REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1266/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. D. iz Z., (OIB …), zastupanog po punomoćnici M. P. K., odvjetnici iz Z., protiv I. tuženika M. R. (OIB …), nepoznatog boravišta, zastupanog po privremenoj zastupnici S. B. R., odvjetnici iz Z., i II. tuženice Republike Hrvatske (OIB …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja izjavljenoj (po punomoćnici M. P. K., odvjetnici iz Z. i I. Ž. Š., odvjetnici iz Z.) protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-735/2020-3 od 10. prosinca 2020. kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Sesvetama posl. br. Pn-453/2019-210 od 9. travnja 2020., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje drugostupanjsko rješenje tako da se odbija žalba privremene zastupnice I. tuženika (I. tuženika) i prihvaća žalba tužitelja te preinačuje prvostupanjsko rješenje na način da se zahtjev privremene zastupnice I. tuženika na obvezivanje tužitelja naknaditi joj trošak zastupanja I. tuženika (sa troškom "iz žalbenog stadija") odbija u cijelosti kao neosnovan.

II. Prvotuženiku se nalaže na ime naknade parničnog troška revizijskog stupnja postupka isplatiti tužitelju 3.750,00 kn/497,71 EUR, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana dok je žalba privremene zastupnice I. tuženika djelomično odbijena i djelomično prihvaćena - tako da je prvostupanjsko rješenje preinačeno: tužitelju je naloženo nadoknaditi privremenoj zastupnici I. tuženika trošak postupka od 28.437,50 kn - kao i "trošak iz žalbenog stadija postupka" od 437,50 kn.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 2771/2021-3 od 7. lipnja 2022., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjskog rješenja u odnosu na pitanja:

"Da li postoji retroaktivna obveza tužitelja na podmirenje troškova privremene zastupnice koja je postavljena tuženiku rješenjem od 4. prosinca 2002. za parnične radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu čl. 85. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) u vrijeme dok u Zakonu o parničnom postupku, niti u kojem drugom zakonu nije postojala norma kojom bi se obveza plaćanja tih troškova nametala tužitelju?

Da li prilikom donošenja odluke o trošku privremenom zastupniku tuženika (u osobi odvjetnika) sud pravilno primjenjuje Tarifu HOK umjesto Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, pri određivanju visine takvih troškova?"

3. To sve po ocjeni da su ta pravna pitanja važna za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporeno rješenje temeljeno je na shvaćanju o kojem sudska praksa viših sudova (na koju u prijedlogu tužitelj određeno i ukazuje) nije jedinstvena.

4. Tužitelj je protiv drugostupanjskog rješenja podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjima. Predlaže osporeno kao i prvostupanjsko rješenje ukinuti.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. U ovome predmetu nije sporno (uz ostalo i prema onome što tužitelj u reviziji čini neospornim):

- da "je tužitelj … 1998., oko … sat, stradao u prostoru caffe bara J. u trgovačkom centru I., zajedno s prijateljem D. Š. (koji je u tom događaju smrtno stradao), na način da je u jednom trenutku I. tuženik koji se nalazio u istom prostoru, ustao od stola i počeo pucati iz pištolja po gostima, pri čemu je tužitelja pogodio u predio trbuha",

- da "je tužitelj zadobio ozljede", a "uslijed kojih ozljeda je došlo do smanjenja opće životne i radne sposobnosti tužitelja u opsegu od 50%",

- da "je u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu pod brojem K-19/99, dana 10. svibnja 1999., donesena presuda kojom je utvrđeno da je I. tuženik počinio navedeno kazneno djelo, ali u neubrojivom stanju",

- da je tužitelj u opisanom štetnom događaju pretrpio štetu, naknadu koje je potraživao tužbom podnesenom (uz ostalo) protiv I. tuženika i II. tuženice, ali i protiv I. C. d.o.o., Z.,

- da je u postupku radi naknade štete, a obzirom da je njegovo mjesto boravka bilo nepoznato, rješenjem od 4. prosinca 2002. I. tuženiku postavljena privremena zastupnica u osobi S. B. R., odvjetnici iz Z. - koja je I. tuženika tijekom postupka i zastupala.

8. Sporno je (u situaciji kada tužitelj nije u mogućnosti dobiti od I. tuženika, kao obveznika, naknadu za štetu koju je trpio i trpi niti naknadu za troškove koje je imao u dugotrajnom parničnom postupku) da li je tužitelj u obvezi naknaditi troškove privremene zastupnice postavljene I. tuženiku rješenjem od 4. prosinca 2002., one nastale u svezi u ovome postupku poduzetih parničnih radnji te zastupnice.

To sve i pored:

- pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenoga 2018. (broj Su-IV 148/2018), prema kojemu: "Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika je dužan predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju.",

- odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 - dalje: ZPP/19) i to odredbe čl. 8., prema kojoj: "U članku 84. stavku 1. iza riječi: „sud će tuženiku“ dodaju se riječi: „na njegov trošak“.", tako da odredba čl. 84. ZPP-a sada glasi: "Ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženiku na njegov trošak postaviti privremenog zastupnika.", te odredbe čl. 9., prema kojoj: "U članku 85. iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi: Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika dužan je predujmiti tužitelj, osim ako se privremeni zastupnik postavlja tužitelju zbog razloga iz članka 84. stavka 2. točaka 4. i 5., na temelju rješenja suda protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Ako tužitelj ne predujmi ta sredstva u roku koji je odredio sud u svom rješenju, sud će tužbu odbaciti.".

- odredbe čl. 117. st. 2. istoga ZPP/19, prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe (...) članaka 8. i 9. (...) ovoga Zakona primjenjivat će se i na sve postupke u tijeku."

9. Drugostupanjski sud je ovdje osporeni zahtjev privremene zastupnice I. tuženika ocijenio osnovanim i prihvatio (obvezujući tužitelja da ovoj naknadi trošak) uz osnovno i odlučno shvaćanje:

"...Prvostupanjski sud navodi da je postavljanje privremene zastupnice predložio tužitelj i da je to bilo u njegovom interesu kako bi se mogao provesti postupak radi naknade štete, pa je tužitelj dužan nadoknaditi privremenoj zastupnici trošak zastupanja tuženika M. R. Sud utvrđuje opseg i visinu troškova koji se odnose na zastupanje u ukupnom iznosu od 30.937,50 kn te joj primjenom čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika (NN br. 5/14) priznaje 50% nagrade koja bi privremenoj zastupnici pripadala po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12; 103/14; 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) i nalaže tužitelju da privremenoj zastupnici isplati troškove u iznosu od 15.468,75 kn.

(...) U odnosu na žalbu tužitelja N. D.

Žalba tužitelja temelji se na pogrešnom tumačenju relevantnog pravnog shvaćanja koje je zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenog 2018. (broj: Su-IV 148/2018) koje glasi:

"Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju".

Takvim pravnim shvaćanjem koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, predviđena je obveza tužitelja da predujmi troškove postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika, ali i da u konačnici plati njegove troškove, time da troškovi predujma ulaze u parnični trošak koji tužitelj može potraživati od tuženika kojem je postavljen privremeni zastupnik i koje mu je onda tuženik dužan nadoknaditi. U tom kontekstu, a polazeći od citiranog pravnog shvaćanja, nije relevantno pozivanje tužitelja na odluku ovoga suda poslovni broj Gž-2788/2016 od 12. listopada 2017. Posljedično, nije u pravu tužitelj kada u žalbi tvrdi da bi prema tom pravnom shvaćanju on bio dužan eventualno predujmiti sredstva za pokriće troškova privremenog zastupnika tuženika postavljenog pred sudom, ukoliko ga sud pozove na takav predujam.

Zbog navedenog, nalogom tužitelju da privremenoj zastupnici nadoknadi trošak postupka, pa i u konkretnoj situaciji kada je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom u odnosu na tog tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i nije osnovan taj žalbeni razlog na koji tužitelj upućuje sadržajem žalbe, a na koji ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP-a.

(...) U odnosu na žalbu privremene zastupnice.

U pravu je privremena zastupnica kada tvrdi da je ona u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku imala položaj zakonske zastupnice, a ne posebne skrbnice, obzirom da je u čl. 84. st. 1. ZPP-a propisano da ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženiku na njegov trošak postaviti privremenog zastupnika. Odredbom čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) propisana je primjena navedenih odredaba na sve postupke u tijeku.

Stoga nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, temeljem koje je prvostupanjski sud za 50% smanjio nagradu koja privremenoj zastupnici pripada prema odredbama Tarife, pa je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Iako je točna žalbena tvrdnja da se prvostupanjski sud nije pozvao na niti jednu konkretnu odredbu materijalnog prava, osim što se pogrešno pozvao na odredbu čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, sadržaj obrazloženja upućuje na primjenu odredaba čl. 84. st. 1. i čl. 85. st. 3. ZPP-a. Kod toga u ovom stadiju postupka nije više od značaja okolnost da prvostupanjski sud nije pozvao tužitelja da predujmi troškove privremene zastupnice pod prijetnjom odbacivanja tužbe, jer propust suda da postupi sukladno odredbi čl. 85. st. 3. ZPP-a nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Kako je ovaj sud prihvatio dio žalbenih navoda tužitelja u vezi opsega i visine troškova koje je prvostupanjski sud priznao privremenoj zastupnici tuženika, ali i da je prihvatio žalbenu tvrdnju privremene zastupnice da nije bilo osnove za 50% smanjenja nagrade, već da nagradu treba priznati u cijelosti prema odredbama Tarife, to privremena zastupnica osnovano potražuje trošak prvostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 28.437,50 kn ...".

10. Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

11. Revizijski sud prije svega primjećuje da se o ovdje spornom pitanju izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, pa tako, primjerice:

11.1. u odluci broj U-III-5286/2020 od 30. rujna 2021. (kojom je ustavna tužba podnositeljice, odvjetnice, usvojena - te su ukinute presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2020. i presuda Upravnog suda od 27. prosinca 2018., a predmet je vraćen Upravnom sudu na ponovni postupak), prema kojoj:

(...) 11. Za pravo na naknadu za rad odvjetnika - privremenog zastupnika osoba u parnicama (u vrijeme kada je podnositeljica obavljala tu dužnost) mjerodavni su sljedeći propisi: Članak 84. stavak 1. ZPP-a glasi: "Članak 84. Ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženiku postaviti privremenog zastupnika. (...)" Članak 152. ZPP-a glasi: "Članak 152. Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama." Članak 170. stavak 3. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 162/98. i 116/03,) glasi: "Članak 170. "Naknada skrbniku isplaćuje se iz sredstava navedenih u odredbi članka 165. točke 1., 2., 4. i 5. ovoga Zakona, ako se time ne ugrožava podmirenje osnovnih životnih potreba štićenika." Članak 171. Obiteljskog zakona glasi: "Članak 171. (1) Ako se sredstva za naknade iz članka 169. ovoga Zakona ne mogu namiriti iz sredstava predviđenih u članku 165. ovoga Zakona, namirit će se na teret sredstava socijalne skrbi. (2) Ministar nadležan za poslove socijalne skrbi propisat će visinu iznosa i način isplate naknade za skrbnika iz članka 170. ovoga Zakona i stavka 1. ovoga članka." Članak 191. Obiteljskog zakona glasi: "Članak 191. (1) Radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa osobe kojoj najmanje tri mjeseca nije poznato boravište ili nije dostupna, a nema opunomoćenika, centar za socijalnu skrb imenovat će skrbnika za poseban slučaj, kao i u drugim slučajevima kad je to potrebno radi zaštite prava i interesa pojedinih osoba. (2) Osobama iz stavka 1. ovoga članka, pod uvjetima određenim posebnim zakonom, može postaviti skrbnika i tijelo pred kojim se vodi postupak. To tijelo dužno je bez odgode obavijestiti centar za socijalnu skrb koji prema tako postavljenom skrbniku ima sve ovlasti kao i prema skrbniku kojega je sam imenovao." Članak 197. Obiteljskog zakona glasi: "Članak 197. Odredbe o pravima, dužnostima i odgovornostima skrbnika primjenjuju se na odgovarajući način i na skrbnika za poseban slučaj."

11.1. Odredbe Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine" broj 66/99) koje su mjerodavne u ovom slučaju: "Članak 1. (1) Naknada za skrbnika određuje se u iznosu do 100% osnovice iz članka 16. stavka 1. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 73/97.). (2) Naknadu iz stavka 1. ovoga članka svojom odlukom, a na zahtjev skrbnika, određuje i isplaćuje nadležni centar za socijalnu skrb. (3) Naknada iz stavka 1. ovoga članka isplaćuje se iz sredstava navedenih u odredbi članka 165. točkama 1., 2., 4. i 5. Obiteljskog zakona samo ako se iz navedenih sredstava štićeniku i njegovoj obitelji osigurava najmanje 300% prihoda za samca ili obitelj utvrđenog člankom 16. stavcima 2. i 3. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 73/97)." "Članak 3. (1) Naknada za skrbnika za poseban slučaj za obavljanje pravnih poslova iznosi do 200%) osnovice iz članka 16. stavka 1. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 73/97), ovisno o složenosti i trajanju poslova. (2) Naknada za obavljanje pravnih poslova skrbnika za poseban slučaj koji je odvjetnik, iznosi polovicu iznosa propisane odvjetničke tarife. (3) Naknada za skrbnika za poseban slučaj isplaćuje se jednokratno po obavljenom poslu." (...)

11.3. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanom 21. studenoga 2018., doneseno je pravno shvaćanje broj: Su IV-148/2018 kojim je određeno: "Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik, kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju."

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

(...)13. U konkretnom slučaju podnositeljica je odlukom Trgovačkog suda u Z. od 12. prosinca 2000. na temelju članka 84. ZPP-a imenovana privremenim zastupnikom tuženika u parnici broj: P-1444/2000 po tužbi tužitelja G. b. d.d. u s. Taj je posao obavljala do 2009. te je zatražila isplatu nagrade i naknade za svoj rad kao odvjetnika odsutne stranke uz primjenu Odvjetničke tarife. Rješenjem Visokog trgovačkog suda broj: Pž-3686/11-3 od 14. lipnja 2011. taj je sud zauzeo stajalište da se nagrada i naknada za rad podnositeljice određuje primjenom Odvjetničke tarife. No, nakon što joj je prvostupanjski sud presudom broj: P-5285/2011 od 2. travnja 2013. utvrdio visinu naknade za zastupanje odsutne stranke, Visoki trgovački sud je presudom broj: Pž-6072/2013 od 10. rujna 2013. ukinuo prvostupanjsku presudu i izrazio stajalište da se naknada za podnositeljičin rad ne određuje u parnici već se ta naknada određuje kod nadležnog centra za socijalnu skrb. Podnositeljica je (pouzdajući se u to stajalište Visokog trgovačkog suda) pokrenula postupak za određivanje naknade za njezin rad u navedenoj parnici kao privremenog zastupnika, no upravna tijela i upravni sudovi utvrđuju da nema osnova za određivanje takve naknade jer ona nije bila ni imenovana rješenjem nadležnog centra za socijalnu skrb, te da za njih nije relevantno stajalište i uputa Visokog trgovačkog suda od 10. rujna 2013. U međuvremenu je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanom 21. studenoga 2018., doneseno pravno shvaćanje broj: Su IV-148/2018 kojim je određeno: "Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik, kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju."

14. Iz navedenoga je razvidno da je praksa sudova u odnosu na način određivanja naknade za rad privremenog zastupnika (posebice u odnosu na podnositeljicu) iz članka 84. ZPP-a od 2000. do 2018. bila neujednačena te da je tek krajem 2018. došlo do pokušaja njezinog ujednačavanja.

15. Uzevši u obzir sve relevantne činjenice ovoga postupka, te okolnost da je podnositeljica iscrpila sve dostupne putove pravne zaštite pozicije privremene zastupnice iz članka 84. ZPP-a, ocjena je Ustavnog suda da se ne može od podnositeljice kao odvjetnice zahtijevati da besplatno zastupa stranke u parnici. To bi bilo suprotno članku 27. Ustava i autonomiji odvjetništva. Budući da je u ovom slučaju podnositeljica od Visokog trgovačkog suda 10. rujna 2013. dobila uputu da naknadu za svoj rad kao privremenog zastupnika traži i dobije u postupku pred nadležnim Centrom za socijalnu skrb, a takav je postupak pokrenula, Ustavni sud smatra da je podnositeljica postupila prema pravomoćno danoj uputi sudbenog tijela, koje mora obvezivati i druga tijela u Republici Hrvatskoj, uzevši u obzir značaj autonomije i položaja odvjetništva za pravilno i učinkovito vođenje sudskih i drugih postupaka te time zaštiti i razvoju pravne države. Zbog toga se može zaključiti da je osporenim presudama podnositeljici uskraćeno pravo na sud jer nije dobila odluku o svojim pravima, iako se pouzdala u pravomoćnu odluku drugog suda (neovisno ima li ili nema neposredne zakonske podloge za izraženo stajalište). Na takav se način nedvojbeno ne ostvaruje bit "prava na sud" (članak 29. stavak 1. Ustava), a posebice u situaciji kada ne postoji jasna sudska praksa.

15.1. Zaključno, budući da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih izvora prava (članak 115. stavak 3. Ustava), onda su svi (a ne samo Ustavni sud) dužni voditi računa o ostvarivanju ustavnog i konvencijskog jamstva prava na sudsku zaštitu, a napose se to odnosi na sudove zadužene za pružanje sudske zaštite u povodu odluka javnopravnih tijela u uvjetima kada upravni spor više nije samo spor o zakonitosti upravnog akta (članak 19. stavak 2. Ustava u užem smislu).

16. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je donio odluku kao u izreci ..."

11.2. u odluci Broj: U-III-335/2015 (U-III-499/2018) od 23. svibnja 2023. (kojom je usvojena ustavna tužba podnositelja, odlučeno da je za odlučivanje o zahtjevu predlagatelja za isplatu naknade/nagrade i troška obnašanja dužnosti privremenog zastupnika u konkretnom slučaju nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu - a ukinute su točka II. izreke rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2014. i točka II. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 2014. i predmet je vraćen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak), prema kojoj:.

