Poslovni broj: Usž-4246/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Borisa Markovića, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice J. B. iz P., koju zastupa opunomoćenik M. L., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-575/2022-7 od 12. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-575/2022-7 od 12. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-02/21-01/156, urbroj: 513-04-22-2 od 6. travnja 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužiteljica prije svega upire na procesne povrede, smatrajući da je pobijana presuda protivna mjerilu relevantnosti vezano uz obrazlaganje sudskih odluka, odnosno jer obrazloženje presude ne sadrži valjane i relevantne razloge zbog kojih sud ne prihvaća argumente tužiteljice, već tuženikova stajališta, bez posebnog obrazloženja, a što je rezultiralo donošenjem arbitrarne odluke. Dalje u žalbi tužiteljica daje osvrt na primijenjeno temeljno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, ali smatra pogrešnim stajalište izraženo u pobijanoj presudi da se u predmetnoj stvari bitne činjenice mogu dokazivati samo i jedino na temelju pisanih isprava. Tužiteljica ustraje na tvrdnji da je novčani iznos od 40.000,00 Eur-a dobila kao dar od roditelja, a smatra da je u takvoj situaciji uobičajeno i logično da izostane pisana forma ugovora (ugovor o darovanju između tužiteljice i njezinih roditelja). S time u vezi tužiteljica daje osvrt na odredbe primijenjenog materijalnog prava, zaključujući da ne propisuju da se porezni postupak provodi samo i jedino na temelju pisanih dokumenata, jer u predmetnom slučaju nije riječ o obavljanju poslovne djelatnosti, već o odnosima između članova obitelji. Protivno utvrđenju poreznih tijela tužiteljica tvrdi da iznos primljenog dara nije utrošen u 2013. i 2014. godini, već su navedena sredstva prisutna i u narednim godinama, uključujući i 2016. Smatra da je navedeni iznos primljenih sredstava s osnove darovanja trebalo dodati prihodu koji je tužiteljica ostvarila s osnove rada, u kojem slučaju ne bi došlo do utvrđenog nesrazmjera između prihoda i rashoda tužiteljice. S time u vezi dodaje da porezna tijela nisu pravilno utvrdila nesrazmjer između prihoda i rashoda, jer su prihode i rashode trebala utvrditi u odnosu na cjelokupno nadzirano razdoblje, a ne za svaku fiskalnu godinu pojedinačno. Tužiteljica iznosi iscrpne razloge zbog kojih smatra zaključke i stajališta prvostupanjskog suda pogrešnim i neprihvatljivim, a tim više jer su prihvaćeni zaključci poreznih tijela, bez valjanog osvrta i argumentacije, a izjave članova obitelji tužiteljice nisu uvažene, pri čemu se sud poziva na načelo dokumentarnosti. Tužiteljica u žalbi dodaje da niti tijekom provedenog poreznog nadzora nije bila u mogućnosti iznositi činjenice i okolnosti koje su u prilog njezinih tvrdnji, već su svi dokazni prijedlozi odbijeni. Navodi da je prvostupanjski sud propustio otkloniti navedene procesne nedostatke, što je, zbog izostanka valjanog obrazloženja, dovelo do donošenja odluke čiju zakonitost nije moguće ispitati, a zbog čega tužiteljica ukazuje i na povredu ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje. S time u vezi navodi da je obveza sudova i upravnih tijela da provedu odgovarajući postupak, pravilno ispitaju osnovanost podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele te iznesu dostatne i relevantne razloge za ocjene koje iznose u odlukama, a postupanje protivno tome ukazuje na arbitrarno odlučivanje i proizvoljnu primjenu mjerodavnog prava, što je protivno zahtjevu prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. S time u vezi se tužiteljica poziva i na stajališta iznesena u odlukama iz ustavnosudske prakse.

Konačno, tužiteljica smatra da je pobijana presuda nezakonita iz svih propisanih žalbenih razloga, zbog čega predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji, preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz uputu na koji način će se u postupku postupiti radi donošenja pravilne i zakonite odluke.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tužiteljica žalbom osporava i u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i postupka koji joj je prethodio, pazeći pri tome na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija, tj. da nisu od utjecaja na ocjenu zakonitosti pobijane presude.

6. Protivno tvrdnji tužiteljice istaknutoj u žalbi, prvostupanjski sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, zbog čega nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka. Naime, prvostupanjski sud tijekom upravnog spora nije počinio povrede koje bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a utjecale na donošenej pravilne i zakonite odluke.

7. Također je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, postupajući time u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a, a ujedno je odgovorio i na sve tužbene navode, protivno žalbenim prigovorima.

8. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude, proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a), kao i činjenice koje je utvrdio tijekom upravnog spora, a po razmatranju svih činjeničnih i pravnih pitanja od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke, u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, odbivši tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, pravilno je postupio i za odluku dao valjano, dostatno i relevantno obrazloženje, koje prihvaća i ovaj Sud u cijelosti.

9. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je kod tužiteljice proveden porezni nadzor za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 17. lipnja 2020., u kojem je tužiteljici kao poreznoj obveznici utvrđen pobliže naznačen iznos financijskih sredstava za koje nije dokazala izvore stjecanja, zbog čega je tužiteljici na temelju porezne osnovice utvrđen porez na dohodak od drugog dohotka za nadzirano razdoblje, s osnove utvrđenog nerazmjera između primitaka i izdataka.

10. Dakle, na temelju činjenica utvrđenih tijekom poreznog nadzora je tužiteljici za dio nadziranog razdoblja utvrđena razlika između ostvarenih primitaka i izdataka u pobliže navedenom iznosu, jer u smislu članka 63. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 143/14. i 136/15. – dalje: ZPD) nije potkrijepila svoje tvrdnje o podrijetlu sredstava, odnosno u tom pravcu nije dostavila vjerodostojnu dokumentaciju.

11. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje je li tužiteljica dokazala na odgovarajući način podrijetlo primitaka, odnosno je li tužiteljici pravilno utvrđen nerazmjer između primitaka i izdataka u smislu članka 63. ZPD-a, o čemu je po provedenom poreznom nadzoru sastavljen zapisnik klasa: 471-02/19-01/337, urbroj: 513-07-08/20-27 od 14. prosinca 2020.

12. Iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da su u prvostupanjskom rješenju pobliže prikazani svi primici koje je tužiteljica ostvarila u nadziranom razdoblju, kao i izdaci, opisano u tabelarnom prikazu, a nakon što je porezno tijelo izvršilo uvid u sve podatke o vlasništvu tužiteljice na nekretninama i pokretninama, a prethodno je izvršilo i uvid u poslovnu dokumentaciju trgovačkih društava V. d.o.o. i S. G. d.o.o.

13. Tužiteljica u bitnom prigovara utvrđenom dohotku u 2016., zbog čega se u obrazloženju pobijane presude daje osvrt na ostvarene primitke i izdatke u tom razdoblju. Tako je tijekom provedenog poreznog nadzora utvrđeno da je tužiteljica u 2016. ostvarila izdatke u ukupnom iznosu od 1.157.190,28 kn, kao i iznos osobne potrošnje (koji se temelji na izjavi tužiteljice o godišnjoj osobnoj potrošnji i na analizi isplata po tekućem kunskom računu koji tužiteljica ima kod P. d.d.). Na temelju svih dostupnih podataka, uvažavajući pri tome i očitovanja tužiteljice tijekom poreznog nadzora, utvrđen je nerazmjer stečene imovine i ostvarenog dohotka u 2016. u iznosu od 97.761,13 kn, s koje osnove je porezno tijelo tužiteljicu obvezalo na plaćanje poreza na dohodak od drugog dohotka u iznosu od 39.104,45 kn.

14. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao valjane, dostatne i argumentirane razloge zbog kojih je prihvatio zaključke i stajališta poreznih tijela zbog kojih nije prihvaćena izjava tužiteljice da su joj iznos od 40.000,00 eura darovali roditelji, a osobito jer je tužiteljici već za 2013. utvrđen nesrazmjer imovine i ostvarenog dohotka, odnosno jer je prema utvrđenju poreznih tijela, da bi dokazala izvor stjecanja imovine za navedenu godinu, tužiteljica morala potrošiti gotovinska sredstva od 30.000,00 eura, zbog čega joj navedeni iznos sredstva nije mogao biti priznat kao primitak za 2014. Zbog navedenog, izjava tužiteljice da je navedena gotovinska sredstva stekla darovanjem i da su prenesena u kasnija porezna razdoblja, nakon 2013., nije prihvaćeno kao vjerodostojan dokaz o podrijetlu imovine stečene u 2016., a niti su iz tih razloga ocijenjene kao vjerodostojne izjave članova obitelji tužiteljice. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude daje iscrpan osvrt na sve tužbene navode pojedinačno, zaključujući da i iz sadržaja izjave tužiteljice kao porezne obveznice dane tijekom provedenog poreznog nadzora proizlazi da gotovina koju je "navodno" stekla darovanjem nije utrošena u poreznom razdoblju nakon 2013., zbog čega ta sredstva nisu od utjecaja na utvrđivanje primitaka i izdataka u 2016., odnosno za utvrđivanje porezne obveze s osnove utvrđene razlike između primitaka i izdataka u 2016. S time u vezi ocjenjuje prvostupanjski sud da na poreznu obvezu utvrđenu za 2016. nisu odlučne okolnosti koje su nastupile tijekom 2013. i 2014., zbog razloga koje iscrpno navodi u obrazloženju pobijane presude. Također u pobijanoj presudi sud dodaje i da se prije svega visina prihoda i izvori sredstava imovine utvrđuju urednom i vjerodostojnom dokumentacijom, koju tužiteljica u poreznom postupku nije dostavila, a niti je pravilnost utvrđenja poreznih tijela dovela u sumnju priloženom dokumentacijom, koju su porezna tijela također ocijenila prethodno donošenju poreznih rješenja.

15. Slijedom iznesenog, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o zakonitosti tuženikovog rješenja i osnovanosti tužbenog zahtjeva, utvrđujući da je postojala osnova za donošenje prvostupanjskog rješenja u smislu članka 63. ZPD-a i utvrđenje porezne obveze tužiteljici s osnove drugog dohotka, a da su u tom pravcu porezna tijela pravilno utvrdila činjenično stanje i rješenja donijela uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava. Također je utvrđeno da su porezna tijela postupak koji je prethodio donošenju rješenja o utvrđenoj poreznoj obvezi tužiteljici provela sukladno pravilima postupovnog prava.

16. Dodaje se i da je tužiteljica imala mogućnost dokazati izvor novčanih sredstava za stjecanje imovine u nadziranom razdoblju svim raspoloživim dokaznim sredstvima, a razloge zbog kojih porezna tijela priloženu dokumentaciju od strane tužiteljice nisu priznala kao vjerodostojan dokaz su iscrpno obrazložila te dala valjane i životno uvjerljive razloge zbog kojih nisu prihvatila tvrdnje tužiteljice o izvoru sredstava, koje i ovaj Sud prihvaća.

17. S obzirom da rješenja poreznih tijela sadrže valjano i iscrpno obrazloženje, tj. dostatne razloge na kojima je utemeljena odluka u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud se ponovno očitovao samo o ključnim navodima tužiteljice koje je isticala tijekom postupka, kao i u tužbi.

18. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da je tužiteljica u predmetnom slučaju upoznata s razlozima na kojima je utemeljena pobijana presuda u mjeri koja odgovara okolnostima konkretnog slučaja, odnosno da obrazloženje pobijane presude s obzirom na opseg razloga i njihovu relevantnost odgovara u cijelosti "mjerilu dostatnosti", na koje se tužiteljica poziva u žalbi, u kojoj ukazuje i na povredu ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje.

19. Naime, ovaj Sud nalazi da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primijenjenog mjerodavnog prava, dok žalbeni razlozi kojima tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani.

20. U osvrtu na žalbene navode, ovaj Sud ocjenjuje da opseg obrazloženja pobijane presude u cijelosti udovoljava "mjerilu dostatnosti" na koje se poziva tužiteljica, a s obzirom da sadrži relevantne razloge o ključnim navodima tužiteljice koje je isticala tijekom upravnog spora, kao i u tužbi, sud nije bio dužan ponavljati sve razloge koje su u rješenjima navela porezna tijela, koja su već iscrpno obrazložila razloge na kojima su utemeljila svoje zaključke. Zbog toga je neosnovan žalbeni navod kojim tužiteljica upire na arbitrarnost pobijane presude, a i navod o povredi ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

21. Stoga, a kako tužiteljica žalbenim navodima nije s uspjehom osporila zakonitost pobijane presude s bilo koje osnove, ovaj Sud je ocijenio da žalbeni navodi nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 12. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.