Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Braće Radić 2, Varaždin
Poslovni broj: Kv II-30/2023-3
Kir-216/2022-8
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Ljiljane Kolenko i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv osumnjičene N. K., zbog kaznenih djela iz čl. 241. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 126/19 i 84/21, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenog kao tužitelja T. M. protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: 1 Kir-216/2022-5 od 13. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja T. M. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem sutkinje istrage Županijskog suda u Varaždinu odbijen je prijedlog oštećenika kao tužitelja T. M. za provođenje dokaznih radnji, protiv osumnjičenice N. K., zbog kaznenog djela iz čl. 241. st. 1. KZ/11.
2. Protiv tog rješenja je oštećenik kao tužitelj je putem opunomoćenika M. K., odvjetnika podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da vijeće Županijskog suda u Varaždinu ukine pobijano rješenje i predmet vrati sutkinji istrage na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači na način da odredi provođenje predloženih dokaznih radnji.
3. Žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana.
4. Nije u pravu žalitelj kad smatra da je sutkinja istrage počinila bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje u tekstu: ZKP/08) u vidu nejasnoće i proturječnosti razloga prilikom obrazlaganja o nepostojanju osnovane sumnje da bi osumnjičenica počinila kazneno djelo povrede tuđih prava iz čl. 241. st. 1. KZ/11. Naime, žalitelj smatra proturječnim i nejasnim obrazloženje pobijanog rješenja da na vikend-kući u S., (dalje u tekstu: vikend-kući) nije stavljena zabilježba osiguranja prethodnom mjerom zabrane raspolaganja predmetnim nekretninama i pokretninama i da oštećenik kao tužitelj nije bio u posjedu te vikend-kuće i predmetnih pokretnina koje su se u njoj nalazile nego je njima raspolagala osumnjičena, ali da se radi o nekretnini i pokretninama koje su predmetom utvrđivanja bračne stečevine. Pritom žalitelj smatra nejasnim termin „nesporno postojanje osnovane sumnje“ s tvrdnjom da pojam „nesporno“ predstavlja termin parničnog postupka, a da je u kaznenom postupku dovoljno postojanje osnovane sumnje da je osumnjičenica počinila kazneno djelo.
4.1. Suprotno navedenom, obrazloženje pobijanog rješenja nije sastavljeno na način kako to citira žalitelj budući da je sutkinja istrage jasno razdvojila navedene zaključke, a koji predstavljaju navođenje činjenica proizašlih iz sadržaja državnoodvjetničkog spisa. To što žalitelj na temelju svoje ocjene sadržaja istih dokaza dolazi do drugačijeg zaključka, spada u argumentaciji istaknute žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u sklopu koje će mu i biti odgovoreno na žalbene navode. U odnosu na pojam „nesporno“, osim što nema ničeg nejasno u navodu „…da se ne može zaključiti kako je nesporno postojanje osnovane sumnje“…kojim se sutkinja istrage referirala na stav oštećenika kao tužitelja, potpuno je promašena tvrdnja da bi se termin „nesporno“ koristio samo u parničnom postupku. Naime, kako u parničnom, tako i u kaznenom postupku kao i u prethodnoj fazi istog, ali i u svim ostalim sudskim postupcima, postoje sporne i nesporne činjenice, ali i druge sporne i nesporne situacije i korištenje tog pojma bez utjecaja je na razumljivost utvrđenja o nepostojanju osnovane sumnje.
5. Nije u pravu žalitelj ni kad u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osporava pravilnost zaključka sutkinje istrage o nepostojanju osnovane sumnje da bi osumnjičena N. K. počinila kazneno djelo povrede tuđih prava iz čl. 241. st. 1. KZ/11. Žalitelj u žalbi u bitnom ponavlja da je brak, koji je između stranaka sklopljen 2. prosinca 1995., razveden presudom Općinskog suda u Varaždinu broj P Ob -119/19-5 od 18. srpnja 2019. i da su za vrijeme braka stranke izgradile vikend-kuću u kojoj su se nalazile predmetne pokretnine koje da su bračna stečevina. Pritom se u žalbi naglašava da je za vrijeme utvrđenja bračne stečevine u parničnom postupku koji se vodio povodom tužbe ovdje oštećenika kao tužitelja T. M. kod Općinskog suda u Varaždinu u predmetu broj P Ob-75/21, isti saznao da je osumnjičenica putem Njuškala 1. srpnja 2021. počela oglašavati prodaju predmetnih pokretnina iako su bile predmetom utvrđenja bračne stečevine jer su se nalazile u spomenutoj vikend-kući te da je do 17. kolovoza 2021. prodala tri demižona, Inox bačve Letina, dvije kace, električnu muljaču, motorni bušač rupa sa svrdlom, kutiju imbus alata, kolica sa alatom, dijelove za osobne automobile, agregat za struju, puhač lišća, kotao za svinjokolju i veće količine vina i rakije. Stoga žalitelj smatra da je osumnjičenica znala za pravo uživanja oštećenog kao tužitelja na navedenoj nekretnini, a time i pokretninama koje su se u njoj nalazile te da je otuđenje tih stvari provela kako bi osujetila ostvarenje prava oštećenika kao tužitelja.
6. Suprotno žalitelju, sutkinja istrage pravilno je, iako dijelom iz pogrešnih razloga, zaključila da iz dokaza i podataka u spisu ne proizlazi potreban stupanj vjerojatnosti na razini osnovane sumnje da bi osumnjičenica počinila kaznena djela za koja istu tereti oštećenik kao tužitelj.
7. Naime, kazneno djelo povrede tuđih prava iz čl. 241. st. 1. KZ/11 čini onaj tko s ciljem da osujeti ostvarenje prava na stvari, otuđi, uništi, ošteti, sakrije ili oduzme svoju stvar ili stvar osobe čije interese zastupa na koji drugi ima založno pravo, pravo zadržavanja ili pravo uživanja. Dakle, suština obilježja citiranog kaznenog djela je osujećenje ostvarenja prava na vlastitoj, a ne tuđoj stvari (osim u situaciji kada se radi o stvari osobe čije interese počinitelj zastupa), odnosno pokretne ili nepokretne stvari moraju biti vlasništvo počinitelja kaznenog djela, a objekt zaštite je založno pravo, pravo zadržanja ili pravo uživanja. Namjera počinitelja sastoji se u postupanju s ciljem da osujeti ostvarenje prava iz opisa djela. Oštećenik kao tužitelj preuzimajući kazneni progon tereti osumnjičenicu da je povrijedila njegovo pravo uživanja na inkriminiranim stvarima, s time da je istu u kaznenoj prijavi teretio i za povredu prava zadržanja na stvarima. Prema prijedlogu za preuzimanje kaznenog progona predlaganjem provođenja dokaznih radnji proizlazi da oštećenik kao tužitelj svoje pravo uživanja na stvarima temelji na tvrdnji da se radi o stvarima koje su kupljene za vrijeme braka i koje su sastavni dio vikend-kuće koja je u vrijeme prodaje stvari bila predmetom spora oko bračne stečevine.
Pravo uživanja sastoji se od ovlaštenja koristiti tuđu stvar za osobne potrebe uživatelja bez da se dira u supstanciju korištene stvari. Prema navedenom proizlazi da se oštećenik kao tužitelj smatra suvlasnikom stvari jer da se radi o bračnoj stečevini, a da do utvrđenja ima pravo uživanja na tim istim stvarima kao stvarima osumnjičenice. Naime, prema čl. 36. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15, 98/19, dalje u tekstu: ObZ) bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine osim ako nisu drukčije ugovorili. Međutim, ono što je još važnije, oštećenik kao tužitelj očito smatra da su inkriminirane stvari pertinencija vikend-kuće, budući da navodi da su se stvari nalazile u vikend kući i da se u vezi vlasništva i uživanja tih stvari vodio parnični postupak broj P Ob-75/21 kod Općinskog suda u Varaždinu. Međutim odredbom čl. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ('Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV) propisano je da je objekt prava vlasništva pojedinačno određena stvar. Tko ima pravo vlasništva ili koju od drugih stvarnih prava na nekoj stvari, ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, ako zakonom nije drugačije određeno, dok je prema čl. 7. ZV pripadak (pertinencija ili pobočno pravo) definiran kao pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari koji odgovara takvoj namjeni. Odredbom čl. 9. ZV propisano je da pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje, ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo, koje je kao takva jedna nekretnina. Nesporno, stranke su se razvele 18. srpnja 2019., a inkriminirana prodaja stvari od strane osumnjičenice počela je 1. srpnja 2021. dok je ovdje oštećenik kao tužitelj u svojstvu tužitelja pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine 23. kolovoza 2019., predmet kojeg je bila i vikend-kuća u kojoj su se inkriminirane stvari nalazile, no bez posebnog naglaska na raspodjelu navedenih stvari. Naime, u smislu citiranog čl. 7. ZV o tome što je pertinencija, a razmatrajući sadržaj prijedloga za provođenje dokaznih radnji, sporne pokretnine nisu pertinencija vikend-kuće, a oštećenik kao tužitelj niti jednu od spornih pokretnina u parničnom postupku nije utužio kao dio bračne stečevine te u ovom postupku iste ne povezuje u smislu pripadka s bilo kojom drugom pokretninom iz spomenutog parničnog postupka, osim sa vikend-kućom. Dakle, predmetne pokretnine nisu bile predmetnom utvrđenja bračne stečevine u parničnim postupcima kako to tvrdi oštećenik kao tužitelj, a pritom ne tvrdi niti da bi nakon razvoda braka bio u posjedu istih niti dokumentira da su iste kupljene za vrijeme braka. Prema navedenom bez utjecaja je što su se sporne pokretnine nalazile u vikend-kući koja je bila predmetom bračne stečevine, koja, doduše, nije upisana u zemljišnim knjigama, ali je sagrađena na upisanoj čkbr. kod Općinskog suda, Zemljišnoknjižnog odjela u Varaždinu. Bez obzira na to, valja ukazati da je sutkinja istrage pravilno utvrdila iz državnoodvjetničkog spisa da je u vrijeme razvoda braka između osumnjičenice i oštećenika kao tužitelja, kao i u vrijeme predmetne prodaje stvari osumnjičenica bila upisana kao jedina vlasnica nekretnine na kojoj se nalazi vikend-kuća u kojoj su se nalazile inkriminirane stvari te da nije bilo upisa zabilježbe osiguranja mjerom zabrane raspolaganja navedenom nekretninom ili pokretninama u njoj. Dakle, prema objektivnom stanju stvari, osumnjičenica je bila u inkriminirano vrijeme jedina vlasnica i posjednica nekretnine kojom je mogla ovlašteno raspolagati, pa i uzimati i prodavati predmetne pokretnine, tim više što iste nisu niti bile predmetom bračne stečevine, a što je žalitelju osnova u predmetnom slučaju. Pritom oštećenik kao tužitelj niti ne tvrdi da bi bio u posjedu spornih pokretnina od trenutka razvoda (dvije godine) do inkriminiranog oglašavanja u Njuškalu, niti ističe koju drugu pravnu osnovu iz koje izvodi pravo uživanja osim bračne stečevine.
8. Prema svemu navedenom i prema stavu ovog žalbenog vijeća ni na razini osnovane sumnje ne može se govoriti o postojanju povrede prava uživanja oštećenika kao tužitelja koje bi osumnjičenica namjerno osujetila, kao ni o postojanju kojeg drugog oblika počinjenja predmetnog tog kaznenog djela.
9. Slijedom navedenog žalba oštećenog kao tužitelja nije osnovana, a kako ovo vijeće nije utvrdilo da bi sutkinja istrage ostvarila neku od povreda na čije postojanje sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08 drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Varaždinu 5. travnja 2023.
Predsjednik vijeća
Igor Pavlic, v.r.
