REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 12 Pž-4319/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u parničnom postupku tužitelja VICTA d.o.o. Split, OIB 63467075102, Velebitska 123, kojeg zastupa punomoćnik Jere Matić, odvjetnik u Splitu, protiv 1. tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, 2. tuženika H-ABDUCO d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 13667298928, kojeg zastupa punomoćnica Jasna Belčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Divjak, Topić, Bahtijarević i Krka d.o.o. Zagreb i 3. tuženika ATRIUM SPALATUM d.o.o. u stečaju Split, OIB 75237018400, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Meštrović Kologranić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika protiv djelomične presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se djelomična presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022. u točki I. njezine izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Ništetan je Javnobilježnički akt – Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između tuženika ad.1. ADDIKO BANK d.d. ( ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb) kao vjerovnika i tuženika ad.3. Atrium spalatum d.o.o. kao dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004.g upisanog kod Općinskog suda u Splitu dana 2. kolovoza 2004. pod brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. ( ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 Eur-a u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta, ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2.“

II. Nalaže se tužitelju platiti prvotuženiku i trećetuženiku troškove postupka u iznosu od 622,07 EUR / 4.687,50 kn svakome, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ukida se djelomična presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022. u točki III. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Djelomičnom presudom poslovni broj P-50/2022 od 14. srpnja 2022.

Trgovački sud u Splitu je presudio:

„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev iz pripojenog predmeta P-544/2021. u dijelu koji glasi:

„Ništetan je Javnobilježnički akt – Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između tuženika ad.1. ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. Zagreb) kao vjerovnika i tuženika ad.3. Atrium spalatum d.o.o. kao dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004.g upisanog kod Općinskog suda u Splitu dana 2. kolovoza 2004. pod brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 Eur-a u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta, ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički dio povezan sa cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2.

II. Odbija se tužbeni zahtjev iz pripojenog predmeta P-544/2021 u dijelu koji glasi:

„a ukoliko tako ne postupi ova će presuda zamijeniti takvu ispravu tako što će upis brisanja tužitelj moći postići temeljem ove presude.“

III. Po službenoj dužnosti utvrđuje se ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. godine između tuženika ad.1. ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) kao banke i tuženika ad.3. Atrium spalatum d.o.o. (sada Atrium splatum d.o.o. u stečaju) kao nalogodavatelja.“

2. Rješenjem donesenim istoga dana pod istim poslovnim brojem dopustio je ponavljanje postupka i ukinuo je presudu tog suda poslovni broj P-543/2013 od 5. veljače 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2541/15 od 28. svibnja 2018. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3263/18 od 25. rujna 2019. (točka I. izreke), kao vrijednost predmeta spora u pripojenom predmetu P-544/2021 utvrdio je iznos od 101.000,00 kn (točka II. izreke) te je naložio prvotuženiku i trećetuženiku solidarno platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 15.625,00 kn s kamatama (točka III. izreke). O žalbama tuženih na rješenje odlučeno je u drugoj odluci ovog suda poslovni broj Pž-4319/2022-2 od 6. travnja 2023.

3. Prvostupanjski sud u obrazloženju djelomične presude navodi da je svrsishodno donijeti djelomičnu presudu o tužbenom zahtjevu iz spojenog postupka poslovni broj P-544/2021 jer bi u slučaju pravomoćnosti djelomična presuda predodredila odlučivanje o ostalim tužbenim zahtjevima te da je djelomičnom presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj u odnosu na prvotuženika i trećetuženika traži utvrđenje da je ništetan javnobilježnički akt-sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljenog između prvotuženika i trećetuženika i to primjenom materijalnog prava iz odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01; dalje: ZZK), Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 37/00,114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV) i Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12 i 68/13; dalje: ZTD).

4. Protiv točaka I. i III. izreke djelomične presude žalbu je podnio prvotuženik zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.687,50 kn uvećano za trošak sudske pristojbe na žalbu. U žalbi u bitnome navodi da je sud pogrešno zaključio da nemogućnost oslanjanja na načelo povjerenja u zemljišne knjige dovodi do ništetnosti pravnog posla na temelju kojeg je došlo do upisa u zemljišnu knjigu, da je sud pogrešno protumačio odredbu čl. 103. ZOO-a, da je sud pogrešno utvrdio da prvotuženika ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige, da niti javnobilježnički akt, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja niti Ugovor o izdavanju devizne garancije nisu ništetni te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je donesena pogrešna i nezakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

5. Protiv točaka I. i III. izreke djelomične presude žalbu je podnio drugotuženik zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 5.266,25 kn. U žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer je točkom III. izreke presude prekoračio tužbeni zahtjev budući je povrijedio i temeljno načelo parničnog postupka prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, da je sud pogrešno protumačio odredbu čl. 103. ZOO-a, da je sud pogrešno utvrdio da prvotuženika ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige, da niti javnobilježnički akt, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja niti Ugovor o izdavanju devizne garancije nisu ništetni te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je donesena pogrešna i nezakonita odluka o tužbenom zahtjevu.

6. Protiv točaka I. i III. izreke djelomične presude žalbu je podnio trećetuženik zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu presudu podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 4.687,50 kn uvećano za trošak sudske pristojbe na žalbu. U žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati, da su pogrešna utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovora, da je iz utvrđenog činjeničnog stanja proizveden pogrešan zaključak i na takovom pogrešnom zaključku sud je temeljio djelomičnu presudu te da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i donio djelomičnu presudu.

7. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbe.

8. Žalbe su osnovane.

9. Djelomična presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženici ukazuju u žalbi budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja i ne proturječi sama sebi i razlozima presude.

11. U ovom postupku prvostupanjski sud je donio presudu poslovni broj P-543/2013 od 5. veljače 2015. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i kojim je naloženo prvotuženiku ispustiti tužitelju tabularnu ispravu kojom će kod nadležnog suda zatražiti i postići upis uknjižbe brisanja prava zaloga u iznosu od 5.000.000,00 EUR upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04, temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 29. srpnja 2004. kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU 1783/2004., u korist Hypo Alpe–Adria- Bank d.d. Zagreb, u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta, ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2, utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka „Ugovor o ustupu tražbine“ potvrđen između cedenta Hypo Alpe - Adria- Bank d.d. i cesionara H-Abduco d.o.o. pred Mladenom Matošem, javnim bilježnikom u Zagrebu pod poslovnim brojem OV-5069/14 i to u dijelu članka 3) i članka 5) stavak 4), točka 1) koji s odnosi na ustup zaloga na nekretninama tužitelja, naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu izvršiti brisanje upisanog prava zaloga upisanog pod brojem Z-5837/2014 na nekretninama tužitelja te uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja koje je prethodilo upisu prava zaloga na tvrtku tvrtku H-Abduco d.o.o na način da se izvrši upis prava zaloga na predmetnim česticama u korist Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. te je odlučeno i o troškovima postupka. Rješenjem istog poslovnog broja i donesenim istoga dana kao vrijednost predmeta spora u pripojenom predmetu P-649/2014 određen je iznos od 201.000,00 kn.

12. Prvotuženik i drugotuženik podnijeli su žalbe na navedenu presudu koje je ovaj sud ocijenio osnovanim te je donio presudu poslovni broj Pž-2541/2015 od 28. svibnja 2018. kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev te je rješenjem ukinuo prvostupanjsko rješenje bez potrebe vraćanja na ponovan postupak.

13. Tužitelj je podnio i reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio neosnovanom te je presudom poslovni broj Rev-3263/2018-8 od 25. rujna 2019. odbio reviziju tužitelja.

14. Iz podataka u spisu proizlazi da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj P-50/2022 od 8. travnja 2022. spojio postupak poslovni broj P-544/21 na postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P-50/2022 te je odlučio da će se voditi jedinstveni postupak pod poslovni brojem P-50/2022. Tužbenim zahtjevom u spojenom postupku (P-544/2021) tužitelj traži da se utvrdi ništetnim javnobilježnički akt – Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između prvotuženika kao vjerovnika i trećetuženika kao dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004. upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 EUR u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta, ukupne površine 1668,42 m2, 67/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne površine 67,13 m2, 133/2694 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2, 83/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2. O tom je tužbenom zahtjevu odlučeno predmetnom pobijanom djelomičnom presudom u točki I. izreke dok je točkom III. izreke sud po službenoj dužnosti utvrdio ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između prvotuženika kao banke i trećetuženika kao nalogodavatelja.

15. Iz podataka u spisu proizlazi da tužitelj tvrdi da je od trećetuženika na temelju sklopljenog glavnog ugovora iz 2004. kupio poseban dio stambene zgrade:

-1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83 KO Split koji suvlasnički dio je povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 7 u podrumu 2 i podrumu 1 koji se sastoji od prodajnog prostora, kancelarije, strojarnice, dvije kupaonice, dva wc-a i lifta, ukupne površine 1668,42 m2,

-67/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 84 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 8, u podrumu 1, ukupne površine 67,13 m2,

-133/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 85 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 9, u podrumu 1, ukupne površine 132,31 m2,

-83/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 86 KO Split koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom prodajnog prostora br. 10, u podrumu 1, ukupne površine 82,56 m2., da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji i uplate po istom na dan 29. srpnja 2004. na predmetnoj nekretnini bilo upisano fiducijalno pravo vlasništva u korist prvotuženika po ugovoru o kreditu broj 555/2001 i zalog po ugovoru o kreditu broj HR662 upisano u korist HYPO ALPE ADRIA BANK INTERNATIONAL AG (dalje: HAAB International AG), da je kupoprodajnu cijenu uplatio na račun trećetuženika koji račun je trebao biti založen u korist prvotuženika u svrhu zatvaranja kredita te da je trećetuženik odmah nakon zaprimljene uplate tužitelja dio uplaćenog iznosa uplatio prvotuženiku za podmirenje kredita 555/2001, da su prvotuženik i trećetuženik istog dana kad je izvršena uplata tužitelja sklopili ugovor o garanciji sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i zasnivanje založnog prava na pravu građenja, sve ovjereno kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU:1783/2004, a koje založno pravo je upisano kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04 u kojem postupku je prvotuženik i upisao založno pravo na svim nekretninama trećetuženika, da je založno pravo upisano usprkos činjenici što su prvotuženik i trećetuženik znali ili im nije moglo biti nepoznato da sporne nekretnine više ne pripadaju trećetuženiku, da se zbog toga prvotuženik ne može pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer to načelo štiti samo poštenog stjecatelja što prvotuženik nije jer je stekao založno pravo na nekretnini tužitelja očito znajući da je za istu nekretninu tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu i da je tom isplatom zatvoren kredit 555/2001. Dalje tvrdi kako je neposredno nakon uplate tužitelja izvršeno brisanje fiducijalnog prava vlasništva po ugovoru o kreditu 555/2001 u korist prvotuženika, a potom je brisan i zalog po ugovoru o kreditu broj HR662 temeljem brisovnice HAAB International AG izdane 27. rujna 2004. iz čega je potrebno zaključiti da su svi tereti koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora između tužitelja i trećetuženika izbrisani, a tek potom i to upravo 2. kolovoza 2004. izvršen je upis zaloga u korist prvotuženika temeljem ugovora o izdavanju devizne garancije sa sporazumom o zasnivanju založnog prava iako prvotuženiku u vrijeme sklapanja tih ugovora nije moglo ostati nepoznato da trećetuženiku više nije bilo dopušteno raspolagati nekretninama tužitelja za koji je uplaćena kupoprodajna cijena.

16. Iz podatka u spisu dalje proizlazi da prvotuženik osporava tužbu i tužbu i zahtjev, da sporazum o osiguranju sklopljen povodom izdavanja devizne garancije nije ništetan, a da niti tužitelj ne navodi pravni temelj ništetnosti, da su činjenični navodi tužitelja neistiniti jer da 29. srpnja 2004. tužitelj s trećetuženikom nije sklopio ugovor, već predugovor o kupoprodaji nekretnine, dok je sami ugovor sklopljen 28. prosinca 2004., da ga štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige jer na dan 29. srpnja 2004. tužitelj nije imao nikakvo knjižno pravo u odnosu na sporne nekretnine zbog čega je i sklopljen sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini uz napomenu da u trenutku sklapanja tog sporazuma niti izvanknjižno stanje nije bilo različito od knjižnog stanja jer je između tužitelja i trećetuženika ugovor o kupoprodaji sklopljen tek 28. prosinca 2004., odnosno više od 3 mjeseca nakon što je prvotuženik upisao založno pravo sukladno sporazumu, da se dobra vjera prvotuženika ogleda u činjenici što je knjižno i izvanknjižno stanje bilo identično te prvotuženik nije znao niti je imao razloga posumnjati da predmetna nekretnina ne pripada trećetuženiku tim više što je trećetuženik člankom 8. ugovora o hipoteci potvrdio da je jedini i isključivi vlasnik nekretnine. Drugotuženik i treće tuženik osporavaju tužbeni zahtjev te predlažu isti odbiti kao neosnovan, a trećetuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije.

17. Iz obrazloženja pobijane djelomične presude proizlazi sljedeće:

- da iz Predugovora o kupnji poslovnog prostora broj 01-97/270/2004 proizlazi da su 29. srpnja 2004. trećetuženik kao prodavatelj i tužitelj kao kupac dogovorili kupnju predmetnih poslovnih prostor, upisanih u poduloške 83, 84, 85 i 86, zk.ul. 15816 k.o. Split, da su čl. 1. st. 2. ugovorne strane utvrdile da je na predmetnim nekretninama upisano založno pravo u korist prvotuženika i da je kupac s time upoznat, da je čl. 3. predugovora ugovorena kupoprodajna cijena, a u čl. 4. je utvrđena dinamika plaćanja na žiro račun koji je naveden u predugovoru, da su se čl. 7. stranke obvezale sklopiti ugovor o kupoprodaji nakon izvršenog tehničkog pregleda objekta,

- da iz sadržaja ugovora o prodaji proizlazi da je ugovor sklopljen 28. prosinca 2004. između tužitelja kao kupca i trećetuženika kao prodavatelja, da su čl. 2. označeni poslovni prostori koji su predmet kupoprodaje sukladno izvršenom etažiranju, da je u čl. 4. utvrđeno da je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, čl. 6. ugovora prodavatelj, dakle, trećetuženik jamči kupcu da na predmetu kupoprodaje ne postoji pravo treće osobe koje isključuje, opterećuje ili ograničava pravo vlasništva kupca,

- da iz sadržaja ugovora HR662 proizlazi da je sklopljen 9. lipnja 2003. između trećetuženika kao korisnika kredita i društva HAAB International AGkao davatelja kredita za iznos kredita od 5.000.000,00 EUR, čl. 10. su propisana sredstva osiguranja, čl. 11. se korisnik kredita obvezao otvoriti račun kod prvotuženika na koji će pristizati uplate prihoda iz prodaje stambeno poslovnog prostora Lazarica te je ugovoreno da će se taj račun založiti u korist banke, a trećetuženik je dao ovlaštenje da svi uplaćeni iznosi na navedeni račun služe u svrhu povrata obveza iz ugovora o kreditu,

- da je ugovor o izdavanju devizne garancije sklopljen između trećetuženika i prvotuženika 29. srpnja 2004. pod brojem 011-43/2004 te je sklopljen i sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sagrađenim na pravu građenja i taj je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek 30. srpnja 2004.,

- da se u čl. 1. ugovora o izdavanju devizne garancije stranke pozivaju na ugovor o kreditu HR 662, a u čl. 3. se ugovara kao sredstvo osiguranja, sklapanje sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama trećetuženika dok se u čl. 11. ugovara ovlaštenje banke da se za nepodmirene tražbine može naplatiti iz svih sredstava sa deviznog ili kunskog računa trećetuženika,

- da je sporazum radi osiguranja novčane tražbine sklopljen između prvotuženika i trećetuženika i predan je na provedbu kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. te je potom pod brojem Z-7854/04 proveden upis zasnivanjem založnog prava u korist prvotuženika,

- da je između prvotuženika i trećetuženika sklopljen 7. veljače 2002. ugovor o kreditu broj 555/2001 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine i prava građenja, a iznos kredita ugovoren je u iznosu od 2.556.500,00 EUR, 24. svibnja 2007. je sklopljen ugovor o odobrenju okvira za financijsko praćenje broj 011-20/2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine,

- da su na temelju ugovora sklopljenih između prvotuženika i trećetuženika te društva HAAB International AG, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu provedeni upisi fiducijalnog ili založnog prava:

1. povodom kredita broj 555/2001., 12. ožujka 2004. upisano je fiducijalno pravo vlasništva na nekretninama i pravu građenja trećetuženika, brisano upisom u listu C podrednim brojem 5. dana 20. studenog 2009. pod brojem Z-10993/09;

2. povodom kredita HR662 u listu C na nekretninama i pravu građenja trećetuženika upisano je pravo zaloga u korist HAAB International AG, sve temeljem suglasnosti prvotuženika, upis zaloga je brisan rješenjem Z-10058/04,

3. temeljem sporazuma radi osiguranja novčane tražbine od 29. srpnja 2004. u listu C pod redim brojem 3. na nekretninama i pravu građenja prvotuženika upisano je pravo zaloga u iznosu od 5.000.000,00 EUR u korist prvotuženika,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ante Blaževića od 30. kolovoza 2021. proizlazi da je nakon uplate tužitelja 29. srpnja 2004. trećetuženik platio prvotuženiku iznos od 1.832.946,46 kn, koji iznos odgovara iznosu kvartalnog anuiteta po ugovoru broj 555/2001, da je kredit 555/2001 „zatvoren“ 24. svibnja 2007. kada je trećetuženiku odobren okvir za financijsko praćenje, da je tužitelj trećetuženiku kupoprodajnu cijenu za poslovni prostor isplatio u cijelosti putem 7 transakcija u ukupnom iznosu protuvrijednosti od 1.846.000,00 EUR, da je trećetuženik po ugovoru o kreditu broj HR662 dugovao 5.000.000,00 EUR s osnova glavnice i 1.810.364,52 EUR s osnova ostalih troškova te da je trećetuženik društvu HAAB International AG po kreditu broj HR662 isplatio ukupno 1.694.736,93 EUR, da je prvotuženik sukladno ugovoru o izdavanju devizne garancije kao banka garant isplatilo društvu HAAB International AG iznos od 5.115.627,59 EUR čime je zatvoreno dugovanje po kreditu HR662, da je trećetuženik isplatio prvotuženiku na ime ukupnih obveza po ugovoru o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004 ukupni iznos od 5.934.375,00 kn,

- da iz iskaza vještaka proizlazi da prvotuženik vještaku nije dostavio konto karticu kao temeljni knjigovodstveni dokument kao niti tekst devizne garancije u kojoj su trebali biti kumulativno navedeni uvjeti pod kojima banka garant ostvaruje prava i obveze iz garancije, za odnos prvotuženika i društva HAAB International AG vještak je kazao da odnos banke matice i banke kćeri koja je u 100% vlasništvu matične banke nalaže obvezu izrade konsolidirane bilance u kojoj se pojedine stavke zbrajaju, a pojedine kompenziraju uz napomenu da mu je iz njegovog bankarskog iskustva poznato kako su društva kćeri izdavala garancije društvu matice, ali da kod tih pravnih odnosa ostaje pitanje koliko je to poslovno opravdano, u odnosu na postojanje založnog prava na žiro računu vještak je iskazao da je u praksi to uobičajeno te da u tom slučaju založni vjerovnik sva sredstva sa žiro računa založnog dužnika može koristiti za pokriće svih dospjelih obveza, dok je na poseban upit je li uobičajeno da banke prate priliv na žiro računu korisnika kredita vještak je iskazao kako ozbiljne banke to naravno prate te da su pojedini zaposlenici točno određeni za praćenje promjena na pojedinom žiro računu onih klijenata kod kojih su ovlašteni raditi naplatu,

- da sud odlučuje djelomičnom presudom uz obrazloženje da bi eventualna pravomoćnost djelomične presude bitno utjecala na odluku o ostalim tužbenim zahtjevima,

- da je ništetan javnobilježnički akt-sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između prvotuženika i trećetuženika, budući da je prvotuženik znao podredno da je imao dovoljno razloga posumnjati da je ono što je upisano u zemljišnoj knjizi različito od izvanknjižnog stanja s obzirom na činjenicu da je tužitelj iznos kupoprodajne cijene platio na žiro račun trećetuženika koji je otvoren kod prvotuženika i na kojem je trebalo biti uspostavljeno založno pravo sukladno kreditu HR662, dodatni razlog je što je trećetuženik dio od izvršene uplate tužitelja odmah preusmjerio prvotuženiku radi zatvaranja obveza po kreditu 555/2001 kako bi kod istog mogao osigurati nove kreditne linije, da je prvotuženik znao ili mogao znati da u trenutku sklapanja sporazuma o zasnivanju založnog prava od 29. srpnja 2004. sporna nekretnina više nije predstavljala imovinu trećetuženika po ocjeni tužitelja ima za posljedicu ništetnost upisanog založnog prava zbog čega je tužbenim zahtjevom i zatražena ništetnost navedenog javnobilježničkog akta.

- da su tužitelj kao kupac i trećetuženik kao prodavatelj 29. srpnja 2004. sklopili predugovor o kupnji poslovnog prostora broj 01-97/270/2004 kojim je određen predmet kupoprodaje, cijena za kupljene nekretnine i dinamika plaćanja po predugovoru, da je sukladno odredbi čl. 26. ZOO/91 ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pa su stranke u konkretnom slučaju 29. srpnja 2004. stvarno sklopile ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, a ne predugovor kako su ga stranke nazvale,

- da je ugovor o prodaji kojeg su tužitelj i trećetuženik sklopili 28. prosinca 2004. aneks prethodno sklopljenog ugovora o kupoprodaji u odnosu na pitanja koja nisu regulirana pravnim poslom od 29. srpnja 2004.

- da je tužitelj uplatom od 30. srpnja 2004. i 6. kolovoza 2004. sukladno članku 3. ugovora o kupoprodaji u propisanom roku, a čak i prije od toga trećetuženiku kao prodavatelju isplatio ugovorenih 80% ugovorne cijene, što je sukladno članku 10. ZOO/91 dopušteno i moguće budući da u obveznim odnosima vlada načelo dispozitivnosti te stranke samostalno odlučuju na koji će način urediti svoj obvezni odnos,

- da je preostali iznos kupoprodajne cijene tužitelj uplaćivao putem više uplata, izvan ugovorenog roka, ali očito između ugovornih stranaka to nije bilo sporno i nitko nije dovodio u pitanje navedeni pravni posao,

- da je vezano za odnos prvotuženika i trećetuženika u svezi danih kredita i praćenja stanja na žiro računu trećetuženika 2001. godine sklopljen ugovor o kreditu za iznos od 2.556.500,00 EUR sa sporazumom o zasnivanju založnog prava, da trećetuženik ima otvoren račun kod prvotuženika, da je člankom 18. ugovoreno pravo zapljene računa u korist prvotuženika, da je čl. 14. ugovoreno da je trećetuženika bio dužan redovito izvješćivati banku o svim okolnostima koje su važne za osiguranu nekretninu koja je ostala u posjedu trećetuženika,

- da je prvotuženik bio zainteresiran i bila mu je obveza pratiti promjene stanja na žiro računu trećetuženika jer je na taj način najizravnije mogao kontrolirati poslovanje trećetuženika i tako štititi svoje interese i interese banke matice u svezi plasiranih kredita,

- da je prvotuženik 30. srpnja 2004. preko svojih zaposlenika zasigurno uočio činjenicu uplate na račun trećetuženika u iznosu od 10.166.456,10 kn, a potom istog dana još i iznos od 16.229,63 kn, s naznakom „uplata po predugovoru“ sve uplaćeno od tužitelja pa je račun trećetuženika povećan za više od 6 puta od iznosa prethodnog dana, da je zasigurno uočena činjenica da je istog dana trećetuženik proslijedio prvotuženiku iznos od 1.832.946,46 kn, da takav promet na žiro računu poslovnog subjekta u hrvatskim okvirima po ocjeni suda predstavlja značajnu novčanu transakciju i za sud je nezamislivo da nitko kod prvotuženika to nije zabilježio i zapitao se otkud trećetuženiku toliki iznos novca,

- da je slijedom toga prvotuženik 30. srpnja 2004. znao ili mogao znati da su sporne nekretnine na kojima je trebalo zasnovati založno pravo u međuvremenu otuđene od trećetuženika zbog čega ne bi mogle biti predmetom upisa založnog prava,

- da je sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama trećetuženika sklopljen 29. srpnja 2004., da su potpisi ovlaštenih osoba ugovornih stranaka ovjereni po javnom bilježniku 30. srpnja 2004. pa sud zaključuje da je sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sagrađenim na pravu građenja sklopljen 30. srpnja 2004.,

- da sve i da se prihvati tumačenje prvotuženika da u trenutku sklapanja sporazuma nije imao saznanja o prodaji odnosno o novčanim transakcijama, sud ukazuje da je sporazum predan na uknjižbu 2. kolovoza 2004. pa je po ocjeni suda bilo dovoljno vremena između sastavljanja sporazuma i zatražene uknjižbe da se pribavi informacija na što se odnosila uplata tužitelja te s tim po potrebi i izmjeni predmetni sporazum,

- da načelo povjerenja u zemljišne knjige u konkretnom slučaju ne može štititi prvotuženika jer je mogao znati da je izvanknjižno stanje u međuvremenu izmijenjeno u odnosu na knjižno,