(...) 8. Podneskom od 9. siječnja 2013. podnositelj je prvostupanjski parnični sud obavijestio da mu je po njegovoj ocjeni prestala dužnost privremenog zastupnika (...) i istovremeno zatražio da taj sud donese rješenje kojim će ga razriješiti obveze obavljanja dužnosti privremenog zastupnika 3. tuženika i naložiti nadležnom centru socijalne skrbi da mu (prema priloženom troškovniku) isplati naknadu/nagradu i trošak obavljanja navedene dužnosti (...).

(...) Prema stajalištu Županijskog suda u Zagrebu ZPP-om:53/91-89/14 nije propisano pravo privremenog zastupnika na nagradu za obavljanje te dužnosti, dok se naknada troška parničnog postupka može dosuditi samo protivnoj stranci. (...) 10. Podnositeljev zahtjev za isplatu naknade/nagrade i troška obnašanja dužnosti privremenog zastupnika 3. tuženika u parničnom postupku odbačen je rješenjem Centra za socijalnu skrb, u obrazloženju kojeg je istaknuto da u smislu Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11., 25/13. - članak 100. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, 75/14. - članci 552. do 553. Obiteljskog zakona i 5/15. - rješenje USRH broj: U-I-3101/2014 i dr.; u daljnjem tekstu: OZ:116/03-5/15) zaštita prava i interesa imenovanjem posebnog skrbnika (kao i njegovo pravo na isplatu naknade/nagrade i troškova) pruža se isključivo fizičkoj osobi, a ne i pravnoj osobi. Također, iako u smislu članka 171. stavka 2. OZ-a:116/03-5/15 centar za socijalnu skrb prema privremenom zastupniku kojeg je postavio sud ima sve ovlasti kao i prema privremenom zastupniku kojeg je sam imenovao, to se ne odnosi i na obvezu/ovlast za odlučivanje o pravu na isplatu naknade/nagrade i troška privremenog zastupnika. Podnositeljeva žalba podnesena protiv rješenja Centra (...) odbijena je rješenjem Ministarstva (...), u obrazloženju kojeg je istaknuto da se skrbništvo u smislu OZ- a:116/03-5/15 odnosi isključivo na zaštitu prava i interesa fizičkih osoba, te da centar za socijalnu skrb nije nadležan odlučivati o naknadi troškova privremenog zastupnika kojeg je postavio sud. Pri tome je istaknuto istovjetno stajalište Upravnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi broj: Us-6623/2008-5 od 16. prosinca 2010. Protiv rješenja Ministarstva (...) podnositelj je tužbom podnesenom Upravnom sudu u Zagrebu pokrenuo upravni spor.

11. Presudom Upravnog suda odbijena je podnositeljeva tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva (...).

(...) V. OCJENA USTAVNOG SUDA

15. Podnositelj je odvjetnik koji je u postupku pred upravnim tijelima i redovnim sudovima pokušao ostvariti pravo na isplatu naknade/nagrade i troška u vezi s obnašanjem dužnosti privremenog zastupnika pravne osobe (3. tuženika u parničnom postupku), nametnute mu odlukom suda. U postupku pred upravnim tijelima podnositelj nije ostvario navedeno pravo s obzirom na to da su upravna tijela ocijenila da nisu nadležna odlučiti o zahtjevu privremenog zastupnika pravne osobe, a u postupku pred parničnim sudovima podnositelj nije ostvario to pravo jer su sudovi ocijenili da nije ovlašten za podnošenje zahtjeva odnosno jer takvo pravo nije zakonom propisano. Ustavni sud ocjenjuje da odlučivanje o pravu na isplatu naknade/nagrade i troška odvjetnika koji je postavljen za privremenog zastupnika stranke u sudskom postupku ulazi u doseg prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Radi se naime o pravu koje u svojoj biti konstituira imovinsko pravni zahtjev (koji je doduše u načelu obuhvaćen odlukom o troškovima parničnog postupka), ali koji bez obzira na to postoji između privremenog zastupnika i zastupane osobe. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da s obzirom na razloge i navode istaknute u obje ustavne tužbe, te činjenice i okolnosti konkretne pravne stvari, postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari. (...)

18. Ustavni sud ističe da država institutom privremenog zastupnika osigurava tužitelju odnosno tuženiku da negativni procesni razlozi koji leže na strani tuženika odnosno tužitelja neće onemogućiti vođenje parničnog postupka i istodobno osigurava tuženiku odnosno tužitelju na kojem leže takvi procesni razlozi da će njegova prava i interesi biti zaštićeni u tom postupku. Na taj način država, postavljanjem, u skladu s člankom 27. Ustava, odvjetnika za privremenog zastupnika tuženiku ili tužitelju, ispunjava pozitivne obveze koje u parničnim postupcima, u kojima su u pogledu predmeta spora suprotstavljeni privatni interesi, proizlaze iz prava na sud kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Pri čemu valja istaknuti da su stranke (čiji su privatni interesi suprotstavljeni) fizičke i pravne osobe.

19. Imajući u vidu da je u parničnim postupcima, u pogledu predmeta spora, naglašen privatni interes, Ustavni sud ocjenjuje da su pozitivne obveze države u pogledu naknade i troškova za obavljanja dužnosti privremenog zastupnika (u načelu) ograničene na nadležnost za donošenje odluke o zahtjevu za isplatu naknade i troškova, odnosno da obveza isplate naknade i troškova koji pripadaju privremenom zastupniku tereti primarno onu osobu u čiju je korist privremeni zastupnik postavljen (a samo kada je to izuzetno zakonom propisano tereti državni proračun - vidi na primjer članak 189. OZ-a:116/03-5/15, odnosno članak 264. Obiteljskog zakona /"Narodne novine" broj 103/15., 98/19. i 47/20. - članak 35. Zakona o centru za posebno skrbništvo/), o čemu je nadležno tijelo javne vlasti ovlašteno odlučiti na zahtjev stranke ili privremenog zastupnika. U tom smislu Ustavni sud naglašava da razvoj zakonodavstva u Republici Hrvatskoj pokazuje da zakonodavac uvažava potrebu da gore navedeno načelo izrijekom potvrdi u mjerodavnim propisima. Naime, člankom 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.; u daljnjem tekstu: ZoIDZPP:70/19) dopunjeni su stavci 1. i 5. članka 84. ZPP-a:53/91-89/14 na način da je propisano da sud privremenog zastupnika postavlja tuženiku odnosno tužitelju na njihov trošak, dok je člankom 9. ZoIDZPP-a:70/19 članku 85. ZPP-a:53/91-89/14 dodan stavak 3. kojim je propisano da je tužitelj u slučajevima propisanim člankom 84. stavkom 2. točkama 1. - 3. ZPP-a:53/91-89/14 obvezan predujmiti sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika. Ustavni sud ocjenjuje da dikcija navedenih dopuna ne otklanja tumačenje prema kojemu sud, u slučaju kada je privremeni zastupnik postavljen osobi koja je prestala postojati (i nije ostavila imovinu iz koje se ti troškovi mogu podmiriti), s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, obvezu snošenja troškova privremenog zastupnika može nametnuti protivnoj stranci pod uvjetom da je na njezin zahtjev i u odlučnoj mjeri u njezinu korist postavljen privremeni zastupnik osobi koja je prestala postojati i da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti da troškovi privremenog zastupnika padaju na teret državnog proračuna. U protivnom bi odvjetnicima (koji su u smislu članka 27. Ustava, te članka 84. stavka 2. i članka 89.a stavka 1. ZPP-a:53/91-89/14, u načelu dužni obnašati dužnost privremenog zastupnika - osim kada u smislu članka 9. Zakona o odvjetništvu /"Narodne novine" broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11. i 126/21./ smiju odnosno dužni su uskratiti taj vid pravne pomoći i koji u smislu članka 18. navedenog zakona imaju pravo na naknadu/nagradu za svoj rad i naknadu troškova u vezi s obavljenim radom), bio nametnut prekomjerni teret koji za posljedicu ima povredu prava vlasništva (prava na mirno uživanje imovine) zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava.

20. U konkretnom slučaju podnositeljev zahtjev uperen na isplatu naknade i troškova u vezi s obavljenom dužnosti privremenog zastupnika pravne osobe (nametnutom mu odlukom suda) odbačen je u postupku pred nadležnim parničnim sudovima i upravnim tijelima.

21. Parnični sudovi ocijenili su da nisu nadležni za odlučivanje o podnositeljevu zahtjevu, jer je o zahtjevu za naknadu navedenog troška nadležan odlučiti centar za socijalnu skrb, odnosno jer to nije propisano mjerodavnim zakonom, a upravna tijela ocijenila su da nisu nadležna odlučiti o tom zahtjevu jer zaštitu prava i interesa imenovanjem posebnog skrbnika (kao i njegovo pravo na naknadu troškova) pružaju isključivo fizičkoj, a ne i pravnoj osobi.

22. Imajući u vidu razloge i navode obrazloženja rješenja prvostupanjskog parničnog suda (u pogledu ovlasti centara za socijalnu skrb za odlučivanje o isplati naknade i troškova privremenom zastupniku u smislu Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika /"Narodne novine" broj 32/05., 115/13. i 157/13./), koji upućuju na zaključak da je, uz razloge navedene u točki 8. obrazloženja ove odluke, na otklanjanje podnositeljeva zahtjeva u parničnom postupku utjecalo stajalište prvostupanjskog parničnog suda o nadležnosti upravnih tijela za odlučivanje o podnositeljevu zahtjevu, te stajališta upravnih tijela iznesena u obrazloženjima rješenja Ministarstva(...) i Centra za socijalnu skrb kojima otklanjaju svoju nadležnost s obzirom na to da je podnositelj obavljao dužnost privremenog zastupnika pravne osobe, Ustavni sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju postojao (implicitni) negativni sukob nadležnosti između tijela sudbene i izvršne vlasti. Na ovu ocjenu nema utjecaj činjenica da su o zakonitosti rješenja Ministarstva(...) i Centra za socijalnu skrb odlučili upravni sudovi, s obzirom na to da negativni sukob nadležnosti ne proizlazi iz odbijanja sudova različite vrste da odluče o zakonitosti tih rješenja, nego iz suprotstavljenih stajališta redovnih (parničnih) sudova i upravnih tijela o nadležnosti za odlučivanje o podnositeljevom zahtjevu. Rješavanje negativnog sukoba nadležnosti između tijela sudbene i izvršne vlasti u ovlasti je Ustavnog suda. U konkretnom slučaju stanje spisa predmeta upućuje na zaključak da je podnositelj zahtjeve za isplatu naknade/nagrade i troška obnašanja dužnosti privremenog zastupnika podnio prvostupanjskom upravnom tijelu i prvostupanjskom parničnom sudu unutar relativno kratkog razdoblja 2013. godine. Nadalje, da je prvostupanjsko upravno tijelo prvo otklonilo svoju nadležnost 2. rujna 2013. (rješenjem Centra za socijalnu skrb), te da je prvostupanjski parnični sud potom otklonio svoju nadležnost 2014. godine (rješenjem broj: P-5055/99-164 od 20. siječnja 2014.). Rješenje CSS-a postalo je konačno 10. veljače 2014., dok je rješenje prvostupanjskog parničnog suda postalo pravomoćno 30. rujna 2014. U povodu rješenja drugostupanjskog parničnog suda i rješenja prvostupanjskog parničnog suda podnositelj je 19. siječnja 2015. podnio ustavnu tužbu (ustavnosudski predmet broj: U-III-335/2015) u kojoj je istaknuo:

"Iz navedene sudske prakse kao i konkretnih pobijanih rješenja jasno proizlazi da sudska vlast s autoritetom državne vlasti, nalaže odvjetnicima da u parničnim postupcima, a radi ubrzanja istog, zastupaju interese stranaka koje su nepoznatog boravišta ili sjedišta. Koristeći zakonske praznine, nejasnoće i proturječja, prvostupanjski sudovi odbijaju zahtjeve za naknadom nastalog troška zastupanja a drugostupanjski sudovi takva rješenja potvrđuju. S druge strane zahtjevi postavljeni Centru za socijalnu skrb također bivaju odbijeni, a upravni sudovi odbijaju tužbe protiv takvih rješenja." Dakle, podnositelj je u toj ustavnoj tužbi u biti istaknuo prigovor negativnog sukoba nadležnosti između tijela sudbene i izvršne vlasti.(...) 24. Ustavni sud ocjenjuje da u osobitim okolnostima konkretnog slučaja, otklanjanje nadležnosti parničnih (redovnih) sudova da odluče o zahtjevu podnositelja za isplatu naknade/nagrade i troškova obnašanja dužnosti privremenog zastupnika pravne osobe, nametnute mu rješenjem Općinskog suda u Zagrebu broj:

P-5055/99 od 8. studenoga 2001., ima učinak povrede prava na pristup sudu, koje je sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije. Naime, odlučivanje o pravima privremenog skrbnika pravne osobe nije vremenski mjerodavnim OZ-om: 116/03-5/15 bilo povjereno upravnim tijelima (centrima za socijalnu skrb), jer ona su tim zakonom bila ovlaštena/nadležna odlučiti o pravima privremenog skrbnika fizičke osobe (vidi članke 171., 188. i 189. tog zakona). Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je, u osobitim okolnostima konkretnog slučaja (vidi osobito točku 22. obrazloženja ove odluke), nužno staviti izvan snage rješenje Ustavnog suda broj: U-III-335/2015 od 19. veljače 2015. i posljedično, iz gore navedenih razloga, ukinuti rješenje drugostupanjskog parničnog suda i rješenje prvostupanjskog parničnog suda. U ponovljenom postupku parnični (redovni) sudovi dužni su meritorno odlučiti o pravu podnositelja na isplatu naknade/nagrade i troška obnašanja dužnosti privremenog zastupnika 3. tuženika (pravne osobe) u parničnom postupku, koja je podnositelju bila nametnuta rješenjem prvostupanjskog parničnog suda broj: P-5055/99 od 8. studenoga 2001. Pri čemu su sudovi dužni voditi računa o sadržaju vremenski mjerodavnih propisa, tj. ZPP-a:53/91-89/14 (i OZ-a:116/03-5/15). Podnositelj ne smije trpjeti nikakve štetne posljedice na temelju rješenja Ustavnog suda koje je stavljeno izvan snage ...".

12. O teretu snašanja prijepornih troškova za slučaj kakav je ovdje, u svom ovdje spornom razdoblju - i revizijski sud je izrazio shvaćanje u nizu svojih odluka, pa primjerice:

12.1. u odluci posl. br. Rev 2816/1995-2 od 29. rujna 1998., prema kojoj:

„Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Utvrđuje se da su parnične stranke zaključile kupoprodajni ugovor (...)

Tužitelj je dužan privremenom zastupniku tužene na ime troška isplatiti iznos od 6.545,00 kn u roku od 15 dana i po pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom izvršenja."

Drugostupanjskim rješenjem, a povodom žalbe tužitelja na odluku o parničnom trošku preinačena je u tom dijelu prvostupanjska odluka i riješeno da se privremenom zastupniku tuženice ne dosuđuje trošak (...).

Protiv te odluke reviziju je izjavila tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se drugostupanjska odluka preinači na način da se uspostavi prvostupanjska odluka. (...)

Revizija nije osnovana.

Prema stanju spisa proizlazi da je tuženici B.V. nepoznatog boravišta temeljem odredbe čl. 84. st. 1. i 2. toč. 4. Zakona o parničnom postupku od strane suda postavljen privremeni zastupnik u osobi odvjetnice D.P. rješenjem od 7. listopada 1994. godine.

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pravilno je drugostupanjski sud preinačio odluku o trošku sadržanu u presudi prvostupanjskog suda, jer u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove.

Pritom je neodlučna okolnost, a suprotno tvrdnji redvidentice, što je tuženicu zastupao privremeni zastupnik pa bio on i odvjetnik.

Pitanje snašanja troškova privremenog zastupnika nije posebno regulirano odredbama ZPP.

Stoga drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke pravilno upućuje na odredbu čl. 191. st. 1. i 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("NN" br. 51/89, 59/90, 25/94) te čl. 192. istog zakona temeljem kojih staratelj kojeg je postavio organ starateljstva, a to se može primijeniti i na privremenog zastupnika, obavlja svoju dužnost u pravilu besplatno, ali mu organ starateljstva može odrediti nagradu s time da staratelj ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u obavljanju svoje dužnosti, ali sve pod uvjetima i na način propisan gore navedenim odredbama.

Iako je za konkretan slučaj neodlučno, valja napomenuti, a s obzirom na stajalište zauzeto u reviziji, da trošak za rad privremenog zastupnika pa makar on bio i odvjetnik ne može se određivati, a slijedom gore navedenog, prema pravilima Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Revidentica se pri tom u reviziji pogrešno poziva i na čl. 156. ZPP st. 1. temeljem koje odredbe stranka je dužna neovisno o ishodu parnice naknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. To stoga jer se nisu ispunile gore navedene zakonske pretpostavke za primjenu ove odredbe (...)."

12.2. u odluci posl. br. Rev-988/1998-2 od 22. svibnja 2001. (kojom je kao neosnovana odbijena revizija tuženika podnesena protiv rješenja suda drugog stupnja kojim je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje o parničnom trošku iz prvostupanjske presude: "presudom suda prvog stupnja udovoljeno je tužbenom zahtjevu tužitelja, ali je zahtjev privremenog zastupnika tuženika za naknadom parničnog troška odbijen"), prema kojoj:

"...Pravilna je odluka nižestupanjskih sudova prema kojoj je tuženik sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška za zastupanje po privremenom zastupniku, odbijen. Ovo stoga što je njegov zahtjev neosnovan, s obzirom da je tužitelj uspio u sporu, pa samim time prema odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP, na naknadu parničnog troška tuženik nema pravo, jer je spor izgubio. Osim toga, privremenom zastupniku postavljenom stranci od suda u osobi odvjetnika, ne pripada pravo na naknadu po odvjetničkoj tarifi, sve kada bi mu ovi troškovi i pripadali, već se u pogledu njegova prava na naknadu primjenjuju propisi o naknadi troškova organa starateljstva u smislu odredaba tada važećeg čl. 317. Zakona o braku i porodičnim odnosima (pročišćeni tekst - "Narodne novine", br. 52/89. i 59/90.) ...".

12.3. u odluci posl. br. Rev 1906/14-2 od 25. travnja 2018., prema kojoj:

"...Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja pravne osobe kojoj je tužitelj rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu postavljen kao privremeni zastupnik u postupku koji se vodio pred tim sudom protiv navedene pravne osobe.

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

- da je tužitelj kao odvjetnik na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P-5086/05 od 6. kolovoza 2007. postavljen za privremenog zastupnika pravnoj osobi - tamo tuženiku R. n. A. S. B. s.p.o.

- da je tužitelj kao privremeni zastupnik u tom postupku zastupao navedenog tuženika, te poduzimao parnične radnje,

- tužitelj se tuženici obratio sa zahtjevom za naknadu troškova zastupanja navedene pravne osobe prema Tarifi (...), a koji zahtjev je tužena u mirnom postupku odbila platiti, (...).

(...) Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim pozivom na odredbu čl. 188. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 - dalje: ObZ).

Navedeno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

Naime, odredbom iz čl. 171. ObZ propisano je da osobi kojoj je najmanje tri mjeseca nepoznato boravište ili nije dostupna, a nema punomoćnika, u postupcima koji su pokrenuti i vode se pred sudom ili upravnim tijelima, centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika samo po obavijesti suda ili upravnog tijela pred kojim se vodi postupak o njezinim pravima i interesima, dok je stavkom 2. istog članka propisano da osobama iz stavka 1. ovoga članka, pod uvjetima određenim posebnim zakonom, može postaviti skrbnika i tijelo pred kojim se vodi postupak. To tijelo dužno je bez odgode obavijestiti centar za socijalnu skrb koji prema tako postavljenom skrbniku ima sve ovlasti kao i prema skrbniku kojega je sam imenovao, a u kojem slučaju sukladno čl. 188. st. 4. ObZ centar za socijalnu skrb određuje naknadu opravdanih troškova koje je skrbnik imao, makar on bio i odvjetnik.

Odredbom iz čl. 84. ZPP propisano je da ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženika trajao dugo tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice sud će tuženiku postaviti privremenog zastupnika, a u st. 2. toč. 1-5. propisani su slučajevi u kojima će sud postaviti privremenog zastupnika a u st. 4. istog članka propisano je da sud može privremenog zastupnika postaviti i pravnoj osobi primjenjujući na odgovarajući način odredbe prethodnih stavaka ovog članka.

Nesporno je u predmetnoj stvari utvrđeno da je tužitelj kao odvjetnik postavljen za privremenog zastupnika u predmetu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravnoj osobi - tuženiku R. n. A. S. B. s.p.o. na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu P-5086/05 od 6. kolovoza 2007.

Iz navedenog proizlazi da niti odredbama ZPP niti odredbama Obiteljskog zakona nije propisana nadležnost Republike Hrvatske za obvezu plaćanja troškova zastupanja privremenog zastupnika kojeg imenuje sud. Stoga su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja ...".

13. Gledano u svjetlu svih tih odluka (Ustavnog suda Republike Hrvatske i ovog revizijskog suda) za primijetiti je osnovno: da niti jedna od tih odluka nije temeljena na shvaćanju kakvog privremena zastupnica I. tuženika sugerira prihvatiti, onom shvaćanju na kojemu je ovdje osporena odluka temeljena - da podmirenje troškova, na što se u svojoj suštini svodi to shvaćanje privremene zastupnice I. tuženika (dakle: ne predujmljivanje troškova, koje se u svojoj biti više i ne može ostvariti - budući da su prijeporni troškovi već stvoreni pa ih treba “samo“ platiti), mora padati na teret tužitelja koji je u postupku uspio, k tome u okolnostima kakve su u ovome slučaju.

14. Međutim, čak neovisno o tome, shvaćanje je revizijskog suda da se u nastalim prilikama na ovdje još 2002. nastali (započeti) prijeporni odnos zastupanja ne može primijeniti navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenoga 2018. (broj Su-IV 148/2018) kao što se ne mogu primijeniti niti odredbe čl. 8. i čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 - dalje: ZPP/19), inače primjenjive prema odredbi čl. 117. st. 2. istoga ZPP/19: to stoga što se istaknuto shvaćanje i te odredbe, kao nove i novelirane, ionako u svojoj cjelini sada, nakon toliko godina vremenskog odmaka od dana (iz 2002.) kada je I. tuženiku postavljen privremeni zastupnik, čak ne mogu ni ostvariti u svome sadržaju i smislu, u onome što uređuju i predviđaju kao potrebno da bi se odlučilo o prijepornom trošku - jer podrazumijevaju i obvezu tužitelja koja je sada bespredmetna, da predujmi (a ne podmiri ili snosi) troškove postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika prije nego što nastanu, a posljedično podrazumijevaju i daljnje - sve u okviru legitimnih očekivanja tužitelja (koja valja respektirati), da ga se tereti samo sa onim što je znao i mogao znati kod pokretanja sudskog postupka, onim što je uz sav razuman pristup parnici koju je pokretao mogao predvidjeti (obzirom da se u parničnom postupanju niti jedna stranka ne može teretiti obvezom plaćanja za neku radnju, ovdje za plaćanje rada privremenog zastupnika, ako ta obveza nije bila propisana ili naložena prije nego je započela i nastala, odnosno ako za nju nije znala niti mogla znati - pa nije mogla niti procijeniti ima li ona /ta radnja/ za nju smisla i u svezi troška kojeg će izazvati).

U konkretnom slučaju obvezivanje tužitelja da sada plati trošak rada privremenog zastupnika I. tuženika ne bi predstavljalo predujmljivanje tih troškova - već naknadu već nastalih, i to onih koje tužitelj od 2002. do 1. rujna 2019., u razdoblju u kojemu ZPP nije predvidio (uređivao pitanje) obveznika plaćanja troškova privremenog zastupnika, nije imao opravdanih razloga očekivati: razumnim tumačenjem odredbe čl. 117. st. 2. ZPP/19, a tako se i treba tumačiti, ona ne može "pokrivati" (što bi se u okolnostima ovoga slučaja desilo prihvaćanjem zahtjeva privremene zastupnice) već dovršene situacije.

To ne niti zbog propusta suda, kako to drugostupanjski sud pogrešno drži - i navodi u osporenoj odluci: niti sud nije imao razloga pozvati tužitelja da predujmi prijeporne troškove - jer ga na to niti jedna odredba ZPP-a u prijepornom razdoblju nije obvezivala.

U istim bi okolnostima (konkretnim) suprotno shvaćanje vodilo i retroaktivnosti djelovanja ZPP-a (a time i retroaktivnosti shvaćanja odredaba toga Zakona) iako je zabrana bilo kakve retroaktivnosti (zabrana povratnog djelovanja zakona i propisa državnih i drugih tijela s javnim ovlastima) ustavna kategorija (čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske – "Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 - pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 - pročišćeni tekst/) - koja se mora poštivati (osim ako ne postoje "posebno opravdani razlozi" o kojima je riječ u odredbi čl. 90. st. 5. Ustava: kada "samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje").

Ne valja kod toga zanemariti da se zabrana retroaktivnosti odnosi na čuvanje svih subjektivnih prava već ostvarenih (stečenih) na zakonskom temelju: to je nužan preduvjet pravne sigurnosti (zakonodavac radi te sigurnosti nije ovlašten mijenjati ranije i već stvorene pravne situacije).

Nije zanemarivo istaći i da bi posljedica neplaćanja predujma troška privremenog zastupnika "u roku koji je odredio sud u svom rješenju", u situaciji strogo formalističke primjene odredbe čl. 117. st. 2. u svezi sa odredbama čl. 84. st. 1. i čl. 85. st. 3. ZPP/19, dakle - kada bi se odnosila i na ovaj slučaj, trebala biti (nakon donošenja rješenja o plaćanju predujma) odluka o odbačaju tužbe - a koja je ovdje izostala i više je niti ne može biti.

15. Imajući na umu prethodno navedeno, sve specifičnosti ovoga konkretnog slučaja (način na koji je sporno pitanje bilo riješeno u spornom razdoblju - u najmanjem nedovoljno određeno, nejasno; vremensko razdoblje u kojemu se zastupanje izvršavalo - sa vremenskim odmakom od nastajanja prijepornih troškova; da je tužitelj uspio u postupku sa svojim tužbenim zahtjevom za naknadu trpljene štete prema I. tuženiku; da trpi štetu - ali naknadu ove faktično nije ostvario; da o zastupanju I. tuženika nije odlučeno samo zbog tužiteljeva privatnog interesa, sa intencijom da se njemu omogući da u postupku uspije ili da mu zastupnik protivne stranke omogući povoljniju poziciju - to obzirom da je tužitelj imao pravo na sudsku zaštitu, da je bio prisiljen pokrenuti sudski postupak kako bi tu zaštitu ostvario /to je bio njegov legitimni cilj/ a, što je osobito relevantno - i sud je bio u obvezi ovu mu zaštitu osigurati; ali i da se ne može od privremene zastupnice kao odvjetnice zahtijevati da besplatno zastupa stranku u parnici), kada valja "voditi računa o sadržaju vremenski mjerodavnih propisa" (a time i da u vrijeme postavljanja I. tuženiku privremenog zastupnika, kao i u vrijeme poduzimanja parničnih radnji od strane privremene zastupnice - pa sve do 21. studenoga 2018., niti jedan propis nije obvezivao tužitelja plaćati niti predujmiti troškove privremene zastupnice), shvaćanje je revizijskog suda da o prijepornim troškovima valja odlučiti u okviru legitimnih očekivanja:

- tužitelja, da ga se tereti samo sa onim što je znao i mogao znati kod pokretanja i vođenja sudskog postupka (moguće: iz nekog propisa ili prema uputi ili odluci suda), onim što je uz sav razuman pristup postupku kojeg je pokrenuo mogao predvidjeti (u skladu sa čime bi bar imao mogućnosti razumno ocijeniti interes, ne samo pravni - već i materijalni, za iniciranje i vođenje postupka zaštite pripadajućeg mu prava),

- ali i zastupnice I. tuženika o onome što joj u konačnom slijedi: da neće I. tuženika zastupati besplatno, odnosno da joj pripada pravo na naknadu za to zastupanje,

a sve kako bi se postigla pravična ravnoteža tih očekivanja.

To valja sagledati u svijetlu već navedenog stava Ustavnog suda "... da država institutom privremenog zastupnika osigurava tužitelju odnosno tuženiku da negativni procesni razlozi koji leže na strani tuženika odnosno tužitelja neće onemogućiti vođenje parničnog postupka i istodobno osigurava tuženiku odnosno tužitelju na kojem leže takvi procesni razlozi da će njegova prava i interesi biti zaštićeni u tom postupku." U tim okolnostima, cijeneći ta legitimna očekivanja, revizijski sud ne nalazi da bi snašanjem (opet: ne predujmljivanjem) prijepornih troškova trebalo teretiti tužitelja, onog koji te troškove nije prouzrokovao: sadržaj ovdje vremenski mjerodavnih propisa ga, uostalom, na to ne obvezuje - pa ta obveza ne bi bila razmjerna legitimnom cilju kojemu smjeraju pravila navedena u čl. 154. ZPP-a.

16. Sukladno tome, a jer iz izloženog proizlazi da je u ovome slučaju drugostupanjski sud odlučujući o žalbama tužitelja i privremene zastupnice I. tuženika, na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje, odlučno za odluku o zahtjevu privremene zastupnice I. tuženika, pogrešno primijenio materijalno pravo - kada je (zbog pogrešnog pravnog shvaćanja) djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsko rješenje, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, preinačiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

17. Kako je tužitelj uspio u revizijskom postupku, valjalo je prema odredbi čl. 154. st.

1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) I. tuženika obvezati naknaditi tužitelju trošak revizije.

Zagreb, 4. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.