Poslovni broj: Usž-231/23-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliske i Radmile Bolanče- Vuković, članica vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. z. I., P., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. K. i N. Š. u P., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, Z., radi novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1UsI- 831/2022-6 od 23. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1UsI-831/2022-6 od 23. studenog 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, klasa: UP/II-415-01/22-01/22, urbroj: 524-04-01-02/2-22-2 od 2. lipnja 2022. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Sektora za zapošljavanje i kontrolu, Službe za kontrolu kvotnog zapošljavanja, klasa: UP/I-415-07/21-02/783, urbroj: 426-06-02/4-21-1 od 22. studenog 2021. godine, a kojim je tužitelju u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti utvrđeno da je dužan platiti iznos od 1.031,94kn za mjesec lipanj 2018., te iznos od 1.125,00kn mjesečno za mjesece od travnja do studenog 2019. te pripadajuće zakonske zatezne kamate, sve na ime novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je ispunio kvotu za zapošljavanje osobe s invaliditetom tako što je zaposlio H. J. osobu s utvrđenim invaliditetom i to prije donošenja odluke Zavoda. Navodi da je presudom određeno da je, premda je zaposlio osobu s invaliditetom dužan platiti naknadu zbog nezapošljavanja osobe s invaliditetom, što ju čini proturječnom, nejasnom i nelogičnom. Ističe da je predmet upravnog spora bila ocjena zakonitosti odluke zbog nezapošljavanja osoba s invaliditetom, a ne ocjena zakonitosti odluke zbog neprijavljivanja/evidentiranja činjenice da je zaposlena osoba s invaliditetom. Navodi da je posljedica navedenog to da je presudom odlučeno o nečemu što nije bilo predmetom upravnog postupka, odnosno da je sud propustio odlučiti o zakonitosti odluke Zavoda i postupanju navedenog javnopravnog tijela. Ističe da mu je, time što je zanemareno da je zapošljavao osobu s invaliditetom, a da mu je ipak naloženo plaćanje novčane kazne zbog neispunjavanja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, a koje je sadržano u odredbi članka 29. Ustava RH i u članku 6. stavku 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe da je Zavod donio svoju odluku i pozivom na odredbu članka 171. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima (namirenje obveze redom nastanka iste) što smatra nezakonitim jer se ne radi o raznovrsnim obvezama već o jednoj vrsti davanja. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je u sudskoj praksi te se poziva na odluku Visokog upravnog suda RH, poslovni broj Usž-15/2020-2 od 5. veljače 2020. godine. Predlaže Sudu da usvoji žalbu, poništi pobijanu presudu, podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik je u odgovoru na žalbu naveo da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu. Predlaže da se odbije žalba tužitelja kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.-dalje ZUS), ovaj Sud nije utvrdio da postoje razlozi radi kojih se presuda pobija niti povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu odlučio na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a, koje nisu sporne. Prema službenim podacima prvostupanjskog tijela nesporno je da je tužitelj u spornom razdoblju (lipanj 2018, travanj-studeni 2019.) s obzirom na broj zaposlenih, bio dužan zaposliti jednu osobu s invaliditetom, da je zapošljavao H. J., koji je osoba s invaliditetom no da ga nije prijavio u očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom koji se vodi pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.
8. Člankom 8. stavkom 4. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Narodne novine, 157/13., 152/14., 39/18.) propisano je da obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom poslodavac može ispuniti tako da ima zaposlen propisani broj osoba s invaliditetom upisanih u očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom i/ili zamjenskom kvotom
9. Sukladno odredbi članka 7. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom (Narodne novine, 75/18. i 120/18.-dalje Pravilnik) u kvotu se ubrajaju isključivo osobe s invaliditetom koje su zaposlene na najmanje 20 sati tjedno i koje su upisane u očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (stavak 1.). Sukladno stavku 3. istog članka osobe s invaliditetom koje nisu upisane u očevidnik iz stavka 1. ovoga članka poslodavac ne može ubrojiti u kvotu niti je na taj način može prekoračiti.
10. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku proizlazi pravilnim zaključak suda da za razdoblje lipnja 2018., od travnja do studenog 2019., tužitelj nije ispunio kvotu za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Naime, tužitelj kao poslodavac može ispuniti kvotu za zapošljavanje osoba s invaliditetom isključivo zaposlenicima s invaliditetom evidentiranim u očevidniku zaposlenih osoba s invaliditetom koji vodi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Stoga činjenica zaposlenja H. J. ne znači ispunjenje obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom jer sukladno citiranim odredbama i Zakona i Pravilnika uvjet je da se radi o invalidnoj osobi upisanoj u očevidnik, a sukladno citiranom stavku 3. Pravilnika propisano je da osobe s invaliditetom koje nisu upisane u očevidnik iz stavka 1. ovoga članka poslodavac ne može ubrojiti u kvotu, niti je na taj način može prekoračiti.
11. Pozivanje tužitelja na povredu prava na pošteno suđenje nije osnovano jer argumentacija koja iznosi ne ukazuje da nije imao pravo na neovisni i nepristrani sud, pravo na pravično suđenje te pravo na suđenje u razumnom roku. Prigovor da se Zavod pozvao pogrešno na odredbu članka 171. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima nije odlučan jer tužitelj nije izvršio ni jedno plaćanje. Pri tome, radi se o prigovoru kojeg je tužitelj isticao u žalbi na prvostupanjsko rješenje i na koji je tuženik dao odgovor te, kako se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije primjenjiv ni stav iz presude Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž-15/20 od 5. veljače 2020. na koji se tužitelj poziva.
12. S obzirom da tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost osporene presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te bez povrede pravila postupka trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 5. travnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Mira Kovačić, v.r.
