REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Broj : 24 P-232/22-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, a na prijedlog više sudske savjetnice istog suda Željke Schveibert Golubović, u pravnoj stvari tužiteljice D. M., iz I, OIB: …, zastupane po punomoćnici A. Š., odvjetnici iz Č., protiv tuženika N. h. b. d.d., iz Z., OIB: …, zastupanog po Odvjetničkom društvu Ž. i p. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 02. ožujka 2023. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamj. punomoćnice tužitelja A. S., odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnice tuženika I. F., odvjetnice, dana 5. travnja 2023., objavio je i
p r e s u d i o je:
I. Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., Z., …., OIB: …. da tužiteljici D. M., I., OIB: …. isplati iznos od 2.646,07 eura / 19.936,82 kuna (dvijetisućešestočetrdesetšest eura i sedam centi / devetnaesttisućadevetstotridesetšest kuna i osamdesetdvije lipe)¹, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
na iznos od 47,12 eura / 355,02 kuna od 26.8.2008. do isplate;
na iznos od 1,76 eura / 13,29 kuna od 16.9.2008. do isplate;
na iznos od 6,92 eura / 52,12 kuna od 16.10.2008. do isplate;
na iznos od 7,31 eura / 55,11 kuna od 16.11.2008. do isplate;
na iznos od 4,74 eura / 35,69 kuna od 16.12.2008. do isplate;
na iznos od 12,07 eura / 90,95 kuna od 16.1.2009. do isplate;
na iznos od 12,67 eura / 95,43 kuna od 17.2.2009. do isplate;
na iznos od 14,65 eura / 110,37 kuna od 12.3.2009. do isplate;
na iznos od 11,08 eura / 83,48 kuna od 10.4.2009. do isplate;
na iznos od 11,48 eura / 86,47 kuna od 14.5.2009. do isplate;
na iznos od 9,63 eura / 72,52 kuna od 13.6.2009. do isplate;
na iznos od 10,42 eura / 78,50 kuna od 21.7.2009. do isplate;
na iznos od 9,63 eura / 72,52 kuna od 14.8.2009. do isplate;
na iznos od 10,02 eura / 75,51 kuna od 11.9.2009. do isplate;
na iznos od 9,23 eura / 69,54 kuna od 5.10.2009. do isplate;
na iznos od 9,82 eura / 74,02 kuna od 12.11.2009. do isplate;
na iznos od 9,63 eura / 72,52 kuna od 11.12.2009. do isplate;
na iznos od 12,93 eura / 97,43 kuna od 14.1.2010. do isplate;
Broj : 24 P-232/22-10
na iznos od 13,92 eura / 104,90 kuna od 11.2.2010. do isplate;
na iznos od 13,53 eura / 101,91 kuna od 12.3.2010. do isplate;
na iznos od 15,31 eura / 115,35 kuna od 16.4.2010. do isplate;
na iznos od 17,29 eura / 130,29 kuna od 13.5.2010. do isplate;
na iznos od 19,47 eura / 146,72 kuna od 11.6.2010. do isplate;
na iznos od 22,05 eura / 166,13 kuna od 17.7.2010. do isplate;
na iznos od 18,48 eura / 139,25 kuna od 17.8.2010. do isplate;
na iznos od 27,60 eura / 207,95 kuna od 17.9.2010. do isplate;
na iznos od 24,23 eura / 182,56 kuna od 15.10.2010. do isplate;
na iznos od 25,42 eura / 191,52 kuna od 11.11.2010. do isplate;
na iznos od 30,57 eura / 230,35 kuna od 24.12.2010. do isplate;
na iznos od 25,84 eura / 194,72 kuna od 26.1.2011. do isplate;
na iznos od 31,55 eura / 237,72 kuna od 1.3.2011. do isplate;
na iznos od 28,90 eura / 217,72 kuna od 31.3.2011. do isplate;
na iznos od 30,22 eura / 227,72 kuna od 3.5.2011. do isplate;
na iznos od 29,85 eura / 224,88 kuna od 31.5.2011. do isplate;
na iznos od 34,47 eura / 259,72 kuna od 28.9.2011. do isplate;
na iznos od 70,04 eura / 527,72 kuna od 29.10.2011. do isplate;
na iznos od 36,99 eura / 278,72 kuna od 24.11.2011. do isplate;
na iznos od 38,85 eura / 292,72 kuna od 21.12.2011. do isplate;
na iznos od 39,51 eura / 297,72 kuna od 24.1.2012. do isplate;
na iznos od 37,92 eura / 285,72 kuna od 25.2.2012. do isplate;
na iznos od 41,37 eura / 311,72 kuna od 22.3.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 14.4.2012. do isplate;
na iznos od 67,52 eura / 508,72 kuna od 22.5.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 22.6.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 21.7.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 21.8.2012. do isplate;
na iznos od 38,19 eura / 287,72 kuna od 21.9.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 20.10.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 20.11.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 22.12.2012. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 19.1.2013. do isplate;
na iznos od 38,19 eura / 287,72 kuna od 20.2.2013. do isplate;
na iznos od 40,18 eura / 302,72 kuna od 21.3.2013. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 20.4.2013. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 18.5.2013. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 20.6.2013. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 20.7.2013. do isplate;
na iznos od 36,99 eura / 278,72 kuna od 21.8.2013. do isplate;
na iznos od 38,19 eura / 287,72 kuna od 21.9.2013. do isplate;
na iznos od 39,51 eura / 297,72 kuna od 19.10.2013. do isplate;
na iznos od 58,76 eura / 442,72 kuna od 20.11.2013. do isplate;
na iznos od 40,84 eura / 307,72 kuna od 20.12.2013. do isplate;
na iznos od 83,31 eura / 627,72 kuna od 23.1.2014. do isplate;
na iznos od 42,83 eura / 322,72 kuna od 20.2.2014. do isplate;
na iznos od 41,51 eura / 312,72 kuna od 20.3.2014. do isplate;
na iznos od 41,51 eura / 312,72 kuna od 24.4.2014. do isplate;
na iznos od 40,18 eura / 302,72 kuna od 22.5.2014. do isplate; na iznos od 40,05 eura / 301,72 kuna od 24.6.2014. do isplate;
Broj : 24 P-232/22-10
na iznos od 41,11 eura / 309,72 kuna od 23.7.2014. do isplate;
na iznos od 41,51 eura / 312,72 kuna od 21.8.2014. do isplate;
na iznos od 42,17 eura / 317,72 kuna od 20.9.2014. do isplate;
na iznos od 42,57 eura / 320,72 kuna od 21.10.2014. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 20.11.2014. do isplate;
na iznos od 43,50 eura / 327,72 kuna od 20.12.2014. do isplate;
na iznos od 68,73 eura / 517,81 kuna od 22.1.2015. do isplate;
na iznos od 17,74 eura / 133,69 kuna od 23.1.2015. do isplate;
na iznos od 39,51 eura / 297,72 kuna od 21.2.2015. do isplate;
na iznos od 39,51 eura / 297,72 kuna od 20.3.2015. do isplate;
na iznos od 39,53 eura / 297,81 kuna od 24.4.2015. do isplate;
na iznos od 92,44 eura / 697,09 kuna od 12.5.2015. do isplate;
a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
II. Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., Z., OIB …. da tužiteljici D. M., iz I., OIB: ….. u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.337,03 eura / 10.074,06 kuna (tisućutristtridesetsedam eura i tri centi / desettisućasedamdesečetiri kune i šest centi)¹ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje:
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 15. srpnja 2008. godine kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika V. d.d., sklopila ugovor o kreditu broj …., kojim ugovorom mu je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 9.800,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. U članku 1. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 9.800,00 (devettisućaosamstošvicarskihfranakainulacenti) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju V. d.d. za devize važećem na dan isplate. Dalje, u članku 8. istog Ugovora o kreditu stoji: Korisnik kredita se obvezuje da će u trenutku puštanja kredita u tečaj uplatiti iznos u kunskoj protuvrijednosti 50.00% (pedesetcijelanulaposto) od iznosa jednog anuiteta kao rezervirana sredstva za pokriće tečajne razlike EUR/CHF
Broj : 24 P-232/22-10
i drugih naknada prema Odluci o kamatama i naknadama Banke. U slučaju da se uplaćeni iznos iskoristi prije konačne otplate, Banka će obavijestiti Korisnika kredita o visini uplate novog iznosa kojeg se Korisnik kredita obvezuje uplatiti u roku 8 dana od primitka obavijesti. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 150,80 CHF (stopedesetšvicarskihfranakaiosamdesetcentima) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju V. d.d. za devize Kreditora važećem na dan dospijeća i to putem ovršne izjave o zapljeni plaće ili mirovine Korisnika kredita dane sukladno čl. 178. i 179. Ovršnog zakona u obliku kojeg odredi Kreditor. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 15. (petnaesti) u mjesecu počevši od 15.08.2008. (petnaestikolovozadvijetisućeiosmegodine). Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013. pod poslovnim brojem P1401/2012,u toč. 8. utvrđeno je da je osmotužena S. d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena S. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena S. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužiteljica iz njih nikako nije mogla i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužiteljicu upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužiteljica tako nije imala potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužiteljici nije na primjeren način objasnio niti ju informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako tuženik tužiteljicu nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužiteljica nije bila
Broj : 24 P-232/22-10
upozorena da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04.07.2013., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR-o. Uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 96. i 97. mjerodavnog ZZP/07. Jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica-potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužiteljicu informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika dana 15. srpnja 2008. godine sklopili predmetni ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseci u iznosu od 9.800,00 CHF, i da je temeljem odredbe članka 2 .1. ugovora, ugovorena kamatna stopa, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, te da je na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,60% godišnje, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos, jer da je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje, jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju, da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola ugovornih odredba u odnosu na prosječnog potrošača ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Navodi, da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda RH i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmet utvrđenja u tom postupku, jer da je u kolektivnom sporu ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope, (a ne i sama promjenjivost ), u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, da to znači, da kada bi i utvrđenja iz te presude bila primjenjiva na ovaj spor,( a nisu), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Nadalje, tuženik navodi da je člankom 26. Zakona o obveznim odnosima, predviđena mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, time da stopa iste ne može biti viša od stope zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, pa iako je u konkretnom slučaju, kamatna stopa rasla uslijed promjena na tržištu, da ista nije bila niti blizu najviše propisane stope zatezne kamate, da je isto tako materijalno pravo, koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, predviđalo mogućnost ugovaranja
Broj : 24 P-232/22-10
promjenjive kamate stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, pa da stoga ne postoji uporište niti u jednom propisu iz kojega bi proizlazilo da je tuženik postupao nedopušteno, odnosno protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništenom, odnosno da nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora, jer da zakonski propisi ( Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju), koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora kao i oni koji su do danas ostali na snazi, predviđaju mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, pa da tužitelj nije ovlašten tražiti da se utvrdi ništetnim dio ugovora o kreditu koji je dopušten i u skladu s pozitivnim propisima u RH, pa da je netočno tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojim tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, jer da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan svima, da je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno zato što su ugovorne strane ugovorile odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te što je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima i praksi u RH, pa nepoznavanje prava ne ispričava, a da je odredba razumljiva da proizlazi iz uvida u formu ugovora, pa da stoga njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Tuženik navodi da je iz pogleda na način na koji se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima a to su troškovi kapitala odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, da je odluka o promjeni kamatne stope donesena u pravilu jednom godišnje i to kad je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, te da stoga niti sam ugovor niti njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana, te da je uvidom u odredbe ugovora moguće utvrditi da je njihov sadržaj i određen i odrediv, te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama ugovora uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnim izvanjskim parametrima. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je već pregledom ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke-jasna i lako uočljiva odredba, da je člankom 1. jasno propisano da je iznos odobrenog kredita u CHF, te da će isti biti plasiran u kunskoj protuvrijednosti, da je i u članku 8. predviđeno da će se mjesečni anuitet plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dana dospijeća, da su te odredba jasno koncipirane i na lako uočljivim mjestima bez
Broj : 24 P-232/22-10
dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora, da se tužitelj kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze, te da je od službenika banke u svakom trenutku mogao zatražiti dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenoga tuženik smatra da je konkretnom slučaju sporna odredba jasna ,uočljiva i razumljiva, pa da sukladno odredbama članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopuštena. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu, tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja, jer da tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Da bi ugovorna odredba bila kvalificirana kao nepoštena ona mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja mora biti značajna, da je za tu ocjenu bitno odnos ugovorni strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu /u korist bilo koje od dviju ugovorni strana), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane, uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, da činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su i tužitelj i tuženik imali jednake i ravnopravne startne pozicija, da je nepobitno da je i tuženik bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, da okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do promjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene pretpostavke, pa prema tome pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju, ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti, sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, te je Općinski sud u Čakovcu rješenjem broj P-232/22-4 od dana 4. studenoga 2022. navedeni prigovor odbio, a to rješenje je postalo pravomoćno.
4. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.
5. Na ročištu održanom dana 2. ožujka 2023., sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju i saslušanjem tužiteljice, te je zaključio glavnu raspravu.
6. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj … (list 8-13 spisa), Povijesni izvadak iz sudskog registra (list 14-66), izračun vještakinje V. S. O. od 18.06.22. (list 67-78), otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope od 15.07.2008. (list 79-86), informativni otplatni plan od 6.3.2019. (list 87-89), prometnu karticu po kreditu (list 91-101), te je saslušao tužiteljicu D. M. kao stranku u svrhu dokazivanja.
Broj : 24 P-232/22-10
7. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
8. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
9. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Nije sporno da je tuženik S. d.d. OIB: …., Z., pravni slijednik V. d.d., izmjenom Statuta od 03.12.2012. izmijenjena odredba o tvrtki. Nije sporno da je naziv tuženika nakon toga glasio S. d.d. – u sanaciji kako proizlazi iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, a da sada naziv iste glasi N. h. b. d.d.
11. Nije sporno da su tužiteljica D. M. kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik V. d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj …. dana 15. srpnja 2008. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.800,00 CHF ( švicarskih franaka ) i to na rok od 84 mjeseci, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 150,80 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan dospijeća. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan.
12. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.
13. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
14. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim
Broj : 24 P-232/22-10
stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
15. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba ).
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
17. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
Broj : 24 P-232/22-10
18. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
20. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
21. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
22. Zastarni rokovi kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.
23. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 30. kolovoza 2022.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
24. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja.
25. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Nije sporna sama visina tužbenog zahtjeva.
26. U konkretnom slučaju to znači da su se u ugovoru o kreditu, tužitelju morali na transparentan način objasniti razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
Broj : 24 P-232/22-10
27. Isto tako, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja se moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
28. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
29. Uvidom u odredbu članka 1. i članka 8. predmetnog ugovora utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ovdje tužitelju kunsku protuvrijednost 9.800,00 CHF, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem za CHF na dan dospijeća, a koje odredbe su nerazumljive i nedorečene.
30. Prema članku 11.6. predmetnog ugovora o kreditu, stranke su ugovorile da se na sve što nije regulirano odredbama ovoga ugovora primjenjuju Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja tuženika i ostali važeći akti kreditora, te propisi važeći u Republici Hrvatskoj, ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmjene navedeni akti kreditora ili relevantni propisi, ugovorne strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama.
31. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
32. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
33. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma,
Broj : 24 P-232/22-10
odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
34. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
35. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
36. Tužiteljica D. M. je u svom iskazu u bitnome navela da je 2008 godine odlučila uzeti kredit radi opremanja kuće. Kako je bila klijent S. odlučila je uzeti kredit u toj banci i jedino je u tu banku i išla. Kad je došla ponuđeni joj je kredit u švicarskim francima. Ništa posebno nije pitala, tad su svi uzimali kredite u švicarskim francima. Nije posebno pitala što to znači da je kredit u valuti CHF, a niti joj je nešto objašnjeno vezano za to. Na početku joj je rata kredita bila od 630 – 700 kuna, da bi čak došla do iznosa od 1300 kuna. Nije joj bilo rečeno da HNB štiti tečaj eura, a švicarskog franka ne. Nije joj na solemnizaciji objašnjeno što to znači da je kredit u valuti CHF. Obzirom da je bilo na svim vijestima objašnjeno što se događa, nije otišla u banku pitati koji je razlog tome kad je primjetila razlike prilikom otplate kredita. Navodi kako je u trenutku potpisivanja razumjela ugovor, ali je poslije shvatila da joj ništa nije jasno, osobito kad su se počele mijenjati rate.
37. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 38. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
39. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
40. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
Broj : 24 P-232/22-10
41. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
42. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, a sukladno sudskoj praksi, u tužbenom zahtjevu tužitelj ne mora tražiti da se utvrdi ništenost pojedine odredbe ugovora, te može tražiti samo isplatu razlike s osnova više plaćenog.
43. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. ) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
44. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 2.646,07 eura / 19.936,82 kn, stoga je donesena odluka kao pod 1. izreke presude.
45. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 26.08.2008.god. do zaključno 12.05.2015.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
46. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.
47. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (radi isplate 19.936,82 kuna). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu 199,08 eura / 1.500,00 kuna (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 31.01.2023.god. u iznosu od 199,08 / 1.500,00 kuna ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 31.01.2023. u iznosu od 199,08 eura / 1.500,00 kuna (tbr.9/1), sastav podneska od 02.02.2023. u iznosu od 199,08 eura / 1.500,00 kuna ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 02.03.2023. u iznosu od 199,08 eura / 1.500,00 kuna (tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 99,54 eura / 750,00 kn (tbr 9/3) sve uz pripadajući PDV i u skladu s
Broj : 24 P-232/22-10
Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 142/2012, 103/14, 118/14 i 107/15 i 37/22).
48. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova preliminarnog vještačenja u iznosu od 132,72 eura / 1.000,00 kuna. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 36,46 eura / 274,69 kuna i na presudu u iznosu od 72,91 eura / 549,37 kuna, koji iznos je odmjeren temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21).
49. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
U Čakovcu, 05. travnja 2023.
S U T K I N J A:
Valentina Varga Gombar
Viša sudska savjetnica:
Željka Schveibert Golubović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana ( sukladno čl. 348. st. 4. Zakona o parničnom postupku objavljenog u NN RH broj 70/19), od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18, 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).
O tom obavijest :
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćnici tuženika
