Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1234/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1.tužitelja-protutuženika F. F. O.: …, 2. tužitelja-protutuženika M. F. O.: …, oboje na adresi H., zastupanih po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. & V. j.t.d. iz V., protiv 1.tuženika- protutužitelja R. F. O.: … i 2.tuženika-protutužitelja R. F. O.: …, oboje na adresi H., sada zastupanih po punomoćnici D. K., odvjetnici iz V., radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine, te utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj 26 P-795/2013-126 od 4. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj 26 P-795/2013- 126 od 4. travnja 2019. u točki 2. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj 26 P-795/2013-126 od 4. travnja 2019. u točkama 1., 3., 4. i 5. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki 1. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženicima-protutužiteljima (u daljnjem tekstu: tuženici) predati tužiteljima- protutuženicima (u daljnjem tekstu: tužitelji) slobodan od osoba i stvari dio stambenog prostora u potkrovlju nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Varaždinu, u z.k.ul. 6966 k.o. V. u osnivanju, k.č.br. 6593/7 kuća i dvor sa 382 m2, koja se nalazi na adresi H., u roku od 15 dana, u točki 2. izreke je odbijen protutužbeni zahtjev radi utvrđenja da su tuženici R. F. i R. F. suvlasnici u ½ dijela cijele nekretnine k.č. broj 6593/7 upisane u z.k.ul. 6966 k.o. V. u osnivanju, što da su tužitelji dužni priznati i izdati im tabularnu ispravu podobnu za upis suvlasništva u zemljišne knjige, u točki 3. izreke je naloženo tužiteljima solidarno isplatiti tuženicima iznos od 214.704,50 kn na ime izvršenih ulaganja u obiteljsku kuću na adresi H., sa zakonskom zateznom kamatom od 4. travnja 2019. do isplate, u točki 4. izreke je odbijen dio protutužbenog zahtjeva za isplatu do iznosa od 320.000,00 kn, dok je u točki 5. izreke naloženo tuženicima nadoknaditi tužiteljima solidarno troškove postupka u iznosu od 8.493,75 kn, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude su žalbu podnijele sve stranke i to tužitelji protiv presude u točkama 1. i 3. izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP), dok su tuženici podnijeli žalbu protiv presude u točkama 2., 4. i 5. izreke pozivajući se na iste žalbene razloge.

3. Tužitelji u žalbi ukazuju da sud nije odlučio o dijelu protutužbenog zahtjeva u kojem traže da im tužitelji isplate na ime ulaganja iznos od 500.000,00 kn, već je odlučio o zahtjevu za isplatu iznosa od 320.000,00 kn, smatrajući da je tužbeni zahtjev uređen ("sređen") na ročištu održanom 17. svibnja 2018. Smatraju da je takvo postupanje suda protivno postupovnim odredbama, budući da ZPP ne poznaje termin "sređenja tužbenog zahtjeva", već da je riječ o djelomičnom povlačenju protutužbenog zahtjeva, čemu su se tužitelji izričito protivili. Tvrde da sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe nema učinka, što znači da je sud prvog stupnja bio dužan odlučiti o protutužbenom zahtjevu u cijelosti, dakle do iznosa od 500.000,00 kn, a što bi utjecalo i na odluku o parničnom trošku, zbog različitog postotka uspjeha u parnici. Nadalje smatraju da je pogrešno ocijenjen prigovor retencije i s tim u svezi tužbeni zahtjev na predaju u posjed. Navode da su tuženici postali nepošteni posjednici najkasnije u trenutku primitka tužbe pa da u smislu odredbe čl. 165. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) nisu ovlašteni zadržati stvar (nekretninu) dok im ne budu naknađeni troškovi za koje traže naknadu. Smatraju da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo u odnosu na primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) o pravu zadržanja, budući da tuženici nemaju prema tužiteljima dospjelu tražbinu pa stoga nemaju niti pravo zadržanja stvari. Osim toga, da su tuženici iznijeli prigovor prava zadržanja do pravomoćnog okončanja postupka, koji zahtjev da je nemoguće usvojiti, budući da se na taj način traži od tužitelja isplata dosuđenog iznosa prije pravomoćnosti presude. Smatraju da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da nisu izneseni razlozi za odbijanje zahtjeva za predaju u posjed, tim više što su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 162. ZV-a za prihvaćanje takvog zahtjeva. Podredno smatraju da je sud bio ovlašten prihvatiti zahtjev i naložiti predaju posjeda uz istovremeno nalaganje tužiteljima da tuženicima isplate dosuđeni iznos, na koji način bi se usvojio prigovor retencije. Nadalje ističu da je sud bio dužan prihvatiti njihov prijedlog za provođenje novog vještačenja, s obzirom na činjenicu da je vještak u ovom predmetu dao nalaz i mišljenje, a potom više dopuna nalaza i mišljenja te usmenih očitovanja na ročištima na koja da je pristupio nepripremljen te nije dao ni jedan konkretan odgovor na prigovore stranaka. Smatraju da je vjerodostojnost vještačenja dovedena u pitanje već zbog same činjenice što je vrijednost ulaganja vještak utvrđivao u različitim iznosima, s razlikom od preko 100.000,00 kn, da su tijekom postupka isticali i činjenicu da vještak obračunava ulaganja prema projektnoj dokumentaciji, a ne prema stvarnom stanju, iako neki radovi nisu izvršeni prema projektu, a potom su pojedine stavke, unatoč prigovorima obračunate u nerealno visokim iznosima koji ne odgovaraju tržišnoj cijeni, što da je sve bio razlog za prihvaćanje prijedloga za provođenjem novog vještačenja s drugim sudskim vještakom.

4. Smatraju da im je uskraćivanjem novog vještačenja onemogućeno raspravljanje pred sudom te na taj način počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

5. Glede dosuđenog iznosa na ime izvršenih ulaganja, ističu da tuženici nemaju pravo zahtijevati naknadu za troškove koji nisu bili nužni i korisni. Ulaganja koja su tuženici izvršili u potkrovlju kuće po svojoj naravi da ne predstavljaju izdatke osposobljavanja stvari za redovitu funkciju koju je kuća imala prije izvršenih ulaganja, pri čemu navode da tavanski prostor u potkrovlju nije bio adekvatan za stanovanje pa da ulaganja za adaptaciju potkrovlja nisu bili nužni troškovi bez kojih bi kuća potpuno ili djelomično propala. Glede korisnih troškova, dakle troškova kojima se povećava vrijednost stvari, naglašavaju da su sva ulaganja tuženici vršili za osiguranje stambenih potreba svoje obitelji, a ne za tužitelje. Tvrde da tuženici nisu ni na koji način dokazali da su izvršena ulaganja bila nužna ili korisna zbog čega da u smislu odredbe čl. 164. ZV-a nemaju pravo na naknadu tih troškova. Kako u postupku nije utvrđeno koji bi bili nužni, a koji korisni troškovi, smatraju da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da u tom dijelu presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

6. Tužitelji osporavaju i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je zbog pogrešnog utvrđenja suda prvog stupnja o dopuštenosti djelomičnog povlačenja tužbe, pogrešno utvrđen i postotak uspjeha u parnici, a pored toga da su tuženicima neosnovano priznati pojedini troškovi, da nije odlučeno o troškovima sudskih pristojbi te nisu priznati troškovi izbivanja odvjetnika iz pisarnice te putni troškovi, pri čemu je sud prvog stupnja propustio cijeniti činjenicu da su tužitelji odabrali punomoćnika iz redova odvjetnika sa sjedištem u mjestu prvostupanjskog suda te da nisu odgovorni za činjenicu što je spis proslijeđen u Stalnu službu u Ivancu, zbog čega su nastali dodatni troškovi.

7. Predlažu u pobijanom dijelu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 17.812,50 kn.

8. Tuženici, glede odbijanja stvarnopravnog zahtjeva ističu da nisu postavili tužbeni zahtjev radi utvrđenja vlasništva posebnog dijela nekretnine, trosobnog stana u potkrovlju, iz razloga što predmetna nekretnina nije etažirana. Ukazuju na nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je utvrdio tržišnu vrijednost cijele nekretnine prije i nakon ulaganja i utvrdio razliku u iznosu od 327.000,00 kn, iz čega izvode zaključak da se bez dvojbe radi o dogradnji odnosno nadogradnji temeljem koje stranke mogu steći pravo vlasništva, tim više što bi iz nalaza vještaka proizlazilo da su stambeni prostori u prizemlju i potkrovlju zasebne uporabne cjeline te je etažiranjem moguće zgradu podijeliti na dva zasebna stana s pripadcima. Osporavaju zaključak suda da prije izvršenih ulaganja između stranaka nije postignut sporazum o stjecanju vlasništva na nekretnini. Iako je točno da o tome ne postoji pisana isprava, pojašnjavaju da su u vrijeme izvođenja radova odnosi stranaka bili jako dobri te da nitko nije razmišljao o sastavljanju neke isprave, što da je 1.tuženik pojasnio i u svom iskazu. Navode da su tužitelji kao roditelji 1.tuženika govorili da će provesti etažiranje te da će se tuženici upisati kao vlasnici etaže, zbog čega da je tuženik i prodao stan kojeg je bio vlasnik, u kojem postupku ga je zastupao otac, 1.tužitelj. Navode da nisu sigurni za koju cijenu je stan prodan, iako je u ugovoru naveden iznos od 20.000 eura, da je tužitelj isplatio tuženiku od kupoprodajne cijene samo iznos od 10.500 eura i to u više navrata, a ostatak je oročio, zbog čega da je došlo do svađe između stranaka. Uslijed toga da je tuženik bio prisiljen podići kredit u banci. Naglašavaju da su saslušani svjedoci M. V., I. V. i R. B. nepristrani, da nisu zainteresirani za ishod postupka te da je sud pogrešno cijenio njihove iskaze. Tvrde da su zaključci suda u tom dijelu protivni rezultatima dokaznog postupka pa da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Smatraju stoga da je neutemeljeno odbijen njihov stvarnopravni zahtjev, a glede obveznopravnog zahtjeva ističu da se odluka suda temelji, između ostalog, i na iskazu svjedoka N. F., sina tužitelja i brata 1.tuženika, koji da se ne može uzeti kao vjerodostojan, jer svjedok živi s roditeljima s kojima je u bliskim odnosima, dok s tuženicima uopće ne razgovara te su njihovi odnosi potpuno poremećeni, a zbog čega je svjedok zainteresiran za ishod postupka. Smatraju da je iskaz 1.tuženika vrlo detaljan, da je jasno iskazivao o uloženom radu i novčanim sredstvima još 1998. kada je živo u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, koji iskaz da je potvrdila i njegova supruga te slušani svjedoci, pri čemu smatraju da nije odlučno to što iskaze nisu mogli u cijelosti pokrijepiti računima i materijalnim dokazima. Osporavaju i zaključak suda o tome da nisu dokazali da su vlastitim sredstvima adaptirali stan u prizemnom dijelu kuće te financirali izvedbu termo fasade. Smatraju da je, s obzirom na činjenicu da je 1.tuženik bio isključivi vlasnik stana koji je prodan, cijeli iznos kupoprodajne cijene trebao biti pribrojen ulaganjima tuženika u nekretninu pa tako i iznos od 10.000 eura kojeg je zadržao tužitelj, zbog čega da je u cijelosti opravdan njihov zahtjev za isplatu iznosa od 320.000,00 kn na ime ulaganja u nekretninu.

9. Predlažu u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti protutužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 9.375,00 kn.

10. Žalba tuženika protiv presude u dijelu kojim je odbijen stvarnopravni zahtjev tuženika nije osnovana, dok su u preostalom dijelu žalbe stranaka osnovane.

11. Nisu u pravu stranke kada tvrde da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Glede odluke o stvarnopravnom zahtjevu protutužbe, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je u tom dijelu odbio protutužbeni zahtjev. Međutim, u odnosu na zahtjev tužitelja radi iseljenja te s tim u svezi protutužbeni zahtjev radi isplate ulaganja, relevantno činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno pa ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost u primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

12. Naime, predmet ovog spora je odlučivanje o zahtjevu tužitelja radi predaje u posjed nekretnine, dijela stambenog prostora u potkrovlju obiteljske kuće u suvlasništvu tužitelja te protutužbeni zahtjev tuženika radi utvrđenja da su stekli suvlasništvo iste nekretnine u ½ dijela te eventualni zahtjev radi isplate ulaganja u istu nekretninu.

13. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

- da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici u jednakim suvlasničkim udjelima na prijepornoj nekretnini upisani tužitelji F. i M. F.,

- da se kuća sastoji od prizemlja i uređenog potkrovlja, da u prizemlju žive tužitelji, roditelji 1.tuženika R. F., a u potkrovlju objekta tuženici s djecom,

- da su tužitelji dozvolili tuženicima da u potkrovlju obiteljske kuće urede stan u kojemu će njihova obitelj zadovoljavati svoje stambene potrebe,

- da su izvedeni radovi u svrhu osposobljavanja potkrovlja za stanovanje te su u ljeto 2002. izgrađene vanjske stepenice koje vode do potkrovlja, da je dogradnja verande započela u lipnju 2003., a u kolovozu 2003. je uslijedila rekonstrukcija krovišta,

- da je 5. ožujka 2003. sklopljen Ugovor o kupoprodaji stana površine 33,40 m2 koji je bio u vlasništvu 1.tuženika R. F., da je u postupku prodaje stana tuženika zastupao tužitelj (otac) te je ugovorena kupoprodajna cijena od 20.000,00 eura,

- da je novac položen na račun u banci koji glasi na tužitelja, s tim što je tuženiku isplaćen iznos od 10.000,00 eura u nekoliko rata, a prema tvrdnjama tužitelja preostali iznos je isplaćen bratu tuženika N. F. na ime duga, s tim što nije sporno da su tuženici iznos od 10.000,00 eura uložili u adaptaciju stana u potkrovlju,

- da su odnosi između stanaka ozbiljno narušeni, da je zbog nastalih svađa i sukoba više puta intervenirala policija te su vođeni prekršajni i kazneni postupci pa zbog tako narušenih odnosa tužitelji zahtijevaju iseljenje tuženika iz kuće, a tuženici smatraju da im pripada odgovarajući suvlasnički udio na ime ulaganja u nekretninu te tvrde da nekretnina predstavlja njihov jedini dom u kojem trajno žive pa su se tijekom postupka pozvali na pravo na dom u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 34. Ustava Republike Hrvatske,

- da je u svezi sa stvarnopravnim zahtjevom proveden dokaz saslušanjem stranaka i svjedoka, a u svezi s obveznopravnim zahtjevom tuženika građevinsko vještačenje,

- da iz nalaza vještaka proizlazi da vrijednost ulaganja tuženika s osnove građevinskih, obrtničkih i završnih radova te instalaterskih radova i priključka plina iznosi ukupno 214.704,50 kn,

- da je između stranaka sporno jesu li svi radovi za koje tuženici zahtijevaju naknadu financirani iz sredstava tuženika te je sporno koji su sve radovi izvedeni nakon 2003. kada su tuženici sklopili brak,

- da su tuženici tijekom postupka istakli prigovor retencije (zadržanja), jer smatraju da kao pošteni posjednici imaju pravo zadržati stvar dok im se ne isplate ulaganja u nekretninu.

14. Na temelju ocjene provedenih dokaza, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tuženicima ne pripada pravo na stvarnopravni zahtjev, budući da se u konkretnom slučaju nije radilo o znatnijim radovima nakon kojih bi prvobitna građevina u pretežitom dijelu prestala postojati, niti se radi o dogradnji posebnog dijela na kojem bi se moglo steći pravo vlasništva, a osim toga utvrđuje da nije postojao sporazum između stranaka usmjeren na stjecanje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini. Pritom utvrđuje da potkrovlje postoji od 1979. pa se poduzete izmjene ne mogu smatrati nadogradnjom. Glede nepostojanja sporazuma o stjecanju vlasništva, sud prvog stupnja ocjenjuje na temelju iskaza stranaka i iskaza svjedoka da stranke prije izvršenih ulaganja nisu postigle sporazum oko stjecanja vlasništva, pri čemu iskaze svjedoka ocjenjuje pristranim i neobjektivnim, iznesenim u korist tuženika koji su sa svjedocima u dobrim odnosima.

15. Nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje da su tuženici bili pošteni posjednici prijepora, budući da je u postupku utvrđeno da su im tužitelji dozvolili uređenje potkrovlja radi rješavanja njihovog stambenog pitanja, pa da tuženici u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZV-a kao pošteni posjednici imaju pravo tražiti naknadu za nužne i korisne troškove, te imaju pravo stvar zadržati dok im ti troškovi ne budu naknađeni. S obzirom na činjenicu da tuženici imaju pravo zadržati stvar, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika pa u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

16. Kako je već navedeno, stvarnopravni zahtjev tuženika je ocijenjen neosnovanim pa je prvopostavljeni protutužbeni zahtjev odbijen. Glede eventualnog zahtjeva radi isplate izvršenih ulaganja, sud prvog stupnja je o visini odlučio na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji je višekratno dopunjavao svoj nalaz s obzirom na izložene brojne primjedbe svih stranaka te je u konačnici obračunao da vrijednost ulaganja iznosi 214.704,50 kn pa je u tom dijelu prihvaćen eventualni zahtjev za isplatu tog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, a u preostalom dijelu je zahtjev odbijen (do iznosa od 320.000,00 kn). Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a, na način da je prvotno cijenjen neuspjeh tužitelja s tužbenim zahtjevom te tuženika s prvopostavljenim protutužbenim zahtjevom pa je za taj stadij postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, a za daljnji tijek postupka je odluka donesena ocjenom uspjeha tuženika s protutužbenim zahtjevom. Visina troška je obračunata prvotno prema vrijednosti predmeta spora od 500.000,00 kn, za koji dio postupka je tuženicima priznat trošak u iznosu od 40.816,41 kn, a za stadij postupka u kojemu je vrijednost predmeta spora iznosila 320.000,00 kn je tuženicima priznat trošak u iznosu od 19.314,85 kn, odnosno s troškovima vještačenja iznos od 61.132,51 kn. Istovremeno je tužiteljima za prvu fazu postupka priznat trošak u iznosu od 53.686,88 kn, za drugu fazu postupka iznos od 9.301,88 kn, što zbrojeno s troškovima vještačenja daje iznos od 69.626,26 kn, s tim što je trošak zastupanja odvjetnika obračunat primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje - Tarifa). Nakon prijeboja navedenih troškova sud prvog stupnja je priznao tužiteljima razliku u iznosu od 8.493,75 kn te obvezao tuženike na isplatu tog iznosa tužiteljima.

17. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, treba istaći da tužitelji kao vlasnici stvari (nekretnine) zahtijevaju od tuženika koji posjeduju njihovu stvar da im predaju svoj posjed stvari pa se radi o pravoj vlasničkoj tužbi, reivindikaciji iz čl. 161. ZV-a. Prema odredbi čl. 162. ZV-a u toj parnici vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. U nazočnom slučaju su tužitelji dokazali da su vlasnici cijele nekretnine, koja uključuje i dio u kojeg su ulagali tuženici te su također dokazali da su tuženici u posjedu tog dijela, potkrovlja objekta. Međutim, tuženici su u postupku istaknuli prigovor retencije, odnosno prava zadržanja te su podnijeli protutužbu radi isplate izvršenih ulaganja u nekretninu.

18. Stoga pravni odnos stranaka treba razriješiti primjenom odredbe čl. 164. ZV-a kojim je propisan pravni položaj poštenog posjednika. Tako je propisano da pošteni posjednik, kada vlasnik zahtijeva da mu preda stvar, može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni (stavak 2.). Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tuženici imaju status poštenih posjednika, budući da su ulaganja u nekretninu u vlasništvu tužitelja izvršili uz suglasnost tužitelja pa čin podnošenja tužbe radi iseljenja nije odlučan za ocjenu njihovog pravnog položaja, kako to pogrešno tužitelji tvrde u žalbi. Dakle, tuženici imaju pravo na naknadu za nužne i korisne troškove i imaju pravo zadržanja nekretnine dok im ti troškovi ne budu naknađeni.

19. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja upravo stoga što je ocijenio da tuženici imaju pravo zadržanja stvari, a neprijeporno je da im ulaganja nisu isplaćena, budući da je između stranka sporno koje su radove o svom trošku izveli tuženici i kolika je njihova vrijednost. U odnosu na tužbeni zahtjev za predaju u posjed te s tim u svezi prigovor prava zadržanja, treba istaći da su u pravu tužitelji kada tvrde da je sud ovlašten, kada ocijeni da bi zahtjev tužitelja za predaju u posjed bio osnovan nakon što posjednicima isplate naknadu za izvršena ulaganja, na takav način odlučiti o tužbenom zahtjevu i prigovoru prava zadržanja te s tim u svezi zahtjevu za isplatu ulaganja. Dakle, u tom slučaju je sud ovlašten prihvatiti tužbeni zahtjev za predaju u posjed uz odgodu činidbe do trenutka kada vlasnik isplati naknadu za nužne i korisne troškove, čiji iznos mora biti potpuno određen u istoj odluci. U protivnom bi tužitelji bili prisiljeni, nakon isplate nužnih i korisnih troškova posjednicima, pokrenuti novu parnicu sa zahtjevom za iseljenje, odnosno predaju u posjed, što ne bi bilo u skladu s načelom ekonomičnosti postupka jer bi se na taj način nepotrebno prouzročili novi troškovi za sve stranke.

20. Međutim, u ovom postupku je sud prvog stupnja propustio raspraviti prigovor tuženika da prijepor predstavlja njihov dom, da ishod postupka za njih predstavlja egzistencijalno pitanje jer je to njihov jedini dom u kojem trajno žive, da i njihova djeca čitav svoj život žive u prijepornoj nekretnini, pa da im pripadaju prava iz čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – u daljnjem tekstu Konvencija).

21. Prema odredbi čl. 8. Konvencije svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U praksi Europskog suda za ljudska prava je prihvaćeno određenje da dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (B. protiv H.), da dom nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (O. protiv H.) te da je dom činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (P. protiv H.). Prema toj praksi, miješanje bi bio svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba pa tako primjerice značenje miješanja ima i presuda za iseljenje (Č. protiv H.). Miješanje je u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu Konvencije. Iznimke od zabrane miješanja koje su propisane u čl. 8. st. 2. Konvencije mogu opravdati miješanje, ali one se prosuđuju primjenom testa razmjernosti. Tako i iseljenje korisnika koji nema pravo na posjed, a koje se može opravdati stvarnim razlozima, može predstavljati dopušteno miješanje u pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života. Dakle, u situaciji kada se podnositelj prigovora zaštite prava na dom poziva na čl. 8. Konvencije kako bi spriječio iseljenje, sud o takvom prigovoru mora odlučiti primjenom testa razmjernosti koji se provodi pomoću tri pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. Negativan odgovor na bilo koje od ovih pitanja bi značio da je iseljenje protivno Konvenciji.

22. Primjenjujući narečene propise i praksu Europskog suda za ljudska prava na konkretan slučaj, valja zaključiti da je sud prvog stupnja bio dužan raspraviti prigovor tuženika, jer o tome zavisi i odluka o tužbenom zahtjevu i odluka o isplati naknade za izvršena ulaganja u nekretninu. Naime, zavisno o ocjeni prigovora prava na dom, sud u konačnici odlučuje imaju li tužitelji pravo na predaju u posjed, koje pravo im pripada temeljem zakona. Ukoliko bi sud ocijenio da je osnovan prigovor prava na dom, tada tužitelji ne bi s osnovom mogli zahtijevati predaju u posjed, niti nakon eventualne isplate ulaganja. Konačno, u tom slučaju ni zahtjev za isplatu izvršenih ulaganja ne bi bio osnovan, jer bi tuženici i nadalje koristili prijepornu nekretninu te time koristili i ulaganja koja su izvršena radi prenamjene tog prostora u stambeni prostor, stan.

23. Utoliko je relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te nije moguće ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava glede tužbenog zahtjeva tužitelja te protutužbenog zahtjeva istaknutog u eventualnoj kumulaciji.

24. Međutim, u odnosu na protutužbeni zahtjev koji je podnesen kao prvo postavljeni zahtjev, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tuženici izvršenim ulaganjima nisu stekli suvlasništvo prijeporne nekretnine.

25. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da bi se u nazočnom slučaju radilo o preuređenju (adaptaciji) potkrovlja u stambeni prostor, budući da je potkrovlje bilo izgrađeno još 1979., a 2003. su poduzeti radovi na pretvaranju tog prostora u stambeni prostor. Pravilno je primijenjena odredba čl. 156. ZV-a kojom je propisano da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine (st. 1.). Pripada li pravo na naknadu onome tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odnosno prostoriju iz st. 1. istog članka, ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju, određuju pravila obveznog prava.

26. Dakle, neovisno o obimu ulaganja u tuđu nekretninu, moguće je steći vlasništvo, odnosno suvlasništvo ukoliko je u svezi s tim postignut sporazum između vlasnika i osobe koja je ulagala u nekretninu. Međutim, u nazočnom slučaju je sud prvog stupnja u tom dijelu proveo odgovarajući dokazni postupak, sve dokaze je ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te je izveo pravilan zaključak o nepostojanju sporazuma za stjecanje vlasništva.

27. Tuženici u žalbi pokušavaju osporiti takav zaključak suda pozivajući se, između ostalog, na iskaze svjedoka. Međutim, ni svjedoci nisu potkrijepili takvu tvrdnju o postojanju sporazuma o stjecanju suvlasništva na temelju izvršenih ulaganja. Pritom treba naglasiti da stavljanje u razmjer vrijednosti ulaganja u odnosu na vrijednost cijele nekretnine nije kriterij koji bi bio odlučan za zaključak o tome da bi se radilo o nadogradnji temeljem koje je stečeno vlasništvo, budući da nije stvorena nova stvar, već se radilo o adaptaciji koja, u nedostatku suglasnosti stranaka, nije mogla biti pravni temelj za stjecanje vlasništva.

28. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki 2. izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

29. Iako je zbog propusta suda glede utvrđivanja činjenica vezanih za pravo na dom, nužno presudu u preostalom dijelu ukinuti, valja još dodati da, ukoliko u nastavku postupka sud prvog stupnja ocijeni da bi tuženici imali pravo na naknadu za svoja ulaganja, je potrebno utvrditi jesu li svi troškovi za koje traže naknadu nužni i korisni troškovi u smislu odredbe čl. 164. ZV-a. Glede provedenog vještačenja, treba navesti i da prema stajalištu ovog suda u nazočnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe čl. 261. st. 3. ZPP-a, dakle za provođenje novog vještačenja, budući da je imenovani vještak u više navrata odgovarao i odgovorio na brojne primjedbe stranaka te je u konačnici njegov nalaz valjana podloga za odluku o tom dijelu protutužbenog zahtjeva.

30. Pored toga treba ukazati da kod odluke o parničnom trošku treba voditi računa o tome da su se tuženici protivili djelomičnom povlačenju tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, što znači da sud takvu dispoziciju tuženika nije mogao prihvatiti, već je bio dužan odlučiti o protutužbenom zahtjevu radi isplate ulaganja u iznosu od 500.000,00 kn, što bi svakako utjecalo na drugačiji omjer uspjeha u parnici te parnični trošak stranaka.

31. U svakom slučaju, budući da je bilo nužno ukinuti odluku o glavnoj stvari, trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, jer će o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, odlučiti sud prvog stupnja u novoj odluci kojom će odlučiti o meritumu spora.

32. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama 1., 3., 4. i 5. izreke ukinuti primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci 12. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.