Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-315/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku iz K., protiv tuženika F. d.o.o. G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. D.-P., odvjetnici iz K., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pr-30/2022-52 od 2. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 12. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pr-30/2022-52 od 2. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je tužitelju dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 10.406,68 €[1] /78.409,12 kn i to tako da je tuženik dužan tužitelju na ime neimovinske štete naknaditi iznos od 4.194,70 €/ 31.605,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. prosinca 2015. do isplate te imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege iznos od 543,50 €/ 4.095,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. siječnja 2023. do isplate, kao i pod točkom II. kojom je tuženik dužan tužitelju na ime imovinske štete s osnova izgubljene zarade isplatiti iznos od 42.709,12 kn/5.668,47 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose;

- na iznos od 172,72 €/1.316,44 kn za mjesec srpanj 2014. od dana 01.kolovoza 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,05 €/2.758,00 kn za mjesec kolovoz 2014. od dana 01.rujna 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec rujan 2014. 01. listopada 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec listopad 2014. od dana 01.studenog 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec studeni 2014. od 01. prosinca 2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec prosinac 2014. od 01.siječnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec siječanj 2015. od 01.veljače 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec veljaču 2015. od 01.ožujka 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec ožujak 2015. od 01.travnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec travanj 2015. od 01.svibnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec svibanj 2015. od 01.lipnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec lipanj 2015. od 01.srpnja 2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec srpanj 2015. od 01. kolovoza 2015. pa do konačne isplate,

-na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec kolovoz 2015. od 01. rujna 2015., pa do konačne isplate,

- na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec rujan 2015. od 01. listopada 2015. pa do konačne isplate,

-na iznos od 366,25 €/2.759,62 kn za mjesec listopad 2015. od 01. studenog 2015. pa do konačne isplate,

te u dijelu kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.156,75 €/16.250,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2023. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pr- 30/2022-52 od 2. siječnja 2023. u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 4.738,20 €/35.700,00 kn (za iznos od 2.428,83 €/ 18.300,00 kn) te u dijelu pod točkom II. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev s osnova imovinske štete zbog izgubljene zarade preko iznosa od 42.709,12 kn/5.668,47 € (za iznos od 7.187,87 €/54.157,03 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate kao i u dijelu odluke o parničnom trošku kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove preko iznosa od 2.156,75€/16.250,00 (za iznos od 6.503,42 €/ 49.000,00 kn) i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa naknade štete od 9.616,70 €/72.457,03 kn (neimovinske štete i imovinske štete zbog tuđe pomoći i troškova liječenja i prijevoza radi liječenja) te imovinske štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 7.187,87 €/54.157,03 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate), kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.503,42 €/ 49.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove sastava žalbe u iznosu od 311,07 €/ 2.343,75 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke dužan je tuženik platiti tužitelju na ime naknade neimovinske i imovinske štete iznos od 20.023,38 €/

150.866,15 kn i to tako da mu je na ime imovinske i neimovinske štete (fizičke boli, strah, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, duševne boli zbog naruženosti, tuđa pomoć i njega, kao i pomoć u kućanstvu troškovi liječenja i prijevoz radi liječenja ) dužan isplatiti iznos od 7.167,03 € / 54.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, odnosno, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to tako da na iznos 45.150,00 kn kamata počne teći od dana 9.prosinca 2015. do isplate, a na iznos od 8.850,00 kn od dana presuđenja odnosno 2. siječnja 2023. do isplate. Nadalje, pod točkom II. izreke tuženik je dužan tužitelju na ime imovinske štete s osnova izgubljene zarade platiti iznos od 12.856,35 €/96.866,15 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci pobijane odluke kao i parnični trošak u iznosu od 8.660,161 €/ 65.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja s iznosom od 776,431 €/5.850,00 kn na ime imovinske štete koja se odnosi na tuđu pomoć i njegu, dok je pod točkom IV. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 1.174,601 € / 8.850,00 kn od dana 9. prosinca 2015. do 2. siječnja 2023.

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. i II. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu koju je pretrpio dana 1. listopada 2012. prilikom istovara PVC stolarije iz kamiona.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja nejasni te pobijana presuda sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama kako to osnovano ističe tuženik. Međutim, primjenom čl. 373. a. st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće preinačiti u tom dijelu temeljem stanja spisa.

6. U odnosu na žalbene navode da je izreka prvostupanjske presude proturječna sama sebi, valja reći da su takvi neosnovani. Naime, iz izreke pobijane odluke jasno proizlazi da je tužitelju dosuđeno ukupno na ime naknade imovinske i neimovinske štete ukupan iznos od 150.866,15 kn od kojih je iznos od 54.000,00 kn odnosi na (neimovinsku štetu te imovinsku štetu zbog tuđe pomoći i njege, kao i pomoć u kućanstvu troškovi liječenja i prijevoz radi liječenja i to 45.150,00 kn na neimovinsku štetu i 8.850,00 kn na ime imovinske štete), dok se dosuđeni iznos od 96.866,15 kn odnosi na imovinsku štetu zbog izgubljene zarade (točka II. izreke pobijane odluke).

7. Isto tako, u odnosu na daljnje žalbene navode u tom smislu da zbroj ukupno dosuđenog iznosa izgubljene zarade iznosi 96.866,15 kn dok se zbrojem pojedinačnih iznosa dobije manji iznos od 96.865,53 kn, valja reći da tužitelj može potraživati zateznu kamatu na manje iznose, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

8. Iz stanja prvostupanjskog postupka proizlazi;

- da je tužitelj stradao dana 1. listopada 2012. za vrijeme radnog vremena prilikom istovara PVC stolarije;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je radnik Z. C. koji je bio okrenut leđima prema njemu i koji se nalazio na rubu postolja kamiona, dodao balkonska vrata veličine 90x180x190, te je primio ta vrata i tada su se prozori na kamionu počeli rušiti na leđa radnika Z. C. i tužitelj je automatski dignuo ruke prema gore u smjeru prozora koji su padali i gurali ga prema natrag te su prozori zajedno s vratima pali na njega;

- da iz iskaza radnika Z. C. proizlazi da je bio prilikom istovara na kamionu, dok je tužitelj bio pored kamiona i trebao je pridržati prozor koji će mu dodati te su na kamionu ostala još 2 prozora koje je trebalo skinuti, te kada je potpuno skinuo zavezivač prozora ti prozori koji su ostali na jednoj strani počeli su se rušiti i to u trenutku kada je spuštao prozor tužitelju koji je bio pored kamiona pa kako su ti prozori padali na njega, oni su ga gurnuli prema dolje, a što se tiče tužitelja on je prihvatio prozor koji mu je dodao i najvjerojatnije je tužitelj krenuo prema natrag i na tužitelja ništa nije palo, no kada se podigao, vidio je da su balkonska vrta koja je primio pala, ali nije vidio kako se tužitelj kretao da li s prozorom prema natrag i iz kojih razloga. Također, iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je bilo uobičajeno da monteri skidaju i utovaruju stolariju, a mogli su i zajedno tu stolariju skidati s kamiona, što bi duže trajalo, iako nitko od pretpostavljenih nije rekao da su dužni taj posao što prije obaviti. Isto tako je naveo da način na koji su vršili istovar određuje voditelj montaže, a mogli su to obaviti na drugi način da prozor po prozor skidaju s kamiona te su bili osposobljeni za rad na siguran način, a ovo nije bilo u skladu s pravilima struke;

- da iz iskaza svjedoka Z. Ž. proizlazi da se posao uobičajeno obavljao da se stolarija povezivala sa zatezačima koji su pričvršćeni na metalnom nosaču, a istovar se vršio na način da jedan od radnika bude na kamionu i skida jednu stranu stolarije, a druge je uz kamion na asfaltu i prima stolariju te smatra da ne postoji mogućnost da se kamion nagne i da bi stolarija iz tih razloga pala, a koja je još uvijek na nosačima, pri čemu je naveo da oni uvijek rade sve po svojem;

- da iz priložene Uputa za siguran rad pri utovaru i istovaru PVC stolarije i PVC profila u točki 1. proizlazi da se utovar vrši prema planu, počevši od elemenata većih dimenzija prema manjim, naizmjeničnim postavljanjem na jednu, pa na drugu stranu stalka radi uravnoteženosti cjelokupnog tereta. Zatim, proizlazi da se utovar vrši ručno, a obavljaju ga najmanje dvije osobe te se svaki postavljeni element prije utovara novog osigurava vezivanjem pomoću traka za pakiranje, a nakon što je utovaren predviđen broj elemenata cjelokupni se teret dodatno osigurava vezivanjem transportnim trakama uokolo, a posljednju kontrolu i ispravnost osiguranja tereta vrše vozač i skladištar zajedno. Također, iz toč. 3. navedenih uputa proizlazi da djelatnik skladištar koji vrši istovar mora biti dobro upoznat s karakteristikama tereta kojeg istovaruje te mora točno odrediti težište istovarne palete kako ne bi došlo do prevrtanja iste;

- da iz Izvješća o nadzoru obavljenom povodom ozljede radnika od 9. studenog 2021. (list 382 spisa), proizlazi da je do ozljede radnika došlo zbog loše organizacije rada jer nakon otpuštanja „gurtni“, svi elementi stolarije su oslobođeni od nosača tako da kod skidanja jednog elementa postoji mogućnost pada drugih elemenata;

- da iz toč. 10. Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 8. studenog 2012. vezano za utvrđene propuste u primjeni zaštite na radu, proizlazi da radnici na utovaru i istovaru PVC stolarije nisu smjeli dopustiti da se elementi vežu na način da kad se jedan odveže, da su svi elementi slobodni odnosno da mogu pasti, a što je dogodilo.

9. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev navodeći da postoji isključiva odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja jer da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da radnja istovara PVC stolarije s kamiona predstavlja povećanu opasnost, a time i opasnu stvar, te je za štetu nastalu zbog pada tužitelja na leđa uslijed rušenja PVC stolarije s kamiona, odgovoran vlasnik, a to je nesporno tuženik, kao vlasnik trgovačkog društva sukladno čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO). Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj bio osposobljen za postupanje po Uputama na siguran rad pri utovaru i istovaru PVC stolarije i PVC profila, međutim, tužitelj nije bio na kamionu niti je vezao odnosno osiguravao preostalu stolariju i profile, jer je na kamionu bio Z. C., a isto tako je nesporno kako je utvrđeno Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru da je za istovar navedenih profila bilo potrebno tri radnika koje tuženik nije osigurao pa s obzirom na navedeno zaključuje da ne postoji osnovanost prigovora doprinosa prema odredbama članaka 1063. i 1067. Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO) jer je uslijed slobodnog pada PVC stolarije, destabilizacije kamiona, težine prozora i vrata tužitelj nije mogao u tom kratkom vremenu odreagirati i pobjeći s lica mjesta tako da su neosnovani navodi tuženika da se on oslobađa svake ili bilo kakve odgovornosti za nastalu štetu pri čemu je teret dokaza na tuženiku, ali tuženik na navedene okolnosti nije predložio nikakve dokaze.

10. Međutim, takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o izostanku doprinosa na strani tužitelja u konkretnom slučaju u nastanku predmetne nezgode, a time i posljedicama proisteklim ne mogu prihvatiti kao pravilna te osnovano tuženik ističe da je takav zaključak prvostupanjskog suda proturječan stanju spisa.

11. Odgovornost tuženika u konkretnom slučaju temelji se na odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, dalje ZR) kojom je propisano da ako je radnik pretrpio štetu na radu ili u svezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava odnosno da se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi s radom moraju se primijeniti opće odredbe o odgovornosti tuženika za opasnu stvar odnosno opasnu djelatnost iz odredbe čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO-a/) te odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. ZOO.

12. Slijedom navedenog, budući da je radnja istovara PVC stolarije s kamiona opasna djelatnost, za koju odgovara tuženik kao osoba koja se tom djelatnošću bavi i da je tuženik isticao prigovore da se tužitelj kao njegov radnik pri izvršavanju radnih zadataka nije pridržavao pravila o zaštiti na radu (jer da nije radnju istovara obavio na siguran način, a bio je propisno osposobljen za izvršavanje poslova koje je obavljao i imao je na raspolaganju sva relevantna zaštitna sredstva) osnovanost navedenih prigovora prvostupanjski sud je propustio cijeniti s obzirom na odredbe iz čl. 1063. i čl. 1067. ZOO.

13. Slijedom navedenog, uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja po stavu ovog suda postoji i doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, kako to proizlazi iz rezultata dokaznog postupka jer tužitelj i radnik Z. C., navedenog dana nisu na siguran i pravilan način vršili utovar odnosno kontrolu utovara, a kasnije i istovar stolarije, a niti su pazili na karakteristike tereta koji istovaruju kao i težište istovarnog tereta.

14. Naime, iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 8. studenog 2012. vezano za utvrđene propuste u primjeni zaštite na radu, proizlazi da radnici na utovaru i istovaru PVC stolarije nisu smjeli dopustiti da se elementi vežu na način da kad se jedan odveže, da su svi elementi slobodni odnosno da mogu pasti, a što se dogodilo u konkretnom slučaju. Isto tako, iz priložene Upute za siguran rad pri utovaru i istovaru PVC stolarije i PVC profila u točki 1. proizlazi da se utovar vrši prema planu, počevši od elemenata većih dimenzija prema manjim, naizmjeničnim postavljanjem na jednu, pa na drugu stranu stalka radi uravnoteženosti cjelokupnog tereta. Zatim, proizlazi da se utovar vrši ručno, a obavljaju ga najmanje dvije osobe te se svaki postavljeni element prije utovara novog osigurava vezivanjem pomoću traka za pakiranje, a nakon što je utovaren predviđen broj elemenata cjelokupni se teret dodatno osigurava vezivanjem transportnim trakama uokolo, a posljednju kontrolu i ispravnost osiguranja tereta vrše vozač i skladištar zajedno, a koje radnje su u konkretnom slučaju propuštene. Navedeno potvrđuje i iskaz svjedoka Z. C. koji je naveo da je bilo uobičajeno da monteri skidaju i utovaruju stolariju, a mogli su i zajedno tu stolariju skidati s kamiona, što bi duže trajalo, iako nitko od pretpostavljenih nije rekao da su dužni taj posao što prije obaviti. Isto tako je naveo da način na koji su vršili istovar određuje voditelj montaže, a mogli su to obaviti na drugi način da prozor po prozor skidaju s kamiona te su bili osposobljeni za rad na siguran način, a ovo nije bilo u skladu s pravilima struke.

15. Prema tome, ocjena je ovog suda da radnik koji je osposobljen za rad na siguran način, i kojemu su pružena sva zaštitna sredstva, mora biti u svakom trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu, što uključuje i nepostupanje po Uputama za siguran rad pri utovaru i istovaru PVC stolarije i PVC profila, a što je od utjecaja na oslobađanje poslodavca od isključive odgovornosti za štetu te je po stavu ovog suda tužitelj djelomično doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%, dok je odgovornost tuženika 70%.

16. Iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 8. studenog 2012. proizlazi da je kod istovara uputom propisano da istovar vrše ručno i obavljaju ga najmanje tri radnika odvezivanjem jednog po jednog elementa pazeći da oni koji ostaju budu osigurani do njihovog prenošenja. Stoga imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, obveza tuženika je bila da osigura proces rada na siguran način dovoljnim brojem izvršitelja, a što je propušteno učiniti u konkretnom slučaju, dok s druge strane okolnost da je tužitelj obavljajući poslove s kojima je bio upoznat trebao je biti svjestan da prilikom istovara PVC stolarije može zbog njihove težine doći do naginjanja i pada, pri čemu i sam očevidac događaja svjedok C. ističe da nisu postupali po pravilima struke, ocjena ovog suda je da je doprinio nastanku vlastite štete u omjeru od 30 %.

17.Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud je, rukovodeći se kvalifikatornim kriterijima pri dosuđenju pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (sukladno odredbi čl.1100.st.1. i 2. ZOO) pravilno priznao tužitelju iznos od 45.150,00 kn jer navedeni iznos uz sve kriterije (bolova, straha, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti) u ukupnosti predstavlja pravičnu novčanu naknadu s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebno nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da je prijelom trećeg slabinskog kralješka doveo do pogoršanja stanja ranije bolesne kralježnice koje umanjuju životnu aktivnost tužitelja od 15% uslijed čega trpi i odgovarajuće duševne boli odnosno objedinjena ocjena smanjenja životnih aktivnosti s traumatološkog neurološkog i psihijatrijskog motrišta je 18%, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka, a koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i u skladu sa priležećom medicinskom dokumentacijom.

18. Isto tako, tuženik neosnovano u žalbi osporava odluku suda o naknadi imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege. Naime, tužitelju je tuđa pomoć bila potrebna 390 sati kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i za taj broj sati pružene tuđe pomoći i njege pripada mu naknada u iznosu od 5.850,00 kn odnosno 15,00 kn po satu, kao primjerena, a imajući u vidu da tužitelju tuđa pomoć i njega nije pružena od strane osoba koje se time profesionalno bave (pa plaćaju poreze i doprinose).

19. U odnosu na žalbene navode da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, kada je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci usvojio povećanje tužbenog zahtjeva zbog promjene Orijentacijskih kriterija iako se tuženik protivio povećanju tužbenog zahtjeva zbog promjene Orijentacijskih kriterija, valja reći da je tužitelj imao mogućnost preinačiti tužbu povišenjem zahtjeva za isplatu i nakon zaključenja prethodnog postupka do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao povisiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka. I po ocjeni ovoga suda promjena Orijentacijskih kriterija za dosudu naknade neimovinske štete predstavlja okolnost na koju tužitelj nije mogao utjecati i koja se ne može pripisati njegovoj krivnji. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika osnovano je prvostupanjski sud dopustio takvu preinaku tužbe jer su za istu ostvareni zakonski razlozi propisani odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a iz razloga što će po toj zakonskoj odredbi preinaku sud dopustiti iako se istoj tuženik protivi, ako je preinaka posljedica okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a činjenica donošenja novih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske takva je okolnost.

20. Međutim, osnovano tuženik žalbenim navodima ističe da tužitelj tijekom postupka nije dokazao trošak prijevoza i liječenja koji mu je prvostupanjski sud dosudio po slobodnoj ocjeni u smislu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP jer na tu okolnost nije izveden niti jedan dokaz, a niti je priložio dokaz iz čega bi proizlazilo da je tužitelj imao ikakve posebne troškove liječenja mimo onih koje mu naknađuje HZZO.

21. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je bio dužan dokazati da mu je nastao trošak liječenja i trošak prijevoza radi liječenja odnosno bio je dužan dokazati osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na trošak liječenja i trošak prijevoza radi liječenja te predložiti izvođenje adekvatnih dokaza za utvrđenje takvih činjenica o postojanju prava na isplatu takvog troška u visini od 3.000,00 kn. Međutim, iz izvedenih dokaza tijekom postupka ne proizlazi zaključak da je tužitelj imao trošak liječenja i trošak liječenja u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn, pa je u tom dijelu njegov zahtjev neosnovan. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu i tužbeni zahtjev odbiti za iznos od 3.000,00 kn.

22. Nadalje, u pogledu izgubljene zarade, valja reći da je tužitelj u ovom postupku zahtijeva imovinsku štetu u vidu razlike između isplaćene naknade plaće i plaće za koju tužitelj tvrdi da bi je ostvario da nije bilo štetnog događaja. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u razdoblju od listopada 2012. do 1. lipnja 2014. primao punu naknadu za bolovanje u visini od 100% iznosa netto plaće, a kako to proizlazi iz priloženih isplatnih lista. Slijedom toga, kako je tužitelj dobivao naknadu plaće kao da je radio u punom iznosu, tužitelj je trebao dokazati da je trpio i daljnju štetu (za prekovremeni rad, putni troškovi, rad subotom i sl.), odnosno da bi iznose veće od ugovorene plaće ostvarivao po redovnom tijeku stvari te da mu je nastala šteta koja je veća od neto plaće koja mu je isplaćivana. Međutim, iz izvedenih dokaza tijekom postupka ne proizlazi zaključak da bi tužitelj po redovnom tijeku ostvarivao plaću veću od plaće koja mu je isplaćivana u 100% iznosu. Slijedom toga, valjalo ga je odbiti za imovinsku štetu s osnova izgubljene zarade u razdoblju od listopada 2012. do 1. lipnja 2014. u ukupnom iznosu od 54.157,03 kn.

23. U odnosu na preostalo razdoblje od srpnja 2014.do listopada 2015. tužitelju je isplaćivana naknada za bolovanje 50% od plaće, slijedom čega osnovano potražuje imovinsku štetu u vidu razlike između isplaćene naknade plaće i plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio temeljem odredbe čl. 1085. ZOO, (pri tom je utvrđena uzročno posljedična veza između ozljeđivanja i bolovanja kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka). U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava visinu takvog iznosa, valja reći da je tuženik na ročištu 3. srpnja 2018. (list 513 spisa), naveo da ne osporava naznačene iznose za pojedine mjesece koji proizlaze na temelju razlike plaće koju bi ostvarivao tužitelj da je bio u radnom odnosu i naknade koju je primao od HZZO pa su se stranke izričito suglasile da nije potrebno izvoditi na te okolnosti knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Slijedom toga, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije jasno i da se ne može utvrditi jesu li pojedinačni iznosi izgubljene zarade pravilno izračunati i odgovaraju li razlici između plaće i naknade za bolovanje, budući da je tuženik takve iznose učinio nespornim, a i sada ih prvi puta ističe u žalbi što mu nije dozvoljeno sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP- a. Osim toga, nakon uređenog zahtjeva u podnesku od 5. listopada 2022., tuženik je u podnesku od 3. studenog osporavao samo razdoblje u kojem je tužitelj trpio štetu zbog izgubljene zarade (navodeći da je tužitelju tek od 1. lipnja 2014. 100% osnovica bolovanja smanjena za 50%, a što je trajalo do 3. veljače 2016. kada je tužitelj skinut s bolovanja na teret HZZO zbog ozljede na radu dok se nadalje nalazio na bolovanju pod šifrom psihičke smetnje, a što nije u bilo kakvoj uzročno posljedičnoj vezi s odgovornošću poslodavca za izgubljenu zaradu).

24. U odnosu na u žalbi ponovljene navode u pogledu nepostojanja uzročno posljedične veze između izgubljene zarade i odgovornosti tuženika budući da je tužitelj 3. veljače 2016. u potpunosti skinut s bolovanja na teret HZZO temeljem ozljede na radu jer tuženik osporava da bi psihičke smetnje u cijelosti bile posljedica ozljeđivanja na radu, valja reći da tužitelj niti ne potražuje izgubljenu zaradu za 2016., kako to proizlazi iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani i neodlučni.

25. Slijedom navedenog, dosuđene iznose neimovinske štete od 45.150,00 kn te imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege od 5.850,00 kn, valjalo je umanjiti u omjeru od 30% s obzirom na doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, kao i iznose izgubljene zarade u razdoblju od srpnja 2014. do listopada 2015., dok je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog liječenja i prijevoza radi liječenja u iznosu od 3.000,00 kn kao i izgubljenu zaradu u razdoblju od listopada 2012. do lipnja 2014., valjalo u cijelosti odbiti te prvostupanjsku presudu u tom dijelu preinačiti temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP pobijanu presudu te odlučiti kao pod točkom II. ove odluke. U preostalom dijelu žalba tuženika je neosnovana te je odlučeno kao u izreci pod točkom I. temeljem odredbe čl. 368. ZPP.

26. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi, pri čemu je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 2. siječnja 2023. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 15,00 kn umjesto 10,00 kn.

27. Nadalje, u pogledu parničnog troška, tužitelj je u pogledu visine naknade štete uspio sa 50% svog zahtjeva dok je glede osnove uspio sa 70% (doprinos 30%) zahtjeva što ukupno iznosi 120%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 60%, dok s druge strane tuženik je uspio u dijelu osnove zahtjeva od 30%, a u odnosu na visinu je uspio sa 50%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) 40%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 60% s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika od 40%, dobije se 20% te tuženik treba tužitelju naknaditi 20% opravdanog i potrebnog troška.

28. Stoga tužitelju utvrđeni trošak od 61.250,00 kn sukladno uspjehu od 20% iznosi 12.250,00 kn uz trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn kao potreban i nužan odnosno ukupno 16.250,00 kn. Kako je tužitelju na ime parničnog troška dosuđen iznos 65.250,00 kn to je valjalo odbiti tužitelja na ime parničnog troška za iznos od 49.000,00 kn (budući da mu pripada iznos od 16.250,00 kn) te odlučiti kao pod točkom II. toč. 2. izreke .

29. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom, to su mu priznati i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 5.859,37 kn (Tbr. 10.1. OT), što uz uspjeh u žalbenom postupku od 40%, iznosi 311,07 €/ 2.343,75 kn temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 12. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.