Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 19 Kž-89/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marte Premec, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. H., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 61. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01. dalje: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženika, Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu (dalje:ODO) i oštećenih N. M. i I. M. protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: 11 K-90/2020-149 od 24. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2023. u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Ljiljane Vever i optuženikovog branitelja Ivana Župana, odvjetnika,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbi optuženog B. H., ODO-a i oštećenih N. M. i I. M., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi B. H. radnjama činjenično i pravno opisanim u točki I. izreke te presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – prijevaru u gospodarskom poslovanju – opisano u čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., dalje: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod točkom I. i prihvaćanjem žalbe ODO-a preinačuje se pobijana presuda u odluci o uvjetnoj osudi tako da se optuženi B. H. za kazneno djelo iz čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 52. KZ/11, kako je ono sada pravno označeno, na temelju čl. 247. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine, s time da mu se na temelju čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda tako da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 3 /tri/ godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog B. H. i oštećenih N. M. i I. M. te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženi B. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 61. KZ/97 na način i pod okolnostima opisanim u točki I. izreke te presude te je na temelju čl. 293. st. 2. u svezi s čl. 57. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 67. KZ/97 izrečena (ispravno bi trebalo stajati: primijenjena) uvjetna osuda na način da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 82. KZ/97 (ispravno bi trebalo stajati: na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08) optuženi B. H. dužan je naknaditi štetu oštećenicima pobrojanim u točki IV. izreke pobijane presude u iznosima koji su precizirani u toj istoj točki u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude, dok su s preostalim dijelovima imovinskopravnih zahtjeva oštećenici upućeni na parnicu.

1.2. Na temelje čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19 – valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti puni naziv Zakona na koji se poziva, a također nije naznačio brojeve „Narodnih novina“ u kojima je isti objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama), optuženik je dužan platiti trošak kaznenog postupka iz. čl. 145. st. 2. t. 1. ZKP/08-19 u iznosu od 26.006,31 kuna i troškove zastupanja oštećenika po opunomoćenicima iz čl. 145. st. 2. t. 8. ZKP/08-19 o kojima će se odlučiti posebnim rješenjem, te paušalnu svotu iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08-19 u iznosu od 800,00 kuna.

2. Protiv te presude su optuženi B. H. putem branitelja Ivana Župana, odvjetnika, ODO i oštećeni N. M. i I. M. putem opunomoćenika Josipa Pintarića, odvjetnika, pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da je preinači na način da optuženika „oslobodi krivnje“ odnosno, alternativno, da je ukine, sam provede raspravu i donese oslobađajuću presudu.

2.2. ODO se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja vezano za odluku o kaznenoj sankciji i zbog odluke o kazni (ispravno: odluke o uvjetnoj osudi) s prijedlogom da drugostupanjski sud istu u tom dijelu preinači.

2.3. Imenovani oštećenici se žale zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i predlažu drugostupanjskom sudu da tu odluku preinači tako da im u cijelosti prizna imovinskopravne zahtjeve, a podredno da u tom dijelu ukine pobijanu presudu i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Optuženik je putem naprijed imenovanog branitelja podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je osporio njegovu žalbenu argumentaciju i predložio njeno odbijanje, odnosno označavanje kao bespredmetne, a sve i skladu sa žalbom optuženika od 11. listopada 2022.

3.1. ODO nije odgovorilo na žalbu optuženika.

4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-96/2023 od 6. veljače 2023. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. U skladu s čl. 475. st. 1. ZKP/08-22 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Ljiljane Vever, i optuženikovog branitelja Ivana Župana, odvjetnika, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08-22 provedena u odsutnosti optuženika koji je uredno izvješten o njenom održavanju.

6. Žalba optuženika i oštećenih N. M. i I. M. nije osnovana, dok je žalba ODO-a osnovana.

7. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22 optuženik nalazi u proturječnosti, nejasnosti i nerazumljivosti pobijane presude i njenog obrazloženja, budući da je dio činjeničnog opisa djela iz dispozitiva, gdje se navodi da je on „(...) u namjeri pribavljanja nepripadne imovinske koristi navedenoj Štedno-kreditnoj zadruzi, s više štediša – deponenta sklapao Ugovore o nenamjenskom oročenju depozita (...)“, u opreci s točkom 25. obrazloženja u kojoj sud prvog stupnja konstatira „(...) da okrivljenik nije osobno sklapao predmetne Ugovore, ali je kao odgovorna osoba sudjelovao u odlučivanju, budući da je sudjelovao na zajedničkim sastancima (...)“.

8. Kada se obrazloženje osporene presude sagleda u cjelini, odnosno kada se sveobuhvatno promotre izloženi razlozi, tada se dolazi do zaključka da se sud prvog stupnja u točki 25. obrazloženja nes(p)retno izrazio, jer se iz konteksta cjelokupnog obrazloženja razabire da prvostupanjski sud nije mislio da optuženik nije osobno sklapao predmetne ugovore, već da ih osobno nije potpisivao. Prema tome riječ je o očitom nehotičnom pogrešnom izražavanju koje ipak nije takvog intenziteta i značaja da bi ga trebalo podvesti pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22, kako to smatra optuženik. To poradi toga što se pobijana presuda, unatoč tome, može meritorno ispitati u pogledu svih pravno relevantnih činjenica. Drugim riječima, konkretna proturječnost na koju ukazuje ovaj žalitelj, kada se stavi u odgovarajući razmjer s izloženim obrazloženjem u svojoj cjelovitosti, ne čini osporenu presudu nerazumljivom i nejasnom u smislu naprijed naznačene zakonske odredbe, posljedično čemu, a suprotno žalbenom stavu optuženika, nije ostvaren ovaj modalitet bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22. Stoga žalba optuženika u tom dijelu nije prihvaćena.

9. Ispitujući pak pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08-22, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

10. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se u žalbi ne tvrdi da sud prvog stupnja neku od odlučnih činjenica nije uopće utvrdio (čl. 470. st. 3. ZKP/08- 22), optuženik u bitnome ističe da mu je 8. siječnja 2002. prestala funkcija upravitelja Štedno-kreditne zadruge Z. ž. P. (dalje: ŠKZ), slijedom čega mu se ne mogu stavljati na teret ugovori sklopljeni nakon tog datuma, a da predmetne ugovore prije 8. siječnja 2002. nije on sklapao i potpisivao, što znači da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik na inkriminirani način oštećenike doveo u zabludu i održavao ih u zabludi jer im zapravo nikakve informacije u vezi konkretnih ugovora i aneksa ugovora nije niti davao, zatim upozorava da su oštećenici bili članovi ŠKZ-a i da su u tom svojstvu morali biti upoznati s poslovanjem Zadruge, a osim toga da su bili dužni provjeriti podatke u Sudskom registru, zbog čega žalitelj drži da su sami odgovorni za gubitak oročenih štednih uloga, nadalje žalbom sugerira da su svojstvo odgovorne osobe imali R. N., K. H. ili neka treća osoba, osporava ispravnost zaključka suda prvog stupnja o postojanju prijevarne namjere, koja po mišljenju žalitelja nije niti opisana u činjeničnom supstratu konkretnog kaznenog djela, već da iz njega proizlazi da je optuženik postupao sa svjesnim nehajem, a tim se oblikom krivnje ne može počiniti kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju za koje je proglašen krivim, upozorava na iskaze oštećenih D. Š., N. J., S. J. i N. M., koji su u svojim svjedočenjima potvrdili da vezano za predmetne ugovore i anekse ugovora nisu razgovarali niti se konzultirali s optuženikom, te konačno ukazuje da ODO u optužnici, a prema stvarnom stanju stvari, uopće nije razgraničio pitanje neposrednog i posrednog počinitelja, tj. je li optuženik i s kime točno osobno dogovarao i potpisivao inkriminirane ugovore ili pak je postupao kao posredni počinitelj koji u smislu čl. 35. st. 1. KZ/97 posredstvom drugih osoba čini kazneno djelo.

11. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim prigovorima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene cjelokupne dokazne građe pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se odnose na predmetnu inkriminaciju, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio u dovoljnoj mjeri uvjerljive i argumentirane razloge.

11.1. Vezano za optuženo razdoblje do 8. siječnja 2002. optuženik ne spori da je imao svojstvo odgovorne osobe u ŠKZ-u, no ističe da nije sklopio predmetne ugovore o nenamjenskom oročenju depozita i anekse takvih ugovora, kako je to navedeno u činjeničnom opisu djela za koja je proglašen krivim. Nepobitna je činjenica da optuženik konkretne ugovore i anekse ugovora nije potpisao, ali to samo po sebi ne znači nužno da ih nije sklopio. To poradi toga što je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (čl. 247. Zakona o obveznim odnosima), a sud prvog stupnja raspolagao je u dovoljnoj mjeri kvalificiranim dokazima na temelju kojih je s dostatnom sigurnošću i pouzdanošću zaključio da je optuženik sudjelovao u procesu predmetnog ugovaranja oročenja novčanih sredstava oštećenih štediša-deponenata. U tom smislu se prvostupanjski sud posve osnovano poziva na svjedočenje M. M., blagajnice u ŠKZ-u, koja je izjavila da su „sadržaj ugovora dogovarali gđa. N. i okrivljeni (...), a za veće iznose (iznosi od 50.000,00 kuna) se morao konzultirati okrivljeni“, kao i na svjedočenje F. I. S. G., službenika na šalteru ŠKZ-a, koji je rekao da se vezano za stranke koje su imale povlaštenu kamatnu stopu provjeravalo kod optuženika ili njegove supruge. Uz to iz iskaza oštećene N. M. proizlazi „da je prilikom zaključenja prvog ugovora 2001. razgovarala sa S., nakon toga je dva puta razgovarala s okrivljenim koji ju je uvjeravao da je sve u redu i da će svoj novac dobiti (...) da su se svaki puta kod produljenja ugovora konzultirali sa okrivljenim“, oštećeni D. Š. je izjavio da „prije zaključenja spornog ugovora nije razgovarao sa okrivljenim već kod zaključenja aneksa ugovora i tada mu je rekao da je sve u redu“, dok je oštećena D. M. izjavila da je oročila novac i da je „tom prilikom bio nazočan okrivljenik i službenica R.“.

11.2. Što se tiče optuženog razdoblja nakon 8. siječnja 2022. optuženik osporava svojstvo odgovorne osobe u ŠKZ-u smatrajući da se stoga u tom periodu ne može teretiti za predmetno kazneno djelo, međutim prvostupanjski sud ispravno rezonira kada u pobijanoj presudi ističe da se odgovornom osobom tretira i onaj tko stvarno obavlja određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe, neovisno o njegovom formalnopravnom statusu u toj pravnoj osobi, što znači da počiniteljeva pozicija odgovorne osobe može počivati i na faktičnom odnosu te se odgovornom osobnom može smatrati i ona koja bez formalnopravnog uporišta i dalje stvarno obavlja određene poslove iz domene djelovanja pravne osobe. Sud prvog stupnja je već na temelju same obrane optuženika imao opravdane razloge za zaključak da je on i nakon 8. siječnja 2002. zadržao stvarna ovlaštenja odgovorne osobe, odnosno ovlaštenja vezana za upravljanje i poslovanje ŠKZ-a. Na to upućuju dijelovi njegove obrane u kojima je naveo „da je bio upravitelj ŠKZ Z. ž. od osnivanja do stečaja (...) u kolovozu 2002. godine dobio je poziv M. F. da zatvori dvije partije kredita i to B. c. s P. c. Č. i Z. ž. d.o.o. u roku od mjesec dana (...) F. im je savjetovao da osnuju novu zadrugu ako do kraja 2002. godine ne dobiju odobrenje za rad pa su osnovali ŠKZ A..“ Takav zaključak u suglasju je i s činjenicama da je tek 28. veljače 2003. pokrenut postupak likvidacije ŠKZ-a i da je imenovani likvidator S. M. 28. ožujka 2003. stvarno preuzeo svoju funkciju. Valja pak primijetiti da su svi predmetni ugovori i aneksi ugovora o nenamjenskom oročenju depozita sklopljeni u razdoblju od 14. lipnja 2001. do 14. veljače 2003., dakle, prije pokretanja postupka likvidacije i stvarnog preuzimanja dužnosti likvidatora od strane S. M..

11.3. Točno je da su kroz čitavo inkriminirano vrijeme funkcionirala i ostala tijela ŠKZ-a (Izvršni odbor i Skupština), no iz provedenih dokaza ne proizlazi da su optuženik na bilo koji način usprotivio nastavku inkriminiranih poslovnih aktivnosti iz čega se dade zaključiti da je time i na sebe preuzeo odgovornost za takvo poslovanje ŠKZ-a.

11.4. Ovaj se drugostupanjski sud nipošto ne može složiti sa žalbenim stajalištem optuženika da u činjeničnom supstratu djela nije opisana prijevarna namjera, odnosno bitno subjektivno obilježje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju. Prema ocjeni ovoga žalbenog suda u činjeničnom opisu djela naznačeni su svi odlučni objektivni i subjektivni elementi spomenutog gospodarskog delikta. Subjektivni odnos optuženika prema predmetnom kaznenom djelu u vidu tražene prijevarne namjere posve je jasno, određeno i nedvosmisleno opisan u preambuli činjeničnog supstrata, tako da nema govora o osnovanosti ovoga žalbenog prigovora.

11.5. Nesporno je da optuženik nije potpisao niti jedan od predmetnih ugovora i aneksa ugovora. Međutim, u ovom se slučaju, kako pravilno pojašnjava prvostupanjski sud, radilo o tipskim, jednoobraznim ugovorima i aneksima ugovora, koje su kao takve u ime ŠKZ-a potpisivali referenti i blagajnici Z., tj. njeni zaposlenici koji su bili ovlašteni u tom smislu obavljati sve formalnosti oko sklapanja i realizacije tih ugovora i aneksa ugovora. Prema tome ovdje je bila riječ o formalnoj operacionalizaciji onoga što je već bilo dogovoreno i utanačeno kroz tipske obrasce. Da je tome uistinu tako potvrđuju iskazi svjedoka M. M. i F. I. S. G. iznijeti u točki 11.1. ovog obrazloženja, a na osnovu kojih je prvostupanjski sud s pravom zaključio da referenti i službenici na šalteru ŠKZ-a inkriminirane ugovore i anekse ugovora nisu potpisivali prema svom nahođenju, bez znanja optuženika i u svoje ime, već u ime i za račun ŠKZ-a, sa sadržajem koji je dogovarao i odobravao optuženik, a koji pak je neprijeporno znao da je neizvjesno daljnje poslovanje ŠKZ-a, s obzirom na nepobitnu činjenicu da je Z. odbijen zahtjev za izdavanje odobrenja za rad i naloženo pokretanje postupka likvidacije, što je u konačnici dovelo do toga da po proteku rokova naznačenih u predmetnim ugovorima o nenamjenskom oročenju depozita i aneksima tih ugovora konkretnim štedišama–deponentima nije isplaćen oročeni novac s ugovorenim kamatama.

11.6. Kao što je navedeno, troje oštećenika (N. M., D. Š. i D. M.) decidirano su i rezolutno potvrdili da su za svoje ugovore, odnosno anekse ugovora, kontaktirali optuženika i da su se s njime konzultirali oko njihova zaključenja, odnosno da je optuženik bio nazočan sklapanju ugovora. Ostali oštećenici u tom smislu nisu tako svjedočili, no valja u tom kontekstu istači: optuženik je prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja čitavo inkriminirano razdoblje sudjelovao u postupku sklapanja predmetnih ugovora i aneksa ugovora na način da je dogovarao sadržaj istih i bio konzultiran i kontaktiran od strane referenata i blagajnika ŠKZ-a s obzirom na veće iznose oročenih novčanih sredstava (one od 50.000,00 kuna i više), što znači da je cjelokupni taj proces išao uz njegovo znanje i odobrenje, unatoč tome što je, kao što je rečeno, bio svjestan gubitka dozvole za takav vid poslovanja ŠKZ-a. Dakle, usprkos toj jasnoj i nedvojbenoj predodžbi optuženik nije poduzeo ništa da spriječi daljnja takva ugovaranja, već je naprotiv, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio s takvom vrstom djelovanja. Prešućujući neizvjesnost daljnjeg poslovanja zbog gubitka odobrenja za rad ŠKZ-a i naložene likvidacije, čime je ugrožena isplata oročenih novčanih sredstava i kamata, optuženik je oštećenike uistinu doveo u zabludu i time ih naveo da na štetu svoje imovine nešto učine, pri čemu je postupao s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za pravnu osobu (ŠKZ). A to što su oštećenici postupali neoprezno i naivno imali veliko povjerenje u poslovanje ŠKZ-a i optuženika nipošto ne može ekskulpirati optuženika, već se te činjenice jedino mogu cijeniti kao olakotna okolnost kod odluke o kaznenopravnoj sankciji.

11.7. Slijedom svega izloženog unutar ove točke obrazloženja žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

12. Optuženik se ne žali zbog povrede kaznenog zakona pa je stoga ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08-22, pri čemu je uočio da je sud prvog stupnja na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 4. ZKP/08-22 na što se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

12.1. Riječ je o tome da je prvostupanjski sud inkriminirano kazneno djelo pravno označio kao kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. u svezi sa st. 1. i čl. 61. KZ/97, koji Zakon je važio u vrijeme počinjenja tog kaznenog djela, očito smatrajući da je to blaži Zakon u odnosu na KZ/11, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., budući da je u čl. 293. st. 2. KZ/97 propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, dok je u čl. 247. st. 2. KZ/11, kojim je predviđeno kazneno djelo istog naziva, zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi blaži zakon se u konkretnom slučaju procjenjuje prema tzv. „imovinskom cenzusu“, tj. prema visini prouzročene imovinske štete, a u tom slučaju je blaži KZ/11 jer sukladno odredbi čl. 87. st. 29. tog Zakona „znatna šteta“, kao bitno obilježje bića kaznenog djela iz čl. 247. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11, postoji ako prelazi 7.963,37 eura/60.000,00 kuna, dok se u vrijeme važenja KZ/97 u tom smislu primjenjivalo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenoga 1997. prema kojem zakonsko obilježje „znatne imovinske koristi ili štete“ postoji kad njena vrijednost prouzročena kaznenim djelom prelazi 30.000,00 kuna ( sada 3.791,68 eura).

Stoga je valjalo u povodu uloženih žalbi intervenirati po službenoj dužnosti i na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08-22 preinačiti pravnu oznaku djela na način preciziran u točki I. izreke ove presude.

13. Uslijed takve odluke, kako je ona obrazložena u prethodnoj točki, ali i prihvaćanjem žalbe ODO-a, pobijana presuda je preinačena i u odluci o uvjetnoj osudi te je optuženiku izrečena kaznenopravna sankcija naznačena u točki II. izreke ove presude. Državni odvjetnik je u pravu kada u žalbi upozorava da utvrđene olakotne okolnosti u vidu optuženikove neosuđivanosti i starije životne dobi te proteka vremena od počinjenja kaznenog djela, nemaju značaj naročito olakotnih okolnosti kao osnove za primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne u smislu čl. 57. st. 2. KZ/97, već da je riječ o uobičajenim olakotnim okolnostima. Međutim, ovaj drugostupanjski sud se ipak nije odlučio za izricanje bezuvjetne kazne zatvora i to prvenstveno zbog znatnog vremenskog odmaka između počinjenja djela i presuđenja u ovoj kaznenopravnoj stvari. Naime, ovdje se u izloženom kontekstu radi o izrazitom proteku vremena koji do ovog časa doseže gotovo 22 godine. Ta objektivna činjenica izvan svake sumnje nije zanemariva, a ona u značajnoj mjeri umanjuje preventivni i retributivni učinak bezuvjetne kazne zatvora koja se predlaže žalbom ODO-a, odnosno uvelike reducira efekt njena izricanja u smislu opće i posebne svrhe kažnjavanja i pravodobne društvene osude pojedinca zbog počinjenog kaznenog djela, neovisno o tome što je postupanjem optuženika nanesena znatna šteta oštećenicima. Optuženik ima svojstvo neosuđivane osobe i kada se k tome pridoda da u spisu nema podataka da bi on u međuvremenu počinio isto, istovrsno ili bilo koje drugo kazneno djelo, tada se u postojećim okolnostima izricanje bezuvjetne kazne zatvora u kontekstu pravovremene društvene reakcije na protupravno i kažnjivo ponašanje pokazuje nesvrhovitim.

13.1. Iz izloženih razloga ovaj sud drugog stupnja stoga u ovom segmentu odlučivanja preinačio osporenu presudu kako je precizirano u točki II. dispozitiva ove presude.

13.2. Na ovom mjestu treba konstatirati da je pobijana presuda u dijelu odluke o kaznenopravnoj sankciji u odnosu na optuženika razmatrana sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08-22 te je iz razloga iznijetih unutar ove točke obrazloženja odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

14. Oštećeni N. M. i I. M. se žale zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu jer im sud prvog stupnja nije u cijelosti dosudio tražene iznose po toj osnovi, već im je samo djelomično usvojio imovinskopravne zahtjeve.

15. U skladu s čl. 471. st. 3. ZKP/08-22 odluka o imovinskopravnom zahtjevu može se pobijati kad je sud o tom pitanju donio odluku suprotno zakonskim propisima, što se, međutim, u konkretnom slučaju nije dogodilo. Naime, prema odredbi čl. 158.s t. 2. ZKP/08-22 u presudi kojom okrivljenika proglašava krivim sud može oštećeniku dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili mu može imovinskopravni zahtjev dosuditi djelomično, a za ostatak ga uputiti u parnicu. Ako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu ni za potpuno niti za djelomično presuđenje, sud će oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom uputiti u parnicu.

15.1. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je oštećenicima dosudio glavnicu iz imovinskopravnih zahtjeva, dok ih je u preostalim dijelovima koji se odnose na kamate uputio u parnicu. Na taj način prvostupanjski sud nije postupio suprotno zakonskoj odredbi iz čl. 158. st. 2. ZKP/08-22, a niti je takvom odlukom oštetio žalitelje ili im u izloženom smislu povrijedio prava, budući da oni nedosuđene dijelove imovinskopravnih zahtjeva mogu ostvarivati u parničnom postupku. Stoga žalba oštećenika nije uvažena.

16. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 donijeti odluke kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 11. travnja 2023.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić, v.r.