Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž R-322/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. Z. iz S. Đ., OIB:…, kojega zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-2056/21-7 od 5. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-2056/21-7 od 5. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se djelomično prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka kojom nije prihvaćen zahtjev tužitelja za iznos od 705,09 eura/5.312,50 kn[1] i nalaže se tuženoj da mu naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 705,09 eura/5.312,50 kn, sa zateznom kamatom od donošenja drugostupanjske presude do isplate, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i trošak žalbe u iznosu od 43,13 eura/325,00 kn, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku kojim mu nije dosuđen iznos od 663,61 eura/4.999,97 kn.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo o. da tužitelju Z. C., na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 1.495,79 eur1 / 11.270,05 kuna (slovima: tisućučetiristodevedesetpet eura i sedamdesetdevet centi / jedanaest tisuća dvjesto sedamdeset kuna i pet lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 93,56 kune od 15.11.2012. godine

- na iznos od 5.922,65 kuna od 15.12.2013. godine

- na iznos od 2.498,31 kune od 15.03.2014. godine

- na iznos od 2.755,53 kune od 15.04.2014. godine, pa sve do isplate kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.327,23 eur1 / 12.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto razlike plaće iz točke I. izreke ove presude.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev za isplatom bruto iznosa od 11.270,05 kn s pripadajućom zateznom kamatom na žiro račun punomoćnika tužitelja A. P. odvjetnika u Zagrebu, IBAN: HR…."

2. Tužena je izjavila žalbu protiv presude pobijajući zbog svih zakonskih razloga (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) dio kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odluku o naknadi parničnoga troška, s prijedlogom za preinačenje.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio i tužitelj, pobijajući dio odluke o parničnom trošku kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatu troškova u iznosu od 1.368,70 eura/10.312,47 kn, zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 353. st. 1. t. 1. i t. 3. ZPP) s prijedlogom za preinačenje a podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

4. U odgovoru na žalbu tužene tužitelj je osporio njenu osnovanost i predložio odbijanje.

5. Žalba tužene nije osnovana a žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji ističe tužena u žalbi jer su u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, tako i o nedostacima evidencije o radnom vremenu tužitelja koju je tužena dostavila u spis.

7. Neosnovani su i navodi žalbe kojima tužena osporava pravilnost ocjene dokaza i time opisno ističe bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 8. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP. Naime, prvostupanjski sud je provedene dokaze ocijenio u njihovoj međusobnoj povezanosti i dao za tu ocjenu logične razloge. Razjašnjena je također nejasnoća u iskazima koja se odnosila na režim radnog vremena u zimskim mjesecima, u ovom slučaju veljači i ožujku 2014. jer je utvrđeno (što nije osporila niti tužena) da su u tom razdoblju tužitelj, pa i svjedok koji je s njim bio u istoj satniji, bili na terenu na poplavljenom području te je logično da u tim okolnostima radno vrijeme nije bilo formalno ograničeno već se radilo praktički neprekidno, uz nekoliko sati odmora. Također su navedeni razlozi zbog kojih nije prihvaćena kao točna i potpuna evidencija radnog vremena koju je dostavila tužena dok ona svojim žalbenim navodima iznosi svoju, proizvoljnu ocjenu dokaza.

8. Nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tužene kao d. v. o., predmet spora je zahtjev za isplatu dodatka na plaću za sate prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, tijekom rada na terenu, za listopad 2012., studeni 2013., veljaču i ožujak 2014.

9. Odlučne činjenice o broju stvarno odrađenih prekovremenih sati su pravilno utvrđene temeljem navoda tužitelja i svjedoka, umjesto temeljem evidencije koju je tužena dostavila u spis. Naime, u slučaju kada je evidencija poslodavca o radnom vremenu radnika nepotpuna, netočna i radnik ju ospori, kao u ovom postupku, sud je ovlašten te činjenice utvrđivati i drugim dokaznim sredstvima, pa tako i iskazima svjedoka. Pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 4029/19-2 od 26. siječnja 2021. nije u ovom postupku primjenjivo jer se odnosi na drugačiju činjeničnu situaciju u kojoj radnik nije osporio podatke u evidenciji poslodavca (koji su se u tom slučaju odnosili na broj slobodnih dana).

