Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1158/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Č. iz G., OIB: …, protiv tuženika D. T. iz Š. R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u ZOU H. K. i dr. iz K., radi predaje stvari, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 19 P-448/2019-16 od 6. svibnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 19 P-448/2019-16 od 6. svibnja 2022. godine.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 19 P-448/2019-16 od 6. svibnja 2022. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. Č. iz G., kojim je traženo da se tuženiku D. T. iz Š. R., naloži da joj preda traktor marke Same, reg. oznake KA …, tip Explorer 90, broja šasije …, sa kabinom, godine proizvodnje …., kao i sa zahtjevom da joj naknadi parnični trošak (točka II. izreke).

1.1.) Rješenjem istog broja i datuma odbijen je i prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja traktora marke Same, reg. oznake …, tip Explorer 90, broja šasije …, sa kabinom, godine proizvodnje …. (točka I. izreke), i naloženo je tužiteljici M. Č. iz G., da tuženiku D. T. iz Š. R., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 4.750,00 kuna (točka III. izreke).

2.) Protiv navedene presude te rješenja žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. . Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu joj parničnog troška zajedno sa troškom izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3.) U odgovoru na žalbu tuženik osporava sve žalbene navode tužiteljice i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je nenovčana tražbina na činjenje – predaju u posjed traktora pobliže opisanog u izreci presude, a takav zahtjev tužiteljica je postavila s osnova ispunjenja obveze koju je tuženik, prema činjeničnim navodima tužbe, preuzeo sklopljenim ugovorom o pozajmici od 04. rujna 2017. godine.

5.1.) Navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim jer nalazi utvrđenim:

-da je iznesenim tvrdnjama te predočenim dokazima tuženik dokazao da između njega i tužiteljice ne postoji pravni posao pozajmice, već neki drugi pravni posao (kupoprodaje ovaca), i da stoga potpisani ugovor o pozajmici od 09. rujna 2017. godine je prividan ugovor, koji je slijedom toga, u skladu sa odredbom čl.285. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 19/18. i 126/21. – dalje: ZOO/05), ništetan te između stranaka ne proizvodi nikakve pravne učinke;

-da je tuženik dokazao da on niti nije stvarni vlasnik predmetnog traktora niti ima pravo na njegov posjed, slijedom čega mu se ne može niti naložiti njegova predaja tužiteljici.

5.2.) Zbog navedenog sud prvog stupnja u cijelosti odbija postavljeni tužbeni zahtjev i obvezuje tužiteljicu da tuženiku, temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, naknadi parnični trošak u iznosu od 4.750,00 kuna.

6.) Tužiteljica u žalbi u bitnome ističe da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka jer je pri donošenju pobijane odluke uzeo u obzir činjenične tvrdnje tuženika da on nije vlasnik predmetnog traktora i da je pred istim sudom u tijeku ovršni postupak (Ovr-2337/2012) radi predaje traktora u posjed trećoj osobi, a koje činjenice je tuženik iznio nakon održanog pripremnog ročišta, tj. tek u podnesku od 18. listopada 2019. godine iako ih je zasigurno mogao iznijeti i na pripremnom ročištu, jer su mu već tada bile poznate; da iz obrazloženje pobijane presude, napose dijela sadržanog u točki 4. i točki 6., nije jasno koje je to dokaze sud prvog stupnja uzeo u obzir prilikom donošenje pobijane odluke, zbog čega se pobijana preuda ne može na valjan način ispitati te je nerazumljiva; da je tuženik svojevoljno potpisao ugovor o pozajmici pa kako nije osporavao valjanost ugovora zbog mana volje, smatra da je njen tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te da ga je stoga valjalo i prihvatiti, a kako to sud nije učinio da je pogrešno na njenu štetu primijenio materijalno pravo.

6.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tužiteljice, i to u onom dijelu u kojem se ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, su djelomično utemeljene, no unatoč tome žalbu tužiteljice nije bilo moguće prihvatiti i to zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku ovog obrazloženja.

7.) Žalbenom tvrdnjom da je sud prvog stupnja pobijanu presudu utemeljio na činjeničnoj tvrdnji da tuženik nije vlasnik predmetnog traktora već da je to treća osoba, koju tvrdnju je tuženik iznio u podnesku nakon održanog pripremnog ročišta, tj. nakon što više nije mogao iznositi činjenice niti predlagati dokaze, tužiteljica u biti ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.299. ZPP-a – no navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane.

7.1.) Naime, navedenom odredbom čl.299. ZPP-a je propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st.1.); da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st.2.); da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

7.2.) Iz stanja predmetnog spisa ne proizlazi da je tužitelj tijekom postupka iznosio činjenice i predlagao dokaze protivno naprijed citiranoj odredbi, jer sud tijekom postupka nije niti donio rješenje o zaključenju prethodnog postupka – to nije učinio niti na pripremnom ročištu (list 23) održanom dana 17. listopada 2019. godine, ali niti u kasnijem tijeku postupka do zaključenja raspravljanja. Međutim, neovisno o navedenom, treba reći da je tuženik činjenicu da on nije vlasnik traktora čiju predaju je tužiteljica zatražila podnesenom tužbom već da je vlasnik druga osoba (pravna) temeljem ugovora o namjenskom zajmu sa osiguranjem prijenosa vlasništva, istaknuo već u pisanom odgovoru na tužbu, uz koji je za navedene tvrdnje kao dokaz priložio (list 16-22) i ugovor o namjenskom zajmu od 20. kolovoza 2004. godine, zaključen sa H.-L. K. d.o.o. Z. kao davateljem zajma za kupnju predmetnog traktora, a navedene činjenične tvrdnje tuženik je ponovio na navedenom pripremnom ročištu, a i kasnije u podnesku na koji se poziva tužiteljica u žalbi.

7.3.) Što se pak tiče iznošenja činjenice da je protiv njega u tijeku ovršni postupak u spisu predmeta Ovr-2337/12, po prijedlogu H.-L. K. d.o.o. Z. kao ovrhovoditelja, a radi predaje u posjed predmetnog traktora, tu činjenicu je tuženik doista iznio nakon održanog pripremnog ročišta 17. listopada 2019. godine, tj. u podnesku od 18. listopada 2019. godine, a uz njega je kao dokaz za navedeno priložio i zaključak ovršnog suda broj Ovr-2337/12 od 02. listopada 2019. godine, no ni navedeno procesno postupanje tuženika nije u protivnosti sa naprijed citiranom odredbom čl.299. ZPP-a zbog toga što do iznošenja navedenih činjenica i prilaganja navedenog dokaza u spis sud nije rješenjem zaključio prethodni postupak u ovom predmetu.

8.) Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužiteljice zbog toga što nalazi utvrđenim da je tužitelj dokazao da između stranaka nije sklopljen ugovor o pozajmici, već neki drugi pravni posao, slijedom čega je navedeni ugovor o pozajmici prividan pravni posao, a onda i ništetan sukladno odredbi čl.285. ZOO/05, a odbija ga i zbog toga što je tužitelj dokazao da on nije vlasnik predmetnog traktora slijedom čega mu se ne može naložiti njegova predaja u posjed tužiteljici.

8.1.) Sud prvog stupnja doista u pobijanoj presudi nije jasno naveo na temelju kojih to dokaza izvodi naprijed navedene zaključke, a prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u onim dokazima (uvid u ugovor o namjenskom zajmu i u zaključak Ovr-2337/12 od 02. listopada 2019. godine) koje je prvostupanjskom sudu predočio tuženik, nema temelja za izvođenje, prije svega, zaključka o tome da tužitelj ne bi bio vlasnik predmetnog traktora 2017. godine, tj. u vrijeme sklapanja pravnog posla sa tužiteljicom, a i u vrijeme vođenja predmetne parnice. Naime, iz ugovora o namjenskom zajmu iz 2004. godine, kojim je H.-L. K. d.o.o. Z. tuženiku odobrio kredit za kupnju predmetnog traktora, proizlazi da je radi osiguranja tražbine po navedenom ugovoru o pozajmici izvršen i prijenos vlasništva na predmetnom traktoru, čime je davatelj pozajmice stekao svojstvo prethodnog (fiducijarnog) vlasnika, a tuženik je pak kao korisnik pozajmice postao potonji vlasnik navedenog traktora. S obzirom na navedeno, prestanak tuženikova vlasništva (potonjeg) na predmetnom traktoru uvjetovano je unovčenjem, odnosno prodajom istog u postupku provedenom u skladu sa odredbom čl.277. Ovršnog zakona (NN broj 57/96. i dr.), odnosno odredbom čl.322. sada važećeg Ovršnog zakona (NN broj 112/12. i dr.), ili stjecanjem punopravnog vlasništva prethodnog vlasnika (predlagatelja osiguranja). Iz navedenih dokaza koje je sudu predočio tuženik ne proizlazi ništa od navedenog (niti da je traktor unovčen, odnosno prodan, niti da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik), no to u konkretnom slučaju nije imalo utjecaja na zakonitost donesene odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev, a to stoga jer ni tužiteljica nije dokazala postojanje valjanog pravnog osnova temeljem kojeg bi bila ovlaštena zahtijevati predaju predmetnog traktora u njen posjed.

9.) Dakle, u pravu je tužiteljica kada u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, ne samo zbog navedenog u prethodnoj točki, već i time što u obrazloženju presude navodi da utvrđuje kako između stranaka nije sklopljen ugovor o pozajmici za koji je sačinjena pisana isprava datirana sa 04. rujna 2017. godine, već da je riječ o nekom drugom pravnom poslu (kupoprodaji ovaca) slijedom čega da je ugovor o pozajmici prividan i ništetan ugovor. To stoga što ni za navedeno utvrđenje sud ne navodi jasne razloge, odnosno na temelju kojih činjenica i na temelju kojih dokaza dolazi do navedenog utvrđenja i zaključka, to tim više što na navedene okolnosti nije niti izvodio dokaze (na primjer saslušavao stranke što je tijekom postupka bilo predloženo), što presudu u tom dijelu čini manjkavom, no u konkretnom slučaju, niti navedeno ne predstavlja razlog za ukidanje pobijane presude, jer je navedeni nedostatak bilo moguće otkloniti primjenom odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja.

9.1.) Primjenom naprijed navedene odredbe, a polazeći od činjeničnog supstrata na kojem je tužiteljica utemeljila postavljeni tužbeni zahtjev a kojim je sud uvijek vezan, i polazeći od onih dokaza koje je tužiteljica predložila radi utvrđenja činjenica na kojima je temeljila postavljeni zahtjev, ovaj sud drugog stupnja nalazi utvrđenim da je o postavljenom tužbenom zahtjevu valjalo odlučiti na isti način kako je to učinio i sud prvog stupnja – tj. isti odbiti kao neosnovan. To stoga što utemeljenost postavljenog tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te dokaza koje je tužiteljica predložila u tužbi i koje je sud prvog stupnja izveo.

10.) Naime, tužiteljica predaju posjeda predmetnog traktora traži kao ispunjenje ugovorne obveze – i to obveze sa više činidbi (alternativne obveze), pri čemu se je i pozvala u tužbi na primjenu odredbi čl.32. do 37. ZOO/05, i kao dokaz utemeljenosti takvog zahtjeva je priložila ugovor o zajmu od 04. rujna 2017. godine.

10.1.) Međutim, polazeći upravo od sadržaja navedenog ugovora (list 6), i to onog njegovog dijela u kojem je navedeno da "D. T. garantira da će iznos od 40.000,00 kuna vratiti do 01.03.2018. i u zalog daje svoj vlastiti traktor marke ….., te kojeg ne smije otuđiti dok ne vrati dug M. Č.", ne proizlazi zaključak da bi se u konkretnom slučaju radilo o alternativnoj obvezi iz odredbe čl.32. ZOO/05, tj. o obvezi sa više činidbi. Iz citiranog dijela sadržaja navedenog ugovora, kao i iz onog dijela u kojem je navedeno da M. Č. pozajmljuje D. T. iznos od 40.000,00 kuna, koji iznos joj se je on obvezao vratiti najkasnije do 01.03.2018. godine, proizlazi zaključak da se radi jednostavnoj obvezi – obvezi sa jednom činidbom (povrat pozajmljenog iznosa od 40.000,00 kuna), za čije ispunjenje je tuženik predmetnim traktorom dao tužiteljici osiguranje, tj. priznao joj je na njemu založno pravo.

10.2.) Prava koja pripadaju založnom vjerovniku na zalogu regulirana su, prije svega, odredbama stvarnog prava – Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., broj

141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. – dalje: ZVDSP). Sukladno odredbama navedenog zakona, založnom vjerovniku pripada pravo, po dospijeću svoje osigurane tražbine, zahtijevati samo njeno namirenje iz vrijednosti založene stvari (čl.297., čl.301.), ali mu ne pripada pravo zahtijevati predaju založene stvari u vlasništvo te vlasnički posjed ukoliko njegova obveza ne bude namirena po dospijeću, čak što više odredbom čl.307.st.4. ZVDSP je izričito propisano da je takva ugovorna odredba ništetna.

10.3.) Dakle, neovisno od toga dali dug tuženika prema tužiteljici u iznosu od 40.000,00 kuna predstavlja iznos pozajmice, kako to tvrdi tužiteljica i kako bi to proizlazilo iz ugovora na koji se poziva tužiteljica, ili se pak radi o tražbini neplaćene kupoprodajne cijene za prodane ovce tuženiku, kako je to on tvrdio u odgovoru na tužbu (tužiteljica navedene tvrdnje nije izričito osporila, ali ih nije niti priznala), radi ispunjenja navedene tražbine po bilo kojem od navedenih osnova, stranke su mogle ugovoriti osiguranje osnivanjem založnog prava na predmetnom traktoru, no tužiteljica za slučaj neispunjenja te tražbine, nije ovlaštena od tuženika zahtijevati predaju vlasništva na traktoru te predaju istog u njen posjed kao vlasniku, već joj je u tom slučaju pripadalo samo pravo zahtijevati namirenje svoje novčane tražbine iz vrijednosti predmeta zaloga, tj. predmetnog traktora.

11.) Prema tome, s obzirom na naprijed navedeno, pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovan, i to zbog naprijed izloženih razloga, a ne onih koje u obrazloženju navodi sud prvog stupnja.

12.) Kako je utvrđeno da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, to je onda pravilna i odluka suda prvog stupnja kojom je odbijen njen prijedlog za osiguranje predmetne tražbine izdavanjem privremene mjere, a pravilna je i odluka o troškovima postupka, kojom je ona obvezana da tuženiku, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. ZPP-a, naknadi cjelokupan parnični trošak koji je u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a utvrđen kao potreban za vođenje parnice.

13.) Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Bjelovar, 13. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Alen Golub v. r.