Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž R-2837/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice G. F. iz Z.1 , OIB …., II-tužiteljice A. G. iz D. , OIB …, III-tužitelja A. G. iz Z. , OIB …, 1  1

2  1

IV-tužiteljice M. G.1 iz Z. , OIB …, V-tužiteljice N. G. G. iz O. S., OIB …, VI-tužiteljice M. G.2 iz K. L., OIB …, VII-tužitelja H. G. iz D. , OIB …, VIII-tužiteljice M. G. iz P., OIB …, IX-tužitelja D. H. iz I., OIB … i X-tužitelja B. H. iz S., OIB …, svi zastupani po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, za ministarstvo, OIB: …, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Z.1 , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-779/19-24 od 23. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-779/19-24 od 23. kolovoza 2022. te se odbija zahtjev tuženika Republike Hrvatske za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti:

- I. tužiteljici G. F. iznos od 31.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- II. tužiteljici A. G.1 iznos od 65.860,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- III. tužitelju A. G.2 iznos od 65.670,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- IV. tužiteljici M. G.1 iznos od 44.870,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- V. tužiteljici N. G. G. iznos od 87.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- VI. tužiteljici M. G.2 iznos od 9.600,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- VII. tužitelju H. G. iznos od 7.150,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- VIII. tužiteljici M. G.3 iznos od 15.150,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- IX. tužitelju H. iznos od 77.970,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude,

- X. tužitelju B. H. iznos od 78.900,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude (točke I. do X. izreke).

Također je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 1.312,50 kn svakom sa zateznom kamatom tekućom od 23. kolovoza 2022. (točka XI. Izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka XII. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a traži i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žalbe tuženika i predlažu da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda u svemu sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti na koje se upire, pa prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ili koju od povreda pravila o postupku na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, djelatnika ministarstva, uprava, Postaja B., upućenih

na rad na granični prijelaz O. radi obavljanja hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području, sve na temelju Dogovora između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 01. srpnja 2013. godine, sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, pa tužitelji tvrde kako imaju pravo za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada na kojem su zaposleni i izvan mjesta stalnog boravka na dodatak za rad na terenu, jer da od srpnja 2013. prema rasporedu rada obavljaju poslove policijskih službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koji se nalaze unutar teritorija Republike Hrvatske temeljem izdanog službenog ovlaštenja, pa je sporno je li tužena dužna isplatiti naknadu za rad na terenu dodatak jer tužena osporava primjenu odredbi kolektivnih ugovora koji reguliraju ovu materiju.

7. Pravilno sud prvog stupnja u pobijanoj odluci utvrđuje kako Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 104/2013, 104/2013, 150/2013, 153/2013, 71/2016, 123/2016, dalje KU13) propisuje u čl. 56. st. 1. i 2. da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Isto tako i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj: 112/2017, 12/2018, 2/2019, dalje KU17) u čl. 50. propisano je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, tako da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

8. Tužitelji su kao službenici ministarstva u utuženom razdoblju obavljali prednje navedene poslove hrvatske granične kontrole, a prema rasporedu službe, i to na graničnim prijelazima koji predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku, sukladno Sporazumu između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Narodne novine, broj: 2/2004), na državnom području Republike Slovenije, pa pravo za naknadu za rad na terenu pripada uvijek kada su za to ispunjeni kolektivnim ugovorom dogovoreni uvjeti i to u paušalnom iznosu, a ne u iznosu dodatnih troškova. Zajednička komisija dana 22. svibnja 2014. prema tumačenju broj 7/55 u svezi članka 55. i 56. ranijeg KU, utvrđuje da službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju, dok prema mišljenju 22/56 od 11. studenoga 2016. pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, pa kako je svaki tužitelj mjesečnim i dnevnim rasporedom poslova iz sjedišta ustrojstvene jedinice upućivan na rad na međunarodne cestovne granične prijelaze izvan svojeg stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravišta, ima pravo na naknadu za rad na terenu jer granični prijelaz nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje.

9. Pri tome valja reći i da je Zajednička komisija dana 22. svibnja 2014. godine objavila tumačenje čl. 56. KU13 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza ima pravo na terenski dodatak ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju, s tim da tužiteljima nije isplaćivana dnevnica.

10. U pogledu pak navoda žalbe o razlikama vezano uz drugi granični prijelaz u D.3 , valja reći kako su tužitelji u istom režimu rada kao i svi ostali policajci koji obavljaju poslove na graničnim prijelazima bez obzira na to o kojem se prijelazu radi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja. S obzirom da je novi KU/17 stupio na snagu 9. studenoga 2017., od toga dana valja primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019. iz kojeg proizlazi da policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, a upućuju se na poslove tog radnog mjesta obavljati na područje (mjesto) koje je određeno kao službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, nemaju pravo na terenski dodatak, s obzirom na to da poslove svog radnog mjesta obavljaju u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritoriju Republike Slovenije, na koji način nije došlo do povećanja troškova, odnosno umanjenja mogućnosti korištenja određenih prava. Iznimno, pravo na terenski dodatak ostvaruju policijski službenici koji ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije im organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, uz to da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi najmanje 500 m ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnost kretanja u svezi s vremenom pauze. A prema dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis, udaljenost između objekta PGP B. i objekta GP O. iznosi 0,6 km (600 metara).

11. Kako je visina tužbenog zahtjeva određena prema dokumentaciji tužene, sud pravilno utvrđuje kako se radi o obavljanju poslova izvan mjesta stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada i zaposlenja, te postoje ograničenja tijekom rada te nemogućnost samostalnog kretanja jer nije organiziran ili dostupan prijevoz, pa i o nekorištenju pauze – dnevnog odmora, već tužitelji na svom radnom mjestu konzumiraju dnevni obrok i odmah nastavljaju s radom.

12. Stoga i ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja kako predmetni rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada, jer ovaj granični prijelaz nije u funkcionalnom smislu dio policijske postaje, pa je pravilno prihvaćeno i mišljenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. prema kojima pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada. Nadalje, ovaj sud također smatra da tužitelji imaju pravo na isplatu terenskog dodatka za utuženo razdoblje od 9. studenoga 2017. u iznosima koji među strankama nisu sporni, kao u izreci pobijane presude temeljem čl. 50. KU/17, budući su dokazali da postoje okolnosti pod kojima iznimno mogu ostvariti pravo na terenski dodatak, sukladno naprijed citiranom Tumačenju broj 1/50 od 4. veljače 2019. odnosno tužitelji su dokazali da ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, da im nije organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi više od 500 m, da se ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristio mogućnost kretanja u svezi s vremenom pauze.

13. Ovakva utvrđenja suda prvog stupnja navodima žalbe tuženik nije u pitanje doveo niti pozivanjem na međusobno reguliranje odnosa dviju država u pogledu istog graničnog prijelaza i davanjem istome statusa zone zajedničke lokacije. Radi se po pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja da su dvije države sporazumom regulirale tek međunarodnopravni status pojedinih područja i reguliranje pitanja ovlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. Ovi propisi uopće stoga ne reguliraju pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već odnose između dviju država, pa se davanje statusa nekom području u tom smislu odnosi na navedeno pitanje pravnog statusa tog područja u međunarodnopravnim odnosima država, a ne u pogledu pitanja dužnosti koje te države imaju prema svojim službenicima vezano uz obavljanje njihova rada. Konačno, i pozivanje tuženika na primjenu pravila koja reguliraju porezne obveze tuženika kao poslodavca nije od značaja u ovom sporu, jer na postojanje prava tužitelja ne utječe način na koji tuženik tretira svoju dužnost isplate materijalnih davanja koja tužiteljima pripadaju, a konačno i u slučaju sukoba pravnih normi sud prema odredbi čl. 9. st. 3. Zakona o radu (Nar. nov. broj: 93/14, 127/17) primjenjuje pravo koje je najpovoljnije za radnika.

14. Dakle, službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo na terenski dodatak ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju, te pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, pa kako su tužitelji upućivan na rad na međunarodne cestovne granične prijelaze izvan svojeg stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravišta, imaju pravo na naknadu za rad na terenu te granični prijelaz lociran na teritoriju druge države nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje.

15. Stoga je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci (na istovjetan način u predmetu istog tuženika i drugih službenika, u vezi istih graničnih prijelaza odlučeno je i odlukom ovoga suda poslovni broj Gž R-2855/22 od 17. siječnja 2023.).

16. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

17. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom (čl.166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP-a)

U Zagrebu 12. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.