Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62 P-797/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja T. P., OIB: …, iz D. M., K. T. …, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O., protiv tuženika P. … Z. d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., R. … zastupan po punomoćnici Ž. Z., odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 08. ožujka 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja S. M., odvjetnika iz B. i zamjenika punomoćnika tuženika I. K., odvjetnika iz V., na ročištu za donošenje i objavu presude 13. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011068625, sklopljenog 09.03.2006. između tužitelja T. P. i tuženika P. … Z. d.d., koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. Đ. pod brojem OU-77/06-1. dana 15.03.2006., a koja u čl. 1. glasi: „… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od … CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, u čl. 4.1. glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“, u čl. 4.2. glasi: „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita…“, te „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“, u čl. 7.2. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke važeće na dan plaćanja…“ te „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u točki 12.8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…“, u točki 12.9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

II. Nalaže se tuženiku P. … Z. d.d. sa sjedištem u Z., R. …0, OIB: … da isplati tužitelju P. T. iz D. M., K. …, OIB: … iznos od 4.455,73 EUR[1] /33.571,68 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 01.10.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku P. … d.d. sa sjedištem u Z., R. … OIB: … da tužitelju P. T. iz D. M., K. …, OIB: … plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od ukupno 1.668,46 EUR¹ / 12.571,01 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude odnosno 13. travnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 09.03.2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 9011068625, koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. Đ. 15.03.2006., a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju - kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

2. Citiranim ugovorom je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK početno ugovoreni anuiteti povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 4. i 7. ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva, sukladno čl. 4.1. Ugovora i koja se tijekom postojanja obveze mijenjala u skladu s odlukama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,25% godišnje.

2.1. Predmetni kredit je 21.12.2015. dodatkom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, pri čemu je tuženik utvrdio preplatu po istome kreditu u iznosu od 18.739,06 kn s danom 30.09.2015., a zaključno s tim datumom tužitelj potražuje i razliku ostatka preplaćenog iznosa od ukupno uplaćenih 225.191,16 kn (30.763,82 EUR x tečaj od 7,32 kn na dan 30.09.2015.) u odnosu na iznos koji je bio dužan platiti do tog dana po prvotnome otplatnom planu – ukupno 38.826,12 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan isplate kredita (4,676270 kn), što iznosi 181.561,42 kn, stoga razlika koju potražuje tužitelj iznosi 24.890,68 kn (225.191,16 – 181.561,42 -18.739,06 = 24.890,68 kn).

2.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točci II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, II-tuženik P...z.d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a donesena 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

2.3. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točci I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, II-tuženik P...z.d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

2.4. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi i sa čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

2.5. Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."

2.6. Nadalje, prema čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača….obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača – NN 41/14 i 110/15).

2.7. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu) de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s 30.09.2015. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznima kamatama od 1.10.2015. kao i prvog idućeg dana, umanjeno za već izvršeni povrat povodom konverzije.

2.8. Prema čl.6. st.3. Zakona o sudovima propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a kako tuženik isto odbija, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kako je pobliže u točci prvoj izreke ove presude navedeno, kao i da naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos od ukupno 24.890,68 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 01.10.2015. do isplate.

3. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 16. veljače 2023. (l. 198-200 spisa) tako da predlaže utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu, i to: u čl. 1. glasi: „… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od … CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, u čl. 4.1. glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“, u čl. 4.2. glasi: „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita…“, te „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“, u čl. 7.2. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke važeće na dan plaćanja…“ te „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u točki 12.8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…“, u točki 12.9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

3.1. Ujedno tužitelj potražuje isplatu iznosa od 4.455,73 eura / 33.571,68 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 01. listopada 2015. do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci presude u toč. II te potražuje naknadu troška parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

4. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, ističe prigovor zastare te osporava osnov i iznos utuženog potraživanja. Naime, iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda, proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamatna stopa nije niti ne može biti ništetna.

4.1. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva.

4.2. Tuženik ističe da ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju je ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.

4.3. Također, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula.

4.4. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad 3 godine od dana podnošenja tužbe.

4.5. Nadalje, tuženik ukazuje da je između stranaka zaključen Sporazum sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je nesporno izvršena konverzija ugovora, a time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate, što proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka ugovora o kreditu. Usvajanje tužbenog zahtjeva nakon izvršene konverzije značilo bi dvostruku naplatu.

4.6. Naime, početni kredit u CHF preostao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog zahtjeva niti potraživanja. Tuženik je sukladno zakonu reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Stoga, budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

4.7. Sklapanjem Dodatka ugovoru kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stanaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije.

4.8. Pored navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema interes za podizanje tužbe, jer taj interes iz odredbe čl. 121. Zakona o zaštiti potrošača /09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti.

4.9. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope, javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka već ovise o svim navedenim parametrima (troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta).

4.10. Tuženik smatra da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS br. Pž-7129/13 zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se ista primjenjuje i na konkretan kredit, te da tužitelj očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

4.11. Tijekom postupka se tuženik poziva na stručne radove mr.sc. A. E., prof.dr.sc. S. P. i dr. vezano za učinak konverzije, budući da prema njihovim stavovima proizlazi da je sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati pa korisnik kredita na temelju tog ugovora (jer ga više nama) ne može osnovano potraživati bilo što od banke, jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.

4.12. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška postupka tuženiku. Naime, Vrhovni sud RH je u postupku Gos 1/2019 utvrdio da se radi o sporazumima koji su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama zakona, te su isti kao takvi u postupnosti pravno valjani i nema mjesta isticanju ništetnosti takvih dodataka u bilo kojem kontekstu niti njihovom osporavanju na bilo koji način.

5. Tužitelj u podnesku od 02. listopada 2020. (list 71-75 spisa) navodi da mu je tuženik dostavio dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu pa je na osnovi iste mogao sačiniti izračun preplaćenog iznosa, tako da isti sada iznosi 56.642,91 kn, pa tužitelj sada mijenja postavljenu vrijednost predmeta spora na iznos od 56.642,91 kn.

5.1. Nadalje, tužitelj ističe da se temeljem čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. U tom smislu postoji niz odluka VSRH u kojima se utvrđuje da potrošači koji su proveli konverziju valute obveze temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju i dalje imaju pravo, odnosno pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, što čini i tužitelj u ovom predmetu. Tužitelj posebno ističe posljednju odluku VSRH, poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.05.2020. godine.

5.2. Iz historijata tužbe tužitelja je jasno vidljivo da tužitelj tužbom ne obuhvaća razdoblje nakon provođenja konverzije, odnosno da zahtijeva restituciju za razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do 21.12.2015. godine.

5.3. Pri tome tužitelj posebno ističe da iako mu je tijekom konverzije na ime preplate priznat iznos od 19.259,33 kn na dan 30.09.2015. kao dan izračuna konverzije, da time tužitelj nije u cijelosti obeštećen za preplaćeni iznos do konverzije kao što su obeštećeni potrošači koji nisu proveli konverziju valute obveze, odnosno koji su svoj kredit u cijelosti otplatili prije konverzije. To proizlazi iz izračuna tužitelja, kao i iz izračuna konverzije na dan 30.09.2015. godine. Tužitelj ističe da je u međuvremenu odredba čl. 502.c ZPP-a izmijenjen tako da se ovaj postupak smatra parnicom radi naknade štete ili isplate, ali pravna osnova je restitucija potrošača zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i vezanosti visine obveze uz kretanje tečaja CHF.

5.4. Nesporno je da je valutna klauzula i dalje dopuštena te da se tuženik prilikom svog postupanja prema tužitelju pridržavao tada važeće zakonske regulative, ali su VTS i VSRH u svojim odlukama u povodu kolektivnog potrošačkog spora utvrdili da je takvo postupanje tuženika i drugih banaka (konkretno, misli se na jednostranu primjenu i promjene promjenjive kamatne stope i izmjene tečaja CHF na štetu potrošača) prema potrošačima koji su s tim bankama sklopili ugovore o kreditu između 2004. i 2008. godine u tom dijelu bilo nepošteno, i zbog toga su te odredbe oglašene ništetnima. Tužitelj se protivi saslušanju javnog bilježnika i osobnog bankara zbog toga što se daljnje dokazivanje usmjereno na utvrđivanje je li tužitelj kao potrošač također bio oštećen na isti način kao i potrošači koji su bili obuhvaćeni kolektivnim sporom, nepotrebno sa stajališta svrhe instituta kolektivne tužbe, kao i zbog primjene odredbe čl. 502. c ZPP-a, koji obvezuje sudove koji sude u pojedinačnim parnicama, da se drže utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora kao dokazanih. To je potvrdila obvezujuća sudska praksa u odluci VSRH, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine.

5.5. Tužitelj posebno ističe da on ne tumači pogrešno da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi i fiksiranom tečaju CHF, već da je logična posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule ta, da se kamatna stopa svodi na početno, kao i tečaj CHF na tečaj na dan isplate kredita, kao jedinim dvama parametrima oko kojih su se tužitelj i tuženik zaista i sporazumjeli prilikom sklapanja ugovora.

5.6. U odnosu na tuženikov prigovor zastare tužitelj se istom protivi kao neosnovanom, navodeći da je VSRH na sjednici Građanskog odjela održanoj 30.01.2020. godine donio obvezujući zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

5.7. Vezano za pitanje konverzije, tužitelj ističe da se rješidba VSRH iz oglednog postupka, broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine ne odnosi na njegov tužbeni zahtjev, s obzirom da tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te povrat preplaćenog iznosa za razdoblje trajanja primjene preplaćenog iznosa o kreditu. Tome se ne protive utvrđenja iz oglednog postupka, a sasvim je u skladu s odlukom VSRH, poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26.05.2020. godine.

5.8. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da se na temelju dostavljene dokumentacije provede dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost izračuna razlike između primijenjene promjenjive kamatne stope unutar svakog anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 21.12.2015. godine, kao i na okolnost izračuna razlike između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 21.12.2015. godine.

6. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: pročitao ugovor o kreditu od 9. ožujka 2006. na listu 9-14 spisa, izvršio uvid u plan otplate na listu 15-20 spisa. Pročitan je dodatak ugovoru o kreditu koji je zaključen između stranaka 21. prosinca 2015. na listu 21-25, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. na listu 26, odgovor na tužbu tuženika na listu 32-47 spisa i izvršen je uvid u sudsku praksu na listu 49-57 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 19. veljače 2020. na listu 58-61 spisa, podnesak tuženika od 10. travnja 2020. na listu 63-66 spisa, podnesak tuženika od 31. kolovoza 2020. na listu 67-69 spisa. Pročitano je očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu na listu 71-75 spisa, ugovor o kreditu na listu 76-80, prvi Dodatak ugovoru o kreditu od 6.11.2012. na listu 81-82, Dodatak ugovoru o kreditu od 21.12.2015. na listu 83-87 spisa. Izvršen je uvid u plan otplate na listu 88-92 spisa i u plan otplate na listu 93-97 spisa. Izvršen je uvid u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope na listu 98-102 spisa, u knjigovodstvenu karticu na listu 103-124 spisa, u pregled uplata po kreditu na dan 4.6.2019. na listu 125-128 te u priloge izračuna na listu 129-131. Izvršen je uvid u rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 na listu 132-134 spisa te u presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na listu 135-140 spisa. Pročitano je rješenje o prekidu postupka na listu 144, podnesak tužitelja od 17.8.2022. na listu 146-147, rješenje o nastavku postupka na listu 148-149, podnesak tuženika od 5. listopada 2022. na listu 151-153. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje te pročitan nalaz DV C. d.o.o. O. po vještaku D. V. na listu 163-187 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 13. veljače 2023. na listu 193- 195 spisa, očitovanje tužitelja na nalaz i mišljenje vještaka od 16. veljače 2023. kojim uređuje tužbeni zahtjev na listu 198-200 spisa.

7. Sud je pripremnom ročištu od 13. listopada 2020. odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika i osobnog bankara kao nepotreban i odugovlačeći, a imajući u vidu da je sud u pojedinačnim postupcima vezan za utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH. Za napomenuti je da se ovim dokaznim prijedlogom ne bi utvrdile odlučne činjenice, jer je nelogično da bi se predloženi svjedoci mogli sjetiti konkretnog ugovora i što se točno pregovaralo, jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 09. ožujka 2006. godine.

7.1. Također je odbijen dokazni prijedlog tuženika da se financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrdi da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR-ima, a što naravno uključuje i kamatu, kao nepotreban i odugovlačeći, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice, a imajući u vidu da konverzijom nisu obuhvaćena plaćanja po predmetnom kreditu nakon provedene konverzije.

8. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

-da su tužitelj i tuženik 09. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011068625, koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. Đ. pod brojem OU-77/06-1, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan isplate kredita;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 240 mjeseci;

-da je predmetni kredit tužitelju odobren za kupnju stambenog objekta i adaptaciju stambenog objekta;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,25% te je člankom 4.1 ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala više puta odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da su stranke zaključile 21. prosinca 2015. dodatak ugovoru o kreditu broj 9011068625 (list 21-25 spisa);

-da sukladno izračunu konverzije ostatak preostale neotplaćene glavnice kredite na dan 30. rujna 2015. iznosi 23.330,30 EUR-a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke;

-da je prema izračunu konverzije utvrđeno da na dan 30. rujna 2015. postoji preplate u iznosu od 2.453,36 EUR-a.

9. Među strankama je sporno je li osnovan tuženikov prigovor zastare, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, obzirom da je provedena konverzija, je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene, odnosno među strankama je sporna, kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno mogu li se na konkretan slučaj primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

11. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja temelji se na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

12. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud smatra da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba, putem suda, a što je u konkretno slučaju isti i učinio.

12.1. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

12.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13. U odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

14. Za napomenuti je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stajališta odluka županijskih sudova, pa tako i Županijskog suda u Rijeci iz odluke broj Gž- 380/2018-3 od 03. lipnja 2019., prema kojoj: "… odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isti Sud je iznio stajalište kako provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

15. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, odnosno Sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

16. Naime, u konkretnom slučaju se također radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik povrijedio u razdoblju koje je obuhvaćeno ovom tužbom kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda i rješenje VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

17. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto. Naime, odredba čl. 502. c ZPP-a upućuje na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se stranke mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

18. Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

19. Odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakva ugovorna odredba u dijelu u kojem je tužitelj pobija je ništetna, jer je suprotna čl.6. istog Zakona, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, koji propisuje da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku. Dakle, tuženik je ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezivanjem HRK uz CHF povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

20. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotno načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku doveden u neravnopravan položaj. Ovo stoga što se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

21. Odredbom čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.

22. Prema odredbi čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

23. Člankom 87. citiranog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

25. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015.

26. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

27. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je i isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

28. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

29. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

30. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki prvoj potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

31. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

32. Nadalje, prema odredbi čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa…. vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjiva zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplatne kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 11. b. ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

33. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

34. Sud smatra da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, kao i da kamatna stopa može biti viša ili niža od početno ugovorene, već korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Također je potrebno da se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri, koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

35. U konkretnom slučaju banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanja stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a). Također, banka nije informirala tužitelja da je rast švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja euro zone, te ga nije informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, a još je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka te je k tome i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Također je potrošaču bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

36. Dakle, slijedom navedenog, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kako je naprijed navedeno, tužitelj je oštećen pa ima pravni interes za vođenjem ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima pa je sud usvojio specificirani tužbeni zahtjev opisan kao u izreci ove presude.

37. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke D. V. (D. …), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke.

38. Zadatak vještaka je bio, vezano uz predmetni ugovor o kreditu, utvrditi razlike između primijenjene promjenjive kamatne stope unutar svakog anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 21.12.2015. godine i razlike između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 21.12.2015. godine. Visina kamatne stope prilikom zaključenja ugovora o kreditu je prema čl. 4. iznosila 4,25% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa. Anuitet za navedene parametre iznosi 340,58 CHF mjesečno.

38.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da je kredit korišten 16.03.2006. godine, kada je srednji tečaj iznosio 4,676270 kn x 340,58 CHF=1 .592,64 kn mjesečno. Tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjana je kako slijedi: u siječnju 2007. iznosila je 4,20% godišnje; od kolovoza 2007. iznosila je 5,20% godišnje; od veljače 2008. iznosila je 5,95% godišnje; od srpnja 2009. iznosila je 6,00% godišnje; od studenog 2010. iznosila je 5,56% godišnje; od svibnja 2011 . iznosila je 5,40% godišnje; od kolovoza 2011. iznosila je 5,15% godišnje; od studenog 2012. iznosila je 5,20% godišnje; od studenog 2014. iznosila je 3,23% godišnje.

38.2. Izračun razlike više plaćene kamate iznosi 18.379,16 kn ili 2.439,33 €, s tim što vještak napominje da su razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od visine kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora prikazani sa predznakom - kao manje plaćeni iznosi. Izračunati iznos u visini od 18.379,16 kn ili 2.439,33 € je razlika između više i manje plaćenih iznosa.

38.3. Tečajna razlika iznosi 33.913,18 kn ili 4.501,05 €, i predstavlja razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike.

38.4. U predmetu spisa se nalazi potpisani Dodatak Ugovoru o kreditu od 21.12.2015 godine u kojem je utvrđen iznos preplate u visini od 2.453,56 EUR-a ili 18.720,66 kn.

38.5. Utvrđen iznos preplate u visini od 52.292,34 kn (18.379,16 kn + 33.913,18 kn), je djelomično priznat u postupku provođenja konverzije u visini od 18.720,66 kn.

39. Dakle, financijsko knjigovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da preplata tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope i tečajne razlike iznosi 33.571,68 kn (što preračunato u eure iznosi 4.455,73 EUR), koja tužitelju nije priznata konverzijom od strane tuženika. Konverzija je provedena sukladno Dodatku ugovoru o kreditu i metodi određenoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju. Prilikom izračuna konverzije u obračun su uključene sve uplate tužitelja od početka trajanja kredita, pa tako i uplate kojima je plaćana kamata, a sva plaćanja su preračunata u EUR kao da je kredit početno bio ugovoren u EUR.

40. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos preplate koji tužitelju nije umanjen (priznat) konverzijom, sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 4.455,73 EUR-a / 33.571,68 kn.

41. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik stavio primjedbe koje su pravne prirode, smatrajući da vještačenje nije trebalo ni provesti, obzirom da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu te da je izračun sačinjen kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka. Ujedno tuženik u podnesku od 13. veljače 2023. ponavlja navode koje je već ranije istakao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.

42. Sud prihvaća u cijelosti izračun vještaka kao stručan i nepristran, a vezano za primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da se radi samo o primjedbama koje su pravne prirode te o istima odlučuje sud, a ne vještak, sud nije pozvao vještaka na ročište, jer isto nije bilo nužno ni svrsishodno.

42.1.U odnosu na navode tuženika da je uzeta u obzir početna kamatna stopa kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod "promjenjiva" samo u odnosu na odluku Banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi, dok je jedino početni tečaj bio poznat tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

43. Slijedom svega iznijetoga, sud je usvojio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

44. Pored povrata preplaćenog iznosa tužitelju je dosuđena i pripadajuća zatezna kamata od 1. listopada 2015. pa do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci po zahtjevu tužitelja, jer je tuženik - kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjestan stjecatelj od dana kada je tužitelju izračunao preplatu prema stanju na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 18.739,06 kn, a koji iznos predstavlja samo djelomičnu preplatu te tužitelj nije u potpunosti obeštećen, što je u ovom postupku utvrđeno financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

45. Dakle, tužitelju je na dosuđeni iznos priznata zakonska zatezna kamata primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

46. U odnosu na tuženikov prigovor zastare sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

46.1. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena ovom sudu 04. lipnja 2019. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

47. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

48.1. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

48. Za napomenuti je da je sud na glavnoj raspravi od 08. ožujka 2023. dopustio preinaku tužbe tužitelju kao u podnesku od 16. veljače 2023. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, jer je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te imajući u vidu da tužitelj ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi mogao točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a preinaka tužbe u ovakvim predmeta je dopuštena nakon zaključenja prethodnog postupka i po stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

49. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 50. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

51. Tužitelj potražuje troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku, kako slijedi: za sastav tužbe (Tbr.7/1 Odvjetničke tarife) u iznosu od 199,00 EUR, sastav podneska od 02. listopada 2020. u iznosu od 199,00 EUR kn, zastupanje na ročištu od 13.10.2020., iznos od 199,00 EUR, sastav žalbe na rješenje od 19.10.2020. iznos od 99,50 EUR, sastav podneska od 16.02.2023. iznos od 199,00 EUR, zastupanje na ročištu od 08.03.2023. iznos od 199,00, zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 99,50 EUR, PDV 25% iznos od 298,50 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 79,63 i sudska pristojba na presudu u iznosu od 79,63 te predujam za financijsko knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 265,45 EUR. Dakle, sveukupan trošak koji tužitelj potražuje iznos 1.917,21 EUR / 14.445,22 kn. 51.1. Sud nije priznao tužitelju zatraženi trošak za sastav žalbe od 19. listopada 2022. na rješenje o prekidu postupka u iznosu od 99,50 EUR / 749,68 kn (uz pripadajući PDV 25 %), jer je taj trošak bio nepotreban obzirom da je tužiteljica povukla tu žalbu podneskom od 20. listopada 2022. (list 157 spisa).

51.2. Vezano za trošak tužitelja koji se odnosi za pristup punomoćnice tužitelja na ročište za objavu presude u iznosu od 99,50 EUR / 749,68 kn, uz pripadajući PDV od 25 %, sud nije o istom odlučio ovom presudom, jer je u trenutku zaključenja glavne rasprave i donošenja presude bilo neizvjesno da li će tužitelju nastati taj trošak, već će sud o tom trošku odlučiti tek nakon ročišta za objavu presude posebnim rješenjem, ukoliko tužitelju taj trošak nastane, odnosno ako punomoćnica tužitelja pristupi na ročište za objavu presude.

51.3. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka iznad dosuđenog iznosa od 1.668,46 EUR / 12.571,01 kn, kao neosnovan.

U Valpovu 13. travnja 2023.

Sutkinja:

Tatjana Varžić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja,

2.Punomoćniku tuženika.