10. Da je evidencija o radu koju je dostavila tužena nepotpuna utvrdio je i obrazložio u svom nalazu i financijski vještak, navodeći da su nepodudarni iskazani podaci o broju prekovremenih sati i slobodnih dana iz kojih proizlazi da je tužitelj ostvario veći broj slobodnih dana u odnosu iskazane prekovremene sate rada, tužena nije obrazložila tu razliku, nisu priloženi nalozi o korištenju slobodnih dana. Također, kao što je tužitelj ukazao tijekom postupka, evidencija je očito nepotpuna jer, primjerice za ožujak 2014. (list 40. spisa) nije iskazana nazočnost na radnom mjestu (od koliko do koliko sati je tužitelj bio prisutan na radnom mjestu) za veljaču 2014. (list 41. spisa) su ti podaci iskazani samo djelomično, za studeni 2013. su priložne dvije različite evidencije (list 42. i 43. spisa). Tužitelj je predložio da tužena dostavi ručno vođenu evidenciju o radnom vremenu i prisutnosti na radu no taj dokaz nije dostavljen.

11. U takvoj situaciji sud je odlučne činjenice o stvarno odrađenim satima rada morao utvrditi drugim dokazima, jer propust poslodavca u vođenju točne evidencije radnog vremena ne može biti na štetu radnika. U ovom slučaju iskazima tužitelja i svjedoka Č. S., koji je do lipnja 2014. radio s tužiteljem u istoj satniji utvrđeno je da su u spornom razdoblju radili na terenu, većinom u G. i S., odlazili su na teren za vrijeme poplava kada su radili i po 72 sata bez prekida, danju i noću, tada bi na terenu boravili po 4-5 i 5-6 dana, svake godine imali su vježbe po 3 dana ili 72 sata. Evidenciju su vodili pretpostavljeni ali su upisivali samo 8 sati rada i neke prekovremene sate koji nikada nisu odgovarali stvarnom radu na terenu. Na primjedbe dočasniku koji je tako vodio evidenciju dobili bi odgovor da ne odlučuje on osobno već postupa po zapovijedi iz zapovjedništva bojne što će upisati.

12. Temeljem provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj osim redovnog rada od 8 do 16 sati bio radno angažiran na terenu, po nekoliko dana u kontinuitetu, gdje je rad trajao radnim danom i subotom od 6 do 21, nedjeljom od 7 do 13. U slučaju elementarne nepogode, konkretno rada na obrani od poplave, rad je trajao praktično neprekidno, uz manji odmor (i tužena je "dopustila" da je tužitelj u veljači i ožujku 2014. radio na obrani od poplave u S.).

13. Kako je utvrđeno da tužena nije sve sate rada pravilno iskazala u evidenciji i da ih nije platila, sa pripadajućim dodacima za rad noću, blagdanom, subotom, nedjeljom, pravilnom primjenom materijalnoga prava je naložena isplata razlike plaće za utuženo razdoblje.

14. Iznos razlike plaće utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka, primjenom odredbi Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine br. 118/09) i Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine br. 119/09, 118/12, dalje: Odluka 09). Tužena sam obračun ne osporava već, kako je prethodno izloženo, u biti žalbenim navodima osporava pravilnost utvrđenja fonda radnih sati temeljem drugih provedenih dokaza i tvrdi da je sud te činjenice trebao utvrditi samo temeljem evidencije koju je ona dostavila i u kojoj su sati rada točno iskazani i kao takvi plaćeni.

15. Iz izloženog proizlazi da nisu osnovani žalbeni razlozi tužene.

16. Suprotno navodu u žalbi tužitelja, u odluci o naknadi parničnoga troška nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoje takvi nedostaci zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati.

17. Sadržajem žalbe tužitelj osporava ne samo pravilnost odluke kojom mu nije priznata nagrada za sastav pojedinih radnji ili su pojedine radnje vrednovane premalim brojem bodova, već osporava pravilnost utvrđenja u izreci dosuđenog iznosa koji ne odgovara u obrazloženju priznatim troškovima, također osporava primjenu materijalnoga prava kojom je primijenjena vrijednost boda od 10,00 kn umjesto vrijednosti 15,00 kn koja je bila na snazi u vrijeme donošenja presude. Iz njegovih navoda stoga proizlazi da pobija odluku o parničnom trošku preko dosuđenog iznosa troškova do iznosa od 3.753/56 eura/28.281,19 kn.

18. Djelomično je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava u dijelu odluke kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu parničnoga troška.

19. Naime, za sastav podneska od 6. veljače 2019. (očitom omaškom u obrazloženju naveden mjesec srpanj) tužitelju pripada nagrada od 100 bodova umjesto priznatih 25 jer je njime uz ostalo obrazloženo osporio točnost i potpunost podataka u evidenciji radnog vremena koju je dostavila tužena, što je u ovom sporu važna činjenica, dakle u pitanju je obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa). Također mu po stavu ovoga suda pripada nagrada po 50 bodova za zastupanje na dva ročišta za objavu presude (Tbr. 9. t. 3. Tarife). Podnesak od 23. srpnja 2020. kojim je specificiran tužbeni zahtjev i nisu iznesene ikakve obrazložene primjedbe na nalaz vještaka nije obrazloženi podnesak i stoga mu je pravilnom primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife priznata nagrada od 25 bodova. Suprotno navodu žalbe, za podnesak od 16. ožujka 2022. sud mu je priznao nagradu od 100 bodova ali je kao datum podneska naveo 18. ožujka 2022. kada je dostavljen sudu.

20. Nagrada za zastupanje na ročištu za raspravu održanom 7. veljače 2018. pravilno je utvrđena primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na ročištu nije stvarno raspravljalo o meritumu (stranke su tek ponovile da ostaju kod svojih navoda) već o procesnim pitanjima.

21. Suprotno žalbenom navodu tužitelja, kada sud u odluci o naknadi parničnoga troška radi vrednovanja pojedine procesne radnje ocjenjuje njen stvarni sadržaj tj. što su stranke konkretno tom radnjom poduzele, on utvrđuje činjenice po slobodnoj ocjeni (čl. 8. ZPP). Stoga u tom pogledu nije vezan ičijim tumačenjima Tarife jer se ona mogu odnositi samo na primjenu njenih odredbi kao propisa, tj. materijalnoga prava a ne mogu nalagati sudu kako će utvrditi pojedine činjenice koje se odnose na sadržaj svake konkretne parnične radnje.

22. Točno je da prema odredbi čl. 1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 126/22, stupila na snagu 5. studenoga 2022.) vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Također, odredba Tbr. 48. st. 3. Tarife propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

23. Iako je u ovom slučaju prvostupanjska presuda doista donesena u vrijeme kada je citirana odredba Tarife stupila na snagu u ovom slučaju nema mjesta njenoj primjeni. Naime, kako sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP) a tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška se bazira na vrijednosti boda od 10,00 kn, primjenom vrijednosti boda od 15,00 kn bio bi prekoračen njegov zahtjev.

24. Iz izloženog proizlazi da tužitelju na ime nagrade za obavljene radnje pored 850 bodova koje mu je priznao prvostupanjski sud pripada daljnjih 175 bodova, ukupno 1.025 bodova. Valja reći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio konačni zbroj bodova koje je u specifikaciji troškova priznao jer proizlazi da je stvarno priznao 850 bodova a u zbroju ukupnog iznosa pogrešno utvrdio 750 bodova i tako pogrešno utvrdio ukupni iznos troškova, uključujući trošak vještačenja od 2.500,00 kn, u iznosu od 12.500,00 kn dok bi točan zbroj bio 13.125,00 kn/ 1.741,98 eura. Također je pogrešno utvrdio da u izreci dosuđenom iznosu troškova od 1.327,23 eura odgovara protuvrijednost od 12.500,00 kn jer primjenom fiksnog tečaja konverzije ona iznosi 10.000,01 kn.

25. Zbog izloženih razloga tužitelju na ime naknade parničnoga troška pripada ukupni iznos 15.312,50 kn/2.032,32 eura te mu je dosuđen daljnji iznos od 705,09 eura/5.312,50 kn dok je u preostalom dijelu njegova žalba neosnovana.

26. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci.

27. Za sastav žalbe, razmjerno uspjehu od 52%, primjenom Tbr. 10. t. 5. Tarife, tužitelju je dosuđen iznos troška od 43,13 eura/325,00 kn (čl. 166. st. 1. ZPP).

28. Budući da tužena nije uspjela sa žalbom, neosnovan je njen zahtjev za naknadu troškova njenog sastava a tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP, čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 4. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.