Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 17 Pr-12/2022-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. Z. iz Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika zavod, OIB: …,

Ž., zastupanog

po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Ž., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 23. veljače 2023., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja S. B., odvjetnika iz Ž., te punomoćnika tuženika K. G., odvjetnika iz Ž., a koja presuda je donesena i objavljena 6. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj M. Z. iz Ž., OIB: …, sa tužbenim zahtjevom, a koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 23.361,56 kuna/3.100,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznose od:

302,26 kn/40,12 EUR od 16.04.2018.g. 528,92 kn/70,20 EUR od 16.05.2018.g. 604,48 kn/80,23 EUR od 16.06.2018.g. 545,40 kn/72,39 EUR od 16.07.2018.g. 752,19 kn/99,83 EUR od 16.08.2018.g. 1.596,40 kn/211,88 EUR od 16.10.2018.g. 620,96 kn/82,42 EUR od 16.11.2018.g. 453,36 kn/60,17 EUR od 16.02.2019.g. 302,24 kn/40,11 EUR od 16.03.2019.g. 680,05 kn/90,26 EUR od 16.05.2019.g. 226,70 kn/30,09 EUR od 16.07.2019.g. 377,81 kn/50,14 EUR od 16.08.2019.g. 916,30 kn/121,61 EUR kn od 16.11.2019.g. 458,16 kn/60,81 EUR od 16.12.2019.g. 458,16 kn/60,81 EUR od 16.01.2020.g. 567,56 kn/75,33 EUR od 16.02.2020.g. 567,56 kn/75,33 EUR od 16.03.2020.g. 283,78 kn/37,66 EUR od 16.04.2020.g. 425,68 kn/56,50 EUR od 16.06.2020.g. 2.059,97 kn/273,41 EUR kn od 16.08.2020.g. 658,16 kn/87,35 EUR od 16.09.2020.g. 475,24 kn/63,08 EUR od 16.11.2020.g. 429,09 kn/56,95 EUR od 16.12.2020.g. 383,63 kn/50,92 EUR od 16.01.2021.g. 562,03 kn/74,59 EUR od 16.02.2021.g. 255,77 kn/33,95 EUR od 16.03.2021.g. 1.579,29 kn/209,61 EUR od 16.04.2021.g. 1.042,03 kn/138,30 EUR od 16.05.2021.g. 930,80 kn/123,54 EUR od 16.06.2021.g. 1.068,09 kn/141,76 EUR od 16.07.2021.g. 794,59 kn/105,46 EUR od 16.08.2021.g. 536,76 kn/71,24 EUR od 16.09.2021.g. 519,50 kn/68,95 EUR od 16.10.2021.g. 463,56 kn/61,52 EUR od 16.11.2021.g. 415,59 kn/55,16 EUR od 16.12.2021.g. 519,49 kn/68,95 EUR od 16.01.2022.g.

pa do konačne isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do konačne isplate.”

2. Nalaže se tužitelju M. Z. iz Ž., OIB: …, da tuženiku zavod, OIB: …,

Ž., naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.368,13 eura¹ (slovima: tisuću tri stotine šezdeset osam eura i trinaest centi)/10.308,14 kn (slovima: deset tisuća tri stotine osam kuna i četrnaest lipa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika zavod podnio tužbu radi isplate. U tužbi tužitelj navodi da je zaposlenik tuženika, te da u okviru ugovorenih poslova provodi mjeru stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu, kao i mjeru intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu, a sve to prema odredbi čl. 134. Obiteljskoga zakona, te da iste mjere provodi prema nalozima i uputama ravnatelja tuženika, zbog čega za obavljanje navedenih poslova koristi privatni automobil. Nakon što provede svaku pojedinu mjeru stručne pomoći ističe da on uredno popunjava Tablicu obračuna opravdanih troškova prijevoza, da bi mu potom tuženik temeljem takvog

njegovog obračuna isplaćivao trošak putovanja, ali ističe da mu tuženik nezakonito i nepravilno obračunava naknadu za korištenje privatnog automobila u službene svrhe. Pri tome se tužitelj poziva na odredbu čl. 67. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama kojim je propisano da ako je zaposleniku odobreno korištenje privatnog automobila u službene svrhe, da će mu se nadoknaditi troškovi u visini neoporezivog iznosa prema poreznim pravilima. Također navodi da je odredbom čl. 7. st. 32. Pravilnika o porezu na dohodak propisano da se troškovi korištenja privatnog automobila u službene svrhe u mjestu rada ili do 30 km od mjesta rada priznaju temeljem evidencije o korištenju privatnog automobila u službene svrhe, te da ista naknada iznosi do 2,00 kn po prijeđenom 1 km.

1.1. Tužitelj navodi da tuženik ne primjenjuje naprijed citirane zakonske odredbe, već mu nepravilno obračunava naknadu za korištenje privatnog automobila u visini od 1,00 kn po prijeđenom 1 km, primjenjujući pogrešno odredbe Kolektivnog ugovora, odnosno odredbu čl. 66. a kojom je propisana naknada troškova prijevoza za dolazak i odlazak s posla, a ne naknada za korištenje privatnog automobila u službene svrhe.

1.2. S obzirom na naprijed navedeno tužitelj je tužbom potraživao razliku iznosa za korištenje privatnog automobila u službene svrhe primjenom odredbe čl. 67. Temeljenog kolektivnog ugovora i to u visini od 2,00 kn po prijeđenom 1 km, tako da je prvotno podnesenom tužbom tužitelj po tom osnovu zahtijevao isplatu iznosa od 20.351,62 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose za razdoblje od veljače 2018. do siječnja 2022., te je još zahtijevao da mu tuženik naknadi prouzročeni trošak parničnoga postupka.

1.3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju u ovoj pravnoj stvari tužitelj je po tom osnovu potraživao isplatu iznosa od 3.100,63 eura a što odgovara protuvrijednosti od 23.361,56 kn, također zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, te pri tome naglašavajući da isti iznos potražuje kao neto iznos s obzirom da se po njemu radi o neoporezivim primicima radnika.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenome zahtjevu, te je prije svega predlagao da se o ovoj parnici obavijesti i da se pozove da u parnicu na strani tuženika kao umješača stupe Republika Hrvatska, te nadležno Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Također ističe da je nadležno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku izdalo naputak Klasa: 552-06/18-02/4, Urbroj: 519-04-2-2/1-18-2, od 27. travnja 2018., temeljem kojeg proizlazi da je svim ravnateljima zavoda propisana obveza da svim voditeljima mjera nadzora koji koriste svoje osobno vozilo naknađuju se opravdani troškovi prijevoza i to u iznosu od 1,00 kn po prijeđenom 1 km. Osim toga tuženik je isticao prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor proteka prekluzivnog roka za podnošenje tužbe iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu, te opreza radi isticao je i prigovor zastare potraživanja.

2.1. Naknadno je još tuženik upotpunio svoj odgovor na tužbu navodeći kako obavljanje poslova voditelja mjere nadzora nije u opisu poslova radnog mjesta stručnih radnika zaposlenih u zavodu, te da u ovom slučaju tužitelj nije izvršavao redovite poslove niti izvanredne poslove temeljem naloga ravnatelja koji se temelje na radnom odnosu kojega je isti zasnovao ugovorom o radu, te da te poslove nije obavljao za vrijeme radnog vremena. Navodi daje tužitelj prilikom imenovanja za voditelja nadzora potpisao izjavu kojom se prihvaća dužnosti voditelja nadzora tj. da istu obnaša na načelu dobrovoljnosti i nevezano za radnopravni status kojeg ima u zavodu, te kao takav bio upoznat da se opravdani troškovi prijevoza nadoknađuju u iznosu od 1,00 kn po prijeđenom 1 km, a isto je to i navodio u obračunskim listama koje je dostavljao za potrebe isplate opravdanih troškova prijevoza. Osobni automobil koji je koristio ne može se smatrati korištenjem u službene svrhe budući se isti kao voditelj nadzora u izvršavanju svojih zadataka ne smatra službenom osobom, te kao takav nije mogao niti dobiti odobrenje za korištenje privatnog automobila u službene svrhe. Posebno je još tuženik isticao da se odredbe Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama primjenjuju prema čl. 1. na prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama, a obavljanje poslova voditelja nadzora izvan radnog vremena tuženik smatra da se ne može smatrati javnom službom i da voditelji mjera nadzora nisu javni službenici niti namještenici prilikom izvršavanja tih poslova a na koje su imenovani posebnim rješenjem nadležnog zavoda.

3. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika. Prije svega protivio se miješanju Republike Hrvatske i nadležnog Ministarstva na strani tuženika u ovom postupku, jer je prema čl. 90. st. 1. Zakona o radu upravo poslodavac taj koji je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, a smatra da je u konkretnom slučaju poslodavac tužitelja ovdje tuženik, a nikako osnivač ustanove ili netko treći. Smatra da je pogrešno i neosnovano pozivanje tuženika na Naputak Ministarstva koji propisuje visinu naknade za korištenje osobnog automobila, iako je isto suprotno odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora kao i poreznim pravilima. Protivio se istaknutom prigovoru zastare s obzirom da se radi o potraživanjima od siječnja 2018., a s obzirom da je tužba podnesena 21. siječnja 2022. smatra da petogodišnji zastarni rok niti u kojem slučaju nije protekao.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Obračune tužitelja za troškove prijevoza prilikom provođenja mjere stručne pomoći i potpore za utuženo razdoblje s lista 6 do 106 spisa, Naputak Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 27. travnja 2018. s lista 113 do 114 spisa, rješenja zavoda o imenovanju tužitelja voditeljem mjere nadzora u različitim predmetima sve s lista 125 do 157 spisa, obračunske isprave za isplatu plaća za utuženo razdoblje zajedno sa pripadajućim obračunima samoga tužitelja s lista 158 do 311 spisa, nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž. od 7. listopada 2022., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i vještaka M. I.

5. Temeljem provedenih dokaza među strankama je nesporno da je tužitelj djelatnik tuženika, odnosno da je zaposlen na radnom mjestu socijalnog radnika.

5.1. Nesporno je također utvrđeno da je u utuženom razdoblju tj. od veljače 2018. pa do siječnja 2022. tužitelj temeljem više rješenja tuženika (list 125 do 157 spisa) bio određen kao voditelj mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi u odnosu na više osoba i obitelji na području nadležnosti zavoda, a sve to sukladno Pravilniku o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta ("Narodne novine" broj: 123/15 i 98/19), i Pravilnika o provođenju nadzora nad ostvarivanjem osobnih odnosa djeteta i roditelja ("Narodne novine" broj 106/14) i kojim Pravilnicima je određeno koje sve uvjete mora ispunjavati osoba da bi se mogla imenovati za voditelja mjere nadzora i kojom Pravilnicima su između ostalog određeni iznosi koji se isplaćuju voditeljima mjere nadzora, te kojima se regulira pravo na naknadu opravdanih troškova prijevoza.

5.2. Uvidom u Obračun opravdanih troškova prijevoza za potrebe provođenja mjere stručne pomoći i potpore (list 6 do 106 spisa) nesporno je utvrđeno da je za svaki mjesec kada je obavljao istu mjeru stručne pomoći i potpore tužitelj kao voditelj te mjere za potrebe obilaska obitelji u odnosu na koju je izrečena ista mjera koristio svoje osobno vozilo i to ili vozilo reg. oznake ŽU

… ili vozilo reg. oznake ŽU

…, te je

u tom obračunu troškova ispisivao datum posjete svakoj obitelji, vrijeme koliko je isti posjet trajao, te broj prijeđenih kilometara, te je potom na kraju mjeseca sačinjavao ukupni broj prijeđenih kilometara, isti broj kilometara množio sa 1,00 kn, te potom isto dostavljao na obračun računovodstvu tuženika.

5.3. Uvidom u obračunske isprave za isplatu plaća – naknada za utuženo razdoblje (list 158 do 311 spisa) nesporno je utvrđeno da je tuženik temeljem tako ispostavljenih obračuna opravdanih troškova prijevoza koje je tuženik u cijelosti prihvatio isto isplaćivao tužitelju, ali na način da mu je isto isplaćivao kao oporezivi dohodak na koji je obračunavao pripadajuće poreze i doprinose iz plaće i na plaću, te potom isto isplaćivao kao neto prihod.

5.4. Nesporno je da se naknada za opravdane troškove prijevoza naknađivala tužitelju u iznosu od 1,00 kn po prijeđenom 1 km, a sve to sukladno Uputi Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Klasa: 552-06/18-02/4, Urbroj: 519-04-2-2/1-18-2, od 27. travnja 2018.

6. Među strankama je sporno da li je tužitelj iste poslove stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu obavljao u okviru redovitih i ugovorenih poslova koje za tuženika obavlja temeljem ugovora o radu a zbog čega bi se onda moglo smatrati da je prilikom obavljanja ovih poslova mjere nadzora postupao kao službenik zaposlen u javnoj službi zbog čega bi mu i pripadala odgovarajuća prava temeljem Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike, pa između ostalog i prava koja se odnose na troškove korištenja osobnog vozila u službene svrhe, za koji bi mu pripadao neoporezivi iznos do 2,00 kn po prijeđenom 1 km, ili je iste poslove obavljao neovisno o radnopravnom statusu kod tuženika zbog čega mu onda ne bi niti pripadala prava koja su zajamčena Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike.

6.1. Sporno je također da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je tuženik pasivno legitimiran u ovome sporu s obzirom na prigovor tuženika da se pitanje plaća i drugih naknada po osnovi rada službenika u javnim službama određuje Odlukom Vlade Republike Hrvatske, te da li je opravdan prijedlog tuženika da se u ovu parnicu poziva da stupi kao umješač na njegovoj strani Republika Hrvatska i nadležno Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

6.2. Neosnovanim je ocijenjen prijedlog tuženika za pozivanjem u ovu parnicu kao umješača na njegovoj strani Republike Hrvatske i nadležnog Ministarstva, a sve to iz razloga jer tuženik uopće nije ovlašten predlagati da se isti pozivaju u ovu parnicu kao umješači na njegovoj strani, već prema odredbi čl. 206. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku) osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci, odnosno potencijalni umješač mora sam dostaviti izjavu o stupanju u parnicu, a potom se odlučuje o tome da li će se odobriti njegovo stupanje u parnicu kao umješača.

6.3. Neosnovan je također i prigovor tuženika da je tužitelj prekludiran u svom pravu zahtijevati pravnu zaštitu temeljem odredbe čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19; dalje u tekstu: Zakona o radu), a sve to iz razloga jer se u konkretnom slučaju na potraživanje tužitelja ne primjenjuje st. 1. čl. 3. Zakona o radu, već st. 3. istog zakonskog članka, s obzirom da se zahtjev tužitelja kao radnika odnosi na potraživanje određenog novčanog iznosa, pa stoga nije nužno prije toga podnositi određeni zahtjev za zaštitu prava.

6.4. Neosnovan je također i istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja, a sve o iz razloga jer se na pitanje zastare ima primijeniti zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 139. Zakona o radu, a kako se radi o potraživanju od siječnja 2018. koje dospijeva u veljači 2018., a tužba u ovom predmetu je podnesena 21. siječnja 2022., to je nesporno neosnovan i isti prigovor.

7. Radi utvrđivanja spornih činjenica proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, te je provedeno i odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I., dipl. oec. iz Ž.

8. Tužitelj saslušan kao stranka navodi da je on zaposlenik zavoda, te da radi na poslovima socijalnog radnika na odjelu za odrasle osobe, a da je u utuženom razdoblju posebnim rješenjem zavoda bio imenovan voditeljem mjere nadzora u pogledu ostvarivanja roditeljske skrbi u odnosu na različite obitelji na području koje pokriva zavod, te stoga i smatra da je iste poslove obavljao kao zaposlenik zavoda, iako čini nespornim da ih je obavljao izvan radnoga vremena, te da je za tako obavljeni posao i dobivao naknadu u određenom mjesečnom iznosu. U svrhu obavljanja ovih poslova nadzora navodi da je koristio isključivo svoj osobni automobil, te je potom jednom mjesečno predavao zavodu izvješće o broju obavljenih nadzora, vremenu koje je na to utrošio, te automobilu i broju prijeđenih kilometara, a potom mu se za tako utrošenu kilometražu obračunavala i isplaćivala naknada od 1,00 kn po prijeđenom 1 km, iako smatra da mu se kao osobi koja je koristila svoj osobni automobil u službene svrhe naknada trebala isplatiti u iznosu od 2,00 kn po 1 km. Po povratu sa mjere nadzora navodi da on u svoje slobodno vrijeme sastavlja određene bilješke o onome što je zatekao na terenu, a sve kako bi to mogao koristiti za potrebe izrade mjesečnog izvješća, vodi evidenciju o osobnom automobilu koji je koristio i kilometraži koju je prešao. Tužitelj također navodi da on kao zaposlenik zavoda ne mora obvezno pristati da se imenuje voditeljem mjere nadzora izvan radnog vremena, već je to ostavljeno njemu na volju, a isto tako čini nespornim da postoje situacije kada je zavod za voditelja mjere nadzora imenovao i druge osobe koje su za to ispunjavale posebne uvjete propisane zakonom, a koji nisu zaposlenici zavoda da je i u odnosu na te osobe donosio identično rješenje o imenovanju za voditelja mjere nadzora, isplaćivala im se jednaka mjesečna naknada za tako obavljene poslove, kao i naknada troškova prijevoza po identičnim uvjetima kao za njega.

9. Nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 7. listopada 2022., a koji je izrađen temeljem dokumentacije dostavljene kako od tužitelja tako i od tuženika, utvrđeno je da je tužitelj u utuženom razdoblju za potrebe provođenja mjere stručne pomoći i potpore odnosno mjere intenzivne pomoći i nadzora koristio svoje privatno vozilo i za te potrebe prešao ukupno 14.036,34 km, a za koje korištenje je tuženiku dostavio obračun opravdanih troškova prijevoza z kojem je obračunavao naknadu u iznosu od 1,00 kn po prijeđenom 1 km, te mu je za isto razdoblje tuženik na ime naknade za korištenje privatnog vozila isplatio neto iznos od 14.038,43 kn, a što u bruto iznosu predstavlja 23.368,83 kn, s tim što bi ukupna naknada za korištenje privatnog vozila i to na način da se za svaki prijeđeni 1 km prizna naknada od 2,00 kn iznosila u neto iznosu 28.072,68 kn, a u bruto iznosu bi to iznosilo 46.730,39 kn, odnosno razlika u bruto iznosu između naknade troškova prijevoza isplaćenih po 1,00 kn po 1 km i naknade koja bi se eventualno isplaćivala po 2,00 kn po 1 km, ukupno bi iznosila 3.100,63 eura (23.361,56 kn) bruto, a neto bi ista razlika iznosila 1.862,67 eura (14.034,25 kn), te je vještak u svom nalazu i mišljenju prikazao razliku koja bi eventualno trebala pripasti tužitelju i to u neto i bruto iznosu pojedinačno za svaki mjesec.

10. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu sada podneskom od 2. studenog 2022. na ime razlike za naknadu troškova prijevoza u utuženom razdoblju potraživao isplatu iznosa od 3.100,63 eura a što predstavlja protuvrijednost od 23.361,56 kn, s tim posebno naglašavajući da isti iznos potražuje kao neto iznos budući se radi o neoporezivim primicima, iako iz nalaza i mišljenja proizlazi da utvrđena razlika od 3.100,63 eura odnosno protuvrijednost od 23.361,56 kn predstavlja razliku u bruto iznosu, odnosno da bi razlika u neto iznosu bila 14.034,25 kn odnosno protuvrijednost od 1.862,67 eura.

11. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka smatrajući prije svega da temeljem raspoložive dokumentacije uopće nije dokaza osnovanost zahtjeva tužitelja, te nadalje ističe da se temeljem čl. 67. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama korištenje osobnog vozila u službene svrhe može obračunavati samo na temelju pismene odluke poslodavca, te da iz tog razloga vještak nije mogao isto obračunati na taj način, a tužitelj ne može bez toga ostvariti bilo kakvu naplatu prema tuženiku. Također je prigovarao da se za isplaćenu naknadu korištenja privatnog vozila u službene svrhe mora sastaviti i izraditi odgovarajući obrazac, te da se razlikuju dvije vrste vođenja evidencije korištenja privatnog vozila u poslovne svrhe i to evidencija koja podrazumijeva loko vožnju i evidenciju u smislu putnoga naloga.

12. Radi otklanjanja primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka isti je i usmeno saslušan, te je tom prilikom vještak pojasnio da tužbom tužitelj zapravo potražuje naknadu za troškove neoporezivog iznosa prema poreznim pravilima i to prema odredbi čl. 7. st. 32. Pravilnika o porezu na dohodak, a da je on uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja postoji u sudskom spisu, i to pogotovo u obračunske isprave za isplatu plaća, utvrdio da tuženik nije isplaćivao tužitelju neoporezivu naknadu za prijevoz nego naknadu za prijevoz koja se smatra drugim dohotkom sukladno Pravilniku u porezu na dohodak, pa mu je tako tuženik na neto iznose obračunavao doprinose za I i II stup mirovinskog osiguranja, te porez i prirez, a sukladno Pravilniku o porezu na dohodak, te su postoci koje je tuženik prilikom obračuna primijenio sukladni čl. 52. st. 4. istog Pravilnika kojim je reguliran način obračuna svih primitaka koji se ostvaruju kao drugi dohodak ostvaren kod poslodavca. U konkretnom slučaju smatra da tužitelj svoj osobni automobil nije koristio u službene svrhe već ga je koristio za rad izvan radnog vremena temeljem posebnog rješenja, a što po njemu dokazuje i obračun troškova koje je sam tužitelj potraživao, te je iz tog razloga isto tretirano kao drugi dohodak koji mu se na taj način i oporezivao i to po čak nepovoljnijoj stopi za tuženika s obzirom d aj tužitelj istovremeno i njegov djelatnik, odnosno da je tuženik eventualno za taj posao angažirao drugu osobu koja radi izvan ustanove tuženika on bi za njega platio povoljnije stope mirovinskog osiguranja odnosno ukupni trošak koji bi izdvojio bio bi povoljniji za tuženika.

13. Unatoč ovako obrazloženom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je i nadalje ostao kod tužbe i uređenog tužbenog zahtjeva navodeći da potražuje razliku naknade u utuženom iznosu a koji po njemu ima predstavljati neto iznos iz razloga jer je svoje osobno vozilo koristio u službene svrhe, te da mu iz tog razloga pripada neoporezivi iznos naknade.

14. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka i to posebno usmeno obrazloženi dio njegovog nalaza i mišljenja sud je prihvatio kao stručan i uvjerljiv budući je isti dio nalaza i mišljenja dan u skladu sa materijalnim dokazima priloženim za potrebe ovoga postupka kako od strane tužitelja tako i od strane tuženika, te je upravo temeljem iste dokumentacije, a što je potvrdio i sam tužitelj prilikom saslušanja kao stranka, utvrđeno da poslove voditelja mjere nadzora tužitelj u utuženom razdoblju nije obavljao u okviru ugovorenih poslova temeljem zaključenog ugovora o radu sa tuženikom odnosno isti poslovi ne predstavljaju redovite poslove njegovog radnog mjesta koje je obavljao kao službenik zaposlen u javnoj službi, pa se stoga na njega niti ne mogu primjenjivati odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 128/17) koji je tada bio na snazi, a koji je čl. 67. određivao da ako je zaposleniku odobreno korištenje privatnog automobila u službene svrhe, nadoknadit će mu se troškovi u visini neoporezivog iznosa prema poreznim pravilima a to bi sukladno čl. 7. st. 2. toč. 31. Pravilnika o porezu na dohodak bila naknada do 2,00 kn po prijeđenom 1 km.

14.1. Naime, temeljem raspoložive dokumentacije, a cijeneći u tom dijelu kao istinit i uvjerljiv iskaz samog tužitelja kao parnične stranke, utvrđeno je da je u utuženom razdoblju tužitelj obavljao poslove voditelja mjere stručne pomoći i nadzora i to temeljem rješenja tuženika.

14.2. Sud prihvaća u ovom dijelu prigovor tuženika da poslovi koje je tužitelj obavljao temeljem tako donesenih rješenja ne predstavljaju redovite poslove radnog mjesta tužitelja koji su određeni ugovorom o radu budući da u tom slučaju da to jesu njegovi redoviti poslovi ne bi bilo potrebe za donošenjem posebnoga rješenja. S obzirom na navedeno sud niti ne prihvaća činjenične navode iz tužbe kao i iskaz samog tužitelja da je isti poslove voditelja mjere nadzora obavljao kao redovite poslove svoga radnog mjesta ali izvan redovnog radnog vremena, budući je taj dio njegovog iskaza u protivnosti sa dokazima na koje se sam poziva u činjeničnim navodima tužbe i to prije svega u protivnosti sa rješenjima koja su donesena od strane tuženika u utuženom razdoblju, gdje se vidi da se tužitelj za poslove voditelja mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi i slično imenuje upravo iz razloga jer isti ispunjava uvjete koji su propisani Pravilnikom o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta, te Pravilnikom o provođenju nadzora nad ostvarivanjem osobnih odnosa djeteta i roditelja, gdje se između ostalog određuje da se voditeljem takve vrste mjera između ostalog može imenovati i stručni radnik zavoda osim ako je sudjelovao u radu na slučaju. Osim toga i sam tužitelj prilikom saslušanja navodi da iste poslove obavlja dobrovoljno i da postoji mogućnost da odbije prijedlog ovdje tuženika da se imenuje voditeljem mjere nadzora, pa je onda potpuno nelogično smatrati da tužitelj koji ima mogućnost birati da li će prihvatiti ili ne prihvatiti da sudjeluje u provođenju istih mjera može smatrati da time obavlja redovite poslove svog radnog mjesta s obzirom da kod takve vrste redovitih poslova tužitelj ne može birati da li će ih obavljati ili ne.

14.3. Međutim, naprijed navedenim Pravilnicima je između ostalih propisano da se voditeljem mjere može imenovati i stručni radnik iz neke druge ustanove ili druga osoba koja ispunjava uvjete iz istih Pravilnika, dakle nigdje nije izričito propisano da voditelji takvih mjera moraju biti isključivo stručni radnici zavoda, a isto to potvrđuje i sam tužitelj saslušan kao stranka kada navodi da je bilo slučajeva da se voditeljem mjere imenuju i druge osobe koje uopće nisu zaposlenici zavoda a koje ispunjavaju za to propisane uvjete, da se i za takve osobe donosi rješenje o imenovanju voditeljem mjere nadzora, te da se i takvoj osobi priznaje ista naknada za obavljanje te vrste poslova, te da im se i obračunava opravdani trošak prijevoza u identičnom iznosu kao i njemu.

14.4. S obzirom na naprijed navedeno sud ocjenjuje da se prilikom obavljanja ovih poslova voditelja mjere nadzora tužitelj ne može smatrati javnim službenikom koji obavlja poslove svog redovitog radnog mjesta, odnosno stava je da se na njega prilikom obavljanja istih poslova ne može primjenjivati Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama s obzirom da je čl. 1. istog temeljnog ugovora izričito propisano da se njime uređuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koji se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama.

14.5. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je tuženik isplaćivao tužitelju opravdane troškove prijevoza tijekom obavljanja istih mjera i to sukladno samom obračunu tužitelja po cijeni od 1 kn po prijeđenom 1 km, a sve to sukladno Naputku nadležnog Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 27. travnja 2018., i da se isto tretiralo kao drugi dohodak, te da su se na sve to obračunavali odgovarajući porezi, prirezi i doprinosi, a potom tužitelju isplaćivao neto iznos, što je nesporno vidljivo iz priležećih obračunskih isprava za isplatu plaće, pri čemu su se kod obračuna poreza, prireza i doprinosa primjenjivali odgovarajući postoci kojima se obračunava drugi dohodak ostvaren kod poslodavca.

15. Kako je temeljem svih provedenih dokaza nesporno utvrđeno da tužitelj poslove voditelja mjere nadzora nije obavljao kao poslove svog redovitog radnog mjesta, te da je upravo za to svrhu koristio svoje osobno vozilo, to istome niti ne pripada neoporezivi iznos naknade sukladno čl. 7. st. 2. toč. 31. Pravilnika o porezu na dohodak, pa je iz tog razloga tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.

16. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), te su tuženiku zastupanom kao punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na 3 ročišta za glavnu raspravu prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova, trošak sastava podneska od 22. listopada 2022. kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova, te trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve radnje 550 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 1,99 eura i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.368,13 eura (10.308,14 kn), te je iz tog razloga i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Županji 6. travnja 2023.

Sudac

Jelena Bušić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz Z.,

2. Tuženik po punomoćniku K. G., odvjetniku iz Ž.