REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 172/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R. iz Z., OIB..., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., OIB..., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u O. d. H. & P. u Z., radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-374/2018-2 od 4. studenoga 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2477/2012-43 od 15. lipnja 2018., u sjednici održanoj 12. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužiteljice se odbija.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da ju je tuženik diskriminirao na način da joj je onemogućio obavljanje radnih zadataka prema Ugovoru o radu od 1. ožujka 2012., nedostavljanjem i neisplatom obračunskih lista od lipnja 2011. do ožujka 2012. čime nije podmirio niti pripadajuće poreze i doprinose, udaljavanjem tužiteljice sa pripadajućeg radnog mjesta, a na koji način je grubo i namjerno narušeno njezino dostojanstvo uz zabranu tuženiku takvog daljnjeg postupanja. Odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 360.000,00 kuna sa zateznom kamatom, te zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 46.875,00 kuna (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382.a stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tužiteljici.
4. Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode tužiteljice i predlaže reviziju odbiti, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.
5. Revizija tužiteljice nije osnovana.
6. Na temelju odredbe članka 391. stavak 2. ZPP u povodu revizije iz članka 382.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Tužiteljica u reviziji tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer da izneseni razlozi ne predstavljaju odgovarajuće obrazloženje sa dostatnim i relevantnim razlozima vezano za antidiskriminacijsku zaštitu. Ističe da se drugostupanjski sud nije očitovao o svim žalbenim navodima, te prigovara utvrđenjima sudova i zaključcima, jer da je iz provedenih dokaza proizlazi da je ona diskriminirana kroz duži vremenski period. Prigovara da je na tako nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7.1. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede parničnog postupka na koje se podnositeljica revizije poziva.
7.2. Pravilni su razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovanim, pa pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju tužiteljica ukazuje u reviziji.
7.3. U odnosu na u žalbi istaknute razloge drugostupanjski sud je u obrazloženju presude odgovorio na sve odlučne žalbene navode te nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP.
7.4. Neosnovano tužiteljica tvrdi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.
7.5. Nadalje, kada podnositeljica revizije prigovara da su sudovi propustili pravilno cijeniti dokaze te kada ona drugačije interpretira činjenično stanje, takvim revizijskim navodima ona osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što u reviziji nije dopušteno (članak 386. ZPP).
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje diskriminacije, radnjama tuženika pobliže navedenim u tužbenom zahtjevu, te zabranu tuženiku takvog daljnjeg postupanja uz naknadu štete u iznosu od 360.000,00 kuna sa zateznom kamatom.
8.1. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li postupanje tuženika prema tužiteljici imalo obilježja diskriminacije.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je Odlukom o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 13. lipnja 2012. tužiteljici zbog organizacijskih razloga otkazan Ugovor o radu od 1. ožujka 2012., da joj je poslodavac ponudio ugovor o radu za obavljanje poslova na radnom mjestu zamjenika direktora korporativnih komunikacija i korporativne promocije s koeficijentom složenosti poslova 4,80, da je tužiteljica ponudu izmijenjenog ugovora odbila prihvatiti, te da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao istekom otkaznog roka. Tužiteljica da je u parničnom postupku vođenom kod prvostupanjskog suda broj Pr-9717/2014 osporavala dopuštenost navedenog otkaza od 13. lipnja 2012., te da je pravomoćnom presudom od 27. listopada 2016. tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 13. lipnja 2012. nedopuštena, odbijen kao neosnovan.
9.1. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da je otkaz Ugovora o radu tužiteljici posljedica isključivo nove organizacije radnih mjesta kod tuženika zbog čega je i poslodavac ponudio tužiteljici sklapanje novog ugovora o radu za drugo radno mjesto, a ne diskriminacije, pri čemu tužiteljica nije učinila vjerojatnim da ju je poslodavac diskriminirao u smislu odredbe članka 1., 2. i 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), uslijed čega je i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog diskriminacije.
10. Drugostupanjski sud prihvatio je razloge prvostupanjske presude naglašavajući da iz izvedenih dokaza se ne može zaključiti da bi postupanje tuženika prema tužiteljici bilo diskriminatorno, a osobito, da bi bilo neželjenog postupanja tuženika po osnovu obiteljskog statusa (majčinstvo) i društvenog statusa tužiteljice, pa u cijelosti potvrđuje prvostupanjsku presudu.
11. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 12. Odredbom članka 5. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom članka 5. stavak 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.
13. Prema odredbi članka 1. stavak 1. i 2. ZSD diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema stavku 3. diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.
14. Sukladno odredbi članka 2. ZSD izravna diskriminacija znači postupanje uvjetovano nekim od temelja iz stavka 1. toga članka kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (stavak 1.). Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavak 1. toga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (stavak 2.).
15. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren).
16. Odredbom članka 20. stavak 1. ZSD je propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.
17. Postojanje diskriminacije je potrebno sagledati u okviru iznesenih tvrdnji o diskriminaciji, cijeneći ne samo pojedinačne postupke nego i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu je tužiteljica bila izložena.
18. Imajući u vidu izloženo te tvrdnje s kojima tužiteljica obrazlaže postojanje njene diskriminacije, pravilno su sudovi zaključili da se takve tvrdnje ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe članka 1. ZSD i članak 5. stavak 4. ZR, već da pretežito predstavljaju tužiteljičin subjektivni doživljaj. Ona nije učinila vjerojatnim da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika, nije učinila vjerojatnim neke od zabranjenih temelja diskriminacije u postupanju nadređenog spram nje, a niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
19. Kada podnositeljica obrazlaže revizijske razloge zbog kojih podnosi reviziju ona u suštini prigovara zaključcima sudova o (ne)postojanju odlučnih činjenica za primjenu relevantne pravne norme i time pružanja tražene sudske zaštite. Isto tako, gotovo svim revizijskim prigovorima, ona ističe svoje stavove o predmetu spora, svoje shvaćanje o rezultatima dokazivanja. Time ona nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje iz osporene presude. Kao što je prethodno rečeno revizijom se ne mogu pobijati utvrđene činjenice. Ako sud izvodi drugačije zaključke nego što to čini podnositeljica, on time postupa u smislu zakonske odredbe iz članka 8. ZPP koja mu daje ovlast odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
20. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.
21. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. stavak 2. ZPP.
22. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).
Zagreb, 12. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
