REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4959/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Massive Lumber d.o.o. iz Velikog Bukovca, Dravska ulica kbr. 24 OIB 87735306219, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Arelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Arelić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske šume d.o.o. iz Zagreba, Ulica Kneza Branimira kbr. 1 OIB 69693144506, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja da mu se dopusti revizija protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2710/2022- 2 od 24. kolovoza 2022. kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-749/2021 od 22. travnja 2022., u sjednici održanoj 12. travnja 2023.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim se prvostupanjski sud oglasio „apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, odbacio tužbu i ukinuo provedene radnje.“
2. Tužitelj je pozivom na odredbe čl. 385.a Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv tog drugostupanjskog rješenja dopusti revizija, pa je u prijedlogu postavio pitanja:
1.) „Može li se smatrati valjanom arbitražnom klauzulom kojom su stranke ugovorile da će eventualne sporove iz ugovora rješavati sporazumno, a ukoliko to nije moguće spor će riješiti arbitražom, te u njoj predviđena mogućnost u slučaju sudskog spora nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu?“
2.) „Može li se takva navedena odredba smatrati odnosno predstavljati načelo za mirno rješavanje spora među strankama te u tom smislu treba li iščitavati odredbu na način da stranke nisu odredile nadležnost arbitražnog suda?“
3.) „Može li se smatrati da je odredba nevaljana zato što je ugovor o arbitraži sporazum o podvrgavanju arbitraži spora iz određenog odnosa iz kojeg mora jasno slijediti da se na taj način isključuje put pravne zaštite pred redovnim državnim sudom, a kako su stranke u arbitražnu klauzulu unijele dio odredbe: „U slučaju sudskog spora, za suđenje je stvarno nadležan sud iz Zagreba“, može li se zaključiti kako volja ugovornih strana nije bila upravljena na obvezatnost odluke arbitražnog suda niti su na valjan način isključile nadležnost redovnog državnog suda za rješavanje spora?“
4.) „Ukoliko bi arbitražna klauzula bila valjana, postoji li mogućnost ugovaranja isključivo nadležnost arbitražnog suda?“.
Drži da je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, odnosno o pravnim pitanjima o kojima nema prakse revizijskog suda.
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Prijedlog tužitelja nije dopušten.
5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 24. kolovoza 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22, na snazi od 19. srpnja 2022.), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju „protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.“ U ovome slučaju, gdje osporeno rješenje ima značaj rješenja kojim se postupak pravomoćno završava (konkretno: riječ je o rješenju kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim se prvostupanjski sud oglasio „apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, odbacio tužbu i ukinuo provedene radnje“), to treba sagledati u smislu odredaba čl. 400. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Stranke mogu podnijeti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen.“, (stavak 2.) „U postupku u povodu prijedloga za dopuštenje revizije i revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovoga Zakona o prijedlogu za dopuštenje revizije i reviziji protiv presude.“
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima:
„Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije.
Prijedlog za dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba sadržavati:
1) oznaku presude protiv koje se podnosi,
2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka 2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put,
3) jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.
Prijedlogu za dopuštenje revizije, osim dokaza..., treba priložiti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku protiv kojih se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi, žalbu i prema potrebi druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka poziva. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.
U prijedlogu za dopuštenje revizije ne mogu se iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi, osim onih koji se odnose na razloge važnosti pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojih se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi.“,
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi...“.
7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i (kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva i na "različitu" sudsku praksu) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
8. Polazeći od toga da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tužitelja postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporeno rješenje temeljeno je na shvaćanju glede kojeg ne postoji suprotna ili različita praksa i za koje se ne može niti očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.
9. Naime, prije svega, odluke sudova na koje se tužitelj poziva - jer nalazi da one opravdavaju njegov prijedlog i u njemu postavljena pitanja - dajući im potrebnu (za dopuštenje revizije) važnost, a koje odluke uspoređuje sa osporenim rješenjem, sa ovime se ne mogu uspoređivati.
9.1. osporeno rješenje je u odnosu na ta pitanja temeljeno na specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, na tekstu bitnom za ocjenu nadležnosti, a koji tekst glasi:
„Ugovorne strane su suglasne da će eventualne sporove iz ovog ugovora rješavati sporazumno, a ukoliko to nije moguće, spor će riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o arbitraži pri Stalnom izabranom sudištu Hrvatske gospodarske komore. U slučaju sudskog spora, za suđenje je nadležan stvarno nadležan sud iz Zagreba.“,
prema kojemu tekstu („spor će riješiti...“) bi odluka iz arbitraže bila konačna i obvezujuća za stranke - a tek „u slučaju sudskog spora...“, ako te arbitraže iz nekih razloga ne bi bilo (moguće i po suglasnosti stranaka), dakle ako bi se ona izbjegla i ne bi bilo njezine odluke, pa bi došlo do sudskog spora - stranke su predvidjele nadležnost suda (tako da, kako se to obrazlaže u osporenom rješenju: „budući da se tuženik pozvao na ugovorenu arbitražnu klauzulu tada nema sudske nadležnosti pa ugovaranje mjesno nadležnog suda je bez pravnog učinka“),
9.2. dok tužitelj u usporedbu sa tim tekstom stavlja tekst ipak bitno drugačijeg sadržaja:
- iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 510/02-3 od 14 lipnja 2005.: „Ugovorna strana koja se ne složi sa odlukom arbitražne komisije može podići tužbu kod nadležnog suda“,
- iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 911/2013-2 od 6 ožujka 2019., prema kojoj su stranke sporazuma predvidjele „da se društva za osiguranje obvezuju svoje regresne zahtjeve postavljati u mirnom postupku te su suglasne da će se tužbe podnositi tek ako svoja regresna potraživanja postavljena u mirnom postupku nisu uspjela naplatiti niti nakon provedenog arbitražnog postupka“,
prema kojim tekstovima su sudovi opravdano zaključili da stranke koje su ugovorile te tekstove nisu imale u vidu obvezatnost odluke arbitražne komisije niti su na valjan, nedvosmislen ili određeni način isključile nadležnost suda za rješavanje sporova glede kojih su ove sačinili: prema njima je arbitraža imala u suštini samo razmotriti spor ili čak ga i riješiti - ali tako da i uz donesenu odluku po arbitraži, konačnu i za stranku jedinu obvezujuću odluku ima donijeti nadležni sud - kojemu se stranka (to je tim tekstovima dopušteno) može obratiti i pored odluke arbitraže.
10. Nadalje, izvan ili pored onog pod prethodnom točkom 9., ovdje je za istaći:
- da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),
- da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. i 389.a ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja glede kojih je predlagatelj usporedio tekstove iz više odluka, navedenih pod točkom 9.: a o kojima, kako predlagatelj navodi, nema prakse revizijskog suda) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).
- da ovaj sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),
- da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti, kako bi to predlagatelj htio (navodom o važnosti pitanja u dijelu: gdje, po njemu, nema prakse revizijskog suda), onome što je svojstveno samo oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje - o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (u dijelu na koji ukazuje predlagatelj) nesigurna i neujednačena sudska praksa.
11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
11.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
12. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbiti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 389.b ZPP-a).
Zagreb, 12. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
Broj zapisa: 9-30857-93031
Kontrolni broj: 0b326-5b05b-4c974
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
