Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 75 Gž-1127/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselić predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Horvat Mataić članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. M., iz D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2101/22-39 od 23. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 4. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2101/22-39 od 23. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 7.299,75 Eura/55.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 5.prosinca 2012. do isplate, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 3.934,40 eura/29.643,75 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 , 123/08, 57/11, 25/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesni, psihički i duševni integritet, te povredu prava dostojanstva tijekom određenog pritvora i izdržavanja kazne zatvora.

5. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tužena, jer su razlozi o odlučnim činjenicama potpuni , jasni i neproturječni, a kako nije počinjena jedna druga bitna povreda na koju ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, to ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

6. Jednako tako, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve, te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP) pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj boravio u kaznionici u L. u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 24. travnja 2014., te da je u razdoblju od 5. prosinca 2009. pa nadalje za koje razdoblje tužitelj i potražuje naknadu štete, boravio u prostorijama manjim od onih koje predviđa čl. 74. st. 3. Zakona o izdržavanju kazne zatvora („Narodne novine 128/99, 25/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 18/11, dalje ZIKZ), da razdoblje u kojem je tužitelj proveo u toj ustanovi u neodgovarajućim prostornim uvjetima ne predstavlja kratko i povremeno razdoblje već dulji boravak (radilo se o razdoblju od oko 1580 dana a od toga u pretežitom razdoblju proveo je u neodgovarajućim smještajnim uvjetima manjim od 3 m2 osobnog prostora, a u kraćem razdoblju ispod 4 m2), te iako su od kaznionice L. poduzete mjere prema preporuci R (99), te je nedostatak smještajnog kapaciteta nadoknađen povećanom pozornosti i skrbi koje se pridaje higijeni, sanitarnim uvjetima, kvalitete prehrane, zaštiti zdravlja i mogućnosti tjelovježbe i rekreacije, a posebice mjerama koje se odnose na povećanje slobode kretanja, tj. mogućnost boravka izvan sobe u razdoblju od 6,00 odnosno 7,00 sati ujutro pa do 23,00 ili do 24,00 sata u kojem razdoblju je tužitelj nakon povratka s posla mogao provoditi vrijeme bilo u informatičkoj radionici ili u raznim sportskim aktivnostima, prostoriji za gledanje TV-a glazbenoj radionici, međutim jer se radilo o duljem boravku u neodgovarajućim prostornim uvjetima, što predstavlja samo za sebe povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora, zaključak je suda prvog stupnja da je tužitelj bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koje je u takvim slučajevima neizbježno, slijedom čega na temelju odredbe čl. 19. ZOO i čl. 1100 ZOO dosuđuje tužitelju naknadu u iznosu od 7.299,75 Eura.

8. Činjenično stanje na kojem je temeljena prvostupanjska presuda u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, jer je ono temeljeno na valjanoj, iscrpnoj i pravilnoj ocjeni provedenih dokaza, kao i rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, te navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i njegovo stajalište o neosnovanosti zahtjeva, nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

9. Po čl. 9. st. 1. ZIKZ propisano je da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva.

Čl. 14. ZIKZ propisana su prava zatvorenika tijekom izdržavanja kazne zatvora, a čl. 74. ZIKZ propisani su standardi za smještaj zatvorenika, pa je tako stavkom 3. navedene odredbe propisano da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10m3 prostora.

Čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je da se svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo. Čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija) određeno je da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

10. Prema praksi Europskog suda izvršenje izrečene kazne zatvora ne smije prijeći neizbježni element trpljenja ili poniženja koja premašuje neizbježnu razinu inherentnu lišenju slobode i zakonito primijenjenoj mjeri zatvora.

11. Prema tome, kako je u kontinuitetu najmanje 1580 dana (4 godine i tri mjeseca) osobni prostor u kojem je tužitelj izdržavao kaznu zatvora, u kojem prostoru (sobi) je istovremeno boravilo više zatvorenika, bio manji od onih koje predviđa čl. 74. st. 3. ZIKZ, a od toga u pretežitom razdoblju proveo je u neodgovarajućim smještajnim uvjetima manjim od 3 m2 osobnog prostora, a samo u kraćem razdoblju ispod 4 m2 to po ocijeni ovog suda tužitelju u smislu odredbe članka 1100 stavka 2. u vezi s člankom 19. stavkom 1. ZOO-a pripada pravo na novčanu satisfakciju u iznosu 7.299,75 Eura, kao primjerenu njezinoj naravi i društvenoj svrsi, koju mu je dužna isplatiti tuženica sa zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do isplate (članak 1103., članak 29. stavak 1 ZOO-a).

12. U prilog navedenom treba imati u vidu da je Europski sud za ljudska prava i u predmetu Huber protiv Hrvatske /Zahtjev broj 39571/16/ donio konačnu presudu 7.srpnja 2022., u kojoj ponavlja utvrđenje iz predmeta Muršić i predmeta Dolenec - "…do čvrste pretpostavke povrede čl. 3. dolazi kad je površina osobnog prostora koji je na raspolaganju osobi koja izdržava zatvorsku kaznu manja od tri četvorna metra. Ta se pretpostavka može pobiti samo ako su određeni čimbenici kumulativno ispunjeni, inter alia, ako su smanjenja potrebnog najmanjeg osobnog prostora od tri četvorna metra kratka, povremena i minimalna …".

13. U konkretnom slučaju smanjenje potrebnog najmanjeg osobnog prostora od tri četvorna metra nije bilo niti kratko niti povremeno.

14. Stoga, pri odlučivanju o visini novčane satisfakcije sud je imao u vidu činjenicu da je tužitelj imao određene pogodnosti koje su djelomično kompenzirale povredu tužiteljeva prava na zajamčenu prostornost (mogućnost povećane slobode kretanja, tj. mogućnost boravka izvan sobe u razdoblju od 6,00 odnosno 7,00 sati ujutro pa do 23,00 ili do 24,00 sata u kojem razdoblju je tužitelj nakon povratka s posla mogao provoditi vrijeme bilo u informatičkoj radionici ili u raznim sportskim aktivnostima, prostoriji za gledanje TV-a glazbenoj radionici), ali svakako ne u cijelosti, jer upravo zbog duljine boravka u cjelini u prostorijama u kojima nije u cijelosti osigurano pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu, a koje je u konkretnom slučaju bilo dugotrajno i u kontinuitetu, tužitelju su povrijeđena prava iz članka 23 i 25 Ustava te članka 3 Konvencije, što je utvrdio i Ustavni sud u svojoj odluci U-III-4573/16 od 14.srpnja 2022. kojom je ukinuo raniju presudu ovog suda i suda prvog stupnja.

15. Stoga i po ocjeni ovog suda tužitelj ima pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu koju je pretrpio povredom prava osobnosti dostojanstva u ukupnom iznosu od 7.299,75 EUR-a.

16. Na navode žalbe valja još reći da je točno da je tužitelj počinjenjem kaznenog djela sam uzrokovao svoj boravak u zatvoru. Međutim, isto tako točno jest da su ZIKS-a propisani uvjeti izvršavanja kazne zatvora koji u okolnostima konkretnog slučaja nisu osigurani po tuženici i da za tužitelja loši uvjeti u zatvoru i kaznionici L. nisu bili kratki, povremeni niti minimalni, već da su kontinuirano trajali 1580 dana (4 godine i tri mjeseca 1336 dana, a što je dovoljna osnova za zaključak da je tužitelj kroz to vrijeme bio izložen duševnoj boli i poteškoćama koje su prekoračile razinu patnje koja je svojstvena lišenju slobode, odnosno da je tuženica odgovorna za predmetnu štetu.

17. Stoga, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je ovaj sud temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučio kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 4. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić, v.r.