REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 3975/22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužiteljice A. E. iz S., O.: …, zastupane
po pun. A. B., odvjetnici u S., protiv tužene V. C. iz
S., O.: …, zastupane po pun. D. K.,
odvjetnici u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. veljače 2023. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i zamj. pun. tužene, dana 12. travnja 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I.Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 109.828,39 kuna (14.576,73 eura[1] ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl.29.st.2.ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB
koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dana 1.5.2012.godine pa do isplate.
II.Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište prema eskontnoj stopi HNB koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koja teče od presuđenja do isplate."
II.Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 4.423,29 eura / 33.327,28 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Pred ovim sudom dana 7. srpnja 2015. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica u više navrata tuženoj pozajmila ukupan iznos od 267.700,00 kn i to u periodu od 27. listopada 2010. godine do 8. prosinca 2010. godine, što je razvidno iz izvoda o stanju i prometu po računu E.&S. B. d.d. od
8. ožujka 2012. godine. Dogovor između stranaka da je bio da tužena tužiteljici vrati pozajmljeni novac kroz mjesec dana, najkasnije do 1. veljače 2011. godine. Kako tužena pozajmljeni novac nije vraćala tužiteljici, tužiteljica da je u studenom 2011. godine angažirala odvjetnicu – svoju sadašnju punomoćnicu, da su se dana 1. prosinca 2011. godine tužiteljica i odvjetnica našle na sastanku u odvjetničkom uredu tužene u S., tužena da se ispričavala tužiteljici jer joj nije vratila novac te da je obećala da će vratiti pozajmicu u najkraćem mogućem roku. Kako tužena do 16. prosinca 2011. godine nije izvršila povrat pozajmice, tužiteljica da joj je uputila opomenu pred tužbu s pozivom na povrat pozajmice u roku od 8 dana, navedenu opomenu tužena da je zaprimila 20. prosinca 2011. godine. Radi navedenog da joj od 1. veljače 2011. godine teče zakonska zatezna kamata radi zakašnjenja. Tužena da je dana 30. travnja 2012. godine vratila tužiteljici dio pozajmljenog iznosa, da joj je vratila iznos od 200.000,00 kn. Dakle, tužiteljica da je obračunala zakonsku zateznu kamatu radi zakašnjenja na iznos od 267.700,00 kn za period od 1. veljače 2011. godine do 30. travnja 2012. godine i da to iznosi 42.128,39 kn. Isplatom iznosa od 200.000,00 kn tužiteljica da je platila te kamate u iznosu od 42.128,39 kn te dio glavnice u iznosu od 157.871,61 kn, preostali dio iznosa od 109.828,39 kn tužena da nije platila tužiteljici, iako ju je kasnije tužiteljica dopisom od 10. ožujka 2015. godine pozvala da to napravi. Radi navedenog tužiteljica postavlja zahtjev i od tužene potražuje iznos od 109.828,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2012. godine pa do isplate, potražuje i naknadu parničnog troška.
U svom odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi kako ne spori da je krajem 2010. godine od tužiteljice pozajmila iznos od 267.000,00 kn, da je 30. travnja 2012. godine tužiteljici isplatila iznos od 200.000,00 kn na ime povrata pozajmljenog iznosa. Tužiteljica i tužena da nisu odredile fiksni rok za vraćanje zajma već da je bilo dogovoreno da će tužena zajam vratiti kada proda jednu svoju nekretninu koju je imala u vidu prodati. Dakle, stranke da nisu ugovorile vraćanje duga najkasnije do 1. veljače 2011. godine, već kada tužena dobije kupoprodajnu cijenu za nekretninu koju je trebala prodati. Čim je realizirana prodaja o kojoj je bilo riječi, tužena da je pozvala tužiteljicu i u uredu tužene tužiteljici da je isplatila iznos od 200.000,00 kn, a iznos od 67.000,00 kn da je zadržala za sebe, prema sporazumu stranaka, na ime zastupanja u sporovima pred sudom. Tužiteljica da je tuženoj krajem 2011. godine poslala pisani zahtjev za isplatu, ali da je neposredno nakon upućivanja te opomene došla u ured tužene i ispričala se zbog sadržaja dopisa, da je navela tuženoj da je isti poslala pod pritiskom svog sina i da zanemari taj dopis. Nakon 30. travnja 2012. godine tužena da tužiteljici nije dugovala nikakav novac, da je dug u cijelosti podmiren isplatom iznosa od 200.000,00 kn i kompenziranjem preostalog pozajmljenog iznosa sa dugom koji je tužiteljica imala prema tuženoj na osnovi troškova odvjetničkog zastupanja.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice spram tužene radi isplate iznosa od 109.828,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime nevraćenog iznosa koji je tužiteljica pozajmila tuženoj.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom obračuna zakonskih zateznih kamatama izvršenih od strane tužiteljice na iznos od 267.700,00 kn; opomena tužiteljice tuženoj prije podnošenja tužbe sa dokazima o zaprimanju i slanju tih dopisa; ugovora o kreditu zaključenog između P. d.d. Z. i tužiteljice dana 25. svibnja 2011. godine; popisa troškova tužiteljice sačinjenih od strane tužene 10. svibnja 2011. godine i 8. veljače 2011. godine; dopisa tužiteljice tuženoj od 22. svibnja 2015. godine, 20. svibnja 2015. godine i 22. travnja 2012. godine; potvrde o preuzimanju predmeta od 17. listopada 2014. godine i 11. lipnja 2012. godine; potvrde E. B. na ime J. E. – G.; saslušanjem tužiteljice i tužene u svojstvu parničnih stranaka; podataka Ministarstva financija, PU PU S., I. S. K.: 410- 01/2018-01/539, Ur. broj: 513-07-17-
01/2018-02 od 25. svibnja 2018. godine; saslušanjem svjedoka J. E. –
G..
Dana 15.lipnja 2022.godine donesena je prvostupanjska presuda broj P.8947/15, istom je suđeno:
"I.Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 67.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 1. svibnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos od 42.128,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 1.svibnja 2012. godine do isplate zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
II.Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 18.143,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
Protiv ove presude tužena je podnijela žalbu, dana 19.listopada 2022.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3200/22 kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju se navodi da je trebalo izvesti dokaz saslušanjem svjedoka O. J. koji je bio tajnik u uredu tužene, po navodu tužene bio prisutan vraćanju novca i ima saznanja o odnosima stranaka.
U daljnjem tijeku postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka O. J., pored ostalih izvedenih dokaza.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužiteljice nije osnovan.
Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su stranke bile u poslovnim odnosima, tužena kao odvjetnica sa sjedištem ureda u S., tužiteljica kao njena klijentica odnosno stranka koju je tužena zastupala u nekoliko postupaka i za nju obavljala stručnu pravnu pomoć. Među strankama nije sporno ono što je tužiteljica navela u tužbi, da je 2010. godine u nekoliko navrata tuženoj pozajmila ukupan iznos od 267.700,00 kn. Dakle, u ovom slučaju radi se o klasičnoj pozajmici odnosno ugovoru o zajmu koji su stranke zaključile, isti nije zaključen u pisanoj formi i očito se radilo o uzajamnom odnosu povjerenja između stranaka u to vrijeme. Prema odredbi čl.499. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije određenog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Usmenom pogodbom, ugovorom o zajmu, tužiteljica je tuženoj pozajmila ovaj iznos i tužena je preuzela obvezu predani odnosno pozajmljeni iznos vratiti tužiteljici. Kako stranke nisu, zbog svojih tadašnjih dobrih odnosa zaključile ugovor o zajmu u pisanoj formi, očito se radilo o pozajmici u kojoj tada nije bilo utanačeno vraćanje iste uz plaćanje kamata, a sporan je i rok do kojeg je tužena tužiteljici trebala vratiti pozajmljeni iznos. Dakle, zajam je dan bez ugovorenih kamata na isti i tužena je sukladno usmenom sporazumu trebala tužiteljici vratiti upravo iznos od 267.700,00 kn. U ovom predmetu bitno je do kada je to tužena trebala napraviti, tužena je tužiteljicu pozvala pisanim putem na vraćanje pozajmice, u konačnici je tužena tužiteljici vratila iznos od 200.000,00 kn dana 30. travnja 2012. godine i to nije sporno među strankama. U pogledu vraćanja ovog iznosa od strane tužene tužiteljici stranke nisu sastavile nikakvu pisanu priznanicu iz koje bi proizlazilo kada će biti vraćen ostatak novca u iznosu od 67.700,00 kn.
Dakle, sporno je među strankama je li tužena svoju obvezu spram tužiteljice ispunila u cijelosti vraćanjem iznosa od 200.000,00 kn, odnosno je li u ostatak dugovanog iznosa uračunala, uz pristanak tužiteljice troškove zastupanja, a na što je tužiteljica pristala, dakle, jesu li se u tom trenutku stranke suglasile po pitanju gašenja obveze tužene spram tužiteljice na ime zajma, prebijanjem iznosa odnosno troškova koje je tužena imala na ime zastupanja tužiteljice kao odvjetnica, odnosno njen punomoćnik.
U ovom postupku izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka, stranke su dale iscrpne iskaze, a saslušan je u svojstvu svjedoka sin tužiteljice J. E. G., iskaz sina tužiteljice treba staviti u razmjer njegovog najbližeg srodničkog odnosa sa tužiteljicom, isti je, što je životno, zainteresiran za ishod postupka odnosno materijalnu dobrobit svoje majke. Međutim, zaista je u ovom postupku valjalo u svojstvu svjedoka saslušati ranijeg zaposlenika u odvjetničkom uredu tužene, njenog tajnika O. J., na to je ukazao i drugostupanjski sud u svom ukidnom rješenju. Za navesti je da je iskaz svjedoka J. umnogome rasvijetlio činjenično stanje u ovom postupku, njegov iskaz u svezi sa svim ostalim izvedenim dokazima, baca sasvim drugo svjetlo na odnose stranaka, prijateljske i poslovne i za navesti je da je on kao svjedok nesrodan sa strankama, koji već nekoliko godina nije zaposlenik tužene, nema očigledan interes dati pristran iskaz, pred sudom je ostavio dojam ozbiljne i vjerodostojne osobe, njegov iskaz je bio suvisao, opširan i sud ga u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan.
Svjedok O. J., nesrodan sa strankama, navodi da je bio poslovni tajnik u odvjetničkom uredu tužene, njen zaposlenik, nekih 6-7 godina, posljednjih 5 godina da nije zaposlen, a posljednje zaposlenje da mu je bilo kod tužene. U okviru svojih radnih zadataka da je zakazivao termine sastanaka sa strankama, upisivao ročišta, primao i razvrstavao poštu, pisao dopise, uglavnom, ono što je u domeni tajničkih poslova i da je u potpunosti bio upoznat sa poslovanjem tužene, u potpunosti. Navodi da je tužiteljicu upoznao, da je došla kao stranka preko Z. D., suradnika tužene koji je bio prijatelj sa sinom tužiteljice, uglavnom, tužiteljica da je imala nekih 5, 6 – 7 sporova koji su već bili u tijeku, da su njih dvije ugovorile zastupanje tužene od strane tužiteljice, da misli kako je tužiteljica tuženoj isplatila tada neku akontaciju za zastupanje, da ne zna koliko, u početku da je njihov odnos bio strogo poslovni odnos, a nakon nekih 2-3 godine da je to preraslo u prijateljski odnos, da je tužiteljica dolazila kod tužene u stan. Tužiteljica da je svakodnevno dolazila u ured, slala faks poruke, da je bilo zaista dosta posla u pogledu njenog zastupanja, da se radilo o vlasničkim parnicama, zastupanja vezano za nekretninu na B., dopise i traženja prema županiji, gradu, tužiteljica da je imala nekretninu i u K., ovaj odnos da je bio zaista i prijateljski i poslovni i kada je tužena upala u financijske probleme, da se sjeća kako je pitala tužiteljicu da joj pozajmi novac, tužiteljica da je na to pristala bez ikakvog problema i pozajmice da su davane tuženoj u više navrata. Tužiteljica da je znala njemu predati novčane iznose da preda tuženoj, da je istu vodio i do banke da predigne novac te da bi mu novac predala i da je on to dalje predao tuženoj, da misli kako se ukupno radilo o cca 40.000 eura, da nikada između njih dvije nije bilo govora o nekom roku u kojem bi novac trebao biti vraćen, pozajmica da je bila prijateljska, da nije bilo fiksnog roka vraćanja, nipošto da nije bilo dogovora da je novac pozajmljen uz kamatu, tužena da je trebala vratiti samo glavnicu tužiteljici čim dobije novac i da je tužena napominjala tužiteljici da joj je prva na pameti i da će joj novac hitno vratiti. Navodi nadalje kako nije prošlo puno vremena, da je tužiteljica zvala na telefon i pitala kada će tužena biti u uredu, da joj baš ona treba, uglavnom, nakon toga, tužiteljica da je pristupila sa odvjetnicom A. B. koja mu je bila osobno poznata, da nije znao da će i ona doći,
njih dvije da su ušle u kancelariju tužene, vrata između njegovog prostora i tog prostora da su bila otvorena tako da je čuo sve što su tamo razgovarale, tužena da nije znala što je tužiteljica treba, da se sjeća da je kazala da joj je hitno potreban novac, da joj tužena treba vratiti novac, tada da je tužena kazala da je u prodaju stavila svoj stan i da će joj novac vratiti odmah čim proda stan, da neće proći dugo od toga i tužiteljica da se uredno sa tim suglasila, odnos da je bio prijateljski i normalan, da nisu ponovno spominjane nikakve kamate niti precizan rok vraćanja, uglavnom, tužiteljica da je bila suglasna da će to biti kada tužena proda stan. Njih tri da su se rastale u normalnim odnosima, a dan nakon toga da je u ured kod njega pristupila tužiteljica i pitala ga ljuti li se tužena na nju, da ona nikako ne bi tražila novac niti došla sa odvjetnicom nego da je to bilo na pritisak njenog sina koji je tada sređivao apartman za sređivanje na B. i koji ju je prisilo da traži novac od tužene.
Dakle, tužiteljici da je bilo neugodno, da joj je kazao kako se tužena zaista na nju ne ljuti i da je sve u redu. Nekoliko dana nakon ovog je u ured da je pristupila vidno uzrujana i prestrašena tužena koja da mu je kazala da ju je na mobitel zvao sin tužiteljice te joj kazao da izvoli vratiti novac jer će je ubiti, da joj je prijetio, tužena da se zaista prestrašila i na svjedokov nagovor, jer se radilo o ozbiljnim prijetnjama, tužena da je to prijavila policiji, predmet je došao do DO, ali da je
tužena povukla prijavu navodeći da je ovaj sigurno bio ljut radi tog duga u trenutku i da je tako reagirao. Jedne prigode, da je prošlo malo vremena od tada, tužena da je prodala svoj stan, kazala mu da pozove tužiteljicu da pristupi radi preuzimanja novca, tužiteljica da je pristupila u ured kod tužene i pitala ga je li popisao trošak zastupanja tužiteljice od strane tužene, da joj je kazao da nije jer mu to tužena nije naložila, uglavnom, tužena da mu je kazala da tužiteljici neće naplatiti trošak zastupanja za vrijeme dok je novac bio pozajmljen odnosno dok je tužiteljici dugovala novac, da joj to poklanja baš zbog ovog duga odnosno pozajmice. Dakle, tužena da je tužiteljici tada predala novac, da ne zna koliko, da nisu spominjale nikakvu cifru, novac da je bio u nekakvoj kuverti, tužiteljica da je tada brojala taj novac odnosno kune, jer u kunama je tuženoj ranije i pozajmljivala novac, cifra da nije rečena, i kada je tužiteljica prebrojala novac, među njima da nije bilo ništa sporno, dakle, da se smatralo da je tužena u cijelosti vratila dug i da više ništa nije dužna, tužiteljica da je novac uzela, dug da je bio izmiren, tužena da je tada zagrlila i poljubila tužiteljicu i kazala da joj se zahvaljuje jer joj je napravila veliku uslugu i to je ono što je bilo važno po pitanju dugovanja. Dakle, po mišljenju svjedoka, da je sve vraćeno tom u trenutku što je tuženoj pozajmljeno, s tim da ga je nekoliko dana nakon ovog tužena poslala kući kod tužiteljice, da je bila subota, da je išao tamo sa svojom suprugom koja ga je čekala u automobilu, a da je on tužiteljici u stan odnio 10.000,00 kn i dao joj to na ruke, da se radilo o novcu odnosno troškovima ovršnog postupka od nekih cca 9.000,00 kn, što je tužena zaokružila na 10.000,00 kn i to da je u znak zahvalnosti predala odnosno poslala tužiteljici, a da se radilo o troškovima zastupanja u ovršnom postupku što je inače trebalo pripasti tuženoj. Komunikacija da je i nakon ovog njegovog odlaska kod tužiteljice između njih dvije bila normalna, i dalje da je tužena zastupala tužiteljicu, da su se pisali dopisi za tužiteljicu i tome slično, zastupanje da nije prestalo, da bi nakon nekih 6-7 mjeseci od ovog što je tužiteljici odnio 10.000,00 kn tužena zaprimila ovu tužbu tužiteljice, što da je i njega i nju jako iznenadilo i navodi da nema govora ni o kakvom daljnjem dugovanju niti je to tužiteljica tuženoj ikada kazala, dapače. Dakle, tek nakon zaprimanja ove tužbe tužena da je prestala zastupati tužiteljicu. Navodi da su tužiteljici vraćeni njeni predmeti koji su bili kod tužene, tužiteljica da je pristupila u ured i predmete preuzela, navodim da tada nije bila tužena u kancelariji, prije toga da je tužena obračunala trošak koji bi joj tužiteljica dugovala da joj ga tužena u znak zahvalnosti nije oprostila, on da je taj papir predao tužiteljici, ona da je to samo uzela i kazala da će to provjeriti i to da je bilo sve od nje vezano za preuzimanje spisa i ovaj trošak. Tužena da je već kazala i njemu, a i tužiteljici, da trošak od nje neće tražiti baš zbog ove pozajmice koja je vraćena, taj popis da joj je predan tek toliko da bi znala koliko je troška tužena mogla naplatiti od nje vezano za zastupanje, a što nije naplatila. Navodi da ne zna o kojoj cifri se točno radilo, nešto manje od 50.000,00 kn. Ni sa tužiteljicom, ni sa njenim sinom nakon ovoga da više nije imao kontakata. Sjećam se da je protivna strana bila V. G., sve da su parnice bile vezane za tog gospodina kao protivnu stranu, a to da je bio brat pok. supruga tužiteljice. Na posebno pitanje tužene, svjedok navodi da je prije zaprimanja ove tužbe, u ured tužena zaprimila dopis odnosno opomenu A. B. u ime tužiteljice pred podnošenje tužbe, tužena i ja smo bili zaista iznenađeni, a ja sam čak kazao tuženoj da zašto više zastupa tužiteljicu jer da se stvarno tužiteljica ne ponaša kako treba, stalno mijenja odluke i jednostavno se ne ponaša u skladu s onim što jednom kaže, tužena je kazala da nema veze, da joj je žao i tome slično. Uglavnom, tužiteljica i tužena da su nakon zaprimanja ove opomene kontaktirale i na upit tužene tužiteljici zašto je to poslala, ona je navela da to nema veze, da je to pritiska sin i da to tužena treba zanemariti kao da nije niti poslano. Tužena je tako postupila, a na kraju ju je iznenadila ova tužba.
Ono što je bitno jest, je li prilikom isplate iznosa od 200.000,00 kn među strankama nije bilo govora o eventualnom dugovanju tužiteljice prema tuženoj na ime troškova odvjetničkog zastupanja, jesu li te dvije stvari dovedene u korelaciju. Svjedok J. precizno u svom iskazu navodi da jesu, s obzirom na okolnost da je zaista poslovni odnos zastupanja tužiteljice od strane tužene trajao i nakon 30.travnja 2012.godine, a što iskazuje svjedok Ježić i što proizlazi iz rukom pisanih dopisa tužiteljice tuženoj, dakle, tek naknadno, nakon obavljanja odvjetničkih radnji za tužiteljicu, tužena je tužiteljici predala spise i na taj način je njihov odnos odvjetnik – klijent odnosno stranka, prestao, a očito su do tog trenutka, vraćanja predmeta razriješili i svoje odnose u pogledu zajma tužiteljice tuženoj i troškova tužene u pogledu zastupanja tužiteljice. Da tome nije tako, a svjedok J. navodi da jest, zaista bi, kod okolnosti da je tužiteljica pitala vraćanje novca jer joj je novac potreban za njene potrebe, da je angažirala odvjetnicu B., tužiteljica bi svakako, kod predaje iznosa od 200.000,00 kn ili neposredno nakon toga, tražila da joj tužena ispusti pisanu izjavu odnosno potvrdu koliko joj je još novca dužna do punog pozajmljenog iznosa. Opomena odvjetnice B. tuženoj je upućena 16.prosinca 2011.godine, u istoj se ne navode odvjetnički troškovi tužene, a u opomeni od 10.ožujka 2015.godine, prije podnošenja tužbe, navodi se da je tužiteljica navela kako tužena od nje potražuje troškove zastupanja u više predmeta pred sudom, iznos od preko 80.000,00 kn. Tužba je podnesena tek 7.srpnja 2015.godine; za zaključiti je, time sud mijenja svoj raniji stav iz ukidne presude, vezano za iskaz svjedoka J., da je potraživanje tužiteljice spram tužene zaista prestalo isplatom iznosa od 200.000,00 kn dana 30.travnja 2012.godine, da su se stranke u biti usmenim putem, a očito su bile i u prijateljskim odnosima, suglasile po tom pitanju da je isplatom tog iznosa, vezano za odvjetničke troškove tužene u pogledu zastupanja tužiteljice, tužiteljica u potpunosti namirena po pitanju zajma i da više jedna drugoj ne trebaju platiti nikakav iznos, pa ni tužena tužiteljici razliku do pune pozajmice. Ništa između stranaka nije bilo u pisanoj formi, niti su sastavile ugovor o zajmu, nikakve potvrde niti priznanice, ovo je logično objasnio svjedok J., dakle, iste su očito bile prijateljice kao i u odnosu klijent-odvjetnik, u svjetlu tih odnosa treba sagledavati i pitanje zajma, bez ugovorenih kamata, bez ugovorenog točnog roka vraćanja i vraćanje iznosa od 200.000,00 kn. Da nije bilo ovako kako navodi svjedok Ježić, a tužiteljica je već tada angažirala odvjetnicu B., zasigurno bi već kod predaje iznosa od 200.000,00 kn, tražila utanačenje u pisanoj formi vezano za razliku iznosa do punog pozajmljenog iznosa, rok u kojem to treba biti vraćeno i moguće kamate radi zakašnjenja, a u tom pravcu bi tužena tužiteljici trebala izdati račun vezano za troškove zastupanja u predmetima.
Temeljem odredbe čl. 18. Zakona o odvjetništvu („NN“ 9/94, 117/08, 75/09 i 18/11), odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi K. uz suglasnost ministra pravosuđa. Tarifa se objavljuje u NN, odvjetnik je dužan
stranci izdati račun nakon izvršene usluge. U slučaju otkaza ili opoziva punomoći odvjetnik je dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana otkaza ili opoziva. Odnos tužene i tužiteljice kao odvjetnice i klijenta trajao je dugo vremena, prije predmetnog ugovora o zajmu i nakon toga, pa sve do opoziva punomoći odnosno vraćanja dokumentacije tužiteljici od strane tužene (tek 17. listopada 2014. godine sukladno izdanoj potvrdi tužene koju je tužiteljica potpisala). Dakle, 17.listopada 2014.godine stranke su potpisale potvrdu iz koje proizlazi da je tužiteljica preuzela kompletnu dokumentaciju u svim predmetima (taksativno su navedeni brojevi predmeta) u kojima je tužena zastupala tužiteljicu, pa da se tim danom opozivaju punomoći za saslušanje. Logično je bilo, u svjetlu iskaza svjedoka J., da tužiteljica traži da joj tužena pored ove potvrde da je preuzela predmeta, izda potvrdu ili nadopiše na ovu potvrdu činjenicu da joj je još dužna razliku pozajmice od predanog iznosa od 200.000,00 kn. Toga na ovoj potvrdi nema, a bilo bi logično da ima, u svjetlu svih izvedenih dokaza, što ponovno ukazuje na okolnost da stranke najkasnije do 17.listopada 2014.godine više jedna spram druge nisu imale apsolutno nikakvih daljnjih potraživanja, niti tužiteljica vezano za predmetni zajam, a niti tužena vezano za zastupanje tužiteljice u svim tim predmetima. Okolnost da je svjedok J., kao tajnik tužene, bio jako dobro upoznat sa svim okolnostima slučaja, o čemu je kvalitetno svjedočio, proizlazi i iz rukom pisanih dopisa tužiteljice vezano za zastupanje u kojima se upravo obraća O. J., dakle, temeljem iskaza svjedoka, koji je u vezi sa svim izvedenim dokazima, sud drži da je obveza tužene iz ugovora o zajmu u potpunosti izvršena, time što je vraćen iznos od 200.000,00 kn i što je tužena do pune pozajmice uračunala tužiteljici troškove zastupanja, na što je tužiteljica očito i nedvojbeno pristala. Činjenica jest da računi u svezi sa čl.18. Zakona o odvjetništvu nisu sastavljeni kako to proizlazi iz navedenog propisa, ali je to očito bilo vezano za prijateljske odnosne stranaka i o tome je iskazao svjedok J., ta okolnost ne dovodi do zaključka da na ime troškova zastupanja tužiteljica tuženoj u trenutku vraćanja iznosa od 200.000,00 kn ne bi bila dužna nikakav novčani iznos, dapače. Postajala su očito potraživanja tužiteljice vezano za zajam tuženoj i tužene vezano za troškove zastupanja tužiteljice, koja su se prebila i ugasila, voljom stranaka. Dakle, za zaključiti je da je voljom stranaka, usmenim sporazumom tužiteljice i tužene prestalo potraživanje tužiteljice spram tužene vezano za zajam u ukupnom iznosu od 267.000,00 kn, tužena tužiteljici vezano za ovaj usmeni pravni posao nije dužna nikakav novčani iznos, ni na ime glavnice, ni na ime kamata radi zakašnjenja.
Radi navedenog je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice u cijelosti i odlučiti kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženoj odnosi se na trošak sastavljanja odgovora na tužbu u vrijednosti od 250 bodova; zastupanja na 4 ročišta od po 250 bodova (23.travnja 2018.godine, 6.studenog 2018.godine, 30.siječnja 2023.godine i 27.veljače 2023.godine); pristupa na dva ročišta od po 62,5 bodova (25% - 18.rujna 2019.godine i 9.svibnja 2022.godine); pristupa na ročište od 30.ožujka 2022.godine u vrijednosti od zatraženih 50 bodova; što ukupno zbrojeno daje 1675 bodova, a sa vrijednošću boda od 15,00 kn, dalje iznosi 25.125,00 kn; na ovaj iznos valjalo je dodati i iznos od 6.281,25 kn na ime 25% PDV-a, zatraženu pristojbu žalbe protiv presude u iznosu od 1.448,00 kn; što zbrojeno daje iznos od 32.854,25 kn, odnosno 4.260,51 eura po fiksnom tečaju konverzije. Na ovaj eurski iznos valjalo je dodati trošak svjedoka J. koji je platila tužena u iznosu od 62,78 eura, tako da je konačno tužiteljica obvezana na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženoj iznos od 4.423,29 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
U Splitu, 12. travnja 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tužene
