Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-33/2023.-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, u kaznenom predmetu protiv optuženog Đ. B. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Đ. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. listopada 2022., broj K-87/2019.-90, u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog Đ. B. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, pod točkom I izreke, optuženi Đ. B. proglašen je krivim zbog počinjenja tri kaznena djela protiv gospodarstva - jedno produljeno kazneno djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično opisan pod točkama 1. i 2. u izreci, kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246 stavka 1. i 2.. KZ/11., činjenično opisan pod točkom 3. u izreci, i kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., činjenično opisan pod točkom 4. u izreci, pa su mu za svako od tih djela utvrđene kazne zatvora i to: na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci (kazneno djelo pod točkama 1. i 2.), na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine (kazneno djelo pod točkom 3.), i na temelju članka 256. stavka 3. KZ711., kazna zatvora u trajanju od jedne godine (kazneno djelo pod točkom 4.), a na temelju članka 51. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jedanaest mjeseci, te mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne zatvora na koju je osuđen, u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, izvršiti (neuvjetovani dio kazne), a dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci se neće izvršiti ako u roku provjeravanja u trajanju od pet godine ne počini novo kazneno djelo (uvjetovani dio kazne).

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11., u neuvjetovani dio kazne zatvora na koji je osuđen optuženiku je uračunato vrijeme lišenja slobode od 7. svibnja 2015. do 19. svibnja 2015.

1.2. Na temelju članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), u vezi članka 77. KZ/11., utvrđeno je da novčani iznos od 20.704.157,81 kn/2.747.913,97 eura predstavlja nepripadnu imovinsku korist koju je optuženik ostvario produljenim kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. (kazneno djelo pod točkom 1. i 2.) te navedeni novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da u korist proračuna republike Hrvatske uplati 20.704.157,81 kn/2.747.913,97 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 11.300,00 kn/1.499,77 eura i paušalnu svotu od 3.000,00 kn/398,17 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Naprotiv, pod točkom II izreke, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., optuženi S. T. je oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju – pomaganjem, iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11., činjenično opisano kao pod točkom 1., te je na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08., te nužni izdaci optuženog S. T., kao i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv te presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženi Đ. B..

3.1. Državni odvjetnik osuđujući dio presude pobija zbog odluke o kazni, a oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u osuđujućem dijelu na način da se optuženom Đ. B. za svako pojedino kazneno djelo utvrdi stroža kazna zatvora i da se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, te da se pobijana presuda ukine u oslobađajućem dijelu (u odnosu na optuženog S. T.) i predmet u tom dijelu uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3.2. Optuženi Đ. B. žali se po branitelju Z. S., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi Đ. B. po branitelju Z. S. i optuženi S. T. po branitelju M. G., odvjetniku u Z. te su predložili da se ta žalba odbije kao neosnovana.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženog Đ. B., osim zbog odluke o kazni

7. Nije u pravu optuženi Đ. B. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koju on nalazi u tome što u inkriminiranom razdoblju od 18. siječnja 2007. do 4. rujna 2007. nije bio stvarni voditelj poslovanja trgovačkih društva A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o., niti osoba ovlaštena da zastupa ova društva, pa stoga nije mogao počiniti inkriminirana kaznena djelo, što su odlučne činjenice koje prvostupanjski sud nije utvrdio te stoga u pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

7.1. Suprotno naprijed iznesenoj tvrdnji, u obrazloženju pobijane presude, u točkama 9.1. i dalje, sve do točke 29., prvostupanjski je sud, nakon temeljite ocjene izvedenih dokaza, vrlo iscrpno obrazložio razloge zbog kojih je našao dokazanim da je optuženi Đ. B. u inkriminiranom razdoblju stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva A. Z. d.o.o., pa je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. neosnovana, međutim, u odnosu na istaknute žalbene navode ovaj drugostupanjski sud će se osvrnuti i u nastavku, jer iznesenim tvrdnjama žalitelj zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

7.2. Također, ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju optuženik upire u žalbi navodeći da je presuda proturječna nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka s obzirom „…da iz nalaza i mišljenja ne proizlazi da je podizanje gotovine s računa oštećenog trgovačkog društva A. Z. d.o.o. kazneno djelo (…), a kako je optuženik bio prijavljen kao zaposlenik društva, imaju se smatrati plaćom…“ I u ovom slučaju je riječ o činjeničnom pitanju koje žalitelj i problematizira u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će se ovaj drugostupanjski sud očitovati u nastavku.

8. Osim toga, ispitivanjem osuđujućeg dijela pobijane presude, a na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna bitna postupovna povreda i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

9. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud činjenično stanje pogrešno utvrdio. U okviru ove žalbene osnove optuženik zapravo vrši vlastitu preocjenu izvedenih personalnih dokaza te ustraje u svojoj obrani da je trgovačka društva A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o. stvarno vodio A. M., koji je upravljao tim društvima te samostalno donosio poslovne odluke, a on ih je samo provodio, pa stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je u navedenim trgovačkim društvima imao svojstvo odgovorne osobe.

9.1. I po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, savjesnom ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je optuženik u razdoblju od 18. siječnja 2007. do 4. rujna 2007. stvarno vodio poslovanje trgovačkog društvo A. Z. d.o.o., što je nastavio činiti i od 5. rujna 2007. do 31. srpnja 2008. kao direktor ovog društva, u kojem svojstvu je povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa društva te je u namjeri da sebi pribavi znatnu nepripadnu imovinsku korist, koristeći se položajem ovlaštenog potpisnika dokumentacije platnog prometa, s poslovnih računa koje je ovo društvo imalo u bankama, u razdoblju od 18. siječnja 2007. do 4. rujna 2007. podigao ukupno 1.726.853,60 kn/229.192,86 eura, a u razdoblju od 5. rujna 2007 do 31. srpnja 2008. podigao ukupno 16.252.477,42 kn/2.157.074,42 eura, koja novčana sredstva nije koristio za poslovanje društva već ih je zadržao za sebe.

9.2. Također, na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da je optuženik u razdoblju od 11. veljače 2008. do 31. prosinca 2008., kao direktor trgovačkog društva A. g. d.o.o., postupio na identičan način kao u prethodnoj točki te je u namjeri da sebi pribavi nepripadnu imovinsku korist s poslovnog računa društva podigao gotovinska novčana sredstva u ukupnom iznosu od 2.724.827,00 kn/361.646,69 eura, koja sredstva nije koristio za potrebe poslovanja društva već ih je zadržao za sebe.

9.3. Za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika kojim odgovornost za počinjena kaznena djela pod točkama 1., 2. i 3., pokušava prebaciti na A. M., navodeći da je to osoba koja je stvarno vodila poslove naprijed navedenih trgovačkih društava i donosila sve poslovne odluke. Iako je točan žalbeni navod optuženika da je na temelju iskaza svjedoka D. Z., M. M., Ž. B. i S. L. prvostupanjski sud doista utvrdio da je A. M. imao određenu ulogu u poslovanju društava A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o., sud je ispravno zaključio da to u konačnici ne isključuje odgovornost optuženika te nije kao vjerodostojnu prihvatio njegovu obranu iz koje proizlazi da s poslovanjem tih društava nije imao nikakve veze i da je samo radio ono što mu je naložio A. M., nalazeći da je ovakva obrana neuvjerljiva i neživotna, s čime se u cijelosti slaže i ovaj drugostupanjski sud.

9.4. Naime, obranu optuženika, prije svega, opovrgavaju nesporne činjenice, jer je optuženik priznao da je kao ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog prometa podizao novčana sredstva s računa naprijed navedenih trgovačkih društava koja nisu korištena u svrhu njihova poslovanja, što je zakonska obveza, pa je na taj način nedvojbeno postupao protivno poslovnim interesima predmetnih društava. U tom kontekstu treba navesti da pravo raspolaganja financijskim sredstvima nekog trgovačkog društva predstavlja jednu od bitnih ovlasti koje ima odgovorna osoba koja upravlja i vodi poslovanje trgovačkog društva.

9.5. Osim toga, na okolnosti vođenja poslova sud trgovačkih društava A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o. i njihova odnosa s drugim trgovačkim društvima, prvostupanjski je sud ispitao više svjedoka koji su potvrdili da su kao odgovorne osobe u trgovačkim društvima imali poslovnu suradnju s trgovačkim društvima A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o., te da su tu poslovnu suradnju ostvarili upravo preko optuženika. Tako svjedok D. Č., odgovorna osoba u društvu M. p. d.o.o., navodi da je od društava A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o. kupovao stolariju, ukrasne vrećice itd., i da je to dogovarao s optuženikom. I svjedok T. D., odgovorna osoba u trgovačkom društvu R. v. d.o.o., je iskazao da je krajem 2007. ili početkom 2008. prikupljao ponude za gradnju sedam objekata na L. te je s optuženikom, koji mu se predstavio kao direktor naprijed navedenih društava, dogovorio kupnju željeza, te su potpisali ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji čija je vrijednost iznosila oko dva milijuna kuna, a robu je isporučivao optuženik. Nadalje, svjedok J. I., stvarni voditelj poslovanja trgovačkog društva J.-g. d.o.o. je iskazao da je putem oglasnika tražio radnu snagu. Na oglas mu se javio A. koji mu je rekao da s optuženim Đ. B. ima firmu, tako da se dva puta sastao s A. i optuženikom, a poslove koje mu je to društvo napravilo je uredno platio. Također, i svjedok F. L., odgovorna osoba društva Ž.c.z.ž., je iskazao da je telefonski kontaktirao s odgovornom osobom društva A. Z. d.o.o. i misli da je to bio optuženi Đ. B. od kojeg je naručio željezo, a misli da je jednom i vidio optuženika kojeg je prepoznao nakon što mu je predočena njegova fotografija u preslici putovnice. Nadalje, i svjedok D. T., odgovorna osoba u trgovačkom društvu D. g. d.o.o., je iskazao da je to trgovačko društvo imalo poslovnu suradnju s društvom A. Z. d.o.o. te je siguran da je posao ugovarao s optuženikom. Konačno, svjedok D. J. je iskazao da ga je A. M. preporučio optuženiku s kojim je bio na razgovoru u društvu A. Z. d.o.o. te ga je optuženik primio na posao i njemu se obraćao za sve što je trebao. Iz iskaza navedenih svjedoka, koje je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojne jer svjedoci nisu imali neke osobne razloge da bi optuženika neosnovano teretili, nedvojbeno proizlazi da je optuženik u ime predmetnih trgovačkih društava s odgovornim osobama drugih trgovačkih društava samostalno dogovarao poslovnu suradnju i da u tim dogovorima nije sudjelovao A. M..

9.6. Nadalje, na okolnosti podizanja novčanih sredstava s računa koja su trgovačka društva A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o. imala kod poslovnih banaka, a koja su navedena pod točkama 9.1. i 9.2, prvostupanjski je sud proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku B. L.. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 8. kolovoza 2013., kao i pisanoj dopuni tog nalaza od 30. travnja 2019., te usmenoj dopuni na raspravi od 10. studenog 2021., vještak je utvrdio visinu novčanih sredstava koja su u inkriminiranom razdoblju podignuta s računa trgovačkih društava A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o., koje utvrđenje optuženik nije osporio, kao što nije osporio niti da je ta na temelju izdanih naloga za isplatu ta novčana sredstva osobno podigao.

9.7. Kraj takvog stanja stvari, na temelju naprijed iznesenih personalnih i materijalnih dokaza, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da je optuženik, najprije kao stvarni voditelj, a nakon toga i kao direktor, u inkriminiranom razdoblju aktivno sudjelovao u svim segmentima vođenja poslova te u procesu donošenja odluka bitnih za poslovanje trgovačkih društva A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o. te da je imao svojstvo odgovorne osobe. Ovu činjenicu optuženik nije doveo u pitanje ukazujući u žalbi na ono što su u odnosu na njegov status u društvima A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o. iskazali svjedoci A. V., Ž. B., S. L., M. M., I. B., navodeći da iz iskaza tih svjedoka proizlazi da je A. M. imao glavnu riječ u poslovanju navedenih trgovačkih društava i da su ga svi doživljavali kao šefa tih društava. Naime, i ti svjedoci, kad govore o konkretnim radnjama ili dogovorima koje je poduzimao A. M., su iskazali da je i optuženik u tim prilikama, zajedno s M., uvijek bio prisutan, pa tako, primjerice, svjedok M. navodi da je odluku o njegovom zaposlenju u društvu A. Z. d.o.o. donio A. M. na preporuku optuženika koji mu je ponudio posao te mu je isti dao ključeve automobila kojim ga je radi poslovnih obveza vozio u okolicu Z. i druga mjesta, dok je svjedokinja S. L. iskazala, a kad su počeli problemi u društvu, da su zaposlenici zvali A. koji se nije javljao, pa su nakon toga zvali optuženika. Prema tome, kad se iskazi navedenih svjedoka povežu s iskazima svjedoka poimenično navedenim pod točkom 9.5. te sagledaju u cjelini, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika koji poriče da bi stvarno vodio poslovanje predmetnih trgovačkih društava.

9.8. Također, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka ne proizlazi da je podizanje gotovine sa računa predmetnih trgovačkih društava kazneno djelo, pa kad se, kako dalje navodi u žalbi, to poveže s utvrđenjem vještaka da je u inkriminiranom razdoblju bio zaposlenik u predmetnim trgovačkim društvima te da bi se podignuta novčana sredstva imala smatrati plaćom na koju se, sukladno Pravilniku o porezu na dohodak, trebalo platiti porez i doprinose, da iz tih okolnosti proizlazi da nije dokazano da ih je s računa tog društva podigao u cilju da sebi pribavi nepripadnu imovinsku koriste.

9.9. Naprijed iznesena žalbena teza je posve promašena jer samo sud, a ne vještak, ocjenom izvedenih dokaza može utvrditi da li neko ponašanje ima obilježja kaznenog djela, a u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik na protupravan način stekao znatnu nepripadnu imovinsku korist te je počinio terećena kaznena djela pod točkama I.1., I.2. i I.3., s tim da niti optuženik u svojoj obrani nije uopće naveo da bi novčana sredstva koja je podizao s računa predmetnih trgovačkih društava predstavljala njegovu plaću. Drugo je pitanje davanje potpunih i istinitih podataka u prijavi poreza podnesenoj od strane društva A. Z. d.o.o. koji su od utjecaja na utvrđenje porezne obveze, koje činjenice su također bili predmet financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a bile su važne radi utvrđenja elemenata kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256.stavla 1. i 3. KZ/11. (točka I.4.), u odnosu na koje djelo će biti riječi u nastavku.

9.10. Naime, u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., optuženik je u žalbi samo naveo da „…nije dokazano da je počinio protupravne radnje u točkama 1., 2., 3. i 4.“ izreke presude…“, s tim da u tom dijelu nije obrazložio svoju žalbu niti je naveo u čemu se sastoji pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, suprotno ovoj paušalnoj tvrdnji optuženika, u točkama 31. do 37. pobijane presude, prvostupanjski je sud nakon savjesne i temeljite ocjene izvedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja vještaka B. L., naveo uvjerljive i jasne razloge o postojanju inkriminiranog kaznenog djela i krivnje optuženika, koje utvrđenje, kao argumentirano, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno onome što u žalbi optuženik navodi, sve relevantne činjenice koje su bitne za postojanje inkriminiranih kaznenih djela, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio te je izveo ispravan zaključak da se u postupanju optuženika, u odnosu na djela pod točkama I.1. i I.2., stječu bitna obilježja jednog produljenog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11, u odnosu na djelo pod točkom I.3. se stječu bitna obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., dok se u odnosu na djelo pod točkom I.4., stječu bitna obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., za koja djela ga je prvostupanjski sud proglasio krivim.

11. Optuženik je podnio žalbu i zbog odluke prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi, međutim, tu odluku, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, ne pobija zbog povrede kaznenog zakona koja je propisana u članku 469. stavku 5. ZKP/08., iz razloga jer je sud oduzimanjem imovinske koristi prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, već zbog toga što smatra da nije dokazano da je počinio inkriminirano kazneno djelo, što ne predstavlja povredu kaznenog zakona. Međutim, neovisno o tome, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je na temelju članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08. i članka 77. stavka 1. KZ/11., prvostupanjski sud pravilno i u skladu s zakonom od optuženika oduzeo imovinsku korist u ukupnom iznosu od 20.704.157,81 kn/2.747.913,97 eura, koju je ostvario počinjenjem kaznenih djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11 (točke I.1., I.2. i I.3.), pa je i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženog Đ. B. zbog odluke o kazni

12. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazno ističe da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a istodobno nije u dovoljnoj mjeri cijenio postojeće otegotne okolnosti s obzirom na vrstu kaznenih djela za koje je ranije osuđivan, kao i posljedicu počinjenih kaznenih djela odnosno činjenicu da je u relativno kratkom razdoblju od siječnja 2007. do 31. prosinca 2008., kao direktor društava A. Z. d.o.o. i A. g. d.o.o. sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 20.704.157,81 kn/2.747.913,97 euro, predloživši da se pobijana presuda preinači na način da mu se za svako pojedinačno kazneno djelo utvrdi veća kazna te da mu se izrekne i jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

13. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud optuženiku kao olakotno cijenio da se radi o osobi zrele životne dobi od 74 godine, da je od počinjenja inkriminiranih kaznenih djela prošlo 15-tak godina, te uredno i korektno držanje pred sudom i redovno javljanje svim pozivima suda, a kao otegotno činjenicu da je ranije u tri navrata pravomoćno osuđen i to zbog dva kaznena djela prijevare iz članka 244. KZ/97. i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ11.

13.1. Suprotno stavu državnog odvjetnika, pri utvrđenju visine kazni zatvora za svako pojedino kazneno djelo, kao i pri izricanju jedinstvene kazne zatvora, te izricanju djelomične uvjetne osude, ispravno je prvostupanjski sud optuženiku cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti kojima je u konkretnom slučaju, primjenom načela individualizacije kazne, dao adekvatno značenje. Naime, i po mišljenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, s obzirom na poodmaklu životnu dob optuženika (75 godina) i sve druge navedene olakotne okolnosti, pojedinačno utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci za jedno produljeno kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi članka 51. KZ/11. (točke I.1. i I.2.), jedne godine za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. (točka I.3.), te jedne godine zatvora za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11.(točka I.4.), kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i jedanaest mjeseci te izrečene djelomične uvjetne osude u kojoj je određeno da će se dio navedene kazne zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci izvršiti, a dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku od pet godina ne počni novo kazneno djelo, su adekvatne kazne, i bez obzira na utvrđene otegotne okolnosti te su kazne primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i svim okolnostima djela te u dovoljnoj mjeri izražavaju društvenu osudu zbog počinjenih djela, tako da će postići sve one svrhe specijalne i generalne prevencije predviđene u članku 41. KZ/11.

14. Iako optuženik nije naveo žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, s obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koja je podnesena u korist optuženika, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08., sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno tome ovaj drugostupanjski je sud utvrdio da naprijed navedene pojedinačne kazne kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora i djelomična uvjetna osuda, koju je prvostupanjski sud izrekao optuženiku za inkriminirana kaznena djela, imajući u vidu utvrđene otegotne okolnosti nisu prestrogo odmjerene veću su to primjerene kazne.

Na žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude

15. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi, u odnosu na optuženog S. T. kojega je prvostupanjski sud, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., oslobodio od optužbe za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11, činjenično opisano kao pod točkom II.1., ističe da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

15.1. Optuženom S. T. državni odvjetnik je stavio na teret da je „…od 18. siječnja 2007. do 4. rujna 2007. u Zagrebu, u nakani da Đ. B. omogući poslovanje putem TD A. Z. d.o.o. (…) i pribavljenje tim poslovanjem Đ. B. nepripadne materijalne dobiti, pristao da na svoje ime bude registrirano društvo i da on bude formalni direktor društva, time da će poslovanje društva stvarno voditi Đ. B., te ovlastio Đ. B. da raspolaže novčanim sredstvima na žiro računu društva (…), i da umjesto njega vodi cjelokupno poslovanje društva, iako svjestan da će Đ. B. sredstva društva upotrijebiti za osobne potrebe i u druge svrhe (…) slijedom čega je Đ. B. (…) sa žiro računa društva podigao gotovinska novčana sredstva u ukupnom iznosu do 1.726.853,60 kn, za koji iznos se nepripadno okoristio i ujedno oštetio TD A. Z. d.o.o. za taj novčani iznos, na koji je način počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju pomaganje iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11.

15.2. Optuženi S. T. se izjasnio da se ne smatra krivim za inkriminirano kazneno djelo te je u svojoj obrani naveo da je iz usluge prema svom poznaniku pristao na papiru biti direktor predmetnog društva, i to svega par dana jer su mu rekli da ne mogu naći nekog na koga bi prebacili tvrtku, ali da neće imati nikakvih problema jer neće s njom poslovati.

15.3. I ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao ispravno utvrđenje prvostupanjskog suda koji je, izlažući razloge zbog kojih spornu činjenicu – je li optuženi S. T. dajući naprijed naveden ovlasti Đ. B. znao i bio svjestan da će isti s računa društva podizati novac koji će upotrijebiti za osobne svrhe koje nisu u vezi s poslovanjem društva A. Z. d.o.o., nije našao dokazanom, budući da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je optuženik to znao odnosno da je mogao znati.

15.4. Naprijed navedeno utvrđenje prvostupanjski sud je temeljio na obrani optuženog Đ. B. koji je s tim u vezi iskazao da je S. T. živio u S. te je u Z. dolazio samo na poziv A. M., kad je trebao nešto potpisati, a nakon što je društvo prenio na njega, više ga uopće nije viđao, kao i iskazima svjedoka D. Č., T. D., J. I., F. L. i I. B., direktora društava koja su poslovno surađivala s društvom A. Z. d.o.o., a koji su iskazali da o optuženiku nisu imali nikakvih saznanja, te iskazima svjedoka S. L., A.

V. i D. Z., zaposlenika društva A. Z..o.o., koji su također iskazali da o optuženiku nisu imali saznanja.

15.5. Prigovarajući pravilnosti naprijed iznesenog zaključka, državni odvjetnik u žalbi ističe da iz iskaza svjedoka B. P., M. M. i D. J. proizlazi da je uloga optuženog S. T. u poslovanju društva A. Z. u inkriminiranom razdoblju puno veća od one koju je optuženik naveo u svojoj obrani.

15.6. Iznesene tvrdnje državni odvjetnik je potkrijepio time da je svjedok P. iskazao da je s optuženikom dogovorio preuzimanje društva A. Z. d.o.o. te je od njega primio novac, dok je svjedok M. naveo da je nekoliko puta susreo optuženika i to u društvu Đ. B. u kafiću gdje su se inače skupljale i družile osobe povezane s A. M. i Đ. B., a jednom prilikom je čuo da je optuženik pred njim i Đ. B. rekao da mu je M. dužan 10% provizije, dok je svjedok J. iskazao da je viđao optuženika u društvu A. Z. d.o.o., u pa smatra da je optuženik, družeći se s njima, znao da su u vlasničkoj strukturi predmetnog društva te je mogao zaključiti da poslovanje tih društava nije zakonito.

15.7. U odnosu na naprijed navedenu proviziju prvostupanjski je sud utemeljeno utvrdio da ta okolnost, sama po sebi, ne dokazuje da je optuženi S. T. znao i bio svjestan da će Đ. B. s računa trgovačkog društva A. Z. d.o.o. podizati gotovinu i istu koristiti u svrhe različite od poslovnih potreba društva. Što se tiče ostalih žalbenih navoda, oni su vrlo općeniti te državni odvjetnik, bez uporišta u određenim činjenicama, na temelju toga tko je s kim bio ili se družio, iznosi svoje pretpostavke kojima, međutim, ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezanog uz svijest optuženog S. T. u odnosu na protupravne radnje koje je poduzeo optuženi Đ. B., i za koje je, pod točkom I.1. u izreci pobijane presude, proglašen krivim, pa je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

16. Ispitivanjem oslobađajućeg dijela pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredbi kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

17. Slijedom svega naprijed izloženog, kako žalbe i državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, valjalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 4. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r.