1                                          Poslovni broj: UsI-374/23-6

Poslovni broj: UsI-374/23-6

 

                    

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice D. B. iz Z., protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Z., radi rasporeda, nakon usmene i javne rasprave, održane i zaključene istog dana, 30. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-112-07/22-01/634, URBROJ: 566-01/1-22-2 od 9. prosinca 2022.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, KLASA: KLASA: UP/II-112-07/22-01/634, URBROJ: 566-01/1-22-2 od 9. prosinca 2022. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-112-02/13-01/355, URBROJ: 513-07-21-08-22-34 od 19. srpnja 2022., kojim je tužiteljica, diplomirana pravnica, sa ostvarenim radnim stažem od 28 godina i 3 mjeseca, raspoređena s 1. rujna 2013. na radno mjesto više upravne savjetnice za pravne poslove u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Središnjem uredu, Sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, financije i pravne poslove, Službi za pravne poslove (redni broj 5.4.2. Sistematizacije radnih mjesta u Poreznoj upravi), te se nadalje određuje koeficijent složenosti poslova i elementi za obračun plaće, te se plaća prema rješenju isplaćuje od 1. rujna 2013., te se utvrđuje da je tužiteljica 7. lipnja 1994. položila državni stručni ispit.

2. Tužiteljica u tužbi opisuje kronologiju događaja, te ističe da je predmet tri puta bio vraćen na ponovni postupak, sve do donošenja osporavanog rješenja kojim je njena žalba odbijena, te su sva rješenja donesena nakon pisanih požurnica i u dva slučaja nakon pokrenutih upravnih sporova radi šutnje administracije, a zbog čega je postupak trajao više od devet godina.

3. Smatra da obrazloženje koje je prvostupanjsko tijelo dalo je moglo biti dano i prije devet godina, a što znači da je tuženik i prije devet godina mogao žalbu odbiti s obrazloženjem da je raspored službenika isključivo diskrecijsko pravo čelnika prvostupanjskog tijela.

4. Ističe da se ponovno navodi velik broj neriješenih predmeta, a ne navodi se kojim dokazom je to utvrđeno, jer broj predmeta u iCROSS-u ne može biti broj neriješenih predmeta, a obzirom da se većina predmeta nije arhivirala kroz dulje razdoblje, jer su bili aktivni i po potrebi su trebali biti dostupni na uvid, te je njen sektor bio dislociran, a samim time bila je dislocirana i arhiva, te samo arhiviranje nije posao voditelja, već ga provodi tajnica sektora, te se u spornom razdoblju dešavalo da su predmeti spremni za arhiviranje mjesecima stajali u uredu tajnice, koja zbog opsega posla i raznih drugih objektivnih okolnosti nije stizala sve obaviti, te su se u tom periodu selili i na drugu lokaciju.

5. U konkretnom slučaju zanemaren je institut ocjenjivanja službenika predviđen Zakonom o državnim službenicima, kao jedini objektivni i mjerodavni kriterij procjene radne učinkovitosti pojedinog službenika, a koji bi ujedno trebao predstavljati i zaštitu od svakog neopravdanog ili nepotrebnog premještaja, a tužiteljica je cijelo razdoblje na radnom mjestu voditelja Službe za pravne poslove ocjenjivana najvišom ocjenom izuzetan, te je takva ocjena donesena i samo šest mjeseci prije sporne odluke o rasporedu.

6. Činjenica je da je prijedlog za sporni raspored dala tadašnja pomoćnica ravnatelja u Sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, financije i pravne poslove koja je imenovana na to radno mjesto s 1. rujna 2013. dakle, istoga dana kada je doneseno rješenje o njenom rasporedu na niže radno mjesto, a prije toga je gotovo dvije godine radila na sasvim drugoj lokaciji i ni na koji način nije imala doticaja s njenim radom, a o čemu govori i obrazloženje degradacije radi nedovoljno dobrog poznavanja engleskog jezika, te je na njeno radno mjesto postavljen bivši vježbenik u istoj službi sa par godina staža, a bez obrazloženja po čemu bi on postao bolje obavljao.

7. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3384/2005 od 1. lipnja 2016. u kojoj se jasno naglašava da upravni akti kojima se uspostavlja neki odnos i iz kojeg proizlaze određena prava i obveze za njegove adresate ne mogu imati povratno djelovanje, osim u slučaju kada to zakon izričito propisuje, te se odluka prvostupanjskog tijela može odnositi samo za buduće razdoblje.

8. Tužiteljica ne smatra da je radno mjesto voditelja bilo njeno neotuđivo pravo, ali ukazuje na nezakonitost i proturječnost cijelog dosadašnjeg postupka, te da je odugovlačenjem postupka od strane prvostupanjskog tijela i tuženika došlo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske kao i članka 6. stavka 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu koji se odnosi na razumnu duljinu odlučivanja o pravima i obvezama stranaka.

9. Predlaže sudu da poništi osporavano drugostupanjsko rješenje i sam riješi stvar.

10. Tuženik opreza radi ističe da je zadnji dan roka za podnošenje tužbe bio 30. siječnja 2023., a obzirom da je osporavano rješenje tužiteljica zaprimila 30. prosinca 2022., pa je moguće da se radi o nepravodobnoj tužbi.

11. Tuženik ističe da to što je tužiteljica ranije bila voditelj Službe ne predstavlja stečeno pravo da bi prema novom Pravilniku morala biti raspoređena na rukovodeće radno mjesto, a takav stav je potvrđen primjerice i u presudi Visokog upravnog suda broj Usž-2678/20-2 od 16. srpnja 2020.

12. Tuženik ističe da tužiteljica nije osporila tvrdnje prvostupanjskog tijela o velikom broju neriješenih predmeta na strani tužiteljice, te to što je ispis sačinjen 45 dana nakon donošenja rješenja o rasporedu nema nikakvog utjecaja na sadržaj takvog ispisa iz službene evidencije, a posebno obzirom na broj neriješenih predmeta drugih službenika, te da je uvid u taj sadržaj tužiteljica mogla obaviti u svako doba.

13. Odluka Ustavnog suda od 1. lipnja 2006. za koju tužiteljica pogrešno navodi 2016., donesena je prije odluke Ustavnog suda na koju se tuženik pozvao u obrazloženju rješenja, te se odnosi na prijelazno razdoblje sada članka 127. stavka 5. Zakona o državnim službenicima koje traje najdulje 2 mjeseca do donošenja prvog rješenja o rasporedu nakon novog Pravilnika, pa nije primjenjiva na ovaj konkretni predmet i spor.

14. Predlaže sudu da odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev.

15. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

16. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti tužiteljice osobno i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.

17. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u spis tuženika priložen uz odgovor na tužbu.

18. Prema podacima spisa predmeta, rješenjem tuženika od 9. prosinca 2022. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva od 19. srpnja 2022. kojim je tužiteljica, diplomirana pravnica, raspoređena s 1. rujna 2013. na radno mjesto više upravne savjetnice u Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Središnjem uredu, Sektoru za upravljanje ljudskim potencijalima, financije i pravne poslove, Službi za pravne poslove.

19. U obrazloženju se navodi da je donositelj pobijanog rješenja, obzirom na poništavanje prethodnog rješenja o rasporedu, bio dužan utvrditi datum rasporeda u prošlom vremenu, a koji stav je potvrđen i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2090/2012 od 28. listopada 2015. o odbijanju ustavne tužbe izjavljene protiv presude Visokog upravnog suda broj Us-6595/09 od 2. siječnja 2012. u kojoj je izraženo stajalište o nužnosti rasporeda s danom kako je to navedeno u prvostupanjskom rješenju, jer bi u protivnom tužiteljica za neko razdoblje ostala neraspoređena, te se ističe da načelna zabrana retroaktivnosti propisana u članku 90. stavcima 4. i 5. Ustava vrijedi za opće akte (zakone, propise državnih tijela i tijela s javnim ovlastima), dok kada je riječ o pojedinačnim upravnim aktima ni Ustav ni mjerodavni zakoni ne sadrže takvu izričitu zabranu.

20. Sukladno pravnom stavu potvrđenom primjerice i u presudi Visokog upravnog suda broj Usž-2678/20-2 od 16. srpnja 2020., nakon donošenja novog akta o unutarnjem ustrojstvu, svako javnopravno tijelo je dužno prema donesenom aktu rasporediti postojeće službenike na radna mjesta sukladno novom aktu o unutarnjem ustrojstvu, te činjenica što je tužiteljica ranije bila načelnik Sektora ne predstavlja stečeno pravo na osnovi kojeg bi prema novom Pravilniku morala biti raspoređena na rukovodeće radno mjesto.

21. Prema ustaljenoj praksi poslodavac ima legitimno pravo na pojedinim radnim mjestima rasporediti službenike, a koji će osim što ispunjava tražene uvjete, svojom stručnošću i sposobnostima omogućiti što učinkovitije obavljanje poslova u opisu određenog radnog mjesta, a za što čelnik prvostupanjskog tijela ima određenu slobodu prema svojoj procjeni, a uzevši u obzir potrebe službe.

22. Tuženik je ocijenio da je prvostupanjsko rješenje obrazloženo sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 i 110/21), a obzirom da je priliko prijedloga za raspored čelnik uzeo u obzir činjenicu da je tužiteljica imala velik broj neriješenih predmeta i to 567, a što je utvrđeno kroz sustav uredskog poslovanja, a za što su priloženi odgovarajući dokazi te je iscrpno obrazloženo na temelju čega je zaključeno da će rukovodeću funkciju bolje obavljati druga osoba iz sustava koja je raspoređena na radno mjesto voditelja službe.

23. Tužiteljica je raspoređena na radno mjesto viši upravni savjetnik, a za koje radno mjesto su propisani jednaki uvjeti kao i za prethodno radno mjesto voditelja službe, a sukladno članku 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova, dodatka na uvjete rada te kriterijima i najvišem mogućem iznosu dodatka za natprosječne rezultate u radu za službenike Porezne uprave (Narodne novine, broj: 61/12, 134/12 i 25/13).

24. Tuženik nadalje obrazlaže da je sukladno članku 12. i 13. Zakona o poreznoj upravi (Narodne novine, broj: 25/12 i 112/12) koji je tada bio na snazi bilo opravdano da pomoćnik ravnatelja predloži rukovodeće službenike za koje smatra da će najbolje obavljati poslove i za koje je i on odgovoran, te slijedom iznesenog, tuženik zaključuje da je konkretan raspored donesen sukladno članku 127. stavka 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13 i 38/13).

25. Odredbom članka 127. stavka 1. Zakona o državnim službenicima propisano je da kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju.

26. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

27. Naime, ranijim rješenjem tuženika od 8. prosinca 2021. bilo je treći puta poništeno rješenje Ministarstva od 13. travnja 2021. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje s uputom da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja nije razvidno da je tužiteljica raspoređena na radno mjesto prema potrebama službe i stručnom znanju u smislu članka 3. Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u državnoj službi (Narodne novine, broj: 77/07, 13/08 i 81/08) kao stupanj obrazovanja, znanja, radnog iskustva, sposobnosti i vještina potrebnih za učinkovito obavljanje poslova određenog radnog mjesta, te je naloženo prvostupanjskom tijelu da otkloni navedene nedostatke te potpuno i pravilno utvrdi sve činjenice koje su prema zakonu bitne za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto.

28. Prvostupanjskim rješenjem od 19. srpnja 2022. opisana je kronologija događaja vezana uz činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske donijela 1. kolovoza 2013. Uredbu o izmjenama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija (Narodne novine, broj: 102/113) koja je nastupila na snagu 8. kolovoza 2013., a na temelju čega je ministar financija donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija od 29. kolovoza 2013. uz prethodnu suglasnost Ministarstva uprave od 29. kolovoza 2013., te su izmjene i dopune Sistematizacije radnih mjesta u Poreznoj upravi sastavni dio navedenog Pravilnika, te je člankom 5. navedenog Pravilnika propisan rok od dva mjeseca od dana stupanja na snagu Pravilnika za donošenje rješenja o rasporedu na radno mjesto i ugovora o radu, a sukladno Izmjenama i dopunama Sistematizacija radnih mjesta.

29. Prvostupanjsko tijelo navodi da je tužiteljica kao dotadašnja voditeljica Službe za pravne poslove imala 567 neriješenih predmeta, a što je utvrđeno neposrednim uvidom u i-CROSS sustav (sustav uredskog poslovanja), a na temelju čega je zaključeno da na radno mjesto voditelja Službe za pravne poslove treba rasporediti službenika Z. P. koji je za sve godine rada u Poreznoj upravi ocijenjen najvišom ocjenom.

30. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže da je čelnik odluku donio uzevši u obzir potrebe službe, te stečeno radno iskustvo i stručno znanje, a na temelju čega se može očekivati da će tužiteljica efikasno obavljati poslove radnog mjesta na koje je raspoređena, a obzirom da položaj voditeljice službe na koji je tužiteljica bila ranije raspoređena ne predstavlja njezino stečeno pravo na temelju kojeg bi i prema novom Pravilniku i novoj sistematizaciji radnih mjesta tužiteljica morala biti raspoređena na rukovodeće radno mjesto.

31. Prema mišljenju suda, u ponovnom postupku navedeni su razlozi kojima se prvostupanjsko tijelo rukovodilo donoseći rješenje o rasporedu tužiteljice na radno mjesto više upravne savjetnice, te na radno mjesto voditelja službe, a na osnovi čega je tuženik u osporavanom rješenju imao osnove zaključiti da je prvostupanjsko rješenje sada obrazloženo sukladno uputama iz ranijeg drugostupanjskog rješenja od 8. prosinca 2021.

32. Nadalje, tuženik je u osporavanom rješenju otklonio tužiteljičin prigovor u odnosu na zabranu retroaktivnog donošenja rješenja o rasporedu, te se pri tome pozvao na relevantnu sudsku praksu koja se odnosi na pojedinačne upravne akte u odnosu na koje nije propisana izričita zabrana retroaktivnosti, a koje obrazloženje kao pravilno u cijelosti prihvaća i ovaj sud, i to iz razloga što bi u suprotnom u ponovnom postupku nakon poništavanja nezakonitog rješenja o rasporedu bilo moguće da neki državni službenici u nekom razdoblju ostanu neraspoređeni, a koje pravne situacije ne bi bile održive u primjeni Zakona o državnim službenicima.

33. Iz navedenih razloga, sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim.

34. Stoga je sud na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odbio tužbeni zahtjev.

 

 

U Zagrebu 30. siječnja 2024.

 

 

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ. spec., v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.