REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 7 Us I-1361/2022-8

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Nikoline Grubišić, u upravnom sporu tužitelja S. G. iz P., V., kojeg zastupa opunomoćenik I.V., odvjetnik u P, D., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi prijenosa zemljišta u vlasništvo jedinice lokalne samouprave, 5. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/II-371-01/22-08/2, URBROJ: 531-07-01-03/03-22-2 od 21. listopada 2022. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju KLASA: UP/I-943-01/20-01/02, URBROJ: 2163-18/6-22-07 od 17. ožujka 2022.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju KLASA: UP/I-943-01/20-01/02, URBROJ: 2163-18/6-22-07 od 17. ožujka 2022. odbijen je prigovor tužitelja protiv Obavijesti o obustavi postupka KLASA: UP/I-943-01/20-01/02, URBROJ: 2163/1-18/2-22-05 od 5. siječnja 2022. (dalje u tekstu: obavijest o obustavi postupka od 5. siječnja 2022.) kao neosnovan, iz razloga što je utvrđeno kako je prvostupanjsko tijelo pravilno donijelo obavijest o obustavi postupka od 5. siječnja 2022., obzirom je odredbom članka 173. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" br. 153/13, 65/17, dalje u tekstu: Zakon o prostorom uređenju) izričito propisano da se o prijenosu vlasništva zemljišta ne donosi upravni akt, a koje stajalište je iznijelo i drugostupanjsko tijelo u rješenju KLASA: UP/II-371- 01/20-08/8, URBROJ: 531-07-01-03/06-21-2 od 22. studenog 2021., te da je postupak pravilno obustavljen jer ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka, odnosno jer u konkretnom slučaju nije na snazi urbanistički plan uređenja kojim bi bilo planirano građenje, odnosno uređenje javne površine sukladno odredbi članka 170. stavku 1. Zakona o prostornom uređenju.

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je podnio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-371-01/22-08/2, URBROJ: 531-07-01-03/03-22-2 od 21. listopada 2022. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja. U tužbi u bitnom osporava navode tuženika iznesene u obrazloženju osporavanog rješenja, iz razloga što se temelje na pogrešnom utvrđenju upravnih tijela i pogrešnoj primjeni zakona. Naime, tužitelj navodi kako je nesporno da je Generalnim urbanističkim planom Grada Rovinja (dalje u tekstu: GUP) i Prostornim planom uređenja Grada Rovinja (dalje u tekstu: PPU) definirano da se sve predmetne nekretnine iz tužiteljevog zahtjeva za prijenos zemljišta u vlasništvo jedinice lokalne samouprave nalaze unutar granica građevinskog područja naselja Rovinj i to negradivog dijela građevinskog područja javne zelene površine – Z2 – gradska park šuma, za koje nije predviđena izrada urbanističkog plana uređenja, pri čemu je sasvim jasno da tužitelj kao suvlasnik predmetnih nekretnina ne može niti će moći koristiti predmetne nekretnine obzirom da su predviđene za javnu namjenu odlukom jedinice lokalne samouprave. Obzirom da Gradska park šuma prema GUP-u predstavlja površinu javne namjene te činjenicu da predmetne nekretnine predstavljaju neizgrađeno i neopterećeno zemljište, stoga tužitelj smatra kako su u konkretnom slučaju ispunjene apsolutno sve pretpostavke za usvajanje njegovog zahtjeva sukladno odredbama članka 170. i 173. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju. Zaključno, tužitelj navodi kako provođenje neke vrste „prethodnog postupka“ utvrđivanja pretpostavki za uzimanje izjave vlasnika nije propisano Zakonom o prostornom uređenju, odnosno da je takvo postupanje u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 173. Zakona o prostornom uređenju, te ističe da se postupak uzimanja izjave sukladno Zakonu o prostornom uređenju ne može provoditi niti obustaviti na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju, slijedom čega smatra pobijano rješenje nezakonitim. Slijedom navedenog, predlaže Sudu da poništi osporavana rješenja te da naloži tuženiku nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda iz osporenog rješenja i predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 31. ožujka 2023. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje u tekstu: Zakon o upravnim sporovima), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5.1. Tužitelj je izjavio da ostaje kod navoda iznesenih u tužbi te ističe da za predmetno područje nije propisana obveza donošenja urbanističkog plana uređenja i da bi stoga predmetnu odredbu članka 170. Zakona o prostornom uređenju trebalo tumačiti u smislu da su uvjeti ispunjeni i bez urbanističkog plana uređenja ukoliko je javna namjena predviđena prostornim planom uređenja i generalnim urbanističkim planom kao u konkretnom slučaju.

6. Među strankama u ovome sporu nije sporno da se zemljišta tužitelja u svezi kojih je podnio zahtjev, prema PPU-u i GUP-u nalaze unutar građevinskog područja naselja Rovinj i to negradivog dijela građevinskog područja, na području definiranom kao „Javne zelene površine – Z2 – gradska park šuma“, ali da za predmetno područje nije donesen niti je previđeno donošenje urbanističkog plana uređenja.

6.1. Sporno je međutim, ima li tužitelj na temelju odredbe članka 170. Zakona o prostornom uređenju pravo na predaju predmetnih zemljišta u vlasništvo jedinice lokalne samouprave, a posebno ako za predmetno područje nije propisana obveza donošenja urbanističkog plana uređenja, odnosno treba li predmetnu odredbu članka 170. Zakona o prostornom uređenju tumačiti u smislu da su uvjeti ispunjeni i bez urbanističkog plana uređenja ukoliko je javna namjena predviđena PPU-om i GUP-om kao u konkretnom slučaju, te je li postupak s tim u svezi pravilno proveden.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem su donesena osporavana rješenja te dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 19. listopada 2018. podnio zahtjev za prijenos svog suvlasničkog dijela od 1/8 kč. br. 2., 2., 2., 2., 2. i 2. sve k.o. R., u vlasništvo Grada Rovinja sukladno članku 170. Zakona o prostornom uređenju, a koji zahtjev je prvostupanjsko tijelo odbilo rješenjem KLASA: UP/I-943-01/20-01/02, URBROJ: 2163/1-18/6-20-01 od 23. rujna 2020. (dalje u tekstu: rješenje od 23. rujna 2020.), te da je tužitelj na rješenje od 23. rujna 2020. izjavio žalbu temeljem koje je drugostupanjsko tijelo rješenjem KLASA: UP/II-371-01/20-08/8, URBROJ: 531-07-01-03/06-21-2 od 22. studenog 2021. (dalje u tekstu: rješenje od 22. studenog 2021.) poništilo rješenje od 23. rujna 2020., obrazlažući da se u konkretnoj stvari ne donosi upravni akt, odnosno da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu o kojem se ne odlučuje rješenjem.

10. Također, iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je prvostupanjsko tijelo u svezi pravnog shvaćanja iznesenog u rješenju od 22. studenog 2021., donijelo Obavijest o obustavi postupka KLASA: UP/I-943-01/20-01/02, URBROJ: 2163-18/2- 22-05 od 5. siječnja 2022. (dalje u tekstu: obavijest od 5. siječnja 2022.), kojom se tužitelja obavještava kako nisu ispunjeni uvjeti iz članka 170. Zakona o prostornom uređenju za uzimanje izjave o prijenosu zemljišta u vlasništvo Grada Rovinja i da stoga ne postoje pravne pretpostavke za daljnje vođenje postupka povodom zahtjeva tužitelja, slijedom čega da je prvostupanjsko tijelo obustavilo predmetni postupak. 11. Odredbom članka 170. stavkom 1. Zakona o prostornom uređenju propisano je da vlasnik neizgrađenog i neopterećenog zemljišta na kojemu je urbanističkim planom uređenja planirano građenje, odnosno uređenje površine javne namjene može to zemljište prenijeti u vlasništvo jedinice lokalne samouprave.

12. Odredbom članka 173. stavkom 1. Zakona o prostornom uređenju propisano je da zemljište iz članka 170. i članka 171. stavka 1. ovoga Zakona vlasnik prenosi izjavom o prijenosu zemljišta koju daje na zapisnik uredu državne uprave u županiji, odnosno Gradu Zagrebu. O prijenosu zemljišta se ne donosi upravni akt.

13. Kao što je navedeno, prema citiranoj odredbi članka 170. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju vlasnik neizgrađenog i neopterećenog zemljišta može to zemljište predati u vlasništvo jedinice lokalne samouprave ako je na njemu urbanističkim planom uređenja planirano građenje, odnosno uređenje površine javne namjene.

14. Prema mišljenju Suda, citirana odredba ne ostavlja prostora tumačenju da bi se predaja morala odrediti kada je gradnja ili uređenje površine javne namjene određeno prostornim planom druge vrste osim taksativno navedenog urbanističkog plana uređenja, pa ni generalnim urbanističkim planom, neovisno o tome je li neposrednom primjenom tog generalnog urbanističkog plana moguća gradnja, odnosno uređenje površine javne namjene. K tome je prema mišljenu Suda svrha citirane odredbe da se omogući predaja zemljišta u trenutku kada je već projekt toliko izgledan da su pokrenute određene radnje na njegovoj realizaciji, kao što je donošenje urbanističkog plana uređenja.

15. Nadalje, glede tužbenih navoda tužitelja o tome kako upravno tijelo u procesnom smislu pogrešno primjenjuje Zakon o prostornom uređenju, odnosno da se postupak uzimanja izjave o prijenosu vlasništva ne može voditi na način da se prethodno utvrđuje postojanje pretpostavke iz članka 170. Zakona o prostornom uređenju, kao i da se postupak ne može ni obustaviti na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju, valja reći kako predmetni navodi nisu osnovani, iz razloga što je citiranom odredbom članka 173. Zakona o prostornom uređenju propisan način prijenosa zemljišta iz članka 170. i 171. stavak 1. Zakona o prostornom uređenju, stoga je Sud mišljenja da ukoliko se ne radi o taksativno navedenim zemljištima, da onda nema ni zakonske osnove za primjenu članka 173. Zakona o prostornom uređenju, te slijedom iznesenog, prethodno utvrđivanje pretpostavki iz članka 170. Zakona o prostornom uređenju od strane upravnih tijela ocjenjuje zakonitim.

16. S tim u vezi, citiranom odredbom članka 173. Zakona o prostornom uređenju izričito je propisano kako se o prijenosu zemljišta ne donosi upravni akt, iz čega proizlazi da se takav akt ne donosi niti u slučaju kada nisu ispunjene pretpostavke za prijenos zemljišta u vlasništvo jedinice lokalne samouprave (takvo stajalište zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-4476/21-2 od 28. siječnja 2022.), stoga je u procesnom smislu prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je obavijestilo tužitelja da nisu ispunjeni uvjeti za davanje izjave o prijenosu zemljišta u vlasništvo jedinice lokalne samouprave te obustavilo postupak.

17. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud nalazi da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nisu osnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Posljedično tome, Sud zaključuje da pobijanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao u točki I izreke.

18. Odluka o troškovima ovog upravnog spora (točka II izreke) temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove, slijedom čega je, s obzirom da je tužitelj izgubio spor, postavljeni zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora valjalo odbiti.

U Rijeci 5. travnja 2023.

S u d a c

Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja I. V., odvjetnik u P., D.

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20