Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-212/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja B. P., OIB …, iz K., zastupanog po punomoćniku odvjetniku I. D. iz Đ., protiv tuženice K. K., OIB …, iz K., kao pravne sljednice pok. P. K., iz K., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. & R. d.o.o., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-86/2021-128 od 25. studenoga 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-86/2021-128 od 25. studenoga 2022.:

- potvrđuje u točki I. izreke za dosuđeni iznos naknade štete od 17.500,00 kn/2.322,65 EUR zajedno (slovima: sedamnaest tisuća petsto kuna/dvije tisuće tristo dvadeset dva eura i šezdeset pet centi)[1] s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos te točka II. izreke presude,

- preinačuje u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 202.076,00 kn/26.820,09 EUR (slovima: dvjesto dvije tisuće sedamdeset šest kuna/dvadeset šest tisuća osamsto dvadeset eura i devet centi)[1] zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

- preinačuje u točki III. izreke tako da se nalaže tuženici da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.015,73 EUR/7.653,00 kn (slovima: tisuću petnaest eura i sedamdeset tri centa/sedam tisuća šesto pedeset tri kune)[1] u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju B. P. da plati tuženici K. K. trošak žalbenog postupka u iznosu od 286,18 EUR/2.156,25 kn (slovima: dvjesto osamdeset šest eura i osamnaest centi/dvije tisuće sto pedeset šest kuna i dvadeset pet lipa)[1] u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Tužena K. K., OIB:…, iz K., dužna je tužitelju B. P., OIB:…, iz K., na ime naknade štete isplatiti novčani iznos od 219.576,00 kn/29.142,74 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29 st. 2. ZOO-a od 25. studenoga 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja B. P. za platež iznosa od 12.600,00 kuna/1.672,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 25. veljače 2020. do isplate te za platež zakonske zatezne kamate na iznos od 219.576,00 kn/29.142,74 eura od 25. veljače 2020. do 25. studenoga 2022. godine.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Protiv točaka II. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja u pobijanom dijelu presudu preinači ili podredno da je ukine i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. Protiv točaka I. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu preinači tako da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno predlaže da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

5. Tužitelj je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u žalbi ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda, dok tuženica tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a time što je zaključak o visini štete temeljio na nalazima vještaka T., čiji nalaz se uopće ne može ispitati, a time posredno niti presuda. Nadalje, tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, za što nije dao valjano obrazloženje posebno s obzirom na činjenicu da se tuženica izričito protivila preinaci tužbe. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i u odnosu na žalbene tvrdnje tužitelja i tuženice, utvrđeno je da su sve žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka neosnovane.

5.1. Naime, u odnosu na odbijajući dio presude sud prvog stupnja dao je jasne i obrazložene razloge, koji nisu suprotni provedenim dokazima, tako da je po žalbi tužitelja odbijajući dio presude bilo moguće ispitati.

5.2. Žalbene tvrdnje tuženice u odnosu na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u dijelu obrazloženja koji se odnosi na visinu štete nisu osnovane jer je, prije svega, nalaz i mišljenje gospodarskog vještaka V. T. potpuno jasan i argumentiran te je sud dao jasne razloge kada je na takvom nalazu temeljio presudu. Žalbene tvrdnje o pogrešnoj primjeni odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a neosnovane su, jer je ovaj postupak započeo podnošenjem tužbe tužitelja 25. ožujka 2013., zbog čega u pogledu dopuštenosti preinake tužbe treba primijeniti Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst) koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka, a koji je u članku 190. stavak 1. propisivao da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, time da je stavkom 2. bilo propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, u konkretnom postupku, a suprotno žalbenim tvrdnjama, ne primjenjuju se izmjene članka 190. stavak 1. prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13.), koji je stupio na snagu 1. travnja 2013., jer je člankom 102. stavak 1. toga Zakona propisano da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu tog Zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst). Kako je sud u točki 4. obrazloženja pobijane presude naveo da je smatrao da je preinaku tužbenog zahtjeva trebalo dopustiti jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, žalbene tvrdnje tuženice nisu osnovane.

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj u ovom postupku traži naknadu štete na kulturama trešnje i malina u njegovom voćnjaku, koji se nalazi na kčbr. 211/2 k.o. K., a koju štetu mu je prouzročio suprug tuženice, sada pok. P. K., time što je 2010. nasad duhana, koji se nalazio na susjednoj kčbr. 210/2 k.o. K., tretirao herbicidom „Orion“.

6.1. Kao nespornu činjenicu među strankama sud utvrđuje da je tužitelj u katastarskom operatu upisan kao posjednik kčbr. 211/2 k.o. K., time da nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine. Provedenim dokazima utvrđeno je da je upravo tužitelj na nekretnini koja je predmet ovog postupka zasadio voćnjak nasadom trešnje i maline 2010. S obzirom na tu utvrđenu činjenicu sud zaključuje da činjenica što tužitelj nije upisan kao vlasnik nekretnine na kojoj je nastala šteta, ne utječe na njegovo pravo tražiti naknadu štete koju je pretrpio na voćnjaku kojeg je nesporno zasadio.

6.2. Također, tijekom postupka nije bilo sporno da je u 2010. P. K. imao u zakupu nekretnine koje su susjedne nekretninama u posjedu tužitelja i to kčbr. 210/2 i 210/1 k.o. K., te da je na tim nekretninama imao zasađen nasad duhana. Prema utvrđenju suda, P. K. umro je 13. lipnja 2011. te ga je naslijedila njegova supruga K. K., tuženica u ovom postupku. Kako tuženica kao nasljednik osobe koja je štetu počinila odgovara za njegove dugove na temelju članka 139. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13. i 33/15.; dalje: ZN), sud zaključuje da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istaknula tuženica u ovom postupku.

6.3. U odnosu na spornu činjenicu među strankama je li pravni prednik tuženice P. K. prskao nasad duhana sredstvom „Orion“ na udaljenosti manjoj od 50 m od nasada u tužiteljevom voćnjaku, sud na temelju iskaza tužitelja te službene zabilješke koju je sastavila službena osoba Policijske postaje Đ. 21. lipnja 2010., nakon obavljenog razgovora s P. K., utvrđuje da je pravni prednik tuženice upravo sredstvom „Orion“ prskao nasad duhana te da je to učinio suprotno uputama za upotrebu tog herbicida, u kojim uputama je bilo jasno navedeno da zbog izrazite hlapljivosti sredstvo može prouzročiti štetu na susjednim usjevima i nasadima, zbog čega je nužno ostaviti netretirani pojas širine 50 m do susjednih kultura. Naime, provedenim očevidom i geodetskim vještačenjem sud je utvrdio da se nasad duhana nalazio na udaljenosti manjoj od 50 m, iz kojih razloga sud zaključuje da je upravo prskanje duhana sredstvom „Orion“ uzrok štete koja je nastala na nasadima u voćnjaku tužitelja te da tuženica kao nasljednik štetnika odgovara za tu štetu u smislu odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22; dalje: ZOO).

6.4. Naime, u postupku je također utvrđeno da je po prijavi tužitelja, a nakon što je pravni prednik tuženice prskao nasad duhana, kriminalistički tehničar PU K.-k. izašao na nekretnine tužitelja te je u izvješću od 16. lipnja 2010. naveo da je iz voćnjaka oštećenog B. P. izuzet uzorak zemlje, kao i uzorak zemlje s njive P. K., kao što su izuzeti i uzorci požutjelog lišća sa stabala trešnje i nasada malina, međutim, da na temelju izuzetog materijala vještačenje nije provedeno. U ovom postupku tužitelj je predložio provođenje vještačenja po Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, međutim, dopisom od 28. veljače 2018. taj Centar je obavijestio sud da sada više nije moguće izvršiti vještačenje jer je do dana pisanja dopisa proteklo više od 7 godina te se vjerojatnost za pronalaženje aktivne tvari na pohranjenim uzorcima smanjila te da ne posjeduju standard (klomazon) koji bi omogućio izradu ciljanih analitičkih metoda, zbog čega nisu u mogućnosti izvršiti vještačenje.

6.5. Po ocjeni suda tuženica tijekom ovog postupka nije dokazala postojanje zakonskih pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 1067. ZOO-a. Prema utvrđenju suda prilog poljoprivredne emisije „Plodovi zemlje“ od 17. svibnja 2015., koji je emitiran na HRT-u, a koji dokaz je tuženica predlagala tvrdeći da uzrok slabog uroda u voćnjaku tužitelja nije prskanje herbicidom „Orion“, već neki drugi razlozi, ne potvrđuje navode tuženice jer činjenice koje je tuženica pokušala dokazati predlaganjem tog dokaza ne proizlaze iz snimke koju je sud u svrhu dokaza pregledao.

6.6. Prema utvrđenju suda, tužitelj je pretrpio imovinsku štetu iz članka 1089. stavak 1. i 3. ZOO-a i to običnu štetu kao štetu na nasadu te štetu u vidu izmakle koristi u vidu gubitka očekivanog uroda malina i trešanja, koji urod se je mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a što je spriječeno štetnikovom radnjom.

6.7. Šteta na nasadu trešnje tužitelju je nastala 2010. i 2011. kada mu je nasad djelomično uništen pa je sud utvrdio tijekom ranijeg postupka da je tužitelj za štetu i počinitelja saznao 2010., odnosno 2011. te je zbog zastare već ranije pravomoćno presuđeno da je tužbeni zahtjev tužitelja za uništeni nasad trešanja neosnovan. Također, već je ranije tijekom ovog postupka pravomoćno presuđeno da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja zbog štete na nasadu maline, koja je tužitelju nastala 2010. jer je tada saznao za štetu i počinitelja pa je i za tu štetu nastupila zastara.

6.8. Nakon ukidne odluke ovoga suda broj Gž-1067/2021 tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev u podnesku od 14. listopada 2022. u ukupnom iznosu od 232.176,00 kn, koji tužbeni zahtjev se odnosi na izgubljenu zaradu zbog izgubljenog uroda trešnje u razdoblju od 2017. do 2024. u iznosu od 112.776,00 kn te na izgubljenu zaradu zbog izgubljenog uroda maline u razdoblju od 2010. do 2013. u iznosu od 119.400,00 kn.

6.9. Provedenim vještačenjem po gospodarskom vještaku V. T. u ovom postupku utvrđeno je da je zbog prskanja herbicidom „Orion“ u voćnjaku tužitelja uništeno 127 sadnica trešanja koje su potpuno propale, te na cijelom nasadu malina koji se sastojao od 2500 sadnica malina, dok prema utvrđenju suda tužitelj nije dokazao da je imao posađenih 2800 komada malina, iz kojih razloga je sud odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete na malinama vezano uz gubitak uroda na 300 sadnica malina.

6.10. Na temelju provedenog gospodarskog vještačenja sud utvrđuje da je procjena vrijednosti izgubljenog uroda trešanja bazirana na očekivanom vijeku eksploatacije nasada trešnje u razdoblju od oko 15 godina, s tim da tijekom prvih 5 godina urod pokriva troškove proizvodnje, a tijekom eksploatacije u periodu pune rodnosti od 10 godina gubitak dobiti od uroda je 140.970,00 kn (127 stabala x 111,00 kn/stablo x 10 godina). Sud je utvrdio da je već ranije pravomoćno presuđeno da je za gubitak uroda trešnje nastupila zastara u iznosu od 28.194,00 kn, koji gubitak se odnosi za izgubljeni urod za 2015. i 2016., a također sud utvrđuje da u razdoblju od 2010. do 2014. prema mišljenju vještaka nema izgubljene dobiti od uroda trešanja. Po ocjeni suda, u odnosu na urod trešanja neosnovan je prigovor zastare tražbine tužitelja za naknadu štete koja se odnosi na gubitak uroda u razdoblju od 2017. do 2024. iz kojih razloga sud usvaja tužbeni zahtjev za to razdoblje na ime štete zbog gubitka uroda trešanja u iznosu od 112.776,00 kn.

6.11. U odnosu na gubitak prihoda od nasada malina sud utvrđuje da je tužitelju u razdoblju od 2010. do 2013. nastupila šteta u vidu gubitka uroda za 2500 sadnica u ukupnom iznosu od 106.800,00 kn iz kojih razloga u odnosu na naknadu imovinske štete zbog gubitka uroda malina u razdoblju od 2010. do 2013. usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 106.800,00 kn. Sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare tražbine tužitelja u odnosu na gubitak dobiti od uroda maline za razdoblje od 2010. do 2013.

6.12. Na temelju provedenog očevida i gospodarskog vještačenja sud je utvrdio da je tužitelj na dijelu nekretnine gdje su ranije bile zasađene sadnice malina podigao nasad breskvi, međutim, to je učinio nakon isteka vijeka eksploatacije maline od 6 godina, zbog čega po ocjeni suda ta činjenica ni na koji način ne utječe na visinu štete koju je tužitelj pretrpio time što mu je uništen nasad maline štetnom radnjom prednika tuženice.

6.13. Na dosuđeni ukupni iznos od 219.576,00 kn sud je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu primjenom odredbe članka 1089. stavak 2. ZOO-a od dana presuđenja iz razloga što je visina štete utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

7. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao pravilna, prihvaća i ovaj sud, međutim, osnovane su žalbene tvrdnje tuženice da je sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o osnovanosti prigovora zastare.

8. Tužitelj je tužbu u ovom predmetu podnio 25. ožujka 2013. te je tražio naknadu štete na nasadu trešanja i malina u ukupnom iznosu od 42.500,00 kn sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog poljoprivrednog i gospodarskog vještaka dr. sc. J. H., dipl. ing. agr., time da je iz tog nalaza vidljivo da se šteta u iznosu od 25.000,00 kn odnosila na izgubljeni urod sa trešanja, dok se iznos od 17.500,00 kn odnosio na izgubljeni urod na malinama. Podnošenjem te tužbe tužitelj je prekinuo zastaru za utuženi iznos štete zbog gubitka uroda na trešnjama i malinama. Tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 12. ožujka 2020. povisio tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 412.358,28 kn tražeći štetu na nasadu trešnje u iznosu od 12.765,40 kn, na nasadu maline u iznosu od 73.822,88 kn, što je već ranijom presudom broj P-379/2013 pravomoćno odbijeno, te je tražio iznos od 140.970,00 kn na ime desetogodišnjeg gubitka uroda trešanja (od 2015. do 2025.) za propalih 127 stabala trešnje te iznos od 184.800,00 kn kao izgubljeni šestogodišnji urod maline u razdoblju od 2010. do 2015. Nakon ukidne odluke ovoga suda broj Gž- 1067/2021 od 2. prosinca 2021., kojom je bio ukinut dosuđujući dio presude u iznosu od 200.376,00 kn, tužitelj je ponovno povisio tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete u vidu gubitka uroda trešnje u razdoblju od 2017. do 2024. te uroda maline u razdoblju od 2010. do 2013. u ukupnom iznosu od 232.176,00 kn.

8.1. Povišenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe zbog čega se u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kada je istaknut taj novi zahtjev, iz kojih razloga tek isticanjem povišenog zahtjeva može doći do prekida zastare u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-1797/10, Revx-424/11 i Revx- 985/17). U konkretnom slučaju tužitelj je za štetu i štetnika saznao najkasnije 2011. jer prema utvrđenju suda tužitelju je nasad trešnje (127 stabala) propao dijelom 2010., a dijelom 2011., dok je cijeli nasad maline propao 2010., iz kojih razloga je tužitelj, a nakon što su uništena stabla trešnje, znao za ukupnu štetu koja se sastoji u gubitku uroda, a za štetnika je znao još 2010. kada je pravnog prednika tuženice prijavio policiji, a nakon što je prethodno s njim razgovarao o tome da ne prska nasad duhana s herbicidom „Orion“.

8.2. Kako tužitelj prema konačnom tužbenom zahtjevu postavljenom u podnesku od 14. listopada 2022. traži naknadu štete na trešnjama koja se sastoji u gubitku uroda u razdoblju od 2017. do 2024., nastupila je zastara tražbine tužitelja za štetu na nasadu trešnje u smislu odredbe članka 230. stavak 1. ZOO-a jer je proteklo više od 3 godine od saznanja za štetu i štetnika, koje saznanje je tužitelj imao najkasnije 2011. Tužbom podnesenom 25. ožujka 2013. tužitelj je tražio naknadu štete zbog jednogodišnjeg gubitka na urodu trešanja, da bi tek prvi puta zatražio naknadu štete u vidu gubitka desetogodišnjeg uroda trešnje (razdoblje pune rodnosti trešanja) podneskom od 12. ožujka 2020. Po ocjeni ovog suda, zbog činjenice što su stabla trešnje štetnom radnjom pravnog prednika tuženice u cijelosti uništena najkasnije 2011., tada je u cijelosti dospjela naknada štete zbog gubitka uroda u očekivanom vijeku eksploatacije nasada trešnje te tužitelju ta šteta nije nastajala sukcesivno svake godine, što bi bio slučaj da stabla nisu bila uništena, već da su davala manji prihod od očekivanog, u kojem slučaju bi šteta mogla dospijevati godišnje. Iz tih razloga se zastara ne može utvrđivati zbog gubitka uroda trešanja za svaku godinu očekivanog vijeka eksploatacije, već u trenutku kada su bila uništena stabla, tada je bio poznat i opseg štete, zbog čega početak zastarnog roka treba računati od 2011. Kako je od tada do dana donošenja zahtjeva za tu štetu 12. ožujka 2020. prošlo više od 3 godine za tu tražbinu nastupila je zastara. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je uvažiti u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete koji se odnosi na gubitak prihoda od uroda trešanja u razdoblju od 2017. do 2024. u iznosu od 112.776,00 kn te u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

8.3. Po ocjeni ovog suda, u odnosu na naknadu štete zbog gubitka uroda malina u razdoblju od 2010. do 2013., koju štetu je sud utvrdio u ukupnom iznosu od 106.800,00 kn, nastupila je zastara za iznos naknade štete preko 17.500,00 kn. Naime, polaznom tužbom od 25. ožujka 2013. koju je tužitelj podnio u zastarnom roku iz članka 230. stavak 1. ZOO-a, tužitelj je tražio naknadu štete zbog gubitka uroda na malinama u ukupnom iznosu od 17.500,00 kn. Tužbeni zahtjev povisio je prvi puta podneskom od 12. ožujka 2020. Kako je nasad malina tužitelju uništen 2010., za ukupni iznos štete kao i za počinitelja tužitelj je saznao 2010. zbog čega je tužbu za naknadu štete mogao podnijeti najkasnije do kraja 2013. Kako je tužbeni zahtjev preko iznosa od 17.500,00 kn tužitelj podnio tek u podnesku od 12. ožujka 2020., tražeći naknadu štete na malinama u vidu gubitka šestogodišnjeg uroda maline, preko iznosa od 17.500,00 kn, nastupila je zastara jer je proteklo više od 3 godine od dana saznanja za štetu i štetnika, iz kojih razloga je preko tog iznosa žalbu tuženika trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja preinačiti te tužbeni zahtjev zbog zastare odbiti kao neosnovan.

9. Žalbene tvrdnje tuženika o pogrešno utvrđenoj aktivnoj legitimaciji tužitelja da traži naknadu štete nisu osnovane jer je u postupku bila nesporna činjenica da je tužitelj posjednik nekretnine na kojoj je posadio voćnjak, zbog čega je on aktivno legitimiran tražiti naknadu štete koja mu je nastala na voćkama, odnosno na nasadu malina. Isto tako, neosnovane su žalbene tvrdnje o tome da je sud pogrešno utvrdio da je uzrok štete prskanje duhana sredstvom „Orion“ na susjednoj nekretnini, jer je i po ocjeni ovoga suda tu činjenicu sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužitelja, koji iskaz je potvrđen i službenom zabilješkom koju je sačinila službena osoba Policijske postaje Đ. nakon obavljenog razgovora s P. K. 16. lipnja 2010. i to neposredno nakon što je štetnu radnju tužitelj prijavio Policijskoj postaji Đ.. Naime, iz te službene zabilješke proizlazi da je P. K. naveo djelatnicima Policijske postaje da je prskao zasađeni duhan sredstvom „Orion“, kojeg je dobio na korištenje od poduzeća „D.“ iz S., a isto tako naveo je da je pročitao uputstvo za rukovanje otrovom „Orion". Potvrdio je i navod tužitelja da ga je upravo tužitelj prilikom jednog razgovora upozorio na ono što je pisalo u uputstvu da sredstvo nije preporučljivo koristiti u blizini drugih nasada. Kako se službena zabilješka nalazi u spisu Općinskog državnog odvjetništva u K. broj K-DO-594/10, kojeg je sud tijekom dokaznog postupka pročitao, neosnovane su žalbene tvrdnje o tome da je takav dokaz nezakonit. Naime, tuženica se neosnovano poziva na odredbu članka 220.a ZPP-a koja je unesena u Zakon Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ broj 80/22.), jer se prema odredbi članka 107. citiranog Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ta odredba ne primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog Zakona 19. srpnja 2022.

9.1. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice da tužitelj ne može od tuženice tražiti štetu koja je dospjela nakon smrti P. K. jer je štetnu radnju počinio pravni prednik tuženice, zbog čega njegovi pravni sljednici odgovaraju za štetu koja je oštećenoj osobi nastala radnjom štetnika.

9.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja o tome da je sud pogrešno utvrdio činjenicu da se nasad malina tužitelja sastojao od posađenih 2500 sadnica malina, jer je sud upravo na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je on 2009. zasadio 300 sadnica malina, a 2010. 2200 sadnica malina, pa je to utvrđenje suda prvog stupnja pravilno. Osim toga, potrebno je napomenuti da je tužitelj podnoseći tužbu 25. ožujka 2013. u tužbi naveo da je zasadio oko 2300 do 2400 sadnica, dakle manje od onog što je utvrdio sud prvog stupnja, zbog čega i ovom sudu nije prihvatljiv iskaz tužitelja, na kojeg se poziva u žalbi, a kojeg je dao 9. rujna 2019. govoreći o uništenih 2800 sadnica malina jer je očito da tužitelj 2019. prilagođava iskaz potrebama ovog postupka. Također, neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja da bi imao pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete od dana provedenog vještačenja, jer je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je visina štete u ovom postupku utvrđena prema cijenama na dan presuđenja, zbog čega je pravilno zateznu kamatu dosudio tužitelju od tog dana primjenom odredbe članka 1089. stavak 2. ZOO-a.

10. Na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

10.1. Tužitelj je djelomično uspio u parnici zbog čega je o troškovima postupka trebalo odlučivati primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Prema toj odredbi omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Konačni tužbeni zahtjev tužitelja postavljen je u ukupnoj visini od 444.158,28 kn. Naime, tijekom ovog postupka pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 211.982,28 kn presudom broj P-379/2013 od 12. travnja 2021. koja je potvrđena presudom ovog suda broj Gž-1067/2021 od 2. prosinca 2021. dok je nakon citirane odluke ovog suda kojim je djelomično bila ukinuta presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu, tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev u iznosu od 232.176,00 kn, zbog čega se zbroj ta dva zahtjeva treba smatrati konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužitelj je u ovom postupku uspio s osnovom u cijelosti, dakle, 100 % jer je dokazao da je tuženica odgovorna za štetu tužitelju, dok je s visinom uspio u omjeru od 4 % iz čega slijedi konačni uspjeh tužitelja u postupku u omjeru od 52 % (100 % + 4 % = 104 % : 2= 52 %). Kako je tužitelj uspio u većoj mjeri od postotka uspjeha tužitelja trebalo je oduzeti postotak uspjeha tuženice iz čega proizlazi da je tuženica u obvezi tužitelju naknaditi 4 % troškova zastupanja i sudskih pristojbi.

10.2. Sud prvog stupnja pravilno je sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a utvrdio ukupni iznos troškova tužitelja koji su bili potrebni radi vođenja parnice u ukupnom iznosu od 60.525,00 kn, kako je to obrazložio u točki 88. obrazloženja. Kao potrebne sud je pravilno priznao tužitelju troškove za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč.1.), za pribavu z.k. izvatka 250,00 kn (Tbr.32.toč.3), za pribavu rješenja o nasljeđivanju u iznosu 250,00 kn (Tbr.32.toč.3.), za sastav podneska od 26. srpnja 2013. 16. rujna 2013., 30. siječnja 2014., 20. veljače 2014., u iznosu od 250,00 kn za svaki podnesak (Tbr.8.toč.3), sastav podneska od 06. ožujka 2014. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8.toč.1.) za sastav podneska od 21. ožujka 2014. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8.toč.1.), za sastav žalbe od 3. svibnja 2016. (Tbr.10.toč1. u vezi Tbr. 7. toč. 1.) u iznosu od 1.250,00 kn, zastupanje na ročištima 12. ožujka 2014., 17. listopada 2014., 06. svibnja 2015. u iznosu o 500,00 kn za svako ročište (Tbr.9.toč.2.), zastupanje na ročištima 04. listopada 2015., 15. ožujka 2016., u iznosu od 1.000,00 kn za svako ročište (Tbr.9.toč.1.) pristup ročištu radi objave presude 19. travnja 2016. u iznosu od 500,00 kn (Tbr.9.toč.3.), zastupanje na ročištima 08. prosinca 2017., 01. veljače 2018., 07. ožujka 2018., 2. svibnja 2018., 9. rujna 2019. u iznosu od 1.000,00 kn za svako ročište (Tbr.9.toč.1.),za sastav podneska od 30. travnja 2019. u iznosu od 250,00 kn (Tbr.8.toč. 3.), za sastav podneska od 12. ožujka 2020. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr.8.toč.1.), za sastav podneska od 19. ožujka 2020. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr.8.toč.1.), zastupanje na ročištu 2. lipnja 2020. i 14. siječnja 2021. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr.9.toč.1.), za zastupanje na ročištu 25. travnja 2022. i 1. lipnja 2022. u iznosu od 2.500,00 kn za svako ročište (Tbr.9.toč.1.), za zastupanje na ročištu 3. studenoga 2022. u iznosu od 3.750,00 kn (Tbr.9.toč.1.), putni trošak za pristup na očevid u iznosu od 50,00 kn, izbivanje iz ureda u iznosu od 500,00 kn za pristup na očevid (Tbr. 35), pristojba na tužbu u iznosu od 775,00 kn, pristojba na presudu u iznosu od 5.000,00 kn, na prijedlog i rješenje o osiguranju u iznosu od 5.000,00 kn, predujam za geodetsko vještačenje u iznosu od 1.700,00 kn, predujam za gospodarsko vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn, predujam za očevid i gospodarsko vještačenje u iznosu od 1.250,00 kn, prema priloženom troškovniku i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) te primjenom Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.).

10.3. Ukupno su tužitelju priznati troškovi zastupanja i sudskih pristojbi u iznosu od 55.075,00 kn te je tuženica u obvezi tužitelju naknaditi 4 % tog iznosa, odnosno iznos od 2.203,00 kn. Ukupno plaćeni troškovi vještačenja u priznatom iznosu od 5.450,00 kn tužitelju su dosuđeni u cijelosti jer se radi o troškovima koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Ukupno je tuženica u obvezi tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.653,00 kn. Obzirom da je prema Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine“ broj 85/22.; dalje: Odluka o uvođenju eura) euro postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023., a fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 izrekom ove presude naloženo je tuženici da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 1.015,73 EUR-a.

10.4. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja pravilno sud prvog stupnja tužitelju nije kao potrebne priznao troškove navedene u točki 88.1. obrazloženja koji se odnose na putni trošak odvjetnika na relaciji Đ. – K. – Đ. jer se ne radi o trošku koji je bio potreban s obzirom da u K. postoje odvjetnici, zbog čega je tužitelj mogao angažirati odvjetnika koji ne bi imao putni trošak radi dolaska na sud. Također neosnovane su žalbene tvrdnje tužitelja o tome da je uspjeh stranaka u postupku trebalo računati po fazama ovog postupka jer se je vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjala iz razloga što prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, dakle, ne prema fazama parničnog postupka. Naime, odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., a koji je u članku 117. stavak 3. propisao da će se iznimno od odredbe stavka 1. toga članka odredba članka 28. tog zakona, kojom je izmijenjen članak 154. ZPP-a primjenjivati i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog zakona nije donesena prvostupanjska odluka. Kako je pobijana odluka donesena nakon 1. rujna 2019. o troškovima je trebalo odlučivati primjenom novelirane odredbe članka 154. ZPP-a. Također neosnovane su žalbene tvrdnje o tome da sud nepravilno tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska za izdavanje privremene mjere od 21. lipnja 2013. i 5. srpnja 2013. jer je pravilno sud ocijenio da taj trošak nije bio potreban s obzirom da je zahtjev za izdavanje privremene mjere prema tim podnescima odbijen kao neosnovan.

11. Tuženica je tražila trošak sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 4.687,50 kn. S podnesenom žalbom tuženica je uspjela u omjeru od 46 % iz kojeg razloga joj je u tom omjeru tužitelj u obvezi naknaditi trošak sastava žalbe. Naime, žalbom je tuženica u cijelosti osporavala osnovu tužbenog zahtjeva, koje žalbene tvrdnje su neosnovane iz naprijed obrazloženih razloga jer je s osnovom tužbenog zahtjeva tužitelj uspio u cijelosti, dakle 100 %, kao što je i u pogledu visine žalba neosnovana u omjeru od 8 % pa bi proizlazilo da je žalba neosnovana u omjeru od 54 % (100 % + 8 %= 108 % : 2 = 54 %) iz čega slijedi uspjeh sa žalbom u omjeru od 46 %. Primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a tužitelj je u obvezi tuženici naknaditi trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.156,25 kn, odnosno na temelju Odluke o uvođenju eura iznos od 286,18 EUR-a.

Koprivnica, 14. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković v. r.