REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 695/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. i p. iz Z., protiv tuženika Centar za odgoj i obrazovanje L., B., L. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Z., radi diskriminacije, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-64/21-2 od 17. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-2844/19-13 od 13. studenoga 2020., u sjednici održanoj 12. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje, dostojanstvo, čast i ugled za vrijeme rada kod tuženika i to diskriminiranjem po osnovi spola, vjere, ideološkoj osnovi, članstvu sindikatu, kao i uznemiravanjem i diskriminacijom od strane nadređenih preraspodjelom i povećanjem dodijeljene grupe štićenika, podnošenjem kaznene prijave i umanjivanjem vrijednosti kvalitete rada (toč. I.1.). Nadalje odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da tuženik nije osigurao nesmetane uvjete rada i zaštitio dostojanstvo tužitelja (toč. I.2.), zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to povrede dostojanstva, ugleda i dobrog glasa i povrede duševnog i tjelesnog zdravlja u iznosu od 55.000,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama (toč. I.3.). Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.4.). Naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 20.625,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 13. studenoga 2020. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu (toč. III.).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.
3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. a alineja 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Naime, u postupcima povodom tužbi za zaštitu od diskriminacije stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju bez dopuštenja Vrhovnog suda. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se usvoji zahtjev tužitelja, podredno da se pobijana presuda ukine, kao i prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382.a ZPP, prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika od 2008. i to na radnom mjestu ravnatelja, a od 20. travnja 2013. do studenoga 2014. na radnom mjestu odgajatelja – rehabilitatora,
- da je tužitelju u studenom 2014. otkazan ugovor o radu Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, a koju odluku je Općinski sud u Novom Zagrebu utvrdio nedopuštenom presudom Pr-111/15 od 18. prosinca 2015., te je sudski utvrđen raskid ugovora o radu s danom 7. prosinca 2014.,
- da je tom istom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati naknadu plaće i naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu,
- da je tužitelj pokušao osporiti odluku o razrješenju s mjesta ravnatelja tuženika, ali je taj spor pravomoćno izgubio,
- da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je diskriminiran u pogledu uvjeta rada zbog činjenica da mu je bila dodijeljena najteža grupa štićenika, a niti je diskriminiran time što ga je novi ravnatelj rasporedio raditi u noćnu smjenu,
- da se opomena koja je izrečena tužitelju od strane nadređenih osoba tuženika zbog napuštanja radnog mjesta za vrijeme radnog vremena ne može ocijeniti kao nejednako postupanje prema tužitelju u odnosu na ostale zaposlenike,
- da iz iskaza povjerenice za zaštitu dostojanstva kod tuženika nesporno proizlazi da ista nije utvrdila nikakvu povredu dostojanstva tužitelja, niti da bi tuženik prema tužitelju postupao na način koji ne bi bio jednak u odnosu na ostale zaposlenike,
- da iz iskaza povjerenice isto tako proizlazi da je tuženik zaštitio dostojanstvo tužitelja jer se u cijelosti poštivala procedura prilikom podnesene prijave za zaštitu dostojanstva od strane tužitelja,
- da tužitelj nije diskriminiran zbog pripadnosti određenoj skupini, kako ideološkoj, tako i političkoj, niti je tužitelj bio uznemiravan od strane nadređenih podnošenjem kaznene prijave za kazneno djelo pronevjere financijskih sredstava tuženika,
- da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi postupanjem nadređenih osoba kod tuženika bio diskriminiran po osnovi članstva u sindikatu,
- da ravnateljica tuženika Ž. S. K. kao osoba nadređena tužitelju nije širila neistine o tužitelju, niti istog pokazivala u javnosti u negativnom smislu,
- da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je diskriminiran i uznemiravan tj. stavljen u nepovoljniji položaj po osnovi spola,
- da prvostupanjski sud u postupku nije utvrdio protupravno postupanje tuženika, niti postoje radnje koje bi bile u uzročno posljedičnoj vezi sa zdravstvenim poteškoćama tužitelja.
8. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužitelja budući da tužitelj u smislu čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br. 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) nije diskriminiran, niti uznemiravan po osnovama predviđenim u tom članku, da je tuženik tužitelju osigurao nesmetane uvjete rada, da mu nije povrijeđena čast i ugled, a niti je došlo do povrede prava osobnosti zbog postupanja tuženika u smislu odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 – dalje: ZOO).
9. Suprotno tvrdnjama tužitelja drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi, ne postoje nedostaci uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, niti postoji proturječnost između provedenih dokaza i navoda u obrazloženju pobijane presude. Tvrdnje tužitelja kojima na drugačiji način ocjenjuje provedene dokaze, odnosno kojima daje drugačije značenje iskazima saslušanih svjedoka, tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, a zbog toga se revizija uopće ne može podnijeti (čl. 386. ZPP).
10. Dalje treba istaći da sama činjenica da je tuženik tužitelju dao otkaz ugovora o radu, a koji otkaz je kasnije utvrđen nedopuštenim ne znači da je počinjena diskriminacija. Pravilno nižestupanjski sudovi utvrđuju da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi bila počinjena diskriminacija niti po jednoj osnovi propisanoj u čl. 1. st. 1. ZSD, sve u smislu čl. 20. st. 1. ZSD.
11. I revizijski sud prihvaća pravilnim zaključak drugostupanjskog suda da subjektivni osjećaj tužitelja, nakon što je isti razriješen dužnosti ravnatelja tuženika, koji je tužitelj doživljavao kao ugrožavanje vlastite osobnosti, dostojanstva, ugleda i časti, nema stvarnog uporišta za ocjenu uznemiravanja i diskriminacije. Naime, da bi neko ponašanje imalo elemente uznemiravanja potrebno je da postoji jasno određene namjere tog ugrožavanja od strane onoga koji nekoga uznemirava, odnosno zlostavlja, a u konkretnom slučaju takvi postupci od strane nadređenih osoba tuženika nisu utvrđeni, niti su nadređene osobe prema tužitelju postupali protivno svojim ovlastima, neuobičajeno, nezakonito, niti nemoralno.
12. Glede zdravstvenog stanja tužitelja u reviziji se također osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova. Naime, u slučaju kada se utvrdi da ne postoji diskriminacija (izravna ili neizravna) od strane tuženika prema tužitelju, a niti da je tuženik na bilo koji način uznemiravao tužitelja na radu, u takvom slučaju ne postoji niti uzročno posljedična veza između zdravstvenog stanja tužitelja i postupanja tuženika prema tužitelju na radnom mjestu.
13. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 12. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
