Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-484/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Lidije Bošnjaković kao predsjednika vijeća, Darije Horvat kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Čohilj i Rovis, iz Pule, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P- 465/2022-5 od 28. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-465/2022-5 od 28. listopada 2022. u toč. I i III izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u toč. II izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u toč. III izreke i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka da tužitelju ŠK isplati daljnji iznos od 2.368,26 eura[1] /17.843,67 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 65,75 eura/495,36 kn od 4. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 66,84 eura/503,60 kn od 2. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 63,38 eura/477,57 kn od 2. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 62,65 eura/472,04 kn od 3. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 64,74 eura/487,75 kn od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 63,89 eura /481,40 kn od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 63,79eura/480,66 kn od 4. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od /64,31 eura/484,58 kn od 2. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 63,57 eura/478,95 kn od 7. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 64,85 eura/488,60 kn od 3. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,18 eura/468,50 kn od 11. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,89 eura/473,86 kn od 7. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 60,63 eura/456,85 kn od 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,89 eura/466,33 kn od 9. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 66,34 eura/499,83 kn od 29. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 70,88 eura/534,06 kn od 6. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,02 eura/407,04 kn od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,89 eura/466,32 kn od 4. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,25 eura/476,59 kn od 12. studeni 2010. pa do isplate,

- na iznos od 64,12 eura/483,09 kn od 6. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,14 eura/460,66 kn od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,68 eura/479,82 kn od 7. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 139,16 eura /1.048,51 kn od 11. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 56,79 eura/427,89 kn od 6. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 24,68 eura/185,93 kn od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 30,78 eura/231,88 kn od 21. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 131,27 eura/989,04 kn od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 0,14 eura/1,04 kn od 11. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,33 eura/499,74 kn od 5. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,44 eura/500,56 kn od 3. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 64,77 eura/488,00 kn od 3. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,85 eura/496,16 kn od 5. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 65,72 eura/495,17 kn od 5. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 65,60 eura/494,29 kn od 6. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 65,51 eura/493,59 kn od 6. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 64,13 eura/483,21 kn od 12. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 64,40 eura/485,20 kn od 3. svibnja 2012. pa do isplate.

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka da tužitelju ŠK naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 1.255,36 eura/9.458,50 kn, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka da tužitelju ŠK naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 292,52 eura/2.204,00 kn, u roku od 15 dana

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 24.532,14 kn/3.255,97 eura[2] , sa zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), odbijen je tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva do ukupnog iznosa od 42.375,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom (toč. II) te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn/398,17 eura, dok je odbijen tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška (toč. III).

2. Protiv prvostupanjske presude u toč. I i III izreke, osim u dijelu kojim je odbijen tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška i troškova žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude u toč. II izreke, kao i u dijelu kojim je odbijen sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1.-3. ZPP, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, ili ista ukine.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Nakon ukidnog rješenja ovoga suda posl. broj Gž-633/2021-2 od 14. srpnja 2021., sud prvog stupnja postupio je sukladno odredbi čl. 377 st. 2 ZPP, te je izveo sve parnične radnje odnosno raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj sud u svom rješenju. Prvenstveno je bilo potrebno raspraviti sporno pitanje tužiteljevog svojstva potrošača, te ocijeniti prigovor zastare.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje i postupak koji im je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

6. Suprotno žalbenim razlozima stranaka pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje stranke u svojoj žalbi (tuženik izričito, a tužitelj sadržajem iste). Protivno žalbenim navodima, obrazloženje pobijane presude sadrži sve što je propisano odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

7. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari u tužbi podnio zahtjev za naknadu razlike između ugovorenih anuiteta te anuiteta uplaćenih po povećanoj kamatnoj stopi (ugovorena 9,25%, višestruko mijenjana, sve do 10,264%), koju da je tuženik jednostrano mijenjao temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke, time da je uz tužbu dostavio sve obavijesti o promjeni kamatne stope.

8. Nije sporno, a razvidno je iz Ugovora o kreditu, broj 2402006- 1031262160/51401652-5103028156 zaključenog između stranaka 14. lipnja 2006., da je tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 150.000,00 eur (toč. 2.) da je namjena kredita: hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku (toč. 3.), a iz toč. 8 da je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja da u trenutku ugovaranja iznosi 9,250%, da je u st. 2 toga članka ugovoreno da su strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke; da se tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita, odlukama banke mijenjala visina kamatne stope.

9. Sporna je, a u ovom postupku predstavlja prethodno pitanje, tvrdnja tužitelja da je gore navedena odredba čl. 8 ništetna. Sporno je i da li se tužitelj u ovom ugovornom odnosu ima smatrati potrošačem sukladno definiciji Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da tuženik tvrdi da je tužitelju odobren investicijski kredit. Slijedom toga smatra tuženi da tužitelj nema zaštitu kao potrošač. Sporno je da li je i dio zahtjeva u zastari.

10. Prije svega je za navesti da je u pravu je tuženik kada je tijekom postupka isticao da se učinci presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Pž-7129/13 (kojom je, između ostalog, utvrđeno da su Banke obuhvaćene kolektivnom presudom, u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna) ne mogu odnositi na ugovorni odnos između ovdje stranaka, obzirom da se ta presuda odnosi na drugu valutu, švicarski franak. No, pravilno zaključuje sud prvog stupnja, to ne znači da tužitelj ne može tvrditi i da su odredbe Ugovora koji je on zaključio sa tuženikom, a koji Ugovor je vezan za valutu EUR, također ništetne iz istih razloga kao i ugovori koji se odnose na valutu švicarski franak.

11. Predmetni ugovor je sadržavao odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, a što tu odredbu čini neodređenom i neodredivom, jer ne sadrži objektivne podatke pomoću kojih bi se odredila obveza Korisnika kredita. Mijenjanje ugovorne kamate ovisno je isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena. Tako dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a on tu promjenu ne može predvidjeti niti pravilnost promjene provjeriti.

12. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je odredba o kamati kojom se određuje njezino jednostrano mijenjanje Odlukom Banke nepoštena i ništetna u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 96/03 (dalje: ZZP), dalje primjenjujući Zakon o obveznim odnosima važeći na dan sklapanja ugovora (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01-dalje: ZOO 91).

13. Provedenim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da se o spornom dijelu odredbe čl. 8 Ugovora nije pregovaralo, što je tužitelj izričito izjavio, a tuženik u postupku nije tvrdio niti dokazao suprotno. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja. Tužitelj izjavljuje da mu niti javni bilježnik nije pročitao Ugovor, a očito da mu se nije objasnila niti Metodologija promjene kamatne stope, suprotno ne dokazuje ni tuženik. Neovisno što do tada nije bila zakonom propisana, niti određena, banka je po nekoj svojoj odluci mijenjala stope. Za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao Obavijesti o promjeni kamatne stope i uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njen sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredba se uopće nije tijekom cijelog razdoblja mijenjala. Također nije odlučno za ovaj postupak da li je tužitelj mogao i htio raskinuti ugovorni odnos tj. zbog toga što ga nije raskinuo ne znači da su sve njegove odredbe valjane, da nisu protivne prisilnim propisima, moralu, odnosno da su poštene, jasne, razumljive.

14. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je predmetna odredba ugovora nejasna i nerazumljiva. Ona se odnosi na promjenu kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj, a iz nje se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena.

15. Također, iz ove odredbe, protivno žalbenim navodima, proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda.

17. Sporna odredba je ništetna i temeljem odredbe čl. 50 ZOO/91 (čl. 272 ZOO/05), obzirom da nije određena tj. ova odredba Ugovora ne sadrži podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

18. Neosnovan je žalbeni prigovor tuženika da se sud prvog stupnja nije osvrnuo na pravne učinke Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 143/13), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., po kojem da je tuženik u cijelosti postupio dostavivši tužitelju metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata.

19. Naime, ta okolnost ne znači da ništetan ugovor, odnosno njegove pojedine odredbe postaje valjani kad uzrok ništetnosti naknadno nestane suglasno odredbi 107 st. 1 ZOO/91 (članak 326. stavak 1. ZOO/05), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 107 st. 2 ZOO/91 (članak 362. stavak 2. ZOO/05), a koji u ovom predmetu nisu ispunjeni-da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, a kakvo pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine.

19. Neosnovano i dalje ustraje žalitelj kod prigovora glede statusa tužitelja kao potrošača.

20. Iz čl. 3 predmetnog Ugovora razvidno da je namjena kredita hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku, a ne investicijski. Prema odredbi čl. 3 toč. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 – dalje ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravi posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Sud prvog stupnja je utvrdio da je kreditni savjetnik u zahtjevu za ishođenje kredita naveo u koju svrhu će tužitelj utrošiti novac, te obrazlagao djelatnost osobe koja je sudužnik kredita, a očito da bi se dokazala izvjesnost da će tužitelj vratiti dužni iznos, međutim, to ne znači da se radi o investicijskom kreditu. Naime, nigdje se ne spominje da je sam tužitelj poduzetnik, odnosno čak se navodi da nema stalna novčana primanja, da ima u banci tekući račun na koji će prebaciti plaću kada mu počne funkcionirati firma koja mu je u osnivanju. Iz ove dokumentacije proizlazi da će novac iz kredita ukoliko se odobri biti utrošen za podmirenje osobnih dugova tužitelja zatvaranjem njegovog kredita kod Zagrebačke banke d.d. i duga prema Poreznoj upravi. To što je navedeno da je namjena kredita za ulaganje u kupovinu zemljišta radi gradnje stambenih jedinica za prodaju, a nadalje da nije moguće uopće dokumentaciju dobiti za navodnu kupovinu zemljišta je tvrdnja koja nije ničim dokazana i neodređena je. Također je nejasno što znači da je također u ulaganje u početak gradnje novog objekta za koji je u tijeku ishođenje lokacijske dozvole za novi objekt na čestici koja je neposredno uz k. č. [katastarska čestica] na kojoj je objekt u završnoj fazi gradnje. Iz ovog obrazloženja proizlazi da uopće ne postoji nekakva dokumentacija koja bi bila zasigurno dostavljena da se radilo doista o poduzetničkom kreditu, da bi postojao nekakav poslovni plan, odnosno logično bi bilo da se uopće ne bi izdao kredit za građana uz hipoteku, a da je isti odobren klijentu koji je poduzetnik, odnosno da je uzet u svrhu njegove poslovne aktivnosti, kako to pravilno obrazlaže sud prvog stupnja.

22. Tužitelj je u svom iskazu tijekom postupka naveo da je imao i dugove prema fizičkim osobama koje je trebao podmiriti. Njegov iskaz je sud prvog stupnja prihvatio kao logičan, uvjerljiv, neproturječan sadržaju kako Ugovora, tako i kreditnog zahtjeva, odnosno iz istih je razvidno da se nije radilo o investicijskom kreditu i da se sa istim nije vršio plaćanje neke investicije. Dakle, očito je da se radi o kreditu koji je odobren "potrošaču". Nije utvrđeno u postupku pred sudom prvog stupnja da bi u trenutku sklapanja ugovora tužitelj isti sklopio kao poduzetnik koji je imao namjeru sredstva upotrijebiti za poslovne aktivnosti. Da li je on eventualno naknadno dio sredstava upotrijebio u nekakvu poslovnu aktivnost, a obzirom da je iz dokumentacije samog tuženika razvidno da je dio novaca bio isključivo namijenjen za vraćanje duga za porez i kredit u drugoj banci, ne utječe na procjenu svojstva potrošača. Iz dokumentacije koja je priložena u svrhu postupka koji se provodi kod tuženika prije donošenja odluke da li će se odobriti sredstva za odobrenje kreditiranja, je razvidno da ne postoji nikakva dokumentacija na temelju koje bi bio odobren kredit sa poduzetničkom svrhom. Dapače navodi nema uopće dokumentacije iz koje bi se moglo zaključiti da će se sredstva upotrijebiti u poduzetničku svrhu.

23. Dakle, po mišljenju ovoga suda, vezano uz žalbene navode kojima tuženik ističe da tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, valja ukazati da tuženik niti jednom činjenicom nije doveo u sumnju zaključak da je tužitelj sklopio ugovor nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prvostupanjski sud je valjano otklonio prigovor tuženika ukazujući da osnivanje neke buduće firme tužitelja, nepostojanje bilo kakve dokumentacije o nekoj gradnji stambenog objekta i eventualno ishođenje lokacijske dozvole tužitelja niti teoretski nije moguće dovesti u vezu s kreditom obzirom na vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa, ukazujući uz to i na namjenu kredita, pa su žalbeni navodi tuženika kojima i nadalje inzistira na tom prigovoru u potpunosti neutemeljeni.

24. Iz nalaza i mišljenja vještaka Katice Pehar, dipl. oecc., razvidno je da je u razdoblju od 21. lipnja 2006. do 3. travnja 2009. tužitelj isplatio ukupne obveze po kreditu koje su dospjele zaključno do 1. travnja 2009., u kojem razdoblju da nije bilo novčanih razlika isplaćenih po osnovi promjenjive kamatne stope, jer da je kamatna stopa tijekom navedenog razdoblja iznosila 9,25% godišnje. U razdoblju od 4. svibnja 2009. do 8. kolovoza 2016. tužitelj da je uslijed promjene kamatne stope isplatio tuženiku ukupno 5.656,35 eura, odnosno 42.375,81 kn više nego što bi platio da je kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita iznosila 9,25%, pa vještak te iznose prikazuje tabelarno po mjesecima. Nadalje navodi da je pored navedenog, ostatak glavnice duga na dan 8. kolovoza 2016. prema evidenciji tuženika za 565,39 eura, odnosno 4.232,26 veći u odnosu na ostatak glavnice koji bi trebao biti da je tužitelj otplaćivao kredit po kamatnoj stopi 9,25% i otplatnom planu sačinjenom prilikom zaključenog ugovora.

25. Pravilno je sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a izvršeno vještačenje odnosi se na okolnost utvrđivanja visine više i manje plaćenih mjesečnih anuiteta kredita, s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu, sve u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatu.

26. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud prihvatio pogrešan izračun razlike preplate zbog promjenjiva kamatne stope, izvršen po vještaku financijske struke, jer je sud svoju odluku u pogledu visine preplaćenog iznosa pravilno temeljio na izračunu izvršenom u nalazu i mišljenju financijskog vještaka, kojim je uzeta u obzir pretplata tužitelja do koje je došlo upravo zbog povećanja kamatne stope u odnosu na onu početno ugovorenu, a kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetne odredbe čl. 8 Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. Pravilno je primijenjeno i materijalno pravo, iako ne izrijekom, iz odredbe čl. 210 i čl. 214 ZOO/91 (čl. 1111. i 1115. ZOO/05) kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 24.532,14 kn/3.255,97 eura na ime preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope, sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji iznos je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kako je odlučeno u toč. I izreke pobijane presude.

28. Međutim, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da je djelomično osnovan prigovor zastare, te je pogrešno odlučio kao u toč. II izreke pobijane presude.

29. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”

30. Dakle, obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju, u kojem se radi o restitucijskom zahtjevu na temelju ništetne ugovorne odredbe, o kojoj ništetnosti je odlučeno pobijanom odlukom kao o prethodnom pitanju, zastara potraživanja tužitelja nije nastupila.

31. Tužitelju je za ponoviti da se učinci presuda koje navodi u žalbi donesenih po kolektivnim tužbama u odnosu na drugu valutu, švicarski franak, tako i tijek zastare obzirom na pravomoćnost tih presuda, ne može primijeniti u konkretnom slučaju gdje je kredit odobren u drugoj valuti.

32. Iz svih naprijed navedenih razloga temeljem odredbe čl. 368 st. 1 i 373 toč.3 ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 5, čl. 155 i čl. 166 st.2 ZPP.

32. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na ročištu 30. listopada 2017. 1.000,00 kn, 9. siječnja 2018. 1.000,00 kn i 22. listopada 2018. 1.000,00 kn (Tbr. 9 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 1.000,00 kn. Tužitelj je imao i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 830,00 kn, na presudu u visini od 816,00 kn, pa je tako ukupan trošak 6.646,00 kn (list 98), te trošak nakon ukidnog rješenja (list 143 spisa) koji se odnosi na zastupanje na ročištu 22. rujna 2022. i sastav žalbe od 24. 12.2018. u iznosu 1.250,00 kn plus PDV od 25%, sveukupno 1.255,36 eura/9.458,50 kn (uz već dosuđeni trošak vještačenja od 3.000,00 kn).

33. Tužitelju je dosuđen trošak žalbe u iznosu od 1.500,00 kn plus PDV od 25% i plaćenu sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 329,00 kn (list 276 spisa), sveukupno 292,52 eura/2.204,00 kn.

34. Odluci o parničnom trošku u toč. III izreke pobijane presude tuženik određeno niti ne prigovara.

35. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio (čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu 11. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković