Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21 000 Split

Pn-296/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Maji Vukmir u pravnoj stvari tužitelja V. M., OIB: … iz M., kojeg zastupa

punomoćnik I. M., odvjetnik u S., protiv tuženika H. ureda za

osiguranje, OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik

M. D., odvjetnik u S., radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave,

održane dana 1. ožujka 2023., u prisutnosti punomoćnika stanaka, na ročištu za objavu održanom 12. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju pod 1. V. M. s naslova izgubljene zarade za razdoblje od 05. siječnja 2006. g. do 16. studenog 2011. g. iznos od ukupno 18.979,36 € / 143.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koje teče kako slijedi:

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. siječnja 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. veljače 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. ožujka 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. travnja 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. svibnja 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. lipnja 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. srpnja 2006.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. kolovoza 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. rujna 2006.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. listopada 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. studenog 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. prosinca 2006.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. siječnja 2007.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. veljače 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. ožujka 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. travnja 2007.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. svibnja 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. lipnja 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. srpnja 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. kolovoza 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. rujna 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. listopada 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. studenog 2007.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. prosinca 2007.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. siječnja 2008.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. veljače 2008.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. ožujka 2008.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. travnja 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. svibnja 2008.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. lipnja 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. srpnja 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. kolovoza 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. rujna 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. listopada 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. studenog 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. prosinca 2008.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. siječnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. veljače 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. ožujka 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. travnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. svibnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. lipnja 2009.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. srpnja 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. kolovoza 2009.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. rujna 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. listopada 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. studenog 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. prosinca 2009.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. siječnja 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. veljače 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. ožujka 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. travnja 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. svibnja 2010.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. lipnja 2010.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. srpnja 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. kolovoza 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. rujna 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. listopada 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. studenog 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. prosinca 2010.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. siječnja 2011.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. veljače 2011.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. ožujka 2011.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. travnja 2011.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. svibnja 2011.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. lipnja 2011.g. do isplate

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. srpnja 2011.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. kolovoza 2011.g. do isplate, - iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. rujna 2011.g. do isplate,

- iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. listopada 2011.g. do isplate, - iznos od 265,45 € / 2.000,00 kuna od 5. studenog 2011.g. do isplate,

iznos od 132,72 € / 1.000,00 kuna od 5. prosinca 2011.g. do isplate, te je ujedno tuženik dužan ubuduće plaćati tužitelju pod 1. V. M. s naslova izgubljene zarade – rentno mjesečni iznos od po 265,45 € / 2.000,00 kuna, najkasnije do 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, i sve sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. g do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. god od 12% godišnje a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište,

uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena za razdoblje do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine pa u buduće određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. "

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju V. M.

dosuđeni iznos parničnog troška 211.004,00 kn/28.005,08 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište prema kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja obavljenim prije prvog dana tekućeg polugodišta odnosno 01.01.2023. god., uvećanjem te stope za 3 % poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 19. travnja 2004. ustao tužbom naspram tuženika, a radi isplate.

2. Kao pravnu osnovu svog potraživanja tužitelj je naveo kako je doživio prometnu nezgodu u kojoj je doživio ozlijede i poradi kojih mu je prestala radna sposobnost.

3. Ranijim presudama u ovom postupku odlučeno je pravomoćno o većem dijelu tužbenog zahtjeva, dok je Rješenjem Ž. suda u S. G.-992/21 od 10.lipnja 2021. god. ukinuta Presuda Pnš-561/12 od 18. travnja 2019. god. u dosuđujućem dijelu u točki I izreke glede novčane tražbine s naslova izgubljene zarade za razdoblje od 01. siječnja 2006. pa nadalje i u tom dijelu postupak vraćen na ponovno suđenje.

4. Tužbeni zahtjev je preciziran podneskom od 21.02.2023. i usklađen Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u R. H..

5. U ponovno provedenom dokaznom postupku ovaj sud je ponovno pregledao ocijenio sve ranije pregledane dolaze i dokumentaciju u spisu, a dopunski je kao svjedok saslušana svjedokinja A. V. A.. Na glavnoj raspravi od 01. ožujka 2023. god. stranke su izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Među parničnim strankama je nesporno:

- da je tužitelj V. M., kao sudionik prometne nezgode koja se dogodila

20. kolovoza 2003., ozlijeđen u toj nezgodi, koju je prouzročio vozač F.

I. koji je odgovoran za nastanak štete, a da tužitelj nije pridonio

nastanku prometne nezgode, pa da je odgovornost vozača vozila osiguranog

kod tuženika, potpuna;

- da je tužitelj zadobio ozljede u toj nesreći poradi kojih je pretrpio imovinski i neimovinsku štetu utvrđenu po sudskim vještacima dr. D. T., dr.

N. I. i dr. M. M.;

- da je tužitelj umirovljen rješenjem HZMO od 19. rujna 1996

8. Odredbom članka 195. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (N.

. broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO 1991.), koji Zakon se primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO/05), propisano je da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja V. M. za naknadu štete u visini izgubljene zarade koju bi ostvario obavljajući poslove vozača - prijevoz ribe, a u čemu je spriječen ozljedama koje je zadobio u prometnoj nezgodi dana 20. kolovoza 2003. Na temelju medicinskih vještačenja utvrđeno je da kod tužitelja postoji smanjenje životnih aktivnosti 60%, da će tužitelj trajno hodati uz pomoć štake, da će otežano stajati na obje noge dulje vrijeme, osjećati tegobe prilikom hodanja, ulagati pojačane napore kod svih težih tjelesnih radova, kod dužeg stajanja i dužeg hodanja,

svako duže stajanje na jednom mjestu biti će otežano, zatim da nije u mogućnosti obaviti neke radnje koje se tiču npr. osobne higijene, nabavljanja namirnica za prehranu…, dakle, očito da se tužitelj neće moći baviti poslovima kojima se bavio prije prometne nezgode, što stranke nisu ni sporile u nastavku postupka.

10. U svom nalazu i mišljenju sudska vještakinja dr. M. V.-B. je navela da na temelju medicinske dokumentacije u spisu, nema podataka koji bi ukazivali da je tužitelj u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja bio nesposoban za upravljanje motornim vozilom. Naime, iz priložene dokumentacije u spisu da je razvidno da je tužitelj do nastanka predmetnog štetnog događaja imao tegobe od strane kralježnice, da je prebolio centralnu retinopatiju na desnom oku te da je imao psihičkih poteškoća iz kruga nuklearne neuroze, a koje zdravstveno stanje je utjecalo na njegovu radnu sposobnost zbog čega je od 1996. u invalidskoj mirovini. Međutim, s navedenim zdravstvenim stanjem, (samo na temelju medicinske dokumentacije u spisu i bez izvršenog pregleda tužitelja neposredno prije nastanka štetnog događaja) tužitelj nije imao zapreka za upravljanje vozilom B kategorije. Kao vještaku medicine rada s dugogodišnjim iskustvom u vještačenju radne sposobnosti, da joj je poznato da osobe koje se nalaze u invalidskoj mirovini ne mogu više obavljati nikakve poslove, ali da mogu upravljati vozilom B kategorije u amaterske svrhe.

10.1. Dodatno je vještakinja pojasnila da je u svom pisanom vještvu detaljno objasnila kako se prema Pravilniku za utvrđivanje zdravstvene sposobnosti za vozače i kandidate za vozače donosi ocjena radne sposobnosti za vozače. U tom smislu, za pojasniti je da B kategorija može biti profesionalna i amaterska, pa tako npr. osoba koja u osobnom automobilu vozi druge osobe i to svakodnevno i to je njezino radno mjesto "B" kategoriju koristi u profesionalne svrhe, što znači da je to profesionalni vozač. U konkretnom slučaju poslovi tužitelja koji je vozio kombi temeljem Ugovora o djelu su također poslovi profesionalnog vozača B kategorije. Dakle, to je osnovni razlog odnosno medicinsko pitanje vozači profesionalci B kategorije moraju ispunjavati iste zdravstvene uvjete kao i profesionalni vozači ostalih kategorija, C, C1, E ili D kategorija. Nadalje, tužitelju je rješenjem HZMO-a od 19. rujna 1996. određeno postojanje invalidnosti odnosno potpuna radna nesposobnost bez preostale radne sposobnosti a na temelju čega je tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu. Prema propisima HZMO-a osoba kojoj je utvrđena potpuna radna nesposobnost odnosno invalidska mirovina iz bilo kojeg razloga više ne smije raditi bilo kakve poslove.

10.2. Tako dani nalaz i mišljenje sudske vještakinje medicine rada ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručno i dano po pravilima struke, a na koje ni stranke nisu imale primjedbi i prigovora.

11. Na ročištu od 25. travnja 2018. god. saslušan je svjedok M. B.,

inače u tazbinskom srodstvu sa tužiteljem, koji je naveo da mu je poznato da je V. M. radio kao vozač u tvrtci ili obrtu T., a da nakon nezgode te poslove više nije obavljao, međutim, da ne znam koliko je zarađivao. To sve da zna s obzirom da je u tazbinskom srodstvu s tužiteljem odnosno da su oženili dvije sestre. Nakon stradavanja Vinka da je upravo on obavljao poslove prijevoza ribe koje je ranije radio tužitelj. To da je obavljao jedno vrijeme nakon nezgode i to par godina a to da bi obično bilo dva tri puta tjedno, nekad više nekad manje, a plaćalo se po turi prijevoza. Kasnije više da to nije mogao radi svojih obveza pa da su oni angažirali neku treću osobu da im obavlja te poslove. Za te poslove da su mu plaćali ali da se sad više ne sjeća koliko, nekoliko tisuća kuna, ali ne sjeća se više točno. Iskazao je da ne zna kada su se oni prestali baviti tim poslom. Istaknuo je da je imao vozačku dozvolu "B" kategorije.

12. U svom iskazu saslušana svjedokinja M. M. je navela da je njen suprug obavljao poslove prijevoza stalno i da su oni od toga njegovog rada vrlo pristojno živjeli. Ona da je već ranije bila u mirovini od 1996. i da joj mirovina iznosi 1.500,00 kuna. Nakon ozljeđivanja V. da su svi obavljali njegove poslove te jedno vrijeme oko toga da im je pomagao njen zet M..

13. Na ročištu od 25. travnja 2018. god. saslušana je po prvi put svjedokinja A. V. A., kći tužitelja, koja je iskazala da da je njen otac prije stradavanja vozio ribu u njihovom obiteljskom poslu, a kada je nastradao posao da su preuzeli oni iz obitelji te da su angažirali svog tetka M. B.. Otac da nije imao plaću, ali da bi mjesečno dobivao oko 2.000,00 ili 3.000,00 kuna ovisno o poslu. Tetku da su plaćali oko 200,00 ili 300,00 kuna po turi a to da bi u prosjeku bilo dvije ili tri ture sedmično. Sve da bi to ovisilo o ulovu na brodovima. I danas da se bave tim poslom s tim da više ne rade kao firma već kao obrt na njeno i bratovo ime. Oni od toga da žive i pomažu roditeljima. Posao da su dodatno i razvili i kupili svoj brod pa sada prijevoz ribe da rade 4 ili 5 puta u deset dana i onda da rade pauzu. Poslove prijevoza da obavljaju sami brat i ona, njen suprug i sl. Uposlenog vozača da nisu nikada imali a nakon što je tetak prestao voziti da su sve obavljali sami unutar obitelji jer da im je bila bitna svaka kuna, posebno s obzirom na troškove liječenja oca. Tvrtka T. da je radila do 2006. a kad su kupili brod da su otvorili obrt. Ujedno da se uvijek radi neovisno o vremenski prilikama a s ocem da su bili potpisali ugovor o djelu.

14. Inače, sukladno uputi iz Presude V. suda R. H. R.-

4577/19 od 01. rujna 2020. god. kojom je ukinuta Presuda Ž. suda u S.

Gž-1483/19 i predmet vraćen na ponovno odlučivanje u dijelu koji se odnosi na predmetnu izgubljenu zaradu, pravo tužitelja na naknadu štete u vidu izgubljene zarade odgovarajućom primjenom odredbe članka 195. stavak 1. i 2. ZOO-a ovisi o tome bi li tužitelj po redovnom tijeku stvari, dakle, da nije bilo ozljeđivanja, nastavio raditi za tvrtku T. K..A.M. d.o.o., odnosno kasnije za obrt u vlasništvu A.

V. A.. Drugim riječima, ako tužitelj prema redovnom tijeku stvari,

svejedno i neovisno od ozljeđivanja ne bi nastavio raditi, tada na njegovoj strani ne bi ni došlo do gubitka u zaradi koju traži ovom tužbom.

15. Sudovi odlučuju o tužbenom zahtjevu na temelju činjenica koje utvrde u postupku, sukladno odredbi članka 7. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) (načelo materijalne istine), a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze koji te činjenice potvrđuju. Stoga je teret dokaza da bi tužitelj nakon stradavanja i kroz cijelo utuženo razdoblje nastavio raditi za T. K..A.M. d.o.o. bio je na tužitelju.

16. Iz iskaza svjedoka M. B. proizlazi da je na poslovima prijevoza

ribe taj svjedok bio angažiran svega par godina, te da je prestao zbog svojih obveza,

a da su poslodavci angažirali tada neku treću osobu za obavljanje tih poslova. no svjedokinja i vlasnica obrta, a kći tužitelja A. V. A. u iskazu je navela

da su od 2006. poslove prijevoza ribe obavljali članovi uže obitelji sami „jer im je bila bitna svaka kuna“ jer su troškovi liječenja oca bili veliki. Iz ovoga bi zapravo proizlazilo da od 2006., iz poslovno-financijskih razloga vlasnici obrta nisu zapošljavali ili plaćali drugu osobu za obavljanje poslova prijevoza ribe, no da otac nije doživio nesreću možda ne bi bili u takvoj financijskoj situaciji pa bi njemu plaćali za te poslove. Međutim, 2006. god. je bitna i stoga što su tada zatvorili firmu T. i po navodu svjedokinje otvorilo obrt, kojeg vode ona i brat i "od toga žive i pomažu roditelje".

17. U dopunskom saslušanju na ročištu od 19. rujna 2022. god. ista svjedokinja je navela kako su nakon događaja angažirali treću osobu koja je radila u njihovom obrtu sve do financijskog sloma. Naime, sve poslove koje je obavljao tužitelj nakon nesreće obavljala je ta treća osoba. Međutim, iscrpljeni troškovima i brigom oko tužitelja nisu više bili u financijskoj mogućnosti plaćati treću osobu u i imali su niz financijskih problema koje nisu uspjeli riješiti. Tek kada je odrastao njen brat, nakon 2-3 godine, on je preuzeo poslovanje i onda je on dalje zapošljavao treće osobe koji su obavljali te poslove. Naglašava da vođenje tog obrta bez angažiranja osobe koja bi obavljala poslove koje je ranije obavljao tužitelj nije moguće. Navela je da se posao kojeg je obavljao tužitelj sastojao od poslova na brodu, prijevoza ribe i prodaje na ribarnici. Navodi i da su tvrtku ugasili negdje 2006. radi financijskih problema i nemogućnosti dobivanja kredita i 2006. su otvorili obrt, i to je bilo kad je brat počeo raditi. Na upit punomoćnika tuženika da navede imena osoba koje su vršile prijevoz i pomagali bratu navodi da je bilo nekoliko osoba zaposlenih i da su se mijenjali i da se njihovih imena sada ne sjeća ali se ta imena mogu pribaviti od knjigovodstvenog servisa. Posljednjih 6 godina poslove obavlja S. P..

18. Na tom istom ročištu tužitelju je na njegov zahtjev udijeljen rok radi pribavljanja i dostave imena svjedoka – radnika koji su obavljali poslove prijevoza uz dostave njihovih ugovora o radu.

19. Tužitelj međutim nije dostavio imena svjedoka koji su od 2006. god. radili na poslovima transporta ribe za tada već obrt A. V. A. i njenog brata ,

nije dostavio njihove ugovore o radu i nije dakle dokazao da su nakon 2006., god. druge osobe uopće bile angažirane na tim poslovima i za isto plaćene.

20. Na ročištu od 01. ožujka 2023. god. tužitelj je naime istaknuo da iz iskaza svjedoka M. B. proizašlo da je isti svjedok bio angažiran svega par godina

za to što je vlasnici obrta bila bitna svaka kuna pa ga stoga nakon njega nisu zapošljavali rugu osobu te se prijevoz ribe obavljali članovi uže obitelji sami. Tužitelj da je otac od A. V. A., vlasnice ranije tvrtke i obrta pa bi isti time i

ulazio u članove uže obitelji a naknada koju je primao je bila trostruko niža nego što bi bio bruto dohodak radnika pa je stoga sasvim logično i razumljivo i izvjesno da bi tužitelj nastavio raditi i za obrt svoje kćerke jer u ostalom s istom kao i njenom majkom već živi.

21. Međutim, upravo iz navoda svjedokinje da su te poslove zbog loše financijske situacije obavljali sami članovi uže obitelji ukazuje na to da isti za te poslove nisu bili plaćeni, pa ni tužitelj kao otac vlasnice obrta sve daje i nastavio obavljati poslove prijevoza zacijelo ne bi bio plaćen. Baš i činjenica da tužitelj i svjedokinja žive u zajedničkom kućanstvu ( kako proizlazi iz navoda punomoćnika tužitelja) govori u prilog tome da bi otac zacijelo uskočio pomoći kćeri i da mu za to ne bi bilo plaćeno jer se sve svodi na isti kućni budžet.

22. Naime u svom prvom iskazu svjedokinja A. V. –A. izjavila

je kako se i danas bave istim poslom, ne kao firma već kao obrt koji se vodi na njeno i bratovo ime i da od toga žive i pomažu roditelje, te da su posao i dodatno razvili, kupili brod i da sada prijevoz ribe rade 4-5 puta u deset dana a da poslove prijevoza

"obavljaju sami, brat i ona, njen suprug i sl.". Dakle u prvom iskazu nije uopće spominjala da bi poslove prijevoza obavljali neki drugi ljudi, izvan njene uske obitelji, pogotovo da bi za iste bili plaćeni i imali zaključen ugovor o djelu ili pak imali zasnovan radni odnos. Tek u iskazu 4 godine kasnije i nakon revizije i ukidnog rješenja Ž. suda, a ne treba zaboraviti da je ona kći tužitelja i da je zasigurno upoznata sa razlozima ukidanja ranije presude, navodi da je bilo nekoliko zaposlenih osoba za prijevoz ribe, ali da su se mijenjali pa da se ne sjeća imena, a da posljednjih 6 godina te poslove radi dotični S. P., kojeg uzgred,

tužitelj nije predložio za svjedoka. Kako proizlazi iz njenog iskaza obrt je otvoren 2006. god. i tada je brat počeo raditi u istom.

23. Njen brat i sin tužitelja, K. M. saslušan ej na ročištu od 25. travnja 2018. god., dakle u vrijeme kada je već dobrano radio u zajedničkom obrtu, te je iskazao da je u vrijeme prometne nezgode oca imao 16 godina i da zna da je otac obavljalo poslove prijevoza te ribe. Od toga da su oni kući živjeli. U obitelji da se u kontinuitetu bave tim poslom i sad još uvijek rade sve te poslove. Upitan jesu li ikad imali uposlenog profesionalnog vozača navodi da se sjeća da je bilo nekakvih ljudi i vozača ali da su se o tome brinuli mama i sestra a on da je u to vrijeme bio mlad, iako je obavljao fizičke poslove u tom obiteljskom poslu.

24. Iako se svjedok referirao na prošlo vrijeme ( u odnosu na 2018. god.) nije naveo da u tom trenutku imaju zaposlenog vozača odnosno osobu na prijevozu ribe,

što bi kao suvlasnik obrta morao znati, pa i iskazati jer je pitanje bilo "jesu li ikada imali uposlenog profesionalnog vozača".

25. Sud dakle sa određenom dozom nepovjerenja uzima iskaz svjedokinje A. V.-A. poglavito onaj na ročištu od 19. rujna 2022. god., iz razloga

koji su već naprijed navedeni, a i stoga što dio iskaza o angažiranju osoba na prijevozu ribe nakon 2006 god, nije potkrijepljena adekvatnim dokazima, imenima, ugovorima o radu, itd., koje dokaze je tužitelj trebao dostaviti. Ponavlja se da je teret dokaza upravo na tužitelju.