- da je prvotuženik nesavjesni stjecatelj založnog prava temeljem javnobilježničkog akta – sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljenog između prvotuženika i trećetuženika ovjerenog 30. srpnja 2004. i njegov upis je protivan čl. 8. st. 3. ZZK-a kao i čl. 12. st. 2. ZV-a, a time i ništav, pa je sud djelomičnom presudom odlučio prihvatiti taj dio zahtjeva, pozivom na čl. 103. st. 1. ZOO/91,

- da je sud sukladno čl. 109. ZOO/91 dužan po služenoj dužnosti paziti na razloge ništetnosti, pa utvrđuje kako ništavost ugovora o izdavanju devizne garancije i s njim povezanog javnobilježničkog akta – sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljenog između prvotuženika i trećetuženika ovjerenog 30. srpnja 2004. proizlazi i iz još jedne pravne osnove, jer je sporni sporazum protivan prisilnim propisima, ugovora o izdavanju devizne garancije i s njim povezanog sporazuma protivan je i poslovnom moralu,

- da je razlog ništetnosti i činjenica da je prvotuženik bio u 100% vlasništvu društva HAAB International AG iz Austrije pa se može kazati da je to odnos ovisnog i vladajućeg društva sukladno čl. 475. ZTD jer HAAB International AG na taj način ima i jedini utjecaj na izbor članova uprave i nadzornog odbora, odnos između matičnog društva i prvotuženika kao društva kćeri raspravljen je u kontekstu činjenice što je HAAB International AG 2003. sklopio s društvom trećetuženikom ugovor o kreditnom poslovanju s inozemstvom broj HR662 na iznos kredita od 5.000.000,00 EUR temeljem kojeg se je trećetuženik kao korisnik kredita sukladno članku 10. i 11. ugovora obvezao dati nekoliko sredstava osiguranja za povrat kredita te se tako osim osobnih sredstava osiguranja privatnih osoba obvezao zaključiti i sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na spornim nekretninama u korist banke te voditi poslovanje i otvoriti račun kod prvotuženika i isti račun založiti u korist kreditora, time što bi se sve uplate pristigle na taj račun koristile u svrhu povrata obveza iz kredita, kreditor HAAB International AG je naknadno i proveo upis založnog prava temeljem rješenja Općinskog suda u Splitu broj Z-4913/03, nakon što mu je prvotuženik kao fiducijalni vlasnik nekretnina upisanih u ZKU 15816 i 15817 k.o. Split dao izričitu suglasnost da upiše založno pravo na navedenim nekretninama,

- da je suglasnost za upis založnog prava neposredan dokaz da je prvotuženik bio u ovisnom položaju u odnosu na svog vlasnika, da je prvotuženik bio društvo provedbe temeljem kojeg je HAAB International AG realizirao sredstva osiguranja iz kredita HR/662, iako prvotuženik nije bio stranka tog ugovora, pa sud zaključuje da je prvotuženik na neposredan način postupao po nalozima svog vlasnika te je sukladno tome u realizaciji tog ugovora poduzimao sve potrebne aktivnosti, da Ugovorom o kreditnom poslovanju s inozemstvom broj HR662 kao sredstvo osiguranja kredita nije bilo predviđeno izdavanje devizne garancije, a niti je itko od stranaka tijekom postupka objasnio zbog čega je trećetuženik više od godinu dana nakon sklapanja ugovora HR 662 zatražio od prvotuženika izdavanje devizne garancije uz prethodno sklapanje ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004 na temelju kojeg ugovora je garancija potom i izdana, da iz tog proizlazi da trećetuženik nije imao nikakvog razloga i potrebe u redovitim okolnostima sklopiti ugovor o izdavanju devizne garancije izuzev ako mu je ta obveza nametnuta, da trećetuženiku nije bilo u interesu izdavanje devizne garancije pa sud zaključuje da je to bilo u interesu društva HAAB International AG jer je nakon brisanja fiducijarnog prava po kreditu 555/2001. i brisanja zaloga po kreditu HR 662, to društvo imalo jedini upisani zalog na imovini trećetuženika,

- da je i ugovor o izdavanju devizne garancije ništetan jer je protivan poslovnom moralu, ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (članak 11), načelu savjesnosti i poštenja (članak 12), zabrani zloupotrebe prava (članak 13), zabrani stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja (članak 14), te osobito načelu jednake vrijednosti davanja (članak 15) i zabrani uzrokovanja štete (članak 16), što i nije čudno budući da je prvotuženik bio dio koncerna HAAB International AG te je sasvim sigurno postupao u interesu svog vlasnika, da je prvotuženik u svezi sklapanja ugovora o izdavanju devizne garancije od trećetuženika naplatio znatni trošak garancije kao vlastiti prihod i upisao novo založno pravo,

- da je trećetuženik prilikom sklapanja ugovora o deviznoj garanciji očito bio u podređenom položaju te mu je zasigurno sklapanje tog ugovora bilo nametnuto,

- da je na temelju članka 109. ZOO/91 po službenoj dužnosti utvrđena ništetnost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004., zbog protivnosti poslovnom moralu jer je nemoralno drugoj ugovornoj stranci nametati dodatnu obvezu koja nije bila predviđena osnovnim ugovorom i time narušiti ravnopravnost ugovornih stranaka i jednakost vrijednosti davanja, nemoralno je i nepošteno ne iskoristiti jedno ugovoreno i vrlo efikasno sredstvo osiguranja u vidu založnog prava na žiro računu, a od druge stranke tražiti novo, vrlo skupo sredstvo osiguranja u vidu devizne garancije čiji trošak je iznosio 5.934.375,00 kn što je protivno ponašanju dobrog stručnjaka u izvršavanju svojih obveza, nemoralno je, a uzgred i lažno u uvodu ugovora o izdavanju devizne garancije napisati da se isti sklapa po osnovi ugovora HR662 kada u tom ugovoru o deviznoj garanciji nema niti spomena, nemoralno je za obvezu izdavanja devizne garancije koja nije bila propisana osnovnim ugovorom, od korisnika kredita, ovdje trećetuženika naplatiti 5.934.375,00 kn ili oko 15% od ukupnog iznosa kredita HR662 te dodatno opteretiti imovinu trećetuženika novim upisom založnog prava te time trećetuženiku prouzročiti neposrednu i posrednu štetu te je nemoralno iskorištavati svoj nadređeni položaj u odnosu na podređeni položaj svog klijenta i njegove poslovne teškoće iskoristiti za ostvarenje svojih probitaka,

- da je zbog protivnosti moralu društva utvrđena ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između prvotuženika kao banke i trećetuženika kao nalogodavatelja.

18. Prvostupanjski sud pobijanom djelomičnom presudom prihvaća tužbeni zahtjev da je ništetan Javnobilježnički akt – Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između prvotuženika kao vjerovnika i trećetuženika kao dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004. upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. u iznosu od 5.000.000,00 EUR u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83, 84., 95. i 86 te po službenoj dužnosti utvrđuje ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011-43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između prvotuženika kao banke i trećetuženika kao nalogodavatelja. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe čl. 103. i čl. 109. ZOO-a.

19. Prvostupanjski sud je donio pogrešnu odluku o tužbenom zahtjevu jer je pogrešno zaključio da je predmetni Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i založnog prava na pravu građenja sklopljen između prvotuženika kao vjerovnika i trećetuženika kao dužnika i založnog dužnika kojeg je potvrdila Ilonka Lisonek, javni bilježnik u Zagrebu, pod poslovnim brojem OU:1783/2004. upisanog kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z7854/04, i to u dijelu temeljem kojeg je dopušten i izvršen upisa uknjižbe prava zaloga na ime ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) u iznosu od 5.000.000,00 EUR u odnosu na 1669/26946 dijela zgrade sagrađene na čest.zem 820/1, ZU 15817, zemljište ispod objekta upisano u ZU 15816 Poduložak 83, 84., 85. i 86. KO Split, ništetan.

20. Naime, odredba čl. 103. ZOO-a propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZOO-a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

21. Tužitelj tijekom postupka niti konkretno ne navodi kojim bi prisilnim propisima predmetni Sporazum bio protivan, nego tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji i uplate kupoprodajne cijene 29. srpnja 2004. na predmetnoj nekretnini bilo upisano fiducijalno pravo vlasništva u korist prvotuženika (po ugovoru o kreditu broj 555/2001) i zalog po ugovoru o kreditu broj HR662 upisano u korist HYPO ALPE ADRIA BANK INTERNATIONAL AG, da je kupoprodajnu cijenu uplatio na račun trećetuženika koji je trebao biti založen u korist prvotuženika u svrhu zatvaranja kredita te da je trećetuženik odmah nakon zaprimljene uplate tužitelja dio uplaćenog iznosa uplatio prvotuženiku za podmirenje kredita 555/2001., da su istoga dana prvotuženik i trećetuženik sklopili ugovor o garanciji sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i zasnivanje založnog prava na pravu građenja, sve ovjereno kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU:1783/2004, a koje založno pravo je upisano kod Općinskog suda u Splitu dana 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04 u kojem postupku je prvotuženik i upisao založno pravo na svim nekretninama trećetuženika, a da je to učinjeno usprkos činjenici što su prvotuženik i trećetuženik znali ili im nije moglo biti nepoznato da sporne nekretnine više ne pripadaju trećetuženiku, da načelo povjerenja u zemljišne knjige štiti samo poštenog stjecatelja što prvotuženik nije jer je stekao založno pravo na nekretnini tužitelja očito znajući da je za istu nekretninu tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu i da je tom isplatom zatvoren kredit 555/2001. Prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je tužitelj dokazao svoje tvrdnje te obrazlaže da sa „potpunom sigurnošću zaključuje da je prvotuženik najmanje mogao znati da zbog tužiteljeve uplate kupoprodajne cijene izvanknjižno vlasništvo nije isto kao i knjižno vlasništvo na predmetnoj nekretnini“, da je prvotuženik stoga nesavjesni stjecatelj založnog prava te da je predmetni Sporazum ništetan.

22. Cijeneći sadržaj isprava u spisu, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da bi predmetni Sporazum bio protivan Ustavu, pozitivnim propisima, ili moralu društva, pri čemu niti konkretno ne navodi kojim bi odredbama Ustava ili kojim bi pozitivnim propisima bio protivan. Prvo, pogrešno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su prvotuženik i trećetuženik nakon tužiteljeve uplate kupoprodajne cijene 29. srpnja 2004. za predmetne nekretnine sklopili ugovor o garanciji sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i zasnivanje založnog prava na pravu građenja, sve ovjereno kod javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU:1783/2004, a koje založno pravo je upisano kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. pod brojem Z-7854/04 u kojem postupku je prvotuženik i upisao založno pravo na svim nekretninama trećetuženika, iako su znali ili im nije moglo biti nepoznato da sporne nekretnine više ne pripadaju trećetuženiku. Naime, upravo suprotno proizlazi iz podatka u spisu budući da iz podataka u spisu proizlazi da u vrijeme sklapanja Sporazuma prvotuženik ni na koji način nije mogao imati saznanje o izvanknjižnom tužiteljevom vlasništvu na predmetnim nekretninama, a tužitelj nije imao nikakvo knjižno pravo u odnosu na predmetne nekretnine, pa su prvotuženik i trećetuženik u dobroj vjeri sklopili predmetni Sporazum. Čak što više, trećetuženik je u čl. 8. Sporazuma potvrdio da je jedini i isključivi vlasnik nekretnina. Ovdje sa napominje da je tužitelj, iako je predmetni Sporazum bio predan na provedbu kod Općinskog suda u Splitu 2. kolovoza 2004. te je potom pod brojem Z-7854/04 i proveden upis zasnivanjem založnog prava u korist prvotuženika, a tužitelj je usprkos tome s trećetuženikom sklopio ugovor o kupoprodaji 28. prosinca 2004.

23. Stoga je pogrešno i utvrđenje suda glede načela povjerenja u zemljišne knjige. Naime, iz podatka u spisu proizlazi, a to između stranaka nije niti sporno, da je trećetuženik na dan sklapanja Sporazuma bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, a tužitelj na temelju predugovora nije niti predbilježio svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi. Valja ukazati da je temeljno načelo zemljišnoknjižnog prava, načelo povjerenja u zemljišne knjige, u skladu s kojim načelom se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, te onaj tko je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (čl. 122. st. 1. ZV-a). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (čl. 122. st. 2. ZV-a).

24. Valjalo je stoga na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku djelomičnu presudu u točki I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je to navedeno u izreci ove presude.

25. U odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude kojom je sud po službenoj dužnosti utvrdio ništavost Ugovora o izdavanju devizne garancije broj 011- 43/2004., sklopljenog u Zagrebu, 29. srpnja 2004. između prvotuženika kao banke i trećetuženika kao nalogodavatelja, valja reći da niti jedna od strana u postupku nije postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti tog ugovora pa je prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, ukinuti pobijanu presudu u tom dijelu te odlučiti kao u izreci rješenja.

26. Ovdje se ukazuje prvostupanjskom suda da iz podataka u spisu proizlazi da je Ugovor o izdavanju devizne garancije sklopljen upravo na zahtjev trećetuženika pa mu to nije bilo nametnuto, kako to pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud pri čemu nije od važnosti što izdavanje devizne garancije nije bilo predviđeno kreditom broj 662. Ono što je od važnosti je da je založno pravo osnovano Sporazumom radi osiguranja tražbine iz Ugovora o izdavanju devizne garancije zamijenilo založno pravo radi osiguranja tražbine iz kredita broj HR622, da je založnim pravom radi osiguranja tražbine iz Ugovora o izdavanju devizne garancije osiguran isti iznos kao i prethodno brisanim založnim pravom (5.000.000,00 EUR) te da je kredit broj HR662 u cijelosti podmiren isplatom devizne garancije. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi postupanje prvotuženika kao izdavatelja devizne garancije bilo protivno načelima iz čl. 11., čl. 12., čl. 14., čl. 15., čl. 16. i čl. 18. ZOO-a, a čak i da je povrijeđeno neko od navedenih načela, to ne predstavlja povredu morala društva, budući su za povredu propisane druge sankcije. Bankarska garancija je dopušteni pravni posao kojim se jedna banka, u ovom slučaju prvotuženik, obvezuje prema korisniku garancije da će mu za slučaj da treća osoba ne ispuni svoju obvezu o dospjelosti namiriti tu obvezu ako za to budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji pa je to dopušten i uobičajen pravni posao u pravnom prometu. Moral društva (prema lat. moralis: ćudoredan, moralan) sustav je nepisanih društvenih normi što određuju način ponašanja u određenoj društvenoj skupini, a moralno ponašanje procjenjuje se kroz ocjenu o poštivanju etičkih pravila. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju poistovjetio osnovna načela obveznog prava i moral društva, što je pogrešno.

27. Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 151. i čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti o troškovima postupka prema zahtjevu tuženih. Prvotuženiku i trećetuženiku je priznat trošak sastava žalbe sukladno Tbr. 10. t. 1. Tarife u iznosu od 3.750,00 kn uvećano za trošak poreza u iznosu od 937,50 kn ili svakome ukupno iznos od 4.687,50 kn kako je to navedeno u točki II. izreke ove odluke. O trošku drugotuženika odlučeno je u rješenju ovog suda poslovni broj Pž-4319/2022 od 6. travnja 2023. kojim je preinačeno rješenje prvostupanjskog suda o ponavljanju postupka.

Zagreb, 6. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović

dokumenta.