15. P-717/2022-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. C. iz O., , OIB: , zastupan po punomoćniku M. C., odvjetniku iz Z. o. u. R. V. i M. C., iz O., protiv tuženika R. A. d.d. sa sjedištem u Z., , OIB: , zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz O. d. K. i P., iz Z., radi stjecanja bez osnove, naknade štete, isplate – povrata preplaćenog iznosa, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 28. ožujka 2023. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnicu D. K., iz O., uz javnu objavu od dana 12. travnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku R. A. d.d., , Z., OIB , da tužitelju C. M., , O., OIB, zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj o valutnoj klauzuli, isplati – vrati preplaćeni iznos od 1.435,21 Euro / 10.813,58 kuna[1] zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,24 Eur-a / 1,80 kn tekućim od 27. lipnja 2008.g. - na iznos od 0,44 Eur-a / 3,33 kn tekućim od 22. srpnja 2008.g. - na iznos od 0,40 Eur-a / 3,00 kn tekućim od 12. rujna 2008.g. - na iznos od 2,68 Eur-a / 20,18 kn tekućim od 14. listopada 2008.g. - na iznos od 9,10 Eur-a / 68,56 kn tekućim od 11. studenog 2008.g. - na iznos od 6,48 Eur-a / 48,81 kn tekućim od 08. prosinca 2008.g. - na iznos od 14,84 Eur-a / 111,80 kn tekućim od 20. siječnja 2009.g. - na iznos od 15,41 Eur-a / 116,07 kn tekućim od 16. veljače 2009.g. - na iznos od 12,39 Eur-a / 93,33 kn tekućim od 19. ožujka 2009.g. - na iznos od 12,79 Eur-a / 96,40 kn tekućim od 16. travnja 2009.g. - na iznos od 13,09 Eur-a / 98,61 kn tekućim od 19. svibnja 2009.g. - na iznos od 12,07 Eur-a / 90,91 kn tekućim od 26. lipnja 2009.g. - na iznos od 10,44 Eur-a / 78,68 kn tekućim od 27. srpnja 2009.g. - na iznos od 11,03 Eur-a / 83,07 kn tekućim od 29. kolovoza 2009.g. - na iznos od 10,80 Eur-a / 81,38 kn tekućim od 23. rujna 2009.g. - na iznos od 10,45 Eur-a / 78,74 kn tekućim od 16. listopada 2009.g. - na iznos od 11,34 Eur-a / 85,42 kn tekućim od 19. studenog 2009.g. - na iznos od 12,41 Eur-a / 93,47 kn tekućim od 22. prosinca 2009.g. - na iznos od 13,75 Eur-a / 103,63 kn tekućim od 15. siječnja 2010.g. - na iznos od 15,83 Eur-a / 119,26 kn tekućim od 22. veljače 2010.g. - na iznos od 15,74 Eur-a/ 118,58 kn tekućim od 17. ožujka 2010.g. - na iznos od 18,43 Eur-a / 138,89 kn tekućim od 21. travnja 2010.g. - na iznos od 19,01 Eur-a / 143,21 kn tekućim od 31. svibnja 2010.g. - na iznos od 25,16 Eur-a / 189,56 kn tekućim od 29. lipanj 2010.g. - na iznos od 25,77 Eur-a / 194,13 kn tekućim od 30. srpnja 2010.g. - na iznos od 32,28 Eur-a / 243,19 kn tekućim od 31. kolovoza 2010.g. - na iznos od 31,98 Eur-a / 240,97 kn tekućim od 29. rujna 2010.g. - na iznos od 31,34 Eur-a / 236,15 kn tekućim od 11. listopada 2010.g. - na iznos od 25,49 Eur-a / 192,09 kn tekućim od 03. studenog 2010.g. - na iznos od 33,60 Eur-a / 253,18 kn tekućim od 03. prosinca 2010.g. - na iznos od 980,45 Eur-a / 7.387,18 kn tekućim od 24. siječnja 2011.g

i to počev od 27.06.2008 do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. do 31.12.2022.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.952,03 EUR / 22.242,07 kn[2] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 12. travnja 2023. godine, do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.”

III. S preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu troška, a preko dosuđenog iznosa od 2.952,03 EUR / 22.242,07 kn[3] tužitelj se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 2. svibnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj , kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 2. svibnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj , međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, prigovor zastare, te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke I. K. j.d.o.o., T. V., O., , te saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.

5. Prije svega ovaj sud je odlučivao o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je takav prigovor u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) u kojem je između ostalih i implementirana i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, našao neosnovanim. Naime, odredbom članka 49. stavak 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako ju tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 51. ZZP je propisano da će se prilikom ocjene je li određena odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda ili usluge, koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dok je člankom 55. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

6. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlo iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj.

7. Budući da tužitelj ima prebivalište u O., zatim da je glavni ugovor zaključen u O., te da bi tužitelj ukoliko bi se nastavio postupak dalje pred Općinskim građanskim sudom u Z. trebao putovati na sud u Z., te bi time za tužitelja nastali znatni troškovi, to ovaj sud zauzima stav da bi iz gore obrazloženih razloga primjenom odredbe članka 12. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile dana 2. svibnja 2008. godine došlo do uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima tužitelja pristupu sudu, pa su stoga ispunjene pretpostavke za primjenu članka 49. i članka 51. ZZP, te članka 3. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. godine čime se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ukazuje neosnovanim.

8. Saslušanjem tužitelja ovaj sud utvrđuje da je isti realizirao kredit kod tuženika u CHF jer mu je u to vrijeme taj kredit bio najpovoljniji, da se nije raspitivao o uvjetima kreditiranja u drugim bankama, da je bio zadovoljan ugovorenim uvjetima i misli da je ugovorene odredbe razumio, no nije shvatio da će se rate kredita mijenjati ovisno o promjeni tečaja. Tužitelj iskazuje da mu je kredit uredno isplaćen, da je svrha bila kupovina osobnog vozila za njegove osobne potrebe i to vozilo nije unio u imovinu trgovačkog društva, niti je imao registriran obrt, a nije imao niti poslovne udjele. Tužitelj iskazuje i to da u banci nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja jer da to nije bila opcija, već je od tuženika dobio na potpis već gotovi formular.

9. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka I. K. j.d.o.o., T. V., O., , od 30. rujna 2021. godine, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečajnu razliku, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 10.813,58 kn.

10. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

14. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnog Ugovoru smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Člankom 2. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 7,00 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe čl. 2. citiranog Ugovora.

17. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 7,00 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.006,78 kn.

18. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad kn 1.006,78 obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

19. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

20. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

21. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

23. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno, jer su isto nerazumljivo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

24. Iznos od 1.435,21 EUR koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku anuiteta u odnosu na tečajnu razliku u razdoblju od lipnja 2008. do zaključno do siječnja 2011. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

25. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 1.435,21 EUR osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

26. Uzimajući u obzir sve prednje utvrđeno, sud je odbio prijedlog tuženika na saslušanje svjedoka javne bilježnice Z. P. M., kao nepodoban i nepotreban.

27. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225.

Zakona o obveznim odnosima nije osnovan.

28. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

29. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 u daljnjem tekstu: ZPP), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za sastav tužbe 199,00 eura, sastav podnesaka od 25. siječnja 2021., 3. svibnja 2021., 7. listopada 2021. i 17. ožujka 2022. svaki po 199,00 eura, zastupanje na ročištima od 11. svibnja 2022., 30. siječnja 2023. i 28. ožujka 2023. svako po 199,00 eura, pristup ročištima od 25. veljače 2022. i 21.6.2022. svako po 99,50 eura, što uz PDV na odvjetničke usluge, te trošak vještačenja od 331,81 euro, trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, te odgovor na žalbu u iznosu od 132,72 eura, daje konačni iznos troška od 2.952,03 eura.

31. Sud u smislu odredbe članka 155. ZPP-a nije mogao prihvatiti kao osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 12. srpnja 2022. godine jer drži da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, pa stoga zahtjev tužitelja ovom osnovu sud odbija.

U Osijeku 12. travnja 2023. godine

SUDAC

DAVOR LIŠČIĆ, v.r.

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika