Poslovni broj Gž R-921/2021-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. B., odvjetniku iz Z., protiv I-tuženika Z. h. d.o.o., Z., OIB: ., zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku iz Z. i II tuženika C. o. d.d., Z., , OIB: ...., zastupanog po punomoćniku djelatniku tuženika M. Š., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-422/2017-62 od 28. svibnja 2021.,05. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

1. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-422/2017-62 od 28. svibnja 2021. u točkama I i III izreke.

2. Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 25.020,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 4.500,00 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženicima solidarno nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 16.812,50 kn, sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

Protiv usvajajućeg dijela te presude (točke I i III izreke) žale se tuženici zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22 i 114/22:dalje -ZPP) u vezi sa člankom 433. ZPP-a.

Tuženici u odvojenim žalbama u bitnome sličnoga sadržaja tvrde da je presuda nerazumljiva, ima nedostatke i ne može se ispitati. Tužitelj da nije primijenio dužnu pažnju kod obavljanja posla, nije pazio kuda hoda uslijed čega je nastala šteta. Tvrdi da nije dokazano da bi se žica nalazila na parkiralištu jer da je to utvrđenje protivno ostalim dokazima, a i iskaz samog tužitelja da je u tom dijelu proturječan. Tužitelj da je predmetnu žicu uočio prije nastanka štetnog događaja i da nije primijenio dužnu pažnju te da bi prosječno pažljiv zaposlenik izbjegao nastanak štete u toj konkretnoj situaciji.

Predlažu uvaženje žalbi.

Odgovor na žalbe nije dostavljen.

Žalbe nisu osnovane.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj doživio ozljedu na radu 5. ožujka 2014., obavljajući poslove svog radnog mjesta, kontrole vozila parkiranih na parkiralištu prvotuženika "R.",

- da iz iskaza tužitelja i njegove pisane izjave, kao i iz iskaza svjedoka V., koji je zatekao tužitelja kako leži na parkiralištu R. na kojemu je obavljao radnu obvezu kontrole parkiranih vozila proizlazi da se štetni događaj dogodio na način da je tužitelj zapeo o žicu srednje debljine koja se nalazila uz rub tog parkirališta, virila je iz asfalta i bila je udaljena cca jedan metar od automobila kojega je kontrolirao uslijed čega je tužitelj pao. Pisana izjava tužitelja i njegov iskaz pred sudom da nisu kontradiktorni jer iz jednog i drugoga proizlazi da se tužitelj spotaknuo na žicu i da se žica nalazila na parkiralištu, a to potvrđuje i svjedok V. koji je tužitelja zatekao kako leži,

- da je stanje lica mjesta potpunosti izmijenjeno i da iz iskaza svjedoka V. proizlazi da je on fotografirao lice mjesta i fotografiju predao uz izvještaj, ali prvotuženik tu fotografiju nije dostavio sudu,

- da nije prihvatljivo utvrđenje o načinu nastanka štetnog događaja navedeno u prijavi o ozljedi na radu od 5. ožujka 2014. koju je sastavio djelatnik tuženika i u kojoj je navedeno da je tužitelj pao prelazeći preko zelene površine koja graniči sa parkiralištem, jer se ta prijava temelji na kazivanju treće osobe R. koji prilikom saslušanja nije potvrdio navode iz prijave,

- da postoji i prijava o ozljedi na radu od 10. ožujka 2014. koju je popunio svjedoka F., referent zaštite na radu u kojoj je navedeno da se ozljeda dogodila na javnoj površini grada Zagreba,

- da iz dokaza provedenih u ovom postupku ne proizlazi da je tužitelj odgovoran za nastanak štetnog događaja ili da bi doprinio nastanku štetnog događaja. Spoticanje tužitelja o žicu koja se nalazila unutar parkirališta da se ne može pripisati njegovoj krajnjoj nepažnji već da je prvotuženik kao vlasnik parkirališta, bio obvezan na propisani način označiti žicu, što nije učinio,

- da prvotuženik kao poslodavac tužitelja i drugotuženik osiguravajuće društvo s kojim je prvotuženik u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu od odgovornosti prema zaposlenicima, solidarno odgovaraju tužitelju za štetu koju je pretrpio tužitelj u štetnom događaju,

- da je vještačenjem na koje stranke nisu imale primjedbi utvrđeno da je tužitelj u štetnom događaju zadobio natučenje slabinske regije i desnoga kuka i da je trpio bol jačega intenziteta u trajanju od dva dana, srednje jakog intenziteta u trajanju od 4 tjedna te slabijeg intenzitetu u trajanju od 2 mjeseca. Primarni strah u trenutku ozljeđivanja, sekundarni strah radi zadobivenih ozljeda i njihovih posljedica koji je u jačem intenzitetu trajao jedan dan, srednje jakom intenzitetu 7 dana, a u slabijem intenzitetu 15 dana. Tuđa pomoć i njega da mu je bila potrebna 3 sata dnevno prva 4 tjedna po ozljeđivanju, potom 3 sata dnevno slijedeća 4 tjedna,

- da tužitelj temeljem odredbe članka 1100., stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ostvaruje pravo na neimovinsku štetu po kriteriju fizičkih bolova u iznosu od 17.000,00 kn i straha u iznosu od 5.500,00 kn te imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu, u smislu odredbe članka 1095. stavak 1. ZOO-a, za 168 sati po nespornoj cijeni sata od 15,00 kn u zatraženom iznosu od 2.520,00 kn,

- na dosuđeni iznos neimovinske štete od 22.500,00 kn dosudio mu je zatezne kamate od podnošenja tužbe dok mu je primjenom odredbe članka 1086. ZOO-a na iznos imovinske štete dosudio zatezne kamate od presuđenja.

Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a u vezi s odredbom članka 433. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio, analizom svih provedenih dokaza da se tužitelj povrijedio na radnom mjestu, parkiralištu prvotuženika, tako da je za vrijeme obavljanja svog radnog zadatka, kontrole parkiranih vozila, zapeo u žicu koja se nalazila na parkiralištu, virila iz asfalta, pri čemu je pao i ozlijedio se.

Sadržaj logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja uz navod iz njegove pismene izjave potvrđen u bitnome iskazom svjedoka T. V., koji je u vrijeme nastanka štete bio nadređen tužitelju, a zaposlenik je prvotuženika, opravdava utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju žice i betonskog stupa na spornoj površini i o ozljeđivanju tužitelja zapinjanjem za tu žicu koja je izlazila iz asfalta što je uvjetovalo njegov pad i ozljeđivanje. Svjedok T. V. zatekao je tužitelja kako leži na toj površini parkirališta i vidio je stup i žicu, tvrdi i da je o mjestu nesreće izradio fotografiju koju je predao uz izvješće nadređenima, ali ovdje prvotuženik nije tu fotografiju dostavio kao dokaz sudu. Kako je stanje lica mjesta potpuno promijenjeno očito je da prvotuženik ne želi predati fotografiju kao dokaz jer njezin sadržaj ne govori u njegovu korist. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da je prvotuženik isključivo odgovoran za nastalu štetu tužitelja sadržajnom primjenom odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09,71/11 i 63/13:dalje-ZR), kojom je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi ju po općim propisima obveznog prava i članka 15. Zakonu o zaštiti na radu (“Narodne novine”, br. 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08. i 116/08 i 143/12 dalje- ZZR.) koji je bio na snazi u vrijem nastanka štete.

Člankom 15. ZZR-a je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu te da se iznimno poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

Prema odredbi članka 1067. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11:dalje- ZOO) vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

Budući da se tužitelj ozlijedio na radu i da tuženici, na kojima je teret dokaza, nisu dokazali da bi uzrokom štete bile izvanredne i nepredvidivim okolnostima na koje poslodavac unatoč njegovoj pažnji nije mogao utjecati, a nije dokazao ni da bi tužitelj svojim ponašanjem djelomično pridonio nastanku štete, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio prvotuženika kao poslodavca i drugotuženika kao osiguratelja isključivo odgovornima za nastalu štetu.

Tuženici nisu tvrdili da tužitelj pri obavljanju svojih radnih zadataka nije obavljao povjerene mu poslove u skladu s pravilima struke i nisu prihvatljive žalbene tvrdnje da nije primijenio prosječnu pažnju kada je krećući se pao na žicu koja se nalazila na parkiralištu jer prosječna osoba ne može ni pretpostaviti da bi se na javnoj površini moglo nalaziti neobilježeno i neosigurano mjesto na kojemu iz betona izlazi deblja žica. Osim toga pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da je prvotuženik koji je upravljao tim parkiralištem bio u obvezi obilježit i osigurat taj dio prostora.

Pravilno je utvrdio i da tužitelj, u smislu odredbe članka 1100., stavak 1. i 2. ZOO-a, ostvaruje pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 22.500,00 kn (po kriteriju fizičkih bolova 17.000,00 kn i straha 5.500,00 kn) kao i na naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, u smislu odredbe članka 1095., stavak 1. ZOO-a, u iznosu od 2. 520,00 kn (za168 sati po nespornoj cijeni sata od 15,00 kn) i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje.

Kod dosude tih iznosa prvostupanjski je sud vodio računa o svim bitnim aspektima tužiteljičine osobnosti i posljedicama povrede, izraženim u provedenom sudsko-medicinskom vještačenju.

Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju koji je uspio u sporu opravdane troškove postupka, u smislu odredbe članka 154. ZPP-a u vezi sa člankom 155. ZPP- a.

Odbijen je kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer drugotuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 433. stavak 1. ZPP-a valjao odlučiti kao u izreci.

Nepobijana točka II izreke presude ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 5. travnja 2023.

Predsjednica vijeća :

Tajana Polić v.r.