Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-796/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice, vijeća te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., OIB:… iz B., koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. A. i I. A. u Z., protiv tuženice N. h. b. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa član uprave O. B., a ovoga punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2492/20-16 od 27. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice N. h. b. d.d., Z. kao neosnovana I potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2492/20- 16 od 27. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 312864 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 19. kolovoza 2008. između prednika tuženika V. d.d. kao Kreditora i tužitelja D. Š. kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženiku plati naknadu za odobrenje kredita, dakle točka 5. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita;

II. Nalaže se tuženiku N. H. b. d.d. iz Z., , OIB: …, da tužitelju Denisu Š. iz B., OIB: …, na ime plaćene naknade za odobrenje kredita, isplati iznos od 7.734,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 22. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku N. H. b. d.d. iz Z., OIB: …, da tužitelju D. Š. iz B., OIB: …, plati troškove parničnog postupka iznos 10.225,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27.5.2022. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve to u roku 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i dosudi trošak tuženici, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako pobijana presuda ne sadrži sve elemente određene čl. 338. Zakona o parničnom postupku, te nema razloga o odlučnim činjenicama, budući da prvostupanjski sud nije ponudio objašnjenje zašto je određene odlučne činjenice odbio ili prihvatio, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, čime je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istoga Zakona. Propustio je utvrditi radi li se u konkretnom predmetu o "prosječnom potrošaču" u smislu Zakona o zaštiti potrošača i prakse suda Europske unije. Nadalje, sud prvog stupnja nije utvrdio je li tužitelju bila dostupna mogućnost izbora između niza financijskih proizvoda koje je tuženica kao svoje usluge nudila, kao ni zašto bi tužitelj imao pravo na stečeno bez osnove u visini između razlike plaćenih anuiteta i inicijalno ugovorene kamatne stope, ako je kamatna stopa nesporno promjenjiva. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Pogrešno sud prvog stupnja zaključuje kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu. Cjelokupna parnica u kolektivnom sporu nije ni u kakvoj konkretnoj vezi s predmetnom pravnom stvari. Pogrešno sud prvog stupnja zaključuje kako je u konkretnom slučaju primjenjiv opći petogodišnji rok zastare. Ukazuje i na neosnovanost u pogledu specifikacije tijeka zakonskih zateznih kamata na iznose obroka koje je prema presudi tuženica obračunala i naplatila tužitelju. Ističe kako sporne iznose nije stekla bez osnove, a čak i da je hipotetski stekla određeni iznos bez osnove, takvo stjecanje se ni u kojem slučaju ne bi moglo okarakterizirati kao stjecanje u lošoj vjeri. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 338. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22) koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da pobijana presuda sadrži sve elemente propisane tim člankom.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 312864 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog 19. kolovoza 2008. između prednice tuženice V. d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženice plati naknadu za odobrenje kredita, sadržanu u toč. 5. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplati tužitelju iznos od 7.734,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koji je neosnovano stekao temeljem nepoštene ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je prednik tuženice 22. kolovoza 2008. naplatio od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 7.734,87 kn temeljem odredbe 5. Ugovora o kreditu te da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81., čl. 82., čl. 90., čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje ZZP) i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

11. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s prednicom tuženice nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane prednice tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po prednici tuženice, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

11.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupnju kuće, koju koristi isključivo za život s obitelji.

11.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa prednicom tuženice Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju kuće, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je prednica tuženice bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

15. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 5.1. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je prednica tuženice nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

16. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

17. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.734,87 kn, koji po visini nije bio sporan, te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

18. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

18. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 11. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin