REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 215/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica dr. sc. Renata Grgić Tolj, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-890/2019-2 od 14. prosinca 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-894/2013 od 7. prosinca 2018., na sjednici održanoj 5. travnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-890/2019-2 od 14. prosinca 2020. te se predmet vraća na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.
II. O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1.1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.479,98 Eur/33.754,39 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke. U toč. II. izreke, tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.118,72 Eur/8.429,00 kn.
1.2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:
„Uvažava se tužiteljeva žalba, preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-894/2013 od 7. prosinca 2018. i sudi:
I. Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. OIB 226934857747, Zagreb, u roku od osam dana, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, iznos od 33.754,39 kn (tridesettritisućesedamstopedesetčetiri kune i tridesetdevet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 6.182,55 kn od 24. listopada 2012. do isplate, na iznos od 7.904,09 kn od 5. lipnja 2014. do isplate i na iznos od 12.667,76 kn od 6. srpnja 2016. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku, u roku od osam dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn (tritisuće kuna).“
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju, dopuštenu ovosudnim rješenjem Revd 3926/2021-2 od 5. listopada 2022. podnosi tuženik zbog materijalnopravnog pitanja:
„Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine, ili ZOMO koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja te je li shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjska presuda, u pogledu stava da je u ovom slučaju mjerodavan ZOMO, a ne ZOOP, nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odlukama broj: Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i Rev-2320/2015-2 od 21. svibnja 2015. prema kojem su za odluku o sporu relevantne odredbe iz Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (koji zakon je bio na snazi u vrijeme nastanka štete kada je osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu), a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (koji zakon je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja), i je li s tim u vezi u ovom konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredaba ZOMO?“
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija je osnovana.
5. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
6. Na temelju utvrđenja da je, zbog posljedica ozljeđivanja koje je tužiteljev osiguranik IP pretrpio kada je nastradao u prometnoj nezgodi 4. kolovoza 2005., koju je prouzročio JP upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika, tužitelj svojem osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 15. siječnja 1999. u omjeru od 40% po osnovi ozljede na radu (prometne nesreće), prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu u ukupnom iznosu od 4.479,98 Eur/33.754,39 kn, koje isplate su izvršene u razdoblju od 1. listopada 2010. do 30. lipnja 2016., obrazlažući da tužitelj nije dokazao da je umirovljenje njegovog osiguranika po osnovi invalidnosti u uzročno posljedičnoj vezi s njegovim ozljeđivanjem u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran tuženik, odnosno, sa štetom koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine, jer sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima invalidnosti i omjeru tih uzroka, nastanku profesionalne nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu tužiteljevom osiguraniku, a na što se tužitelj pozivao. 7. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev navodeći da je točno da sud nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima invalidnosti i omjeru tih uzroka, nastanku profesionalne nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu tužiteljevom osiguraniku, međutim da utvrđenja iz navedenog upravnog postupka, odnosno, tužiteljevo rješenje od 15. siječnja 2009. te sadržaj isprava, kao i iskaz tužiteljevog osiguranika saslušanog u svojstvu svjedoka, a osobito rezultati izvedenog prometnog vještačenja upućuju na zaključak o postojanju uzročno posljedične veze između ozljede tužiteljevog osiguranika zadobivene u prometnoj nezgodi i tužitelju nastale štete koja se sastojala u isplatama invalidske mirovine. Stoga je drugostupanjski sud, pozivajući se na odredbe 160. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11 i 76/12; dalje: ZOMO/98), u razdoblju od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2013. odnosno Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine" broj 157/13; dalje: ZOMO/13), u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2016. tužitelju dosudio utuženi iznos od 4.479,98 Eur/33.754,39 kn, dodajući da visina potraživanja proizlazi iz obračuna izvršenih isplata.
8. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci za sada se ne može prihvatiti kao pravilno.
9. U ovom postupku je drugostupanjski sud tuženika obvezao na isplatu iznosa na ime invalidske mirovine kojeg je tužitelj kao osiguravatelj mirovinskog osiguranja, prema pravilima koja uređuju mirovinsko osiguranje, isplatio u vremenu od 1. listopada 2010. do 30. lipnja 2016., svom osiguraniku ozlijeđenom u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik, pri čemu je sporno koji se zakon u konkretnom slučaju ima primijeniti.
10. U vezi spornog pitanja, ovaj sud je već u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeo pravno shvaćanje, prema kojemu: „za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode). Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.“.
11. Kako je sud drugog stupnja zauzeo drugačije pravno shvaćanje glede propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja - izdatak za isplate na ime invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. Zakona o osnovnom mirovinskom osiguranju, valja odgovoriti da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP, čime se i ovom odlukom reafirmira pravno shvaćanje izraženo u Rev-x 388/2018.
12. Ovdje radi potpunog odgovora potrebno je naglasiti da je odredbom čl. 27. ZOOP propisano:
“(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskoga ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.
13. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe čl. 27. st. 1.ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).
14. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju do iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.
15. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrđene odlučne činjenice i visina štetu sukladno izraženom pravnom shvaćanju kao u ovoj odluci, pa je stoga trebalo odlučiti kao pod I. izreke, u skladu s odredbom čl. 395. st. 2. ZPP.
16. U nastavku postupka drugostupanjski će sud utvrditi visinu mirovine koja bi bila isplaćena osiguraniku tužitelja u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP, kao što će utvrditi i postoji li razlika u odnosu na iznose koji se isplaćuju te potom donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.
17. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.
18. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).
Zagreb, 5. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