26. Ono što se također ne smije zaboraviti je da je tužitelj rođen 07. srpnja 1955. godine, da je imao tegobe kralježnice, da je prebolio centralnu retinopatiju na desnom oku te da je imao psihičkih poteškoća iz kruga nuklearne neuroze, a koje zdravstveno stanje je utjecalo na njegovu radnu sposobnost zbog čega je od 1996. u invalidskoj mirovini, kako je to i vještakinja navela.

27. Iz vještva mr.sc. M. V.-B. proizlazi utvrđenim da je tužitelj još od kraja 80tih godina prošlog stoljeća, dakle u mlađoj dobi, imao probleme sa vratnom i slabinskom kralježnicom, tešku radikularnu leziju korijena L5-S1 i srednje tešku radikularnu leziju korijena C7 u sklopu kroničnog lumbosakralnog i cervikalnog sindroma, periartritis desnog ramena, pretrpio je i prijelom 12 grudnog i 1 slabinskog kralješka, zatim je bolovao od centralne retinopatije desnog oka i recidivirajućeg episcleriti sa desnog oka, na koncu je imao depresivni sindrom i nuklearnupsihoneurozu zbog čeg je sve 1996. god. utvrđeno da je u potpunosti izgubio radnu sposobnost. U invalidsku mirovinu je otišao sa samo 41 godinom.

28. Vrhovni sud je u svojoj revizijskoj odluci naveo da odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade i tvrdnje revidenta da je tužitelj trebao dokazati da bi i nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu nastavio raditi i od rada zarađivati, treba istaknuti da sama činjenica da je tužitelj tijekom utuženog razdoblja ostvario pravo na starosnu mirovinu u konkretnom slučaju ne utječe na njegovo pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade. Ovo zato jer iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj ostvarivao primanja na temelju ugovora o djelu, a kao korisnik mirovine svakako je imao mogućnost obavljanja poslova i po osnovi ugovora o djelu, što mu ničim nije zabranjeno. i ovo je zaista točno, no ne smije se izgubiti iz vida ( a jest) da je tužitelj već od ranije, od 1996. god. bio u invalidskoj mirovini zbog potpune nesposobnosti za rad.

29. Vještakinje je istina navela u vještvu da na temelju medicinske dokumentacije u spisu, nema podataka koji bi ukazivali da je tužitelj u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja bio nesposoban za upravljanje motornim vozilom. Štetni događaj zbio se 2003. godine, kada je tužitelj imao 48 godina i unatoč 100-postotnoj nesposobnosti za rad očito i nesumnjivo je mogao upravljati automobilom.

30. Međutim sa naprijed navedenim dijagnozama, od kojih se dobar dio odnosi na takve probleme sa kičmom zbog kojih postaje otežano sjedenje i kretanje, a kada se istima pridodaju i sve starije godine tužitelja, te degenerativne promjene koje na kičmi nastaju sa godinama, a koje u zbroju sa već postojećim dijagnozama zacijelo utječu i na sposobnost upravljanja motornog vozila, zaista je teško povjerovati da bi tužitelj i tijekom svih narednih, a utuženih godina, pa i nadalje, obavljao poslove prijevoza ribe. Kada se tome dodaju i problemi sa okom, koje su dijagnoze ozbiljne i mogu dovesti i do gubitka vida, malo je vjerojatno da bi u dobi od preko 60 godina , zapravo sada već bliže 70. godina tužitelj upravljao motornim vozilom, konkretno kombijem za prijevoz ribe i to učestalo. Naime, tužitelj potražuje isplatu sa osnove izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 2.000,00 kuna odnosno 265,45 € i ubuduće.

31. Tijekom postupka nitko, posebno ne tužitelj na kojem je teret dokaza, nije predložio novo vještačenje sposobnosti tužitelja na upravljanje motornim vozilom, odnosno da li bi i nakon 2006. god., ili barem nakon 60-te godine, tužitelj, a obzirom samo na svoje stanje i dijagnoze od prije prometne nesreće, zbrojene sa uobičajenim degenerativnim promjenama, te obzirom na stanje vida, bio u mogućnosti upravljati osobnim vozilom – kombijem za prijevoz ribe, koje očito još podrazumijeva i utovar i istovar (a još od 1995. god., tužitelj nije smio podizati veće terete kako je utvrđeno u medicinskoj dokumentaciji) i to 4-5 puta u 10 dana, kako je svjedokinja navela da je sadašnja učestalost prijevoza ribe.

32. Naime, kod utvrđenja izgubljene zarade nije dovoljno utvrditi da je u vrijeme nesreće tužitelj obavljao određeni posao, već da bi prema redovnom tijeku stvari i stoga nastavio obavljati i dalje da nije bilo nesreće, a u konkretnom slučaju i do kada bi taj posao obavljao ne samo obzirom na potrebe firme-obrta, već i obzirom na svoje godine i zdravstveno stanje.

33.Kako iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi nakon 2006. god. na obavljanju posla prijevoza bili zapošljavani drugi radnici, te za i sto plaćani, kako tužitelj ni je dokazao da bi to bio slučaj i kako nije dokazao da bi on nastavi obavljati te poslove obzirom i na svoje godine i na zdravstvenu sposobnost, a obzirom na invalidsko umirovljenje u dobi od 41 godine puno prije prometne nesreće, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i 2. i 155. ZPP- a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sukladno odredbi Tbr. 48 st. 3. OT, (NN br. 142/12) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

35. Sud je tužitelju kao opravdani trošak priznao trošak zahtjeva od 28. studenog 2003. 590 bodova, sastav tužbe 19. travnja 2004. 590 bodova, sastav podneska 28. listopada 2008. 50 bodova, sastav podneska od 7. rujna 2009. 500

bodova, sastav podneska od 4. veljače 2010. 500 bodova, sastav podneska od 15.

ožujka 2010. 500 bodova, sastav podneska od 21. srpnja 2010. 500 bodova, te za zastupanje na ročištima i to: 14. travnja 2005. 295 bodova, 2. lipnja 2005. 295 bodova, 15. rujna 2005. 590 bodova, 13. veljače 2006. 590 bodova, 10. svibnja 2006. 295 bodova, 8. svibnja 2008. 50 bodova, 1. srpnja 2008. 50 bodova, 15. siječnja 2009. 295 bodova, 19. veljače 2009. 295 bodova, 21. travnja 2009. 590 bodova, 1. lipnja 2009. 295 bodova, 19. listopada 2009. 250 bodova, 3. prosinca 2009. 500 bodova, 21. siječnja 2010. 250 bodova, 1. ožujka 2010. 500 bodova, 16. travnja 2010. 250 bodova, 9. rujna 2010. 250 bodova, 8. studenog 2010. 50 bodova, 20. rujna 2011. 615 bodova, 24. listopada 2011. 615 bodova, dakle ukupno 10.150 bodova, što pomnoženo sa 15,00 kuna koliko je tada iznosila vrijednost boda daje 152,250,00 kuna .

35.1. U nastavku postupka sukladno preostalom tužbenom zahtjevu i vrijednosti predmeta spora (301.650,00 kuna) tužitelju su priznati troškovi zastupanja na ročištima od: 06.listopada 2016., 18. siječnja 2017., 08. prosinca 2017., 09. veljače 2018., 06.ožujka.2018., 25. travnja 2018. po 500 bodova, 12. lipnja 2018. – 50 bodova, ukupno 3 050 bodova, što pomnoženo sa 15,00 kuna, daje 45.750,00

kuna.

35.2. Dalje u nastavku postupka sukladno preostalom tužbenom zahtjevu i vrijednosti predmeta spora172.000,00 kuna) mu je priznato zastupanje na ročištu od

04. ožujka 2019., 16.veljače 2022., 19. rujna 2022- i 18. listopada 2022. po 250 bodova, te 29. lipnja 2022.- 50 bodova, ukupno 1.500 bodova , odnosno 22.500,00 kuna.

35.3. Sud nije priznato tužitelju kao opravdani trošak sastav preostalih podneska jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, prema članku 155. stavak 1. ZPP i sukladno Tbr. 8. st. 1.OT ("ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku") kao ni trošak pristojbe tužbe jer tužitelj taj trošak nije ni podmirio, a nastupila je zastara prisilne naplate.

35.4. Tužitelju je dakle ukupno priznat trošak u iznosu od 220.500,00 kuna/29.265,42 € prema fiksnom konverzijskom tečaju, a uvećano za 25% na ime PDVa (55.125,00 kn) iznosi 275. 625,00 kuna/36.581,78 €.

35.5. U nastavku postupka nakon Rješenja Gž-992/21 Županijskog suda u Splitu, tužitelj nije uspio u postupku sa preostalim tužbenim zahtjevom.

35.6. Tužitelj je uspio u osnovi 100%, a u visini 60%, pa je uspjeh tužitelja 80%, te mu i pripada trošak u tom omjeru odnosno u iznosu od 220.500,00 kn. Na taj iznos treba dodati trošak vještačenja u iznosu od 9.681,00 kuna, dakle ukupno 230.181,00 kune/30.550,31 €.

36. Sud je tuženiku kao opravdani trošak priznato sastav odgovora na tužbu 12.1.2005.g. 590 bodova, sastav podneska 6. lipnja 2005. 590 bodova, sastav podneska od 19. kolovoza 2009. 50 bodova, sastav podneska 12. svibnja 2008. 50

bodova, te za zastupanje na ročištima i to: 13. veljače 2006. 590 bodova, 10. svibnja 2006. 295 bodova, 8. svibnja 2008. 50 bodova, 9. rujna 2008. 295 bodova, 1. lipnja 2009. 616 bodova, 19. listopada 2009. 295 bodova, 21. siječnja 2010. 616 bodova, 1. ožujka 2010. 616 bodova, 16. travnja 2010. 308 bodova, 9. rujna 2010. 308 bodova, 8. studenog 2010. 50 bodova, 20. rujna 2011. 616 bodova, 24. listopada 2011. 720

bodova, ukupno 6 655 bodova, što obzirom na vrijednost boda iznosi ukupno 99.825,00 kuna. Zatim tuženiku je priznat trošak sastava žalbe u visini od 750 bodova, te trošak zastupanja na pet ročišta od po 600 bodova, i trošak zastupanja na jedno ročište u iznosu od 562 boda, što ukupno predstavlja iznos od 4312 bodova , odnosno 64.680,00 kuna.

36.1. U nastavku postupka sukladno preostalom tužbenom zahtjevu i vrijednosti predmeta spora (301.650,00 kuna) tuženiku su priznati troškovi zastupanja na ročištima od 08. prosinca 2017., 09. veljače 2018., 06.ožujka.2018.,

25. travnja 2018., 22. siječnja 2019. i 04. ožujka 2019. po 500 bodova, 12. lipnja 2018. i 12. srpnja 2018 – 50 bodova, ukupno 3 100 bodova odnosno 46.500,00 kuna.

37.2. Također u postupku nakon ukidnog rješenja Rješenja Gž-992/21 Ž. suda u Splitu priznato mu je zastupanje na ročištu od 16.veljače 2022.,

19. rujna 2022. i 01. ožujka 2023 po 250 bodova, te 29. lipnja 2022.- 50 bodova, ukupno 800 bodova, dakle, 12.000,00 kuna.

36.3. Sveukupno je tuženiku priznato 123.180,00 kuna na koji iznos treba dodati trošak PDV 25%, (30.795,00), dakle, ukupno 153.975,00 kuna.

36.4. Tuženik je u odnosnu na tužitelja uspio 20% te mu u tom omjeru pripada i trošak odnosno u iznosu od 18.477,00 kn. Na taj iznos treba dodati trošak vještačenja u iznosu od 700,00 kuna, dakle ukupno 19.177,00 kn/2.545,23 €.

36.5. Sud nije priznao tuženiku kao opravdani trošak sastav preostalih podneska jer ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, prema članku 155. stavak 1. ZPP i sukladno Tbr. 8. st. 1.OT ("ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku"), kao ni trošak pristojbe žalbe jer tuženik taj trošak nije ni podmirio, a nastupila je zastara prisilne naplate.

37. Kada se prebije trošak tužitelja i trošak tuženika (230.181,00 kune/30.550,31 €

–19.177,00 kn/2.545,23 €) dobije se iznos od 211.004,00 kn/28.005,08 €, koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

38. Slijedom navedenog riješeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

Split, 12. travnja 2023. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste

( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika