Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2193/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, OIB: ..., Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pn-87/2020-16 od 11. studenog 2022., u sjednici održanoj 13. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana, pa se presuda Općinskoga suda u Varaždinu, poslovni broj Pn-87/2020-16 od 11. studenog 2022.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 293.734,80 kuna zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama

b) preinačuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.533,50 kune, i sudi se:

"Nalaže se tuženiku C. O. d.d., OIB: ..., Z., isplatiti tužitelju Zavodu, OIB: ..., Z., iznos od 2.533,50 kuna / 336,25 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2022. pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

c) potvrđuje u pobijanom dijelu točke II. izreke, kojim je naloženo tužitelju da tuženiku isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kuna / 2.488,55 eura.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga suda u Varaždinu, poslovni broj Pn-87/2020-16 od 11. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadom više zatraženih troškova postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade štete u iznosu od 296.268,30 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno u izreci pod točkom I. pobijane presude (točka I. izreke), te je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kuna / 2.488,55 eura u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žale se tužitelj, a tuženik se žali protiv odbijajućeg dijela točke II. izreke pobijane presude.

2.1. Tužitelj pobija presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima.

2.2. Tuženik presudu pobija u dijelu kojim mu pod točkom II. izreke nisu dosuđeni svi zatraženi troškovi, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, te predlaže da se presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima.

2.3. U odgovorima na žalbe žalitelji su osporili sve žalbene razloge kao neosnovane te su predložili da se žalbe odbiju.

2.4. Tuženik je popisao trošak sastava žalbe i odgovora na žalbu.

2.5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine i novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja osiguraniku tužitelja Z. V. od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2019., isplati iznos od 290.693,88 kuna s osnove isplaćene invalidske mirovine i iznos od 5.574,42 kuna s osnove novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja.

5. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi:

- da je 24. rujna 1981. osiguranik tužitelja Z. V. stradao u prometnoj nesreći na način da je na njega naletjelo vozilo marke TAM-125-T-12, registarske oznake NA ... kojim je upravljao osiguranik tuženika I. D.

- da je za navedenu prometnu nesreću I. D. proglašen krivim presudom Općinskog suda u Ludbregu broj I-K-92/82 od 4. lipnja 1982.

- da je zbog invalidnosti koja je nastupila uslijed zadobivenih ozljeda osiguraniku tužitelja Z. V. priznato pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja i pravo na invalidsku mirovinu s osnove ozljede na radu

- da je u utuženom razdoblju osiguraniku tužitelja isplaćen iznos od 290.693,88 kuna na ime invalidske mirovine, a iznos od 7.853,94 kuna na ime naknade za tjelesno oštećenje

- da je tuženik po pozivu tužitelja podmirio novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 2.279,52 kune za 2019. godinu.

5.1. Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja, koja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je smatrao da na temelju članka 27. stavaka 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) ne postoji obveza tuženika da tužitelju naknaditi razmjerni iznos mirovine osiguranika Z. V., kao da ne postoji ni obveza tuženika da naknadit tužitelju štetu s osnove novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja, koju je tužitelj isplatio osiguraniku Z. V. od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2018. u ukupnom iznosu od 5.574,42 kuna, iz razloga što je stavkom 3. članka 27. ZOOP-a tuženik obvezan da isplati razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a kako je u konkretnom slučaju rješenjima tužitelja osiguraniku Z. V. priznata invalidska mirovina zbog povrede na radu, to ne postoji razlika koju bi tuženik bio u obvezi isplatiti, pa je pozivom na citirane odredbe prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. 6. U ovoj fazi postupka ostala je sporna primjena materijalnog prava odnosno je li se predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21., dalje: ZOMO) kako tvrdi tužitelj, a što ponavlja i u svojoj žalbi, jer da je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona, ili primjenom odredbi ZOOP-u kao posebnog zakona, a kako to tvrdi tuženik.

7. Po ocjeni drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je predmet spora raspravio primjenom odredbi ZOOP-a jer je takvo shvaćanje u skladu s izraženim stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, glede ovog pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeo pravno shvaćanje:

„Naime, prema tom pravnom shvaćanju, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).“.

Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.

7.1. Prvostupanjski sud naglašava odredbe članka 27. stavka 1., stavka 2. i 3. ZOOP-a kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

8. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, po stavku 2., smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

8.1. Stoga, kako članak 27. stavak 1. ZOOP-a priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje prvostupanjskog suda da tužitelju ne bi pripadala naknada štete u odnosu na isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje.

8.2. Da je tome tako upućuje i odredba članka 27. stavka 4. ZOOP-a po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz članka 27. stavka 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

8.3. Prema odredbi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

8.4. Stoga, po ocjeni ovog suda svi izdaci koji su uzročnoposljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu.

8.5. U takvim okolnostima tužitelju bi pripadala naknadu štete s osnove izdatka na ime naknade za tjelesno oštećenje koje je tužitelj isplatio od 2016. do 2018. u ukupnom iznosu od 5.574,42 kuna na temelju citirane odredbe članka 27. stavaka 1.i

2. ZOOP-a.

9. Međutim, tuženik već u odgovoru na tužbu, a što ponavlja i u odgovoru na žalbu, ističe prigovor zastare.

10.1. Kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u konkretnoj pravnoj stvari zastara se procjenjuje prema odredbi članka 230. stavka 1. ZOO-a, pa se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastare i teče od izvršene isplate svakoga pojedinog davanja (istovjetno u Rev x-423/202-2 od 4. lipnja 2013.)

10.2. S obzirom da tužitelj ovom tužbom potražuje iznos od 905,82 kune od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., iznos od 908,94 kuna od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., iznos od 914,82 kune od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., iznos od 934,02 kuna od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., iznos od 942,72 kune od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. i iznos od 968,10 kuna od 1. srpnja 2018 do 31. prosinca 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u kolovozu 2020. to je razvidno da je zastarjela utužena tražbina tužitelja za iznose od 905,82 kune od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., od 908,94 kuna od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., od 914,82 kune od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. te za isplaćenu naknadu u iznosu od po 155,67 kuna za mjesece srpanj i kolovoz 2018., pa je iz tog razloga neosnovano potraživanje tužitelja za iznos od 3.040,92 kuna.

11. U takvom pravnom okviru kod nesporne činjenice da je tužitelj isplatio svom osiguraniku pripadajuću naknadu za tjelesno oštećenje valjalo je prvostupanjsku presudu u tom pobijanom dijelu pod točkom I. izreke preinačiti u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom štete od 2.533,50 kuna te u tom dijelu zahtjev prihvatiti i odlučiti kako je pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude.

12. Kako tužitelj postavlja zahtjev za isplatom ukupno isplaćenih iznosa mirovine te ne tvrdi da bi postojale pretpostavke koje proizlaze iz navedenih odredbi ZOOP-a, pravilno je prvostupanjski sud u tom dijelu donio pobijanu presudu uslijed čega se žalba tužitelja za isplatu razlike mirovine ukazuje neosnovanom, pa je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu štete s osnove razlike mirovine koju tužitelj isplaćuje osiguraniku jer mu se isplaćuje invalidska mirovina zbog povrede na radu, kako to pravilno shvaća i prvostupanjski sud jer tuženik nije u obvezi isplatiti tužitelju utužen iznos na temelju odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a.

13. Na dosuđeni iznos naknade štete tužitelju je valjalo priznati i zatraženu kamatu od dana presuđenja jer je takav zahtjev u skladu s odredbom članka 12. stavka 4. ZOOP-a, koji uređuje tijek kamata u odnosu na cjelokupni odštetni zahtjev koji u sebi sadržava i imovinsku štetu.

13.1. Uz utvrđenje da tužitelj prije podnošenja tužbe u ovom postupku nije od tuženika zahtijevao naknadu štete s osnove isplaćene naknade za tjelesno oštećenje, drugostupanjski sud dosuđuje tužitelju naknadu štete s te osnove u iznosu od 2.533,50 kuna (isplaćena naknada za rujan-prosinca 2017. i za cijelu 2018.) i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2022. pa do isplate, kako je to tužitelj i zatražio.

14. Nakon djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude tužitelj je uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog čega odluka o troškovima postupka sadržana u točci II. izreke pobijane presude nije mijenjana, pri čemu valja navesti da su sve parnične radnje pravilno utvrđene kako po osnovi (članak 154. stavak 5. ZPP- a), tako i po visini troškova koji su određeni (članak 155. ZPP-a).

14.1. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti i žalbu tuženika kojemu valja odgovoriti da nisu osnovni žalbeni navodi da bi mu pripadao trošak sastava podnesaka od 15. rujna 2022. i 29. rujna 2022. jer je uistinu riječ o podnescima kojima tuženik iznosi svoje pravno shvaćanje ovog spora i dostavlja sudsku praksu, pa se ne radi o podnescima koji su bili nužni za odlučivanje u ovom sporu, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 155. ZPP-a.

15. Budući da tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, to je njegov zahtjev za naknadom troška sastavljanja žalbe odbijen kao neosnovan, dok je zahtjev za naknadom troška sastavljanja odgovora na žalbu tužitelja odbijen kao nepotreban, sve na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

16. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a i članka 373. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbama članka 380. točke 3. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u točkama I., II. i III. izreke, ove presude.

Split, 13. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.