Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž R-111/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB: …, iz K., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-271/2017-96 od 11. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužene se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-271/2017-96 od 11. srpnja 2022. godine.

II.) Tuženoj se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe, a tužitelju se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 6 Pr-271/2017-96 od 11. srpnja 2022. godine naloženo je tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: …, da tužitelju D. L. iz K., OIB: …, na ime razlike plaće isplati iznos od 14.660,77 kuna bruto sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu, i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja kamate teče na iznos od 773,25 kuna od 15.12.2011. godine, na iznos od 667,29 kuna od 15.01.2012. godine, na iznos od 570,51 kuna od 15.02.2012. godine, na iznos od 197,49 kuna od 15.03.2012. godine, na iznos od 690,72 kuna od 15.04.2012. godine, na iznos od 547,93 kuna od 15.05.2012. godine, na iznos od 174,78 kuna od 15.07.2012. godine, na iznos od 234,39 kuna od 15.08.2012. godine, na iznos od 718,59 kuna od 15.09.2012. godine, na iznos od 694,74 kuna od 15.10.2012. godine, na iznos od 569,78 kuna od 15.11.2012. godine, na iznos od 543,48 kuna od 15.12.2012. godine, na iznos od 605,83 kuna od 15.01.2013. godine, na iznos od 178,18 kuna od 15.02.2013. godine, na iznos od 668,85 kuna od 15.03.2013. godine, na iznos od 603,35 kuna od 15.04.2013. godine, na iznos od 578,56 kuna od 15.05.2013. godine, na iznos od 458,87 kuna od 15.06.2013. godine, na iznos od 588,13 kuna od 15.07.2013. godine, na iznos od 140,24 kuna od 15.08.2013. godine, na iznos od 586,54 kuna od 15.09.2013. godine, na iznos od 527,73 kuna od 15.10.2013. godine, na iznos od 654,44 kuna od 15.11.2013. godine, na iznos od 617,61 kuna od 15.12.2013. godine, na iznos od 453,87 kuna od 15.01.2014. godine, na iznos od 80,14 kuna od 15.02.2014. godine, na iznos od 383,87 kuna od 15.03.2014. godine, na iznos od 383,87 kuna od 15.04.2014. godine, na iznos od 383,87 kuna od 15.05.2014. godine, i na iznos od 383,87 kuna od 15.06.2014. godine (točka I. izreke).

2.) Istom presudom je naloženo tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 21.125,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2022. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka II. izreke).

3.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu joj parničnog troška zajedno sa troškom izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

4.) U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode tužene kao neosnovane te predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5.) Žalba nije osnovana.

6.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina u iznosu od 14.660,77 kuna s osnova neplaćenih stvarno odrađenih sati rada, i to onih ostvarenih zbog obveze dolaska na posao 30 minuta prije službenog početka radnog vremena te zbog obveze ostanka na poslu po 30 minuta nakon završetka radnog vremena, zajedno sa svim neplaćenim a pripadajućim mu dodatcima na plaću (za prekovremeni rad, za rad subotom, nedjeljom te u dane blagdana, za rad u turnusu te noćni rad), a sve to u vremenskom razdoblju od mjeseca studenog 2011. godine pa do mjeseca svibnja 2014. godine.

6.1.) U provedenom postupku sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio slijedeće važne činjenice:

-da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju bio zaposlenik MORH-a – P. p. – P. v. p. na poslovima djelatne vojne osobe;

-da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju rad obavljao u turnusima po sistemu 12-24-12-48, tako da mu je turnus započinjao u 07,00 sati a završavao u 19,00 sati, ili je započinjao u 19,00 sati a završavao u 07,00 sati;

-da je tužitelj po nalogu neposredno nadređenog na posao morao dolazi 30 minuta prije formalnog početka radnog vremena u svakom turnusu, i to radi presvlačenja, zaduženja naoružanja te otprate smjene, i da je nakon formalnog završetka radnog vremena morao ostajati na radu 30 minuta nakon isteka radnog vremena, i to radi predaje smjene, razduživanja naoružanja te pisanja izvještaja o radu;

-da navedeni rad (30 minuta prije početka turnusa i 30 minuta nakon završetka turnusa) tužitelju nije evidentiran u evidencijama tuženika o prisutnosti na radu, niti je taj rad tužitelju plaćen;

-da je MORH dana 30. 09.2009. godine donijelo Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (NN broj 188/09. – dalje: Odluka o rasporedu radnog vremena), i da je tom odlukom u čl. III. propisano da radno vrijeme u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s potrebama služba može biti organizirano kao rad u smjenama, rad u turnusima i na drugi odgovarajući način, a prema mjesečnom fondu sati može biti puno, skraćeno ili dulje od punog radnog vremena (prekovremeni rad);

-da je čl. XIII. Navedene Odluke o rasporedu radnog vremena propisano da se osnovna plaća za svaki sat rada uvećava za prekovremeni rad 50 %, za rad noću 40 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za rad blagdanom i neradnim danom 150 %, za rad u drugoj smjeni 10 %, za dvokratni rad 10 %, i za rad u turnusu 5 %, s tim da se navedeni dodaci međusobno ne isključuju osim dodatka za rad u turnusu i u drugoj smjeni;

-da neisplaćena razlika plaće u utuženom vremenskom razdoblju, i to za 30 minuta rada prije službenog početka radnog vremena svakog pojedinog turnusa te za 30 minuta rada nakon završetka radnog vremena svakog pojedinog turnusa, i to ako se navedeni rad računa kao prekovremeni rad, iznosi ukupno 20.781,84 kune bruto, a ako se navedeni rad računa kao redovan rad neisplaćena razlika iznosi 14.660,77 kuna bruto.

6.2.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja pobijanom presudom u cijelosti prihvaća postavljeni tužbeni zahtjev – tj. dosuđuje tužitelju neisplaćenu razliku plaće u iznosu od 14.660,77 kuna, jer nalazi da je tužitelj doista u svaki turnus, po nalogu neposredno nadređenog, bio dužan doći 30 minuta prije službenog početka radnog vremena te da je bio dužan u turnusu ostati po 30 minuta nakon službenog završetka radnog vremena, i da tužena tužitelju nije evidentirala i platila taj rad (po 1 sat u svakom odrađenom turnusu) niti mu je na taj rad obračunala pripadajuće mu dodatke. Pri tome sud prvog stupnja se je pozvao na primjenu odredbi čl. III. i čl. XIII. Odluke o rasporedu radnog vremena, odredbi čl.97.st.5. te čl.219. Zakona o službi u oružanim snagama (NN broj 33/02., 58/02., 175/02., 136/04., 76/07., 88/09. i 124/09. – dalje: ZSOS), i na odredbu čl.155. Zakona o službi u oružanim snagama (NN broj 73/13.), a glede dosuđene zatezne kamate na odredbu čl.84.st.3. Zakona o radu (NN broj 149/09. – dalje: ZOR/09) i na odredbu čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11.., 78/15, 29/18., 126/21. – dalje: ZOO/05).

6.3.) O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, dosuđujući tužitelju sav trošak (21.125,00 kuna) koji je utvrdio kao potreban za vođenje predmetne parnice.

7.) Osporavajući navedenu odluku tuženik u žalbi u bitnome ističe da nisu postojale pretpostavke za meritorno odlučivanje o konačno postavljenom zahtjevu te da je tužbu trebalo odbaciti primjenom odredbe čl.186.a ZPP-a – a to stoga što je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora zatražio da mu se dodatni jedan sat rada (30 minuta prije početka te 30 minuta nakon završetka turnusa), i to u svakom odrađenom turnusu u utuženom razdoblju, plati kao prekovremeni rad, a tako je utužio i u podnesenoj tužbi, da bi tijekom postupka objektivno preinačio tužbu i zatražio da mu se navedeni sat rada plati kao redovna rad sa dodatcima za rad u turnusu te druge dodatke na redovan rad; da je tužitelj u navedenom smislu izvršio objektivnu preinaku tužbe a kojoj preinaci se tužena protivila pa ju sud prvog stupnja nije mogao dopustiti sve to u skladu sa odredbom čl.190.st.1. ZPP-a; da je već i Vrhovni sud RH u svojim odlukama Revr-466/07 i Revr-1668/12 izrazio stav da se raniji dolazak na posao radi zaduženja te kasniji odlazak sa posla radi razduživanja ne može smatrati prekovremenim radom; da navedeni sat rada, odnosno raniji dolazaka na posao i nešto kasniji odlazak s posla, sve to radi zaduženja i razduživanja opreme, nije bilo moguće tužitelju priznati niti kao redovan rad jer to vrijeme ne ulazi u radno vrijeme niti s obzirom na odredbu čl.13.st.1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (NN broj 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19. – dalje: ZSOSRH/13); da se pobijana presuda temelji i na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju budući je, vezano za obvezu dolaska na rad 30 minuta prije početka turnusa i o obvezi ostajanja na radu 30 minuta nakon završetka turnusa temeljio na iskazu tužitelja i svjedoka koje nije bilo moguće prihvatiti kao vjerodostojne; da je za obračuna plaća tužitelja jedino mjerodavna tuženikova evidencija o prisutnosti na radu tužitelja pa se stoga činjenice o duljini radnog vremena ne mogu temeljiti na iskazima svjedoka; da je zbog svega navedenog sud prvog stupnja učinio i bitne povrede postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, te iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, a pogrešno je primijenio i materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

7.1.) Niti jedna od naprijed navedenih žalbenih tvrdnji tužene ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

8.) Prije svega treba reći da tužena, kada ističe da je sud prvog stupnja morao odbaciti tužbu primjenom odredbe čl.186.a ZPP zbog toga što se konačno postavljeni zahtjev i činjenično i pravno razlikuje od onog iznesenog u zahtjevu za mirno rješenje spora, u biti ukazuje i na bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.14. te čl.354.st.1. u svezi čl.186.a ZPP-a, no te tvrdnje nisu osnovane, jer sud prvog stupnja nije učinio navedene bitne povrede postupka.

8.1.) Naime, odredbom čl.186.a st.1. ZPP-a je propisano da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe, i da zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba.

8.2.) Iz sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora (list 4-5) sasvim izvjesno proizlazi da je tužitelj zatražio sklapanje nagodbe za neplaćene sate rade, i to sate koji su stvarno odrađeni zbog obveznog dolaska na rad u svaki turnus 30 minuta prije službenog početka radnog vremena, a zbog zaduživanja opreme i naoružanje te preuzimanja smjene, i zbog obveze ostanka na poslu 30 minuta nakon službenog završetka radnog vremena, a zbog razduživanja opreme i naoružanja te zbog pisanja izvještaja o radu, s tim da je tužitelj tražio da mu se za taj rad plate i svi pripadajući mu dodatci, pa između ostalog i da mu se taj rad plati i kao prekovremeni rad. U skladu sa time je tužitelj i podnio tužbu (list 1-2), da bi tijekom postupka nakon provedenog vještačenja tužitelj odustao od dodatka za prekovremeni rad, a ustrajao je kod zahtjeva da mu se navedeni rad plati kao redovan rad sa svim ostalim dodacima na plaću.

8.3.) Dakle, tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora nije iznio drugačiji zahtjev od onoga o kojemu je odlučeno donesenom pobijanom presudom, jer je tužitelj i u zahtjevu za mirno rješenje spora, i u podnesenoj tužbi postavio činjenično potpuno identičan zahtjev, tj. da mu se plati rad koji se odnosi na obvezan dolazak na posao pola sata prije početka rada u turnusu te da mu se plati rad koji se odnosi na obvezu ostanka na radu pola sata nakon završetka turnusa. Time što je konačno postavljenim zahtjevom odustao od dodatka za prekovremeni rad, koji je zahtijevao i u zahtjevu za mirno rješenje spora i u podnesenoj tužbi, nije izmijenjen identitet spora, pri čemu treba reći da se u tom slučaju čak niti ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl.191. ZPP-a, jer tužitelj nije povećao tužbeni zahtjev niti je tužio nešto različito od onog u prvotno podnesenoj tužbi, već je u biti odustajanjem od jednog dodatka (za prekovremeni rad) snizio tužbeni zahtjev.

9.) Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja nije učinio niti bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer je presuda potpuno jasna, kako u svojoj izreci, tako i u njenom obrazloženju u kojem su navedeni po svemu jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve važne činjenice, a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni nekih drugih nedostataka zbog kojih pobijanu presudu ne bi bilo moguće na valjan način ispitati.

10.) Isto tako, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni bilo koje druge bitne povrede postupka, a na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

11.) Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio i sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega nije ostvareno ni postojanje žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a.

12.) Naime, u skladu sa već naprijed izloženim, predmet spora u ovoj parnici jest zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći, i to za one ostvarene sate rada zbog toga što je u utuženom razdoblju (studeni 2011. – svibanj2014.) radeći u turnusima (12- 24-12-48 sati), za koje je službeno radno vrijeme u dnevnoj smjeni bilo od 7,00 sati do 19,00 sati, a u noćnoj smjeni od 19,00 sati do 7,00 sati, bio radno angažiran temeljem usmenog naloga neposredno nadređenog, i to 30 minuta prije početka službenog redovnog radnog vremena te 30 minuta nakon dovršetka službenog redovnog radnog vremena, pa je radi neplaćanja tako ostvarenog rada, duljeg od formalnog propisanog radnog vremena, kao i radi neplaćanja pripadajućih mu dodataka za taj rad (1sat u svakom turnusu) i podnio tužbu kojom je zahtijevao isplatu utuženog iznosa.

12.1. Isto tako, iz već naprijed izloženog proizlazi da je navedeni zahtjev sud prvog stupnja prihvatio jer je, na temelju uvida u tuženikovu evidenciju o prisutnosti tužitelja na radu u utuženom razdoblju, i na temelju prihvaćenih iskaza tužitelja kao stranke (list 150-151) te prihvaćenih iskaza svjedoka D. K. (list 151-152) te B. L. (list 152- 153), utvrdio da je tužitelj doista u utuženom razdoblju po nalogu nadređene osobe dolazio na posao u svaki turnus 30 minuta prije službenog početka radnog vremena, i to radi zaduženja naoružanja i opreme te radi preuzimanja smjene, i da je također po nalogu nadređene osobe odlazio sa posla 30 minuta nakon završetka službenog radnog vremena, i to radi predaje smjene, razduživanja naoružanja te pisanja izviješća, i da navedeni jedan sat rada u svakom odrađenom turnusu nije evidentiran u tuženikovoj evidenciji prisutnosti na radu djelatnih vojnih osoba, već je evidentirano samo službeno određeno radno vrijeme turnusa.

12.2.) Osporavajući pravilnost naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, na kojima je sud prvog stupnja utemeljio pobijanu odluku, tužena se u žalbi poziva na postojanje službenih evidencija o prisutnosti vojnih osoba na radu, i da slijedom toga nije bilo moguće na temelju iskaza svjedoka i tužitelja utvrđivati vrijeme stvarno provedeno na radu. Glede navedenih žalbenih tvrdnji te njihove neutemeljenosti, tuženoj valja ukazati na to da vođene službene evidencije tuženika o prisutnosti na radu djelatnih vojnih osoba, pa dakle i tužitelja, predstavljaju javnu ispravu no to ne znači da u sudskom postupku nije moguće dokazivati da ona ne prikazuju stvarno stanje, odnosno da je neka činjenica u njoj neistinito utvrđena, a kao što to proizlazi i iz odredbe čl. 230. ZPP-a. Upravo navedeno je tužitelj i tvrdio, i prema ocjeni prvostupanjskog suda, koju ocjenu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, tužitelj je to u provedenom postupku i dokazao, između ostalog i svojim stranačkim iskazom i iskazima saslušanih svjedoka, koje iskaze je sud prvog stupnja ocijenio istinitim. Pri tome treba reći i to da navedena činjenica – tj. da u službenim evidencijama o prisutnosti na radu djelatnih vojnih osoba nisu evidentirani svi oni stvarno provedeni sati na radu u turnusu, već samo sati (12) službeno određenog vremena trajanja turnusa, proizlazi i iz iskaza svjedoka J. T. (list154-155), zapovjednika satnije kojoj je pripadao i tužitelj.

13.) Nadalje, u postupku pred prvostupanjskim sudom provedenim financijskim vještačenjem, čijoj matematičkoj ispravnosti i točnosti stranke nisu prigovarale, utvrđeno je da bi bruto plaća tužitelja za dodatnih 30 min prije početka i 30 minuta nakon završetka službenog radnog vremena svakog turnusa (turnus – 12 sati), zajedno sa pripadajućim dodacima, ovisno kada su ti sati odrađeni (u turnusu, subotom, nedjeljom i blagdanom) u razdoblju od studenog 2011. godine pa zaključno sa svibnjem 2014. godine, odnosno do 1. lipnja 2014. godine kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena (NN broj 64/14.), iznosila ukupno 14.660,77 kuna bruto. Pri tome treba napomenuti da su navedeni dodatni sati obračunati primjenom cijene sata plaće za redovan rad te da nisu tretirani kao prekovremeni rad, odnosno da tužitelju nije za te sate rada dosuđen dodatak za prekovremene sate rada, već samo dodatak za rad u turnusu, za rad u subotu, nedjelju te u dana blagdana i za rad u neradne dane.

14.) Navedena odluka, kojom je tužitelju dosuđen naprijed navedeni iznos u skladu je sa propisima koji s u utuženom vremenskom razdoblju imaju primijeniti – a to su odredbe čl. II., čl. III., i čl. XIII. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika (NN broj 118/09.

– dalje: Odluka), koja se je, u skladu sa odredbom čl. XXVI. I čl. XXVII. Odluke o rasporedu radnog vremena (NN broj 64/14.) primjenjivala sve do 31. svibnja 2014. godine, odredbe čl.136., čl.137., čl.139. i čl.155. Zakona o službi u oružanim snagama RH (NN broj 73/13.), ali i odredbe općih propisa radnog prava – čl.43.st.2. i 86. Zakona o radu (NN broj 149/09., 6/11., 82/12., 88/12. i 73/13.), a prema kojima tužitelju pravo na isplatu plaće pripada za sve stvarno odrađene sate rada, zajedno sa svim propisanim dodacima, ovisno da li je rad obavljen u turnusu, u subotu, u nedjelju, u dane blagdana ili u neradne dane.

15.) Pri osporavanju pravilnosti primjene materijalnog prava iz naprijed navedenih propisa, kojim je regulirana materija plaća djelatnih vojnih osoba, tužena se u žalbi neutemeljeno poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odlukama donesenim u odlukama Rev-466/07-2 od 5. rujna 2007. i Revr-1668/12-2 od 26. travnja 2016., prema kojem shvaćanju se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja opreme i razduživanja opreme po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rad. To sve stoga što u tužitelju dosuđenom iznosu, u skladu sa već naprijed navedenim, niti nije sadržan dodatak s osnova prekovremenog rada, a i stoga što je u tim istim tim odlukama iskazan i stav da se navedeni rad može vrednovati, odnosno honorirati, po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima, što je u predmetnom postupku i učinjeno.

15.1.) Prema tome, pobijana odluka je, suprotno žalbenim tvrdnjama, donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

16.) Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnom sporu to je onda sud prvog stupnja pravilno odlučio i o troškovima postupka primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a.

17.) Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

18.) Budući da tužena nije uspjela u ovom žalbenom postupku ne pripada joj ni pravo na trošak izjavljivanja žalbe pa joj isti nije niti dosuđen, a tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za način odlučivanja o žalbi tužene.

Bjelovar, 13. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Alen Golub v. r.