REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3935/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Leno Ivančić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika CP vl. bravarsko-stolarskog obrta "[obrt]" iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Dražen Letica, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-721/2018-2 od 2. travnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-32/2015-43 od 21. veljače 2018., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-721/2018-2 od 2. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-32/2015-43 od 21. veljače 2018. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-721/2018-2 od 2. travnja 2019.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati bruto iznos od 646.786,58 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju plaću za travanj 2013. u bruto iznosu od 9.775,75 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. II.), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju otpremninu u iznosu od 9.775,75 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (toč. III.). Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak (toč. IV.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke (toč. I.), dok je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. II. i III. izreke (toč. II.).

3. Rješenjem suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i tuženika, te je ukinuto rješenje o troškovima sadržano pod toč. IV. izreke i u tom dijelu predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak (toč. I.), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbe, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu (toč. II.).

4. Protiv presude suda drugoga stupnja u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju prema čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i pobijanu odluku ukinuti.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno istu odbiti kao neosnovanu, time da tuženik traži trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija tužitelja u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke potpisale Ugovor o radu od 26. rujna 2009. kojim je u čl. 14. propisano pravo tuženika na ugovoreni bonus (varijabilni dio plaće) koji čini primitak od nesamostalnog rada kojeg poslodavac isplaćuje radniku isključivo u novcu, a koji se utvrđuje u iznosu od 1% vrijednosti ugovorenih poslova obrta (bez PDV) za tromjesečno razdoblje (kvartalno), te kojim je utvrđeno da tako utvrđeni bonus ima značenje dijela plaće tj. neto-plaće, što znači da je to iznos koji se izravno isplaćuje radniku, a koji preostaje kada se iz preračunom utvrđene plaće (bruto-plaće) obustave i odbiju doprinosi iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak,

- da su stranke uz prethodno navedeni ugovor postigle i usmenu dopunu ugovora glede prava tužitelja na bonus i to vežući to pravo uz dva uvjeta: da se povećava posao 1,5 puta i da se bonus odnosi samo na poslove koje bi tužitelj sam donio kao nove u firmu,

- da tužitelj nije dokazao da bi došlo do povećanja posla u vrijeme njegova rada kod tužitelja na što upućuju iskazi svih svjedoka i stranaka, kao i financijski izvještaj,

- da tužitelj nije dokazao koje je on to nove poslove sklopio za firmu,

- da tužitelj nije dokazao niti vrijednost ugovorenih poslova, na koju okolnost nije bilo moguće provesti niti financijsko vještačenje, jer spisu ne prileže elementi za eventualni izračun neisplaćenih bonusa.

9. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja, u dijelu kojim potražuje isplatu varijabilnog dijela plaće po čl. 14. Ugovora o radu, neosnovan obzirom nisu ispunjeni dodatno ugovoreni usmeni uvjeti, ali i da ujedno u spisu nema podataka ne temelju kojih bi se moglo procijeniti osnovanost visine zatraženog bonusa.

Nadalje nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu plaće za travanj 2013. i otpremninu, jer spisu ne prileži dokumentacija u vidu isplatne liste ili slične dokumentacije koja bi upućivala na isplatu navedene plaće, dok pravo na otpremninu tužitelju pripada sukladno čl. 119. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR).

10. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u obrazloženjima pobijane drugostupanjske i prvostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženja tih odluka nisu nejasna i ne proturječe dokazima i dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Stoga prema ocjeni ovoga suda revizijom pobijana drugostupanjska presuda, niti prvostupanjska presuda, nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.

11. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, glede prave volje stranaka u vezi ugovorenih uvjeta vezanih za ostvarivanja prava tužitelja da uz plaću ostvari bonus, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

12. Revident ukazuje na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP počinjene po drugostupanjskom sudu.

13. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

14. U reviziji tužitelj sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP (relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP).

15. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

16. Prema ocjeni ovog suda ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

17. Slijedom svega navedenog neosnovani su navodi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP.

18. Isto tako nije ostvarena niti sadržajno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na način kako tužitelj navodi, da se drugostupanjski sud nije očitovao na žalbene navode vezano za činjenicu da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazni prijedlog tužitelja za dopunu vještačenja.

19. Tužitelju je u postupku bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom, a postupanje nižestupanjskog suda u smislu odbijanja dokaznog prijedloga tužitelja za dopunu vještačenja, ne predstavlja nezakonito postupanje suda koje je rezultiralo nemogućnošću tužitelja da raspravlja pred sudom. Naime, okolnost da sud nije prihvatio dokazne prijedloge stranke ne znači da je ta stranka onemogućena u raspravljanju.

20. Naime, tužitelj ukazujući na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, sadržajno upućuje i na relativno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. st. 2. ZPP.

21. Nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. ZPP u svezi čl. 220. st. 2. ZPP time što je sud odbio provest izvođenje dokaza dopunskim vještačenjem.

22. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

23. Slijedom navedenog, a u situaciji kad je prvostupanjski sud zaključio da je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke u ovom predmetu te da bi provođenje daljnjih dokaza dovelo do bespredmetnog odugovlačenja postupka, pravilno je odbio dokazni prijedlog tužitelja za dopunskim vještačenjem. Stoga prvostupanjski sud, jednako kao ni drugostupanjski sud, nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP.

24. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

25. U odnosu na zahtjev na isplatu varijabilnog dijela plaće po čl. 14. Ugovora o radu, predmet spora valja raspraviti polazeći od smisla odredaba čl. 319. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), i to odredbe st. 1. prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju "onako kako glase", te odredbe st. 2. kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba "držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom".

26. S prethodnim u svezi, obzirom na utvrđenje da su stranke usmeno ugovorile uvjete pod kojim dolazi do primjene čl. 14. predmetnog Ugovora o radu, te s obzirom na utvrđenje da se niti jedan od uvjeta nije ostvario, nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da tuženik nije u obvezi na isplatu ugovorenog bonusa tužitelju.

27. Također valja napomenuti da sukladno čl. 291. st. 1. ZOO ako je ugovor sklopljen u posebnom obliku, bilo na temelju zakona, bilo voljom ugovornih strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku izraženo, dok će sukladno st. 2. ipak bit valjane istodobne usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u ugovoru propisanog oblika nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojeg je oblik propisan. Sukladno st. 3. istog članaka pravovaljane su i istodobne usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana, ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.

28. U smislu prethodno navedene odredbe čl. 291. ZOO, u obveznim odnosima vrijede i usmene pogodbe stranaka budući da isto predstavlja stvarnu volju ugovornih strana. Stoga je pravno valjan usmeni sporazum o uvjetima pod kojima se tužitelju isplaćuje ugovoreni bonus.

29. Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da se u predmetnom slučaju nisu ispunile pretpostavke za isplatu varijabilnog dijela plaće po čl. 14. Ugovora o radu, te u navedenom dijelu odbili tužbeni zahtjev.

30. Osim toga, valja napomenuti da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili i da tužbeni zahtjev na isplatu ugovorenog bonusa nije osnovan i iz razloga što tužitelj tijekom postupka nije dokazao visinu potraživanja.

31. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

32. U odnosu na reviziju tužitelja protiv dijela odluke o troškovima žalbenog postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

33. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

34. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima žalbenog postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

35. U odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje kojim se ukida prvostupanjska odluka o trošku postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi i predmet vraća na ponovni postupak, revizija tužitelja nije dopuštena sukladno odredbi čl. 400. st. 1. ZPP, budući da se tim rješenjem postupak pravomoćno ne završava.

36. Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. u svezi s odredbom čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja protiv navedenog dijela odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu kao u izreci rješenja.

37. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 4. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug