciju. Na temelju raspoložive dokumentacije iz predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izvršila paušalni obračun neosnovano naplaćenih i od tuženika stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli CHF, slijedom kojeg tužiteljica smatra da joj tuženik duguje iznos od 35.000,00 kn s pripadajućim zakonskom zateznim kamatama. S obzirom da tužiteljica nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu isplate svoje novčane tražbine naspram tuženika iz predmetnog kreditnog odnosa jer ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom, a kojom raspolaže tuženik i koju je prema sadržaju predmetnog pravnog odnosa dužan dati tužiteljici, to tužiteljica ima imovinskopravni interes temeljem odredbe čl. 186. ZPP-a zatražiti od suda da rješenjem naloži tuženiku dostavu potrebne dokumentacije, dok će precizan tužbeni zahtjev za isplatu novčane tražbine tužiteljica postaviti po pribavi podataka od tuženika i po provedbi knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 186. b ZPP-a sudu se predlaže donijeti rješenje kojim će se naložiti tuženiku da u roku od 8 dana za sud i tužiteljicu dostavi sljedeću dokumentaciju: početni i sve otplatne planove uz Ugovor o kreditu broj 50523/06 od 04.09.2006., pregled prometa po predmetnom kreditu, odnosno specifikaciju uplata po kreditu iz koje je razvidan iznos svakog uplaćenog anuiteta, razdijeljeno na iznos kamate i glavnice, sve izraženo u CHF (švicarski franak) i kunama, obavijesti o svim promjenama kamatne stope po kreditu, te svu drugu dokumentaciju i podatke iz predmetnog kreditnog odnosa koji su vještaku potrebni za izradu nalaza i mišljenja. Po primitku tražene dokumentacije, predlaže se provođenje vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, i donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 50523/06, koji je zaključen između tužiteljice i S. G.-S. B. d.d. S. dana 04.09.2006., u dijelu kojim

je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1 . tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 30.240,00 i isplata kredita prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja te u dijelu čI. 10. tog ugovora kojim je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća (točka I. tužbenog zahtjeva), utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 50523/06, koji je zaključen između tužiteljice i S. G.-

S. B. d.d. S. dana 04.09.2006., u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 9. tog ugovora kojim je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora (točka II. tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 35.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate, a koji iznosi će biti specificirani nakon provedenog financijskog vještačenja (točka III.tužbenog zahtjeva), kao i da se naloži tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak ovog postupka s pripadajućom zateznom kamatom (točka IV.tužbenog zahtjeva).

1.1. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 22.veljače 2023. predlažući donošenje presude kojom bi se utvrdilo da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 50523/06, koji je zaključen između tužiteljice i S. G..-

S. B. d.d. S. dana 04.09.2006. god., u dijelu kojim je ugovorena

valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 30.240,00 CHF i isplata kredita prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja te u dijelu čl. 10. tog ugovora kojim je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća (točka I.tužbenog zahtjeva), zatim da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 50523/06 koji je zaključen između tužiteljice i S.

G.-S. B. d.d. S. dana 04.09.2006. god., u dijelu kojim je

ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i to baš u dijelu čl. 9. tog Ugovora kojim je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora (točka II. tužbenoga zahtjeva), te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.540,73 EUR / 41.746,57 kn, kao i naknaditi joj troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužiteljice na snašanje troškova postupka. Ukoliko tužiteljica smatra da se ovdje radi o tužbi iz čl. 186. b ZPP-a, tuženik ističe da ova tužba to nije, jer u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe. Stupnjevita tužba u smislu članka 186. b ZPP-a, podrazumijeva da tužiteljica ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog iznosa novca, dok tuženik ne ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (st. 2.) ili prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke (st. 3.). U ovom sporu nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 186. b ZPP-a jer tužiteljica nikakvu dokumentaciju nije zatražila od tuženika niti je dostavila dokaze da je dokumentaciju zatražila i da tuženik tom traženju nije udovoljio, dok dopis priložen uz tužbu, datiran na 13.06.2019., kojeg dana je i ova tužba predana sudu, nije dokaz o traženju dokumentacije od tuženika i njegovom neudovoljavanju tom traženju. Povrh navedenog, tuženik naglašava kako tužiteljica svakako od ranije raspolaže cjelokupnom dokumentacijom o vraćanju ovog kredita, budući je tuženik sukladno ugovornim odredbama tužiteljice obavještavao o izmjenama kamatne stope i dostavljao joj otplatne planove s izmijenjenim iznosom anuiteta, u skladu s kojim je tužiteljica vršila otplatu kredita, pa stoga nije niti bilo potrebe da bilo kakvu dokumentaciju traži od tuženika, a što potvrđuje i činjenica da je tužiteljica postavila određeni tužbeni zahtjev. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže donijeti rješenje kojim se odbija manifestacijski zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

2.1. Tuženik ističe da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 12.08.2013. Suprotno navodima tužiteljice, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužiteljica je s tuženikom pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužiteljici niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ju je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužiteljicu izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužiteljica unatoč tome ustrajala u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006. tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužiteljici, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužiteljica željela sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Tužiteljica je potpisom ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzela rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 15.1. Ugovora o kreditu). Prema tome tužiteljica je ta koja je svjesno i dobrovoljno izabrala valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužiteljici rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i sa istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se tužiteljica, i bez obzira što ju je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njena prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužiteljica sada, kada je prošlo trinaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da joj odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bila svjesna rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozorena. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogala zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od 03.10.2017.g. („Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom zasnovanim 2006. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice- potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sama tužiteljica, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog,

pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju. Suprotno navodima tužiteljice, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužiteljica. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužiteljicu kao korisnika kredita, što je tuženik i činio. Iz dikcije odredbe čl. 272. st.1. ZOO-a nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom. Tuženik upućuje na stav VS RH koji je u svojoj odluci broj: Rev 360/14 od

01.12.2015.g. zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale zaizmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode. Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2006. Međutim, i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl. 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužiteljice, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužiteljicu o promjenama kamatnih stopa, a što ona i ne spori. Obzirom da se tužiteljica za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita,

a nije za tužiteljicu ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi je oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužiteljici, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužiteljica na kojoj je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

2.3. Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tužiteljica potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a što je u konačnici potvrđeno i donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je I.st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužiteljica smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope. Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati. Naime, eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva.

Dakle, ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev to bi značilo da prihvaća kao valjanu samo ugovornu klauzulu o visini početne kamatne stope, ali da ne prihvaća kao valjanu ugovornu klauzulu o promjenjivosti kamatne stope. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i s istima se usuglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužiteljica je nastavila s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticala nikakav prigovor tuženiku, niti tražila bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužiteljica makar prešutno bila suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristala. Kod činjenice da tužiteljica ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nerazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti. Iako tuženik prije svega smatra da tužiteljici nedostaje pravna osnova, ipak opreza radi osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužiteljica došla do utuženog iznosa od 35.000,00 kn, a isto tako potraživanje tužiteljice s osnove navodne preplate pojedinih anuiteta kredita nikako nije moglo nastati jednokratno 10.10.2006. kako to potražuje tužiteljica. Slijedom naprijed navedenoga tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužiteljice na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 50523/06 od 4.rujna 2006., izvatka iz Sudskog registra za tuženika, Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 50523/06, dopisa prednika tuženika od 4.rujna 2006. naslovljenog „Aktiviranje Izjave o suglasnosti zapljene“, evidencijskog lista broj:306503 od 13.lipnja 2019. kojim tužiteljica od tuženika traži dokumentaciju koja se odnosi na predmetni kredit, te vještačenjem po sudskom vještaku za računovodstvo i financije I. L..

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Između stranaka nije sporno da su 4 .rujna 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika S. G.-S. b. d.d. kao kreditor

sklopile Ugovor o kreditu broj 50523/06, kojim je ugovoreno da se tužiteljici kao korisniku kredita stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.240,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca, promjenjive kamate koja na dan zaključenja ugovora iznosi 6,49%, efektivne kamatne stopa od 7,91%, uz tamo navedena sredstva osiguranja. Nije sporno i da je tuženik pravni slijednik S. G.-S. b. d.d.

6. Međutim, sporna je ništetnost pojedinih odredbi navedenog ugovora i to: članka 1. kojim se tužiteljici kao korisniku kredita stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.240,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odredba čl.10. kojim je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, te odredba čl.9. kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. Dakle, između stranaka sporna je i osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

7. Člankom 9. Ugovora određeno je da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. O izmjeni kamatne stope kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita izvršena je promjena kamatne stope prema Odlukama Banke.

8.Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tamošnji tuženik pod 7., u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je

revizije tuženika od 1.) do 7.) kao neosnovane.

8.1.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Zakona o parničnom postupku („NN“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,

96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22-nadalje:ZPP-a) prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

8.2. U obrazloženju presude Visokog Trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a

Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj: 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

8.3.Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo sedmotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora sedmotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do

06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ br. 79/07.,

12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03 dalje ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo

smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Glede odredbe čl. 9.st.1. Ugovora o kreditu reći je kako bi se radilo o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva te se utvrđuje odlukom banke o visini kamatnih stopa ili nekim drugim aktom kreditora, a nedvojbeno je da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

9.1.Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

9.2. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja- banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

9.3. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. ZZP/03 niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

9.4. Prema odredbi članka 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

9.5. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja". Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

9.6. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

9.7.Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tuženika) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu. To što je tuženik eventualno dostavio otplatni plan tužiteljici po nalaženju ovog suda nije od značaja za utvrđivanje navedene sporne činjenice da se o spornoj ugovornoj odredbi i pregovaralo. Naime, tuženik je bio i dužan sukladno ugovoru i dostaviti isti.

10.Nadalje, VSRH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

10.1.Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne slijedom čega tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a. Izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2.

ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326.

stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni Ugovor o kreditu, tužiteljica ni u kojem slučaju nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka.

10.3.Slijedom navedenog, kako tužiteljica nije bila stranka kolektivnog spora, a stavovi iznijeti u presudama po kolektivnom sporu vežu stranke na koje se isti odnosi, to je po nalaženju ovog suda u ovoj parnici bilo moguće ocijeniti da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutu CHF i način njezine otplate.

10.4.Naime, u odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

10.5. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj:14/14., 110/15. i 14/19.-dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

10.6. Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne, pri čemu je reći kako postavljeni zahtjev iz točke I.i II. svojim tekstom odgovara sadržaju i tekstu spornih odredbi iz Ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. i II. Izreke.

11. Tuženik je imao mogućnost dokazivanja da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao izvođenje nikakvih dokaza.

12.U nastavku je valjalo je ocijeniti po tuženiku istaknuti prigovor zastare i visinu tužbenog zahtjeva.

13.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

13.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

13.2. Naime, prema pravnom shvaćanju VSRH u

pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina (na ime promjenjive kamatne stope) odnosno 31.listopada 2008. (na ime valutne kamate). Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4.

srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

13.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 13.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

14.Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Ines Lozić na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna.

14.1. U nalazu i mišljenju sudski vještak I. L. navodi da je dana

04.09.2006. tužiteljica sklopila U. o kreditu broj: 50523/06 s kreditorom O. banka d.d. (ranije S. G. - S. banka d.d.)., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: korisnik kredita -Z. N.-A.,kreditor -S.

G.-S. banka d.d./O. B. d.d., U./ kreditna parija:50523/06,

datum ugovora 04.09.2006., iznos kredita 30.240,00 C., tečaj CHF na dan isplate kredita 4,565100, rok otplate (mjeseci) 84, rok otplate 7 godina, ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 6,49%, anuitet prilikom ugovaranja u valuti 450,51 CHF, iznos anuiteta na dan isplate kredita 2.056,62 kn, ugovoreni tečaj za otplatu prodajni tečaj kreditora na dan dospijeća. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 6,49% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je isplaćen dana 07.09.2006. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 10.10.2006., u iznosu od 450,51 CHF, što je primjenom kupovnog tečaja kreditora za CHF na dan isplate kredita iznosilo 2.056,62 kn, a dospijeće sljedećih anuiteta je u pravilu svakog desetog dana u mjesecu, osim ako navedeni dan pada na dane kada je Zakonom određeno da se ne radi ili na dane kada kreditor ne radi. Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, te Otplatni plan, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

- 6,49% godišnje do 12.02.2007., -

7,00% godišnje do 10.09.2008., -

8,20% godišnje do 10.12.2009.,

- 9,20% godišnje do konačne otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužiteljice se mijenjao od 450,51 CHF početno do 489,14 CHF kao najveći iznos anuiteta. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je tužiteljica stvarno plaćala u odnosu na anuitet koji je trebala platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Vještak je u nastavku sačinio usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate kredita, sa anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužiteljica je plaćala veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužiteljica plaćala više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja, u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužiteljica platila pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, te u odnosu na tečaj koji je vrijedio pri isplati kredita se daje u Tabeli 1. Temeljem prikaza podataka u Tabeli 1. vještak u Tabeli 2. prikazuje odvojeno samo više i manje plaćene iznose. U razdoblju otplate kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno je više plaćeno 41.746,57 kn, a zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je manje plaćen iznos od 358,38 kn. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala

povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznos u zbroju daje ukupni iznos preračunato u EUR. U Tabeli 3., a temeljem prikazanog u Tabeli 1. i Tabeli 2., vještak daje izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500). Primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 5.493,17 EUR (Tabela 3 stupac '7') od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 1.323,85 EUR, a zbog promjene tečaja iznos od 4.169,32 EUR. Zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno je više plaćeno 5.540,73 EUR (Tabela 3 stupac '10') od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 1.323,85 EUR, te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 4.216,88 EUR. Zbog nižeg tečaja primijenjenog za otplatu kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredit ukupno je manje plaćen iznos od 47,56 EUR (Tabela 3 stupac '12').

14.2. Zaključno u svom mišljenju sudski vještak navodi da je na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 41.746,57 kn (Tabela 2, stupac '5') od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 9.974,40 kn te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 31.772,17 kn. Ukupan iznos preplata preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 5.540,73 EUR, od koje iznosa se 1.323,85 EUR odnosi na preplatu zbog promjena kamatne stope, a iznos od 4.216,88 EUR na preplatu zbog rasta tečaja.

-ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 358,38 kn (Tabela 2 stupac '8'), a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 47,56 EUR. Sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, iznosi 41.388,19 kn ili 5.493,17 EUR, i to:

-ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 9.974,40 kn, a preračunato u euro po fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.323,85 EUR,

- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 31.413,79 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije iznosi 4.169,32 EUR.

14.3. Tzv. negativna tečajna razlika iznosi prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka iznosi 47,56 EUR/358,38 kn, s tim da tuženiku valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljičine tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.

14.4. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom III., sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

14.5. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

14.6. Prigovori tuženika koji se odnose na neurednost tužbe (stupnjevita tužba) u cijelosti su neosnovani, jer tužiteljica prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju i prije provedenog vještačenja na okolnost koliko je tužiteljica više platila zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije mogla znati točan iznos pretplate. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev nakon što je zaprimila pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, tako da u konkretnom slučaju nije došlo ni do preinake tužbenog zahtjeva, uz napomenu da je tuženik nastavio raspravljati po uređenom tužbenom zahtjevu.

15. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koje je tužiteljica pretplatila na ime promjenjive kamatne stope i na ime valutne klauzule (točka III. izreke presude), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

16. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.

17.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

17.1.Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi

(NN 53/2019., 92/2021.37/23), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (5.540,73 EUR/41.746,57 kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav dva obrazložena podneska od 23.lipnja 2022. i od 22.veljače 2023. kojim se tužiteljica očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te uređuje tužbeni zahtjev po 100 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na tri ročišta na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 29.lipnja 2022., 29.rujna 2022. i 1.ožujka 2023. po 50 bodova za svako ročište, i za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari održanom 23.ožujka 2023. 100 bodova, odnosno ukupno 550 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 1,99 EUR/15,00 HRK daje iznos od 1.094.50 EUR/8.246,51 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.368,13 EUR/10.308,18 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od 398,17 EUR/3.000,00 kn, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,91 EUR/700,00 kn i presudu u iznosu od po 101,86 EUR/767,47 kn, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 1.961,07 EUR/14.775,68 kn. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom IV.

U Splitu, 14.travnja 2023.

SUTKINJA:

Sanja Bikić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a

za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.