REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 139/2020-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Vučemila člana vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz S. D., OIB …, koga po punomoći zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Č. u Š., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R-8/2017-2 od 25. veljače 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-118/16 od 6. prosinca 2016., u sjednici održanoj 12. travnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R-8/2017- 2 od 25. veljače 2019. i presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-118/16 od 6. prosinca 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O parničnom troškovima povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza temeljem odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tuženika od 27. kolovoza 2014. pa da stoga radni odnos nije prestao, kao i zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta manevriste ili druge odgovarajuće poslove i da mu isplati pripadajuću bruto plaću od 6.485,12 kn mjesečno za razdoblje od 10. siječnja 2015. pa do povratka na posao sa zateznom kamatom, kao i da tužitelju naknadi parnične troškove (toč. I. izreke), dok je toč. II. tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove od 11.250,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude.
2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena toč. I. izreke presude suda prvog stupnja, dok je toč. II. izreke preinačena na način da je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove od 28.950,00 kn sa zateznom kamatom tekućom na 28.125,00 kn od donošenja prvostupanjske presude, a u preostalom dijelu je zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijen.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju pozivom na 382. st. 1. toč. 2. pozivajući se na revizijske razloge propisane čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).
4. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nezakonitosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu iz čl. 115. st. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR) zahtjev za povratom na rad i zahtjev za isplatom plaće.
9. Revizijom se osporava pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi opravdavale donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.
10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da su kod tuženika postojali gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi uslijed kojih je pristupljeno reorganizaciji poslovanja a tijekom kojeg procesa je utvrđen prestanak potrebe za radnicima između ostalih i tužitelja, u svezi čega je tuženik kao poslodavac donio Pravilnik o zbrinjavanju viška radnika sa kojim se suglasio Hrvatski zavod za zapošljavanje
- da je ukupno pet radnika predstavljalo kadrovski višak na radnom mjestu manevriste
- da je tužitelj u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu bio u dobi od 49 godina, imao je 34 godina radnog staža (s uključenim benificiranim stažom), imao je završenu osnovnu školu i uvjerenje o položenom ispitu za rukovatelja manevre izvan odgovarajuće obrazovne ustanove, nema zakonskih obveza uzdržavanja, da mu je supruga nezaposlena, nema rješeno stambeno pitanje i hrvatski je branitelj iz Domovinskog rata
- da radnici koji su nastavili raditi na istim radnim mjestima u odnosu na tužitelja imaju propisanu stručnu spremu jer imaju položen završni ispit i stečenu spremu u okviru obrazovne ustanove (Željezničko - tehničke škole u Z.)
11. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi utvrđuju da je tuženik prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu vodio računa o socijalnim kriterijima iz čl. 115. ZR, trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koja terete radnika, kao i da je postupio u skladu sa čl. 73. Kolektivnog ugovora tuženika od 5. veljače 2014. (dalje: KU) kada je radnike I. K. i Ž. K., a ne tužitelja, zadržao na radnom mjestu manevriste ocjenivši da ovi radnici imaju propisanu stručnu spremu za rad na tom radnom mjestu, a tužitelj nema.
11.1. Ovu ocjenu o nedostatku stručne spreme tužitelja temelje na činjenici što su usporedni radnici (I. K. i Ž. K.) završili obrazovanje u srednjoj tehničkoj školi u Z., nakon čega su im izdana uvjerenja o položenom stručnom ispitu za poslove manevrista i uvjerenja o osposobljenosti za rad za poslove prometno – transportnog radnika, dok je tužitelj ovo uvjerenje stekao polaganjem ispita pred komisjiom bivšeg S. Ž. – Ž. t. Z..
12. Opravdani su revizijski navodi tužitelja da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer za prethodno iznijeti zaključak da tužitelj za obavljanje poslova na radnom mjestu manevrista nedostaju dostatni razlozi.
12.1. Naime, nižestupanjski sudovi zaključak o nedostatku stručne spreme tužitelja temelje na tome što je tužitelj uvjerenje o osposobljenosti stekao polaganjem ispita pred komisijom S. Ž. – Ž. t. Z., ne iznoseći dostatno uvjerljive razloge da je i u vrijeme kada je tužitelj stekao opisanu stručnu spremu postojao drugačiji način stjecanja iste. Iz nižestupanjskih odluka nije jasno iz kojih se razloga smatra da je stručna sprema koju su usporedni radnici (I. K. i Ž. K.) stekli predstavljalo veći stupanj kvalifikacije za obavljanje rada na tom radnom mjestu.
12.2. Naime, i tužitelj i navedeni usporedni radnici imaju položen ispit rukovatelja manevre i uvjerenje kojim to dokazuju, kao i uvjerenje o osposobljenosti za rad za poslove prometno – transportnog radnika, time da se međusobno razlikuju samo u pogledu ustanove i komisije pred kojima su taj ispit polagali i koja im je ta uvjerenja izdala.
12.3. Stoga nije jasno iz kojih bi razloga uvjerenje tužitelja bilo manje vrijedno od onoga koje imaju usporedni radnici, a ovo tim više što je tužitelj navedene ispite polagao pred tijelima poslodavca (odnosno tijelima pravnog prednika današnjeg tuženika kod kojeg se tužitelj prvotno bio zaposlio).
13. Iz ovih se razloga ne može ispitati pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je tuženik prilikom donošenja pobijane odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu postupao u skladu sa čl. 73. KU. Ovom odredbom je propisano da su kriteriji za utvrđivanje viška radnika ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu (toč. 1.), zatim ispunjenje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu (toč. 2.), zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije (toč. 3.) trajanje radnog odnosa (toč. 4.) status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata (toč. 5.), te socijalni status.
14. Kako se naprijed navedeni kriteriji primjenjuju na način da ispunjenje uvjeta za utvrđenjem viška isključuje uspoređivanje prema kasnije navedenim kriterijima, ključno je utvrditi je li tužitelj u pogledu stručne spreme u jednakoj poziciji kao i usporedni radnici od čega ovisi pravilnost primjene kriterija za utvrđivanje viška radnika propisana čl. 73. toč. 3. KU.
15. Stoga, a kako nižestupanjske presude ne sadrže konkretne i valjane razloge o odlučnim činjenicama (kako je iznijeto u prethodnom dijelu obrazloženja), primjenom čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod I. izreke.
16. U ponovljenom postupku potrebno je utvrditi naprijed iznijete odlučne činjenice nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.
17. Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP. odlučeno je kao pod II. izreke.
Zagreb, 12. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
