Poslovni broj: 65 P-330/2022-8
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u pravnoj stvari tužitelja P.T. iz L., OIB: …, zastupanog po pun. L.K., odvjetniku iz O., protiv tuženika E.M. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici T.H., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene javne rasprave od 24. ožujka 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude 5. travnja 2023.
p r e s u d i o j e
l. Utvrđuju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava u izvansudskoj ovrsi pokrenutoj pred Zavodom od strane tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužitelja kao ovršenika temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice M.P. iz V. posl. br: Ovrv-156/07-2 od 25. travnja 2007. god., a koja izvansudska ovrha se provodi ustegom na mirovini tužitelja kao ovršenika.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročen parnični trošak postupka u visini od 804,16 eura[1] / 6.058,94 kuna, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 19. travnja 2022. podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
2. U tužbi navodi da je dana 11. ožujka 2022. god. putem iskazanog punomoćnika, Općinskom sudu u Osijeku podnio prijedlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom odnosno protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika M.P., posl. br. Ovrv- 156/07 od 25. travnja 2007. god., na temelju kojeg se provodi ustega na mirovini, ovdje tužitelja, počevši od dana 06. kolovoza 2021. god., uložio žalbu nakon proteka roka sa prijedlogom za odgodu ovrhe. Predmetni sud donio je zaključak pod posl. br: 33 Ovr-1288/2022-2 kojim ovdje tužitelja, a temeljem čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 - dalje OVZ), upućuje u parnicu.
3. Tužitelj naslovnome sudu, ističe kako smatra da je provedba ovrhe ustegom na mirovini tužitelja nezakonita odnosno nedopuštena.
4. Naime, tužitelj je navedenom žalbom nakon proteka roka istaknuo prigovor apsolutne zastare tuženikova potraživanja prema njemu, odnosno obrazložio zbog čega smatra kako je zastara nastupila protekom zakonskoga roka od 10 godina, a koju tuženik osporava svojim podneskom od 23. ožujka 2022. god., ističući kako je došlo do prekida zastarnog roka s obzirom da je prednik tuženika, P.b.Z. d.d., dana 24. travnja 2012. god. zastaru prekinula podnošenjem zahtjeva za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja. Također, tuženik je uz odnosni podnesak priložio i potvrdu FINA-e od dana 30. travnja 2012. god. kojom se utvrđuje nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje, odnosno nemogućnost provedbe ovrhe nad sredstvima ovdje tužitelja tamo ovršenika.
5. Tužitelj smatra kako do prekida zastarnog roka na kojeg se tuženik u spomenutom podnesku poziva, nije došlo, odnosno ističe se kako prekid nije nastupio temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a već se u odnosnom predmetu ima smisleno primijeniti odredba čl. 242. st. 2. ZOO-a, a koja izričito propisuje kako do prekida zastare ne dolazi ukoliko vjerovnikov zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. Naime, kako je prethodnik tuženika, P.b.Z. d.d., dana 24. travnja 2012. god. uistinu podnio zahtjev za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima, a u kojem postupku se nije makar niti djelomično naplatio, a zbog čega je takav postupak i obustavljen; to je stav tužitelja da takav postupak nije doveo do prekida zastare.
6. Slijedom navedenog, tužitelj ističe kako se na temelju priloženih dokaza u predmetnoj tužbi nesporno može zaključiti kako je zahtjev tuženikova prethodnika, podnesen 24. travnja 2012. god., a nakon pasivnosti istoga, stavljen izvan snage, te kako je tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 241. st.1. ZOO-a pogrešno, odnosno u konkretnom slučaju ima se primijeniti odredba čl. 242. st. 2. ZOO-a kojom postaje razvidno kako do prekida zastare nije došlo, posljedično čemu je prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO-a nastupila apsolutna zastara protekom roka od 10 (deset) godina, a na koju se tužitelj već ranije i pozvao u navedenoj žalbi nakon proteka roka posljedično čemu se predlaže donijeti presuda kojom se ovrha odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava u izvansudskoj ovrsi, proglašava nedopuštenom, kao u tužbenom zahtjevu i izreci ove presude.
7. Osim toga, tužitelj je u tužbi potraživao i naknadu prouzročenog parničnog troška, koji je tužiteljev punomoćnik specificirao na zaključnom ročištu od 24. ožujka 2023., sve u roku od 15 dana.
8. U pisanom odgovoru na tužbu od 3.svibnja 2022. (str. 19-20 spisa)tuženik ističe kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom.
9. Tuženik ponajprije prigovara iskazanoj vrijednosti predmeta spora postavljenom od strane tužitelja u iznosu od 31.666,98 Kn kao previsoko određenom, s obzirom da je u predmetnom postupku riječ o tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno o tužbi radi utvrđenja, iznos visine predmeta spora sukladno odredbama članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku može iznositi najviše 10.000,00 Kn. Tuženik predlaže sudu donijeti odluku o visini predmeta spora prije zaključenja prethodnog postupka.
10. Nastavno na tužbene navode tužitelja, tuženik ističe kako se sukladno odredbama članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine; odnosno predajom predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi na prisilnu naplatu putem FINE dolazi do prekida zastarnog roka.
11. Prednik tuženika, P.b.Z. d.d., predao je rješenje o ovrsi javnog bilježnika M.P. posl. br. Ovrv-156/07 od dana 25. travnja 2007. godine na prisilnu naplatu putem FINE dana 24. travnja 2012. godine te je od tog dana, po stavu tuženika, prekinut desetgodišnji zastarni rok.
12. Nadalje, tuženik tvrdi da je ovrhovoditelj predložio sudu službenim putem zatražiti podatak od Financijske agencije te pribaviti očevidnik naplate FINE u odnosu na naplatu i uvrštavanje u redoslijed naplate predmetnog rješenja o ovrsi Ovrv- 156/07, računajući od datuma prve predaje iste na prisilnu naplatu, a budući da se prema naprijed citiranoj odredbi članka 241. ZOO-a zastara prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom (predajom na prisilnu naplatu putem Financijske agencije) poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, pokretanjem ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave pred javnim bilježnikom, čime je zastara bila prekinuta.
13. Međutim, tužitelj u tužbi nadalje navodi kako smatra da do prekida zastarnog roka nije došlo iz razloga što se prednik tuženika društvo P.b.Z. d.d. nije makar niti djelomično naplatilo nakon predaje rješenja o ovrsi na prisilnu naplatu dana 24. travnja 2012. godine, a zbog čega je prema mišljenju tužitelja takav postupak obustavljen te je stav tužitelja da takav postupak nije mogao dovesti do prekida zastare. Tuženik ističe kako je ovakvo mišljenje tužitelja netočno i neosnovano te shodno navedenom, tuženik u prilogu dostavlja praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima Rev 946/08 od 27. listopada 2010. godine i Rev 943/2017 od dana 10. svibnja 2017. godine iz koje proizlazi da kada bi ovršni postupak i bio obustavljen zbog razloga koji isključivo leže na ovršeniku (nedostatak sredstava za podmirenje dugovanja), tada bi pokretanje ovršnog postupka imalo za posljedicu prekid zastare i zastarni rok bi počeo ponovno teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako je od tužitelja na ime predmetnog dugovanja i temeljem predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi dosad naplatio ukupno 6.215,70 Kn, s time da je prvu uplatu nakon otkupa potraživanja od svog prednika društva P.b.Z. tuženik društvo E.M. zaprimio dana 20. rujna 2021. godine u iznosu od 786,68 Kn.
14. Također, u odgovoru na tužbu, tuženik ističe kako tužitelj nije niti na koji način dokazao da bi mu provedbom ovrhe nastala šteta po egzistenciju ili slično, osim što je priznao postojanje dugovanja prema tuženiku.
15. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u potpunosti kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka tuženiku.
16. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju su stranke priložile u spis, i to: pročitan je dopis FINE od 30.04.2012. na str. 4 spisa, žalba tužitelja kao ovršenika, izjavljena nakon proteka roka, s prijedlogom za odgodu ovrhe, u pravnoj stvari ovrhovoditelja E.M. d.o.o. protiv ovršenika P.T. iz L., radi naplate potraživanja ovrhovoditelja u visini od 31.666,98 kn, na str. 9-11 spisa, zaključak Općinskog suda u Osijeku br. 33 Ovr-1288/2022-2 od 1.travnja 2022. na str. 12-13 spisa, zahtjev za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima od 23.04.2012., dostavljen FINI Osijek dana 24.04.2012., na str. 14-15 spisa.
17. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, odnosno da je svaka strana u postupku dužna dokazati one tvrdnje koje iznosi tijekom postupka, a nalazeći da se u ovoj parnici nedvojbeno radi o pravnom pitanju o čemu isključivo odlučuje sud, sud je našao da je tužitelj na kojem je bio teret dokaza da je predmetna izvansudska ovrha nedopuštena, uslijed nastupa apsolutne zastare, ovu okolnost tijekom provedenog postupka uspio i dokazati.
18. Ovo stoga što je i ovaj sud ocijenio da do prekida zastarnog roka na kojeg se tuženik poziva u odgovoru na tužbu te slijedom toga do ponovnog tijeka zastare nije došlo, sukladno odredbi čl. 242.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18 i 16/21), a to iz razloga što do prekida zastare ne dolazi ukoliko vjerovnikov zahtjev bude odbačen ili odbijen , ili ako određena mjere osiguranja bude stavljena izvan snage. U konkretnom slučaju prednik tuženika P.b.Z. d.d. dana 24. travnja 2012. zaista je podnijela zahtjev za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, ovdje tužitelja, međutim, nesporno je da se u tom postupku tuženik kao ovrhovoditelj nije niti djelomično naplatio, zbog čega je taj postupak upravo i obustavljen. Na temelju ovako zauzetog stava suda, dakle da do prekida zastare u konkretnom slučaju nije došlo, apsolutna zastara tuženikova potraživanja nastupila je protekom roka od 10 godina od početka tijeka zastare, čime je predmetna izvansudska ovrha, odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava u izvansudskoj ovrsi pokrenutoj pred HZMO u korist tuženika kao vjerovnika, nedopuštena, a tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
19.Na temelju ovakvo utvrđenog činjeničnog stanja, a primjenom citiranih zakonskih odredbi, sud je nalazeći tužbeni zahtjev osnovanim, donio presudu kojom se predmetna izvansudska ovrha utvrđuje nedopuštenom, kao u izreci.
20. Budući da je tuženik koji se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti izgubio ovu parnicu, dužan je tužitelju naknaditi prouzročen parnični trošak.
Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika – odvjetnika, i to: za sastav tužbe i za zastupanje na jednom ročištu na kojem se raspravljalo o meritumu spora (od 24.03.2023.) iznos od po 248,75 eur, zatim za zastupanje na pripremnom ročištu od 13.02.2023., na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima i koje je odgođeno, upola tog iznosa, odnosno 124,38 eura, zatim za plaćanje dužnih pristojbi na tužbu i presudu u visini od po 91,14 eura, ili ukupno za pristojbu koju je tužitelj dužan platiti 128,28 eura, tako da ukupan trošak koji je sud priznao tužitelju kao nužan za pravilno vođenje ove parnice iznosi 804,16 eura ili 6.058,94 kn, sukladno Odvjetničkoj tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama, a s obzirom na utvrđenju vrijednost spora koja se nije mijenjala od 31.666,98 kn.
21. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Valpovu 5. travnja 2023.
S U D A C
ZDRAVKO MAMIĆ v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 3 primjerka, putem ovog suda na rješavanje nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika
2. Tuženiku putem punomoćnika
