REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 995/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I- tužiteljice M. G., P., OIB: ..., II- tužiteljice R. M., Z., OIB ..., III- tužiteljice I. K., P., OIB: ..., i IV- tužiteljice D. S., P., OIB ..., sve zastupane po punomoćniku D. B., odvjetniku u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužiteljica za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-77/2020-3 od 17. veljače 2022. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1121/19-15 od 18. prosinca 2019., na sjednici održanoj 12. travnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužiteljica za dopuštenje revizije odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tužiteljice su u prijedlogu za dopuštenje revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske predložile dopustiti reviziju protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-77/2020-3 od 17. veljače 2022. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1121/19-15 od 18. prosinca 2019. ističući sedam pravnih pitanja koja smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući prema odredbama čl. 385., 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Prema odredbi čl. 385 a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena, ili
- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije - trebalo preispitati sudsku praksu.
5. Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.
6. U prijedlogu za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude tužiteljice ističu slijedeća pitanja:
„1. Da li činjenica da tužiteljicama, niti njihovim prednicima, predmetne nekretnine nikada nisu izvlaštene, niti iste imaju bilo kakva saznanja o tome, ima utjecaja na stjecanje istih temeljem instituta izvanredne dosjelosti (40 godina kvalificiranog vlasničkog posjeda po prednicima tužiteljica u periodu koji prethodi 06. travnja 1941.g.)?
2. Ukoliko postoji mogućnost da su predmetne nekretnine obuhvaćene nekakvim rješenjem o izvlaštenju, a da prednici tužiteljica, niti same tužiteljice nemaju saznanja o tome niti su sudjelovali(e) u istome, da li tako rješenje o izvlaštenju predstavlja prepreku za stjecanje prava vlasništva temeljem instituta izvanredne dosjelosti, sve obzirom da su tužiteljice i njihovi prednici u neprekinutom i po nikome osporenom vlasničkom posjedu istih najmanje od 1800. godine pa do danas (G. A. - djed tužiteljice ad. 1. i 2./pradjed tužiteljica ad. 3. i ad. 4., rođen je 1850.g.) ? Sve to uzevši u obzir da postupak izvlaštenja nikada nije proveden u odnosu na prednike tužiteljica, niti su isti sudjelovali u istome ako je i proveden (što se osporava u cijelosti, budući da sa sigurnošću može kazati kako 1969.g. kada da je doneseno sporno rješenje o eksproprijaciji Općine Š. takvo rješenje niti eventualni zapisnici nisu dostavljani vlasnicima-posjednicima zemalja koje se izvlašćuju, naročito ne polupismenim težacima u P., kakva je bila prednica tužiteljica G. J. ud. J.!). Uz napomenu kako tijekom prvostupanjskog postupka nije izvođen dokaz pregledom spisa Općine Š. broj: 06-UP/I-3550/1969, niti je priložen eventualni zapisnik, službena bilješka ili neko drugo pismeno iz kojeg bi se vidjelo da bi u tome postupku sudjelovali (a) prednici(a) tužiteljice G. J. ud. J. ili netko treći.
3. Nastavno na prethodno pitanje, da li se temeljem takvog rješenja Općine Š. iz 1969.g., u čijem nastanku dokazano nisu sudjelovala prednica tužiteljica G. J. ud. J. (koja je tobože izvlaštena glede predmeta spora), može poslužiti kao osnov za upis prava društvenog vlasništva na predmetnim nekretninama, te susljedni upis prava korištenja u korist H. P. iz P.?
4. Da li je činjenica da G. J. ud. J. nikada nije bila isplaćena ikakva naknada (novčana ili bilo kakva druga) za tobožnje izvlaštenje njezinih nekretnina (predmeta spora) predstavlja zakonsku prepreku za izvlaštenje istih (obzirom da ista nije sudjelovala u nekakvom postupku izvlaštenja na koje se poziva tuženik)?
5. Da li nezakonit i neustavan navod pobijanog drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije odlučna činjenica da li je G. J. ud. J. isplaćena naknada za izvlaštenje (tobožnje, obzirom da se osporava postojanje i sudjelovanje u istome)?
6. Da li nezakonit i neustavan navod pobijanog drugostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije odlučna činjenica da G. J. ud. J. predmetne nekretnine nikada nisu oduzete iz posjeda (iste, po navodu pobijanog drugostupanjskog suda, nikada nisu privedene svrsi)?
7. Da li pobijana drugostupanjska presuda predstavlja povredu temeljenih ljudskih i ustavnih prava tužiteljica (pravo na vlasništvo, na pravično suđenje zajamčeno u članku 29. stavku. 1. Ustava RH i jamstva svakome na štovanje i pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti iz članka. 35. Ustava RH)?“
7. Međutim, postavljena pitanja vezana su isključivo na činjenični supstrat u ovom predmetu pa se tužiteljicama ukazuje da je, u smislu navedenih odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. st. 3. ZPP, potrebno da postavljena pravna pitanja budu opća pitanja, kakva se u identičnom sadržaju mogu pojaviti u većem broju istovrsnih i u bitnim elementima podudarnih slučajeva i da o odgovoru na tako postavljena pitanja revizijski sud može, kao odgovor na ista, zauzeti pravno shvaćanje, i o tom odgovoru mora ovisiti i odluka u sporu u kojem je prijedlog za dopuštenje revizije zbog tog pravnog pitanja podnesen. Dakle, u prijedlogu za dopuštenje revizije nije dopušteno postavljati pitanja koja su po svojoj naravi u tolikoj mjeri vezana za okolnosti konkretnog slučaja (kao pitanja koje su tužiteljice postavile) da je odgovor na njih relevantan samo za odluku u predmetnoj parnici. Takva pitanja ne mogu opravdati podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije jer su važna samo za predmetnu parnicu, a ne za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Također, tužiteljice u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu navele niti valjane razloge zbog kojih smatraju da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime nije navedeno niti su tužiteljice dostavile sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, već se tužiteljice sadržajno pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.
8. Stoga, pitanja iz prijedloga nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.
9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 12. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
