Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-66/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. T., OIB: …, iz N. M., M., zastupane po punomoćnici A. K., odvjetnici u Z., protiv tuženika: 1) M. H., OIB: … iz Z., zastupane po punomoćniku D. Z., odvjetniku u Z. i 2) H.-O. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u O. D. O., P. i p. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1419/20-32 od 4. Studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice S. T. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1419/20-32 od 4. studenoga 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade štete u iznosu od 192.070,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%"

II/ Nalaže se tužiteljici S. T. naknaditi troškove parničnog postupka I. tuženici M. H. u iznosu od 16.250,00 kn/2.156,75 EUR1, te II. Tuženiku H.-O.d.d. u iznosu od 10.000,00 kn/1.327,23 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. studenoga 2022. od isplate po prosječnoj

kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, i sve u roku od 15 dana.«

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. U žalbi ističe kako tuženica pod 1) nije imala specijalnu punomoćno ovjerenu kod javnog bilježnika da može primati iznos ovrhe na svoj račun. Tužiteljica se telefonskim putem i putem maila pokušavala informirati o svom predmetu ali je svaki pokušaj ostao bezuspješan, te je nakon više od tri mjeseca nejavljanja bila prisiljena zatražiti informaciju o svojoj ovrsi od Financijske agencije te poduzeti korake da spriječi zaprimanje iznosa na račun tuženice pod 1). Sud prvog stupnja je nepravilno primijenio odredbu čl. 180. st. 2. Ovršnog zakona, jer je odredio ovrhu na način da se isplata obavi mimo računa ovrhovoditelja, a za što nije bilo opravdanog razloga. Nije prihvatljiv stav da je punomoćnik ovrhovoditelja stekao tražbinu svoju stranke, jer punomoćnik stranke bez posebnog ugovora, na temelju kojeg bi je stekao, ne može steći tražbinu koju njegova stranka ima prema svom dužniku. Sukladno odredbi čl. 95. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku punomoćnik stranke (koji je ujedno i odvjetnik) može primiti dosuđene troškove (samo) ako mu ih protivna stranka dobrovoljno namiri (plati), dakle, protivna stranka može, umjesto svom protivniku, njegovom punomoćniku, isplatiti dosuđene troškove, a odvjetnik je ovlašten te troškove primiti u njezino ime. Upravo zbog toga ne postoji razlog da punomoćnik u ovršnom postupku prisilnim putem naplaćuje iznos parničnog troška koji je dosuđen njegovom opunomoćitelju, a da pri tome ne dokaže da je taj način obavljanja isplate u interesu njegovog opunomoćitelja jer, primjerice, ovrhovoditelj nema račun kod banke. Napominje i kako tuženica pod 1) nije ni obavila sve potencijalne načine naplate te ničim nije dokazano da je zapravo novčani iznos ovrhe nenaplativ. U prvostupanjskom postupku uopće nije utvrđeno je li tužiteljica imala mogućnost podnijeti tužbu radi pobijanja dužnikovih radnji. Prvotuženica je, dakle, u potpunosti svojom pogreškom onemogućila tužiteljicu da naplati novčani iznos ovrhe na bilo kojem drugom sredstvu, a koje sredstvo je tužiteljica mogla i mijenjati da ta tuženica nije počinila pogrešku pri ispunjavanju ovršnog prijedloga.

3. U odgovoru na žalbu tuženik pod 2) H.-O. d.d. (dalje tuženik pod 2)) osporio je žalbene navode tužiteljice ističući kako tužiteljica ni na koji način nije dokazala kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, bez kojih taj tuženik ni na koji način ne može biti obvezan na nadoknadu iste. Štoviše, iz svih dokaza proizlazi da se tužiteljica nije mogla naplatiti od S. M. pa sada potpuno iracionalno taj iznos potražuje od bivše punomoćnice i njezina osiguratelja. U konkretnom slučaju nedostaje osnovna pretpostavka koja za dosuđenje imovinske koristi mora biti ispunjena, a to je da ostvarenje dobitka kojeg potražuje tužiteljica nije niti dokazala niti učinila vjerojatnim, odnosno dokazala da je upravo i radi propusta osiguranika tuženika pod 2) pretrpjela izmaklu dobit koju potražuje tužbom. Predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica pod 1) M. H. (dalje tuženica pod 1)) i tuženik pod 2) naknade štetu u iznosu od 192.070,80 kn, koju je tuženica pod 1), kao osiguranica tuženika pod 2), počinila time što je kao njezina bivša punomoćnica sastavila nevaljan ovršni prijedlog radi naplate novčanih sredstava i to pri kraju zastarnog roka, o čemu

nije

obavijestila

tužiteljicu

pa

joj

je

takvim postupanjem nastala šteta u navedenom iznosu.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je između tužiteljice, kao nalogodavca i tuženice pod 1), kao nalogoprimca, sukladno odredbi čl. 763. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) sklopljen ugovor o nalogu kojim je tužiteljica ovlastila tuženicu pod 1) da prima novac i novčane vrijednosti, te je tuženica pod 1) u zastupanju poduzimala radnje u ime i za račun tužiteljice i postupala sukladno nalogu tužiteljice iz izdane punomoći. Utvrđeno je i kako se tužiteljica sa zahtjevom za pokretanje ovršnog postupka radi naplate tuženici pod 1) obratila u proljeće 2012. a potrebnu dokumentaciju dostavila u svibnju 2012., iz čega ne proizlazi odgovornost te tuženice za pokretanje ovršnog postupka 31. svibnja 2012.

7.1. Nadalje, sud prvog stupnja smatra da tužiteljica, na kojoj se temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP nalazi teret dokazivanja, nije dokazala postojanje uzročne veze između postupanja tuženice pod 1) i štete koja je nastala tužiteljici, budući da bi uzročna veza postojala u slučaju da je tužiteljica dokazala da bi u ovršnom sporu uspjela naplatiti svoju tražbinu, odnosno da je neuspjeh u naplati samo rezultat postupanja tuženice pod 1), a što u konkretnome nije slučaj.

8. Iz stanja spisa proizlazi kako je tužiteljica zastupana po tuženici pod 1), kao punomoćnici, u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Ovr-883/12 podnijela ovršni prijedlog protiv S. M., kao ovršenika, dana 31. svibnja 2012., na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, a radi naplate iznosa od 192.070,80 kn, sa zakonskim zateznim kamatama i u podnesenom prijedlogu zatražila da se novčani iznos za

koji

se

ovrha

određuje

prenese

sa

svih

ovršenikovih računa na račun tuženice pod 1), a sve temeljem punomoći kojom je tužiteljica ovlastila tuženicu pod 1) da, između ostalog, prima novac i novčane vrijednosti u njezino ime. Za vrijeme žalbenog postupka tužiteljica je 1. listopada 2012. u ovršnom predmetu opozvala financijsku punomoć tuženici pod 1) i tražila da se novac i novčane vrijednosti isplate na njezin račun, a ne na račun punomoćnice, a podneskom od 20. prosinca 2012. obavijestila je sud da tuženica pod 1) više nije njezina zastupnica u tom predmetu.

8.1. Županijski sud u Velikoj Gorici svojim rješenjem donesenim pod poslovnim brojem Gž Ovr-308/14 od 13. listopada 2014. ukinuo je rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda i sve provedene radnje te odbacio prijedlog za ovrhu navodeći da prije podnesen prijedlog za ovrhu nije uredan i da se po njemu nije moglo postupati, budući da nisu bili ispunjeni uvjeti predviđeni čl. 29. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 88/05, 67/08, 139/10, 125/11, 150/11, 154/11 i 12/12), da se novčani iznosi za koje je određena ovrha prenesu punomoćnici ovrhovoditeljice, jer ista nije javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokazala da je tražbina ovrhovoditeljice na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Posebno je imao u vidu da je tužiteljica otkazala punomoć punomoćnici na čiji je račun određena isplata iznosa radi kojeg je određena ovrha navodeći da nikada nije pristala da se navedeni iznos isplaćuje punomoćnici.

9. Između tužiteljice, kao nalogodavca, te tuženice pod 1), kao nalogoprimca sklopljen je u smislu odredbe čl. 763. ZOO Ugovor o nalogu temeljem kojeg je tuženica pod 1) u zastupanju poduzimala radnje u ime i za račun tužiteljice, kao nalogodavca. Nalogoprimac je, sukladno odredbi čl. 765. st. 1. ZOO, dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi.

9.1. Tuženica pod 1) je odvjetnica i u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužna je bila postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, tj. pažnjom dobrog stručnjaka, sukladno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO, dakle, bez obzira na sadržaj punomoći kojom ju je tužiteljica ovlastila i da prima novac i novčane vrijednosti u njezino ime, bila je dužna podnijeti uredan ovršni prijedlog po kojem se može postupati, vodeći računa o odredbama čl. 180. OZ.

10. Sporno je pitanje je li uslijed takvog propusta odvjetnika (punomoćnika) da podnese uredan ovršni prijedlog radi naplate novčane tražbine nastala odštetna odgovornost tuženice pod 1), a time i tuženika pod 2), kao njenog osiguratelja.

11. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je odbio tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, budući da tijekom postupka tužiteljica, na kojoj po odredbi čl. 219. st. 1. ZPP leži teret dokazivanja, nije dokazivala niti dokazala da bi uspjela u sporu da je prijedlog za ovrhu bio uredan. Naime, tužiteljica je u konkretnom slučaju bila dužna dokazati ne samo propust odvjetnice u njenom zastupanju, već i da bi zbog navedene pogreške (propusta) u zastupanju zastupana stranka uspjela u ovršnom postupku naplatiti svoje potraživanje, jer se samo u tom slučaju može govoriti o postojanju uzročne veze između propusta odvjetnika i štete koja je nastala kao posljedica nepravilnog zastupanja.

11.1. Kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud S. M. je u presudi Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj K-232/2000 proglašen krivim jer je počinio kazneno djelo prijevare, te je u istom postupku pored tužiteljice odštetni zahtjev dosuđen i drugim oštećenicima (ukupno 84 oštećenika), dok tužiteljica nije dokazala svoju tvrdnju da je bila prva u

redu

naplate

temeljem

te

kaznene

presude.

Također je utvrđeno da ovršenik S. M. nije imao imovine koja bi se mogla ovršiti, , slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja zaključio kako tužiteljica nije dokazala da bi uspjela naplatiti svoje potraživanje u navedenom ovršnom predmetu.

12. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženicu pod 1), a samim time i zbog nedostatka odgovornosti i u odnosu na tuženicu pod 2), kao osiguratelja, kao i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

13. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 11. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